Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije
Katedrala Poreč

Na Nedjelju Muke Gospodnje, 2. travnja 2023., porečki i pulski biskup mons. Ivan Štironja blagoslov maslinovih grančica, procesiju te svečano misno slavlje predvodio je u Poreču. Svečanost je započela na Trgu slobode, ispred crkve Gospe od Anđela blagoslovom maslinovih grančica. Uslijedila je procesija starogradskom jezgrom Ulicom Decumanus i Ulicom sv. Eleuterija. Po dolasku procesije u Eufrazijevu baziliku uslijedilo je čitanje Muke. U koncelebraciji su bili kancelar biskupije mons. Sergije Jelenić, katedralni župnik vlč. Mladen Pranjić te vikar katedralne župa vlč. Boško Čatlak.

Mons. Štironja je na početku homilije podsjetio kako je „posebnost današnje Službe čitanja u tomu da se ne čita samo jedan kratki evanđeoski isječak o muci Isusovoj nego se naviješta cijeli opis Isusova trpljenja. Nama je dugo sve to slušati. A kako je bilo Isusu koji je kroz to prolazio?“, potaknuo je okupljene vjernike na razmišljanje.

U nastavku homilije je podsjetio da „nam se dan svečanog Isusova ulaska u grad Jeruzalem, i cjelovito izvješće o Isusovu trpljenju i muci, stavlja na razmišljanje na početku Velikog tjedna.“ Napomenuo je da „sveti pisac ne ulazi u opis senzacionalistički, metodologijom današnje medijske ekskluzive nego vrlo smireno i umjereno donosi samo činjenice.“

Podsjetivši na glas mnoštva koje jedinstvenim poklikom kliče „Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje, onaj koji je istinski Sin Božji“ propovjednik je istaknuo da je mnoštvo dobro znalo da je „Isus potomak Davidov, s posebnom ulogom i posebnim poslanjem“.

„Stoga je sasvim prirodno postaviti pitanje: Ako je mnoštvo bilo svjesno Kristova identiteta, ako su ga mogli prepoznati po djelima, kako su mogli tako brzo promijeniti stranu i stati protiv njega? Kako je moguće da se poklik dobrodošlice – Hosana, tako brzo pretvorio u: Raspni ga! Ovo pitanje je aktualno i danas, jer se i u našem životu događaju slične stvari.“

Mons. Štironja je posvijestio da iako je od opisanih događaja prošlo gotovo dvije tisuće godina, „i danas pred nama stoje kao poziv na razmišljanje, poziv na opredjeljenje: Razmišljati poput mase ili u mnoštvu biti pojedinci koji će razmišljati svojom glavom, zauzeti svoj osobni stav na temelju činjenica i djela po kojima je vrlo prepoznatljiv Krist, kojega neumorno naviješta Kristova Crkva.“

Naglasio je neosporivu dužnost svakoga kršćanina, „Svatko od nas kao pojedinac dio je mnoštva, član Crkve koji stoji pred Isusom s jasnom ulogom ljubljenog i dobrog učenika.“ Citirao je nadalje opis Muke: „Nasta tama oko ure devete“. Tama je tamo gdje se sudi pravedniku, gdje se raspinje nevinoga. Trajna je i neprekidna tama u srcima onih koji su se bez imalo razmišljanja svrstali među progonitelje Boga, Boga koji je istinska ljubav; Boga koji poziva da ga ljubimo u svakoj sestri, u svakom bratu, pa čak i u neprijateljima. Tama je tamo gdje nije zasjala zora Kristova uskrsnuća.”

Danas smo pozvani da se svjesno opredijelimo“, rekao je biskup, „biti dio bezlične mase i izvikivati ono što žele licemjerni i egoistični manipulatori svjetine ili stati pred Križ Kristov i prepoznati neizmjernu snagu zraka spasenja, prepoznati znak s kojega je Krist zagrlio cijeli svijet i tim zagrljajem obuhvatio sve one koji ponizna i raskajana srca ispovijedaju: „Ovaj zaista bijaše Sin Božji“.“

Napomenuo je nadalje ono što je sveprisutna kušnja: da tražimo Boga po svojim mjerilima, željama i prohtjevima. Nastavio je istaknuvši da nas dani Velikog tjedna posebno pozivaju da se poklonimo Bogu „koji nam nudi svoju očinsku ljubav, odgoj za sretnu i radosnu vječnost“.

„Slijedeći svoje bogove postajemo ovisnici, smrtnici kojima je oduzeto čak i temeljno dostojanstvo djeteta pa onda i dostojanstvo čovjeka, muškarca i žene. Bog ne otima darovano dostojanstvo, nego nam nudi pomoć da to dostojanstvo sačuvamo“, rekao je mons. Štironja.

U nastavku ju je probranim riječima snažno podsjetio na značenje sakramenata u životu vjernika: „Sakrament krštenja nas je učinio djecom Božjom, učenicima Krista Gospodina. Sveta pričest i ispovijed stavlja nas u direktni kontakt s Isusom koji hrani, liječi, poučava, vodi… Sakrament svete krizme nas snaži u spoznaji da smo Kristovi, veže nas uz Isusa koji je jedini posrednik između Boga i ljudi, njegov nas Sveti Duh ovija plaštem spasenja i otkupljenja. Sveta Euharistija nas uvodi u svijet intime s Isusom koji je Kruh živi za život svijeta, Riječ tijelom postala, s Isusom koji je Put, Istina i Život.“

Milosti koje primamo sakramentima stavio je u korelaciju s Velikim tjednom: „Sve ove dimenzije Kristova života i svoga kršćanskog dostojanstva proživljavat ćemo kroz ovaj Veliki tjedan.“

„Stoga ovih dana budimo i slavimo zajedno, nasljedujmo Isusa na njegovu i našem putu; i ne dopustimo da nas zbuni križ i Kalvarija. Dok se Isus uspinje prema vrhu Kalvarije, ne dopustimo da nas zbuni bilo kakva bol, napor i žrtva, potres i nevrijeme. Valja nam stići do vrha Golgote gdje je stavljena točka jednom zemaljskom hodu. Ne točka koja označava kraj života, nego točka na kraju jednoga puta, točka koja se pretvara u zarez poslije kojega slijedi uskrsnuće, pobjeda, beskrajna, vječna sreća“, podsjetio je biskup, te je potaknuo okupljene „ovih svetih dana koji su pred nama, nemojmo se zadovoljiti površnim poznavanjem Isusa, nego budimo ozbiljni istražitelji koji idu u dubine Kristova srca, istražitelji koji znaju što hoće i za čim čeznu.“

Biskup je dao poticaj, „neka ovi sveti dani budu dani razmišljanja o tajni života; o tajni utjelovljene ljubavi koja se dala raspeti radi mene i tebe, radi moga i tvoga spasenja. Neka dani Velikoga tjedna postanu zaista veliki dani, dani strpljive vježbe u trpljenju, dani vježbe u kršćanskoj žrtvi koja nas uvodi u svijet pobjede nad grijehom i smrću, koja nas uvodi u najveću tajnu uskrsnuća Kristova i vlastitoga uskrsnuća tijela, i život budućega vijeka vjekovječnoga.“

„Po krštenju smo postali djeca Božja i članovi jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve. To znači da nismo bezlična masa, nego smo mnoštvo opečaćenih pojedinaca koji su svjesni svoga kršćanskoga dostojanstva, pojedinaca koji se ne daju zavesti, pojedinaca koji se kaju zbog svoje grješnosti, ali pojedinaca koji znaju da im Bog Stvoritelj i Otac, Otac koji nas voli i ne ostavlja ni u jednom trenutku našega životnog hoda, Otac koji nam se snagom Duha Svetoga približio u Sinu Isusu, po kojemu nam je darovao posinjenje, otkupljenje i spasenje“, zaključio je mons. Štironja.

Na kraju mise riječ zahvale te uobičajene obavijesti izrekao katedralni župnik vlč. Mladen Pranjić.

Biskup je u završnom obraćanju izrazio radost zbog prisutnosti okupljenih na euharistiji i slušanju Riječi Božje, te je izrazio nadu da će „ta Riječ naći odjeka u našim srcima i našim životima. Neka nas ove grančice koje smo danas blagoslovili, a koje ćemo staviti negdje na vidno mjesto, u stan, vozilo ili ured, neka nas podsjećaju i budu nam trajni poziv da odgovorimo na Kristov izazov – opredijeliti se za Njega, opredijeliti se za ono spasenje koje samo On može ponuditi.“ U nastavku je izrazio posebnu radost zbog prisustva mladih roditelja koji su došli na misu sa svojom djecom u naručju ili vodeći ih za ruku, „kako je lijepo vidjeti vas, nastavite samo tako“, rekao je biskup. „Posebno pozdravljam vas draga mladeži i pozivam vas da nasljedujemo Krista koji je istinski i najveći učitelj i liječnik i prijatelj i brat i otac. Neka nas sve blagoslovi Presveto Trojstvo“, rekao je mons. Štironja te je izrazio nadu da će se prisutni ponovno okupiti u danima Velikoga tjedna „u slušanju i divljenju Ljubavi koja se dala raspeti za naše spasenje. Neka vas sve Dobri Bog blagoslovi i hvala Vam svima“, zaključio je mons. Štironja.

Obrede Nedjelje Muke Gospodnje su pjesmom pratili kantori neokatekumenskog puta te članovi katedralnog zbora.

G. Krizman

„Nastojat ću i obećavam da ću biti pastir, otac, brat i prijatelj. Nadam se da ću zauzvrat dobiti to isto od svoje braće i sestara“, rekao je biskup Štironja u zahvalnom govoru na kraju mise. 

U subotu, 18. ožujka 2023. godine u porečkoj katedrali, u nazočnosti apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj nadbiskupa mons. Giorgia Lingue, predsjednika HBK, zagrebačkog nadbiskupa koadjutora i dosadašnjeg apostolskog upravitelja Porečke i Pulske biskupije nadbiskupa mons. Dražena Kutleše, tridesetak biskupa, više provincijala te drugih crkvenih velikodostojnika, više ministara i drugih predstavnika najviših državnih vlasti, brojnih istarskih gradonačelnika i načelnika općina, rodbine i prijatelja novoga biskupa te brojnih vjernika iz svih dijelova Istre, održano je uvođenje u službu novog porečkog i pulskog biskupa mons. Ivana Štironje.

Prije početka mise, prigodne pozdrave te tumačenje obreda Uvođenja u službu izrekao je sudski vikar preč. Ilija Jakovljević.

Nakon svečane ulazne procesije, te uvodnog obreda mise kojeg je izrekao mons. Kutleša,  on se je, u svojstvu dosadašnjeg apostolskog upravitelja ove Mjesne Crkve, obratio svome nasljedniku te svima okupljenima prigodnim govorom. „Danas se, dragi vjernici Porečke i Pulske biskupije opraštam od vas kao biskup i apostolski upravitelj te službeno završavam svoju službu u ovoj časnoj biskupiji. Bila mi je čast i neizmjerno sam zahvalan za svaku priliku koju mi je Bog dao među vama i po vama“, rekao je između ostalog nadbiskup Kutleša. Izrazio je potom zahvalnost umirovljenom biskupu mons. Ivanu Milovanu, te svećenicima redovnicima i redovnicama, „koji ste mi bili oslonac i pomoć u proteklom razdoblju. Hvala svim ljudima dobre volje čija otvorenost, pomoć i suradnja nisu izostali kad god je to bilo potrebno kako u pastoralu, tako i u ostvarenju važnih projekata od općeg interesa.“

„Iskrena srdačnost i širina duše istarskoga čovjeka, kultura prihvaćanja i ophođenja, učinili su da sam se među vama doista osjećao vašim biskupom“, naglasio je.

Obraćajući se mons. Štironji, nadbiskup Kutleša se je osvrnuo na slavnu povijest istarskih mučenika a napose je istaknuo „Istra je tijekom čitave svoje povijesti bila mjesto dodira i prožimanja kultura; ona je to i sada. Svojom prisutnošću, radom i običajima svaka je povijesna etapa i svaka njezina generacija ostavila trag kojeg valja razumjeti, sačuvati i nastojati oplemeniti. I ovo vrijeme u kojemu živimo donijelo je svoje. Otvorilo je nove prilike i obogatilo nas mnogim postignućima, ali je istovremeno donijelo mnogo sumnje i nepovjerenja, predstavilo neke nove ideje koje snažno odudaraju od duha Evanđelja i kršćanske tradicije. Drugim riječima, izazova je puno, a naše su ljudske snage ograničene. U ovoj svetoj misi, dok zahvaljujemo Bogu na Vašem dolasku na čelo ove mjesne Crkve, istovremeno molimo Boga da Vam dade duha razboritosti, kako biste znakove vremena prepoznavali i mudro, snagom Duha Svetoga, na njih odgovarali.“

Kancelar biskupije mons. Sergije Jelenić je zatim pokazao Bulu imenovanja, a pročitao ju je apostolski nuncije nadbiskup mons. Lingua. Nadbiskup Kutleša, kao dosadašnji apostolski upravitelj predao je novome biskupu biskupski štap, znak pastirske službe. Novi je biskup zatim po prvi put sjeo na katedru porečkih biskupa, koja označava naučiteljsku službu biskupa, a koja je za tu prigodu urešena njegovim grbom i geslom „Bog je ljubav“. Geslo je novoga biskupa bilo prigodno postavljeno na platnenim uresima duž bočnih stupova prezbiterija. Novi je biskup potom pjevanjem uvoda „Slava Bogu na visini“ nastavio redoviti tijek euharistije.

Mons. Štironja se je u homiliji osvrnuo na riječi sv. Ivana „“Ljubljeni! Ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; … Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav, danas posebno odzvanja u našim srcima“, te je u nastavku pojasnio, „Sv, Ivan je jasan: Upoznati Boga, znači susresti Boga koji je ljubav, i živjeti po toj ljubavi koja nikoga ne isključuje pa čak ni neprijatelja.“

„Mi kršćani smo pozvani biti odraz te Božje ljubavi odraz Božjega lica i Božjega srca“, potaknuo je okupljene vjernike te je nastavio, „Istinski želim i molim Gospodina da ova mjesna Crkva bude ozračje i prostor u kojemu će biti vidljiva i prepoznatljiva ljubav Božja, prostor u kojemu će se radosno prihvaćati i živjeti Božje zapovijedi. Želio bih da se našom Istrom, Porečkom i Pulskom biskupijom, širi ljubav prema Bogu i svakomu bratu i sestri, starcu i djetetu. I danas u ovoj svetoj misi molim da Božju ljubav osjeti svako začeto dijete, i da je osjete svi ljudi osobito siromašni, bolesni, obespravljeni, zakinuti, ostavljeni, osamljeni, posebno ugroženi zbog rata, nepravde,neistine…“

Spominjući svoje biskupsko geslo naglasio je „U današnjoj svečanoj liturgiji u središtu su riječi: „Bog je ljubav!“ Nisu to samo lijepe riječi i najljepša definicija Boga nego je to odraz najljepše blagovijesti koja govori o milosrdnoj ljubavi Boga koja se snagom Duha Svetoga utjelovila u Isusu Kristu te po njemu želi poći po svem svijetu, razliti se i pretočiti u srca budućih generacija. A put do budućih generacija jesmo ti i ja, brate i sestro. Ljubeći Boga iznad svega a bližnjega svoga kao same sebe, mi postajemo provodnici i pronositelji Božje ljubavi u svijetu.“

Na kraju homilije se je obratio vjernicima svoje nove biskupije: „S posebnim osjećajem vjere i nade danas molim Gospodina za sve vas, dragi vjernici Porečke i Pulske biskupije, za drage mlade obitelji, za vas, draga mladeži i djeco, da budete otvoreni Kristovoj ljubavi i da ovaj naš svijet učinimo labirintom ljubavi prema Bogu i ljubavi prema svim ljudima. Pozivam vas sve da zajedno molimo na tu nakanu.

Posebne molitve upućujem za vas, dragi bolesnici, nemoćni, osamljeni, za vas koji živite s raznim životnim poteškoćama. Ujedno vas pozivam i molim da svoje patnje i križeve sjedinite s Kristovim križem kako bi postale plodonosne za spasenje naših duša.“

U skromnosti i poniznosti zamolio je vjernike da mole za njega i za svoje svećenike, „Molite i za mene svoga biskupa, molite za nas svoje svećenike, da vam budemo uzor i primjer poput sv. Maura i sv. Tome, zaštitnika naših biskupija, te brojnih istarskih mučenika, brojnih hrvatskih blaženika i svetaca sve do naših posljednjih svjedoka vjere bl. Miroslava Bulešića i bl. Alojzija Stepinca. Neka nas ti brojni i uzorni Božji ugodnici zagovaraju i neka nam zajedno s Marijom Majkom Crkve i sv. Josipom izmole potrebnu milost i snagu kako bismo i mi bez pridržaja živjeli svoju kršćansku vjeru, širili nadu i svjedočili ljubav.“

Na kraju misnoga slavlja u ime biskupa Riječke metropolije čestitku i dobrodošlicu biskupu Štironji izrekao je riječki nadbiskup i metropolita mons. Mate Uzinić. On je na početku napomenuo da je ovim imenovanjem kompletiran sastav biskupa Riječke metropolije. On se prigodno osvrnuo na riječi pape Franje o biskupskoj službi, naglasivši da „ona nije stjecanje časti kojom ću se razmetati. Biti biskup znači imati uvijek pred očima primjer Isusa Krista, koji je kao dobri pastir došao ne da bude služen već da služi i da dane život za svoje ovce.“ Istaknuo je nadalje da se tu službu ne traži, već ju se prihvaća u poslušnosti. Osvrnuo se na nedavno često premiještanje biskupa, istaknuo je da to može izgledati kao grabljenje bolje pozicije, traženje moći, te je zato naglasio važnost citiranog promišljanja pape Franje. „Biskupska služba ne smije biti uzdizanje sebe, već stavljanje sebe u službu braće i sestara“, naglasio je riječki metropolita. Biskupu Štironji izrazio je dobrodošlicu u Istru, u Porečku i Pulsku biskupiju, u Riječku metropoliju, u Hrvatsku biskupsku konferenciju.   

U ime svećenika, redovnika, redovnica i vjeroučitelja Porečke i Pulske biskupije riječi dobrodošlice novome biskupu, te riječ zahvale dosadašnjem apostolskom upravitelju izrekao je kancelar biskupije mons. Sergije Jelenić.  On je izrazio spremnost „biti požrtvovni suradnici u Vašem poslanju naviještanja Kraljevstva Božjega od danas među nama.“ „Vjerujemo da će i Vaše dosadašnje bogato pastoralno iskustvo koje ste stjecali u našim krajevima i po drugim kontinentima biti od koristi i za sve nas koji smo se odazvali na Kristov poziv da ga slijedimo.“ U zahvalnom obraćanju nadbiskupu Kutleši kancelar je naglasio, „Svojim tihim, skromnim, samozatajnim radom kroz sve te godine uzdizao je ugled i biskupa, Biskupije i cijele Crkve. Cijenili su ga vjernici kao i oni koji to nisu, rado su ga slušali i držali do njegova mišljenja, tražili njegove savjete.“ Čestitku novome biskupu naglasio je željom „Neka po Vama svi osjete stvarnost Vašeg biskupskog gesla: Bog je ljubav. I sve dobro i lijepo što smo o Vama čuli neka se uz Božju pomoć počne ostvarivati i ovdje među nama.“

U ime vjernika laika riječ dobrodošlice mons. Štironji izrekla je prof. dr. sc. Sandra Krtalić. Govoreći o imenovanju mons. Štironje Krtalić je istaknula, „Shvatili smo da je Crkva u Istri dobila vrijednog i iskusnog pastoralnog radnika i misionara, dobrog i mudrog učitelja, te razboritog pastira koji će koračati ovim krajem čineći dobra djela, čime nastavljate požrtvovno djelovanje Crkve u Istri koje je od prvih stoljeća kršćanstva, pa sve do danas osvjedočeno mučenicima, blaženicima, brojnim zauzetim biskupima i svećenicima, koji su u svjetlu brojnih iskušenja, svojim životom i pastoralnim djelovanjem gradili istarsku crkvu i utkali u nju neizbrisivi trag.” „Vaš je dolazak za porečkog i pulskog biskupa u ovom trenutku novi i svijetli znak nade, te ohrabrenje svima nama da na brojne izazove današnjeg vremena obilježenog raznim nesigurnostima, strahovima, sumnjama, poteškoćama i slabostima odgovorimo življenjem svevremenskog nauka Kristova Evanđelja. Želimo Vam da na putu svog poslanja nastavite djelovati poput biskupa Dražena, blago, suosjećajno, ponizno, odvažno i ustrajno u evanđeoskom svjetlu milosrdne i djelatne ljubavi, zagovarajući zajedništvo i uzajamno poštovanje među ljudima.“, zaključila je Krtalić.

Na kraju se je okupljenima, završnim riječima zahvale obratio novi porečki i pulski biskup, mons. Ivan Štironja. Na početku je napomenuo da „moli Boga da sve izrečeno tijekom te svečanosti ne budu prazne riječi, nego da to bude ozračje u kojem ćemo činiti ona djela o kojima slušasmo i pričasmo danas.“ Izrazio je zahvalu Bogu, te prigodne zahvale nunciju i Svetom Ocu na imenovanju. Zahvalio je svome predšasniku na svemu što je učinio tijekom 12ak godina vođenja te mjesne Crkve. Zahvalu je izrekao umirovljenom  biskupu Ivanu Milovanu, na svemu što je činio do sada, izrazio je nadu da će tako i nastaviti, da će i njemu pomoći. Zahvalio je svim prisutnim biskupima i nadbiskupima, predstavnicima civilnih vlasti te predstavnicima ustanova i institucija kao i svim hodočasnicima. Posebnu je zahvalu uputio organizatorima svečanosti, a zbor je pohvalio upotrijebivši izraz iz istarskog čakavskog dijalekta „Mogu samo reći da ste - lìjepo kantàli!“, što je izazvalo oduševljeni pljesak.

U emotivnom trenutku zahvalio je na podršci svojoj obitelji, braći i sestrama, nećacima, posebno mladeži. Obraćajući se svojoj obitelji pozvao ih je da slijede primjere pokojnih roditelja, oca Stojana i majke Anice, „koji su nas uvijek hrabrili, vodili, za nas molili i primjerom pokazivali da budemo zdravi i nacionalno i vjerski. Odgajajte svoju unučad i praunučad upravo onako kako su nas oni učili, i budite sigurni da ćete biti na pravom, zdravom i dobrom putu.“

Obraćajući se svećenicima Porečke i Pulske biskupije, „mojim prvim suradnicima, s kojima ćemo dijeliti dobro, nadam se, ponajviše, ako bude nešto što će trebati ispravljati, dakako da ćemo to morati uvijek u ljubavi korigirati, na putu kako nas to Crkva poziva i kako nas Isus uči.“

„Nastojat ću i obećavam da ću biti pastir, otac, brat i prijatelj. Nadam se da ću zauzvrat dobiti to isto od svoje braće i sestara“, rekao je biskup Štironja u zahvalnom govoru na kraju mise. 

Misa je završena intonacijom zahvalne pjesme Te Deum.

Pjevanje svečane mise Uvođenja u službu predvodili su pjevači iz više istarskih župnih zborova, pod dirigentskim vodstvom Aleksandre Orbanić, voditeljice Župnog zbora sv. Mihovila u Žminju, uz instrumentalnu pratnju Nele Božac.  

G. Krizman

Na Pepelnicu, 22. veljače 2023., misu u prepunoj je porečkoj katedrali predslavio vlč. Mladen Pranjić, župni upravitelj Župe Poreč.

Propovjednik je naglasio simboličku dimenziju Pepelnice koja transcendira individualni karakter obraćenja te štoviše obuhvaća ekleziološku i sociološku dimenziju, pojasnivši da obraćenje na koje nas Crkva poziva ne dotiče samo pojedinca već postulira i obraćenje zajednice, kako one crkvene tako i društvene, jer kako je naglasio „tvoje obraćenje ne utječe samo na tebe, već i na tvoju obitelju, ovu župu, ali i na tvoje radno mjesto i naposljetku grad u kojemu živiš.“ Pepelnica nas nadalje, napomenuo je propovjednik, proziva na duboko promišljanje i promjenu srca, nadovezujući se na čitanje iz starozavjetnog proroka Joela u kojem Bog svojem narodu obećava da će im uzeti „srce kameno i dati srce od mesa“. Samo promišljanjem, meditacijom, dolazimo do spoznaje vlastite grješnosti i potrebe za obraćenjem. Obred pepeljenja nam doziva u pamet našu fragilnosti i nestalnost, prolaznost u ovome svijetu. No, post i pokora korizmenoga vremena nisu svrha sebi samima, oni nas pripremaju za Uskrs, jer upravo ulazimo u “vrijeme milosno, vrijeme spasa“, da iskrena i čista srca stanemo pred Gospodina, da budemo prepoznatljivi svjedoci Kristova uskrsnuća.

Porečka je katedrala u svojoj dugoj povijesti bila svjedokom i liturgijskih mijena, a jedna se tiče i početka korizme. Naime, korizma se kao četrdesetodnevna priprava na Uskrs javila u Rimu između 354. i 384. godine te je započinjala Prvom korizmenom nedjeljom i trajala je do Velikog četvrtka. No, od šestog stoljeća korizma u rimskoj liturgiji započinje Čistom srijedom ili Pepelnicom. Zašto je do toga došlo? Kao jedan od razloga navodi se da nedjelje nisu smatrane danima posta, jer ipak nedjeljom se slavi Gospodinovo uskrsnuće. Stoga je korizma trebala prije započinjati, da bi se dobilo četrdeset dana posta. Kao drugi razlog navodi se pokornička dimenzija korizme, odnosno da se iz istoga razloga nije moglo pokornike, kao znak kajanja, posipati nedjeljom pepelom. Naposljetku u liturgijama dviju drevnih Crkava, one u Milanu (ritus ambrosianus) i Toledu (ritus mozarabus), korizma je uvijek počinjala Prve korizmene nedjelje. A i u našoj je drevnoj katedrali korizma kroz kratak vremenski period  započinjala Prve korizmene nedjelje.

M. Martinčević

_{(Preuzeto sa www.biskupija-porecko-pulska.hr)}

Papa Franjo slavio je na IV. Nedjelju Božje riječi, koja ove godine ima za temu "Navješćujemo vam što smo vidjeli" (1 Iv 1, 3), misno slavlje u bazilici Svetog Petra i tom prigodom održao homiliju koju donosimo u cijelosti.

HOMILIJA SVETOG OCA

Sveta misa na IV. Nedjelju Božje riječi

22. siječnja 2023.

Isus napušta tihi i skroviti život Nazareta i seli se u Kafarnaum, grad smješten uz Galilejsko jezero, mjesto prolaza, raskrižje različitih naroda i kultura. Hitnost koja ga pokreće jest navještaj Božje riječi, koju treba donijeti svima. U Evanđelju, naime, vidimo da Gospodin poziva sve na obraćenje i poziva prve učenike da i drugima prenose svjetlo Riječi (usp. Mt 4, 12-23). Uočavamo taj dinamizam koji nam pomaže živjeti Nedjelju Božje riječi: Riječ je za sve, Riječ poziva na obraćenje i Riječ čini navjestiteljima.

Kao prvo, Božja riječ je za sve. Evanđelje nam predstavlja Isusa uvijek u pokretu, na putu prema drugima. Ni u jednom trenutku svog javnog života On ne daje ideju o statičnom učitelju, učitelju koji sjedi za svojom katedrom; naprotiv, vidimo ga kao onog koji putuje i kao hodočasnika, gdje prolazi kroz gradove i sela, susreće lica i priče. Njegove noge su noge glasnika koji naviješta radosnu vijest o Božjoj ljubavi (usp. Iz 52, 7-8). U Galileji poganskoj, na putu uz more, s one strane Jordana, gdje Isus propovijeda, bio je – napominje se u tekstu – narod koji je sjedio u tmini: stranci, pogani, žene i muškarci iz raznih krajeva i pripadnici raznih kultura (usp. Mt 4, 15-16). Sad i oni mogu vidjeti svjetlo. I tako Isus „širi granice“: Božja riječ, koja liječi i podiže, nije namijenjena samo pravednima iz Izraelskog naroda, nego svima; želi doprijeti daleko, želi liječiti bolesne, želi spasiti grešnike, želi skupiti izgubljene ovce i okrijepiti one čija su srca umorna i potištena. Ukratko, Isus „prelazi granice“ da nam kaže da je Božje milosrđe za sve.

Taj vid je temeljan također za nas. Doziva nam u pamet da je Riječ dar upućen svakome i da stoga nikada ne smijemo ograničavati njezino područje djelovanja zato što ona, mimo svih naših kalkulacija, niče sama od sebe, neočekivano i nepredvidljivo (usp. Mk 4, 26-28), na načine i vremena koje Duh poznaje. A ako je spasenje namijenjeno svima, pa i onima koji su se najviše udaljili i najdalje odlutali od Boga, tada naviještanje Riječi mora postati glavna hitnost crkvene zajednice, kao što je to bilo za Isusa. Ne smije nam se dogoditi da ispovijedamo velikodušnog Boga, a mi sami budemo uskogrudna Crkva – to bi bilo, dopuštam si to reći, jedno prokletstvo; da propovijedamo spasenje za sve, a činimo neprohodnim put za njegovo prihvaćanje; da znamo da smo pozvani donositi navještaj Kraljevstva, a zanemarivati Riječ, rastrčavajući se na sve strane oko mnogih sporednih poslova. Naučimo od Isusa stavljati Riječ u središte, širiti granice, otvarati se ljudima, stvarati iskustva susreta s Gospodinom, znajući da Božja Riječ „nije kristalizirana u apstraktnim i statičnim formulama, nego zna dinamičnu povijest koju čine ljudi i događaji, riječi i djela, razvoji i napetosti“ [1]. “Božje milosrđe je za mene”, svaki pojedini to može reći.

Sada dolazimo do drugog vida: Božja riječ, koja je upućena svima, poziva na obraćenje. Isus, naime, u svom propovijedanju ponavlja: “Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko” (Mt 4, 17). To znači da Božja blizina nije neutralna, njegova prisutnost ne ostavlja stvari onakvima kakve jesu, ne brani spokojan život. Naprotiv, njegova nas Riječ prodrmava, narušava naš komoditet, potiče na promjenu, na obraćenje: dovodi nas u krizu jer „živa je… i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača […] te prosuđuje nakane i misli srca“ (Heb 4, 12). Dà, poput mača Riječ prodire u život, potiče nas da razlučujemo osjećaje i misli srca, odnosno, pokazuje nam koje je to svjetlo dobra kojemu valja dati mjesta, a gdje je, naprotiv, mjesto gdje se skuplja tama porokâ i grijehâ grijeha protiv kojih nam se valja boriti. Riječ, kad uđe u nas, stubokom mijenja srce i um; mijenja nas, navodi nas da svoj život usmjerimo prema Gospodinu.

Evo Isusova poziva: Bog ti se približio, osvijesti stoga njegovu prisutnost, napravi mjesta za njegovu Riječ i tvoj će se pogled na život promijeniti. Želio bih to reći i ovako: stavi svoj život pod Božju riječ. To je put koji nam je pokazala Crkva: svi smo, pa i pastiri Crkve, pod autoritetom Božje riječi. Ne pod našim vlastitim ukusima, našim sklonostima i preferencijama, nego pod jednom Božjom riječi koja nas oblikuje, obraća nas i traži da budemo ujedinjeni u jednoj Kristovoj Crkvi. Braćo i sestre, možemo se, dakle, zapitati: gdje moj život nalazi smjer, gdje nalazi putokaz? Iz mnogih riječi što ih slušam, iz ideologija, ili iz Božje riječi koja me vodi i čisti? I koji su to vidovi u meni koji zahtijevaju promjenu i obraćenje? I koji su to aspekti u meni koji iziskuju promjenu i obraćenje?

I konačno – kao treće – Božja riječ, koja se obraća svima i poziva na obraćenje, čini nas navjestiteljima. Naime, Isus prolazi pored obale Galilejskog jezera i poziva Šimuna i Andriju, dvojicu braće ribara. On ih svojom Riječi poziva da ga slijede, govoreći im da će ih učiniti „ribarima ljudi“ (Mt 4, 19): ne više samo velikim znalcima kad je riječ o lađama, mrežama i ribama, nego iskusnima u traženju drugih. I baš kao što su za plovidbu i ribolov naučili napustiti obalu i baciti svoje mreže na pučinu, na isti će način postati apostoli sposobni ploviti otvorenim morima svijeta, ići ususret svojoj braći i sestrama i naviještati radost Evanđelje. To je dinamizam Riječi: ona nas uvlači u „mrežu“ Očeve ljubavi i čini nas apostolima koji osjećaju neobuzdanu želju dovesti na brod Kraljevstva one koje se susreće na svom putu. To nije prozelitizam, zato što pozivatelj jest sama Božja riječ, a ne naša riječ.

Osjetimo stoga kako je i nama danas upućen poziv da budemo ribari ljudi: osjetimo da nas sâm Isus poziva naviještati njegovu Riječ, svjedočiti je u svakodnevnim situacijama, živjeti je u pravdi i ljubavi, uosobiti je iskazujući nježnost onima koji pate. To je naše poslanje: postati tražitelji onih koji su izgubljeni, onih koji su potlačeni i obeshrabreni, donositi im ne sebe, nego utjehu Riječi, prodornu objavu Boga koji preobražava život, radost spoznaje da je On Otac i obraća se svakom pojedincu, ljepotu riječî: „Brate, sestro, Bog ti je postao blizak, slušaj ga i u njegovoj ćeš Riječi pronaći divan dar!“

Braćo, sestre, želim zaključiti jednostavnim „hvala“ onima koji rade na tome da se Božja riječ ponovno nađe u središtu, da je se dijeli s drugima i naviješta. Hvala onima koji je proučavaju i produbljuju njezino bogatstvo; hvala pastoralnim djelatnicima i svim kršćanima koji predano rade na slušanju i širenju Riječi, napose lektorima i katehetama: danas nekima od njih podjeljujem službu. Hvala svima koji su prihvatili brojne pozive koje sam upućivao da se nosi Evanđelje svuda sa sobom i čita svaki dan. I na kraju, posebna hvala đakonima i svećenicima: hvala vam, draga braćo, što ne dopuštate da sveti Božji narod ostane bez hrane Riječi; hvala što se posvećujete njezinu razmatranju, življenju i naviještanju; hvala vam na vašoj službi i vašim žrtvama. Neka svima bude utjeha i nagrada slatka radost naviještanja Riječi spasenja.

Vatikan (IKA)

22.01.2023. / 10:31

O blagdanu sv. Maura, zaštitnika Porečke biskupije i grada Poreča, u ponedjeljak, 21. studenog 2022., središnje svečano misno slavlje predvodio je mons. Milan Zgrablić, zadarski nadbiskup koadjutor, donedavni porečki župnik i dekan. Na misi u porečkoj bazilici koncelebrirali su: nadbiskup metropolita splitsko-makarski i apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije te predsjednik Hrvatske biskupske konferencije mons. Dražen Kutleša, nadbiskup metropolita riječki mons. Mate Uzinić, gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić, krčki biskup mons. Ivica Petanjak te porečki i pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan. Sudjelovalo je trideset i pet svećenika iz župa diljem Porečke i Pulske biskupije.  

 Uvodnim pozdravom okupljenima se je na hrvatskom i talijanskom jeziku obratio mons. Kutleša. Uz pozdrav izrazio je čestitke novom riječkom metropolitu mons. Mati Uziniću, riječkom nadbiskupu, na preuzimanju časne Riječke nadbiskupije, te mu je uputio dobrodošlicu u drevnu Porečku biskupiju koja je, podsjetio je, sada njegova sufraganska biskupija. Pozdrave i riječi dobrodošlice uputio je i svim ostalim biskupima te svim svećenicima, redovnicima, redovnicama i bogoslovima. Pozdravljajući predstavnike civilne vlasti, zamjenicu župana Jessicu Acquavita i gradonačelnika Poreča Lorisa Peršurića sa suradnicima, nadbiskup je izrazio zahvalnost gradskim vlastima na suradnji u organizaciji proslave sv. Maura. Misi su osim predstavnika kulturnih i prosvjetnih institucija, sudjelovali predstavnici policije, vatrogasaca i hitne medicinske pomoći u odorama. Slavlje su svojim prisustvom uljepšala djeca u istarskim narodnim nošnjama.  Misi je nazočio i Ivo Sadrić iz mjesta Poing u Bavarskoj, on je bio jedan od ključnih promotora kada je 2013. godine potpisan sporazum o suradnji i uspostavi prijateljskih odnosa između gradova Poinga i Poreča s ciljem trajnog prijateljstva dva grada. U studenom 2015. godine potpisana je i Povelja o kumstvu između župe sv. Michaela u Poingu kraj Münchena i župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Poreču s naglaskom na svetom Mauru kao zaštitniku biskupije i grada Poreča.

Nadbiskup Zgrablić je u uvodnom dijelu homilije istaknuo zahvalu Bogu za sedam godina župničke službe u porečkoj župi te radost zbog ponovnog susreta sa svojim bivšim župljanima  „radost što sam imao milost kao župnik gotovo sedam godina s vama svakodnevno slaviti i proživljavati velika otajstva naše vjere i promišljati te dijeliti s vama radosnu vijest Riječ Božju, što smo zajedno mogli dijeliti onu istu vjeru, nadu i ljubav za koju su sv. Mauro, prvi porečki biskup, zajedno s drugim porečkim mučenicima - sv. Eleuterijem,  sv. Projektom ili Elpidijem, sv. Akolitom ili Amarinom, sv. Dimitrijem, sv. Julijanom i drugim porečkim mučenicima, herojski živjeli i prolili svoju krv početkom 4. stoljeća upravo na ovom mjestu. Ova drevna bazilika i cijeli kompleks „Eufrazijane“, kako ga zovemo, za nas nije muzej i spomenik slavne prošlosti arhitekture i kulture već korijen velikog stabla naše vjere, povijesni sakrament Krista uskrslog, koji rađa mnogim uvijek novim najslađim plodovima spasenja za tolike stotine generacija koje su živjele prije nas.“

Propovjednik se je nadalje zapitao „Zašto mi danas častimo sv. Maura i druge porečke mučenike? Čemu ova proslava? Zašto ovaj blagdan? Zašto častimo relikvije sv. Maura i sv. Eleuterija noseći ih u svečanom ophodu ulicama i trgovima našega grada? Što će svecima naše pobožnosti i zemaljske počasti? Nije li sve to samo stvar prošlosti?“, pojasnivši kao odgovor, citatom sv. Bernarda, da „sveci ma naše časti nisu potrebne niti im nešto pridonosi naša pobožnost. To što častimo uspomenu na njih, nama je na korist a ne njima. Oni žive u punini radosti života u prijateljstvu s Bogom. Nitko im to ne može nikad oduzeti niti umanjiti. Dok promatramo život naših svetaca u nama se raspiruje želja za živim Bogom“, rekao je mons. Zgrablić.

„Druga želja koja u nama plamti zbog sjećanja na svece jest da se i na nama kao i na njima ukaže Krist, naš život, i da se i mi s njima ukažemo u slavi“, nastavio je propovjednik. „Dakle, moleći i obavljajući pobožnost prema sv. Mauru i drugim porečkim mučenicima želimo da nam njihov svijetli primjer danas probudi veliku želju biti kao sveci: biti sretni što živimo blizinu s Bogom, što živimo u njegovu svjetlu, što smo dio velike obitelji Božjih prijatelja, što gledamo Krista koji se proslavio nad našim životom, što smo već dio onoga što vrijedi više nego li ovozemaljski život, što „sve patnje ovoga svijeta nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama“, citirao je mons. Zgrablić sv. Pavla iz njegove Poslanice Rimljanima.

U nastavku je podsjetio na svijetle primjere suvremenih mučenika, istaknuvši bl. Miroslava Bulešića, ali upoznavši okupljene i sa mučeništvom svećenika i jedne redovnice koji su u Drugom svjetskom taru ubijeni iz mržnje prema vjeri na području Zadarske nadbiskupije. Don Eugen Šutrin ubijen je u Privlaci u studenom 1945. u 31. godini života. Hicima u glavu ubila su ga dva skojevca iz obližnjeg mjesta. „S. Agneza Petroša, klarisa, u 41. godini života, silovana je, izmasakrirana te obješena naopačke, u ožujku 1943., zbog jedine krivnje da je željela i činila dobro svakome, bez obzira na nacionalnost, vjersko ili političko opredjeljenje. To su zlodjelo počinili pripadnici revolucionarnih komunističkih strujanja“, rekao je mons. Zgrablić. „Don Srećka Lovretića, u 31 godini života, su partizanski ustanici predvođeni crvenom zastavom utopili nadomak Kornata. Don Janez Kranjc još je jedna žrtva tih vremena. „Umro je iz mržnje prema vjeri mučeničkom smrću na Badnjak 1941. Prema kazivanju, ispekli su ga na ražnju velikočetnici te donijeli župniku na dar kao božićnu čestitku.“, rekao je mons. Zgrablić, te je citirao don Antu Bakovića koji je pisao o ubijenim svećenicima, časnim sestrama, bogoslovima, za vrijeme II. svjetskog rata i poraća, „mladog svećenika don Janeza Kranjca koji je sotonski umoren u 26. godini života „najstrašniji je primjer mučeništva.“

Propovjednik je u nastavku istaknuo „naš velik i bitan životni poziv“, a to je „živjeti u Božjoj blizini i biti dio Božje obitelji, biti Božji prijatelji u zajedništvu sa svecima i blaženicima, biti dio ljubavi za koju su položili život mnogi kršćani, bez obzira na žrtvu i križ. Nema većeg dobra od biti s Bogom, biti Božji prijatelj.“ „Da bismo bili Božji prijatelji ne moramo činiti izvanredna djela, ne moramo možda proliti svoju krv i podnijeti okrutno fizičko mučenje i smrt, a niti imati posebne darove i talente“, pojasnio je. „Sve što nam je potrebno već posjedujemo. Potrebno je  slušati Isusa slijedeći ga bez da izgubimo dušu pred poteškoćama i kušnjama života ponekad hodajući radikalno evanđeoski „kontrakulturnim i revolucionarnim životom“,  rekao je propovjednik citiravši papu Franju.

Istaknuo je da je potrebno ljubiti Isusa, „ali ne samo jezikom, ni samo osjećajno, nego napose životom. Životom koji obdržava zapovijed ljubavi ne isključujući i obezvrjeđujući nikoga, ama baš nikoga. Životom koji čuva i utjelovljuje njegovu riječ. „Ako me tko ljubi“, govori Isus,  „čuvat će moj riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i  k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti“.

„Prihvatimo Isusov poziv i ponudu života i slijedimo ga – svatko u svom staležu – kako bismo participirali u njegovom prijateljstvu i blaženom životu. S Isusom u našem životu nemoguće postaje moguće, grešno sveto, prolazno vječno, ograničeno neograničeno, nesavršeno savršeno pa čak i mrtvo živo“, rekoa je mons. Zgrablić te zaključio „Zazovimo sv. Maura, sve porečke svece i mučenike, Blaženu Djevicu Mariju, bl. Miroslava Bulešića i sve ostale ugodnike Božje za pomoć da velikodušno odgovorimo na Božji poziv.“

Nakon mise uslijedila je procesija sa svečevim relikvijama po ulicama grada Poreča: Ulicom sv. Eleuterija, Ulicom Decumanus, Trgom Frana Supila, Obalom Maršala Tita, Ulicom Alda Negrija, preko Trga slobode, te ponovno Ulicom Decumanus i Ulicom sv. Eleuterija natrag do katedrale, gdje je svečanost zaključena Molitvom sv. Mauru.

(Txt i foto: G. Krizman)