Homilija vlč. Petra Filipovića na spomendan sv. Ane i na mladoj misi vlč. Jurice Vekića, u Červaru, 26. srpnja 2021.
Poruka pape Franje za 1. Svjetski dan djedova i baka i starijih osoba [25. srpnja 2021.]
Drage bake i djedovi, drage starije osobe!
“Ja sam s tobom u sve dane” (usp. Mt 28, 20). Obećanje je to koje je Gospodin dao svojim učenicima prije svoga uzašašća na Nebo i koje danas ponavlja tebi, dragi djede i draga bako. Tebi. “Ja sam s tobom u sve dane” ujedno su riječi koje bih ti, kao rimski biskup i kao starija osoba kao i ti, uputio na ovaj prvi Svjetski dan djedova i baka i starijih osoba: cijela Crkva ti je blizu, odnosno bolje rečeno: cijela Crkva nam je blizu. Brine se za tebe, voli te i ne želi te ostaviti samoga/samu!
Znam dobro da ova poruka do tebe stiže u teškome času: pandemija se pokazala neočekivanom i silovitom olujom, teškom kušnjom na kojoj se našao život sviju, ali posebno nas starijih osoba. Mnogi od nas su se razboljeli i mnogi su umrli ili su svjedočili umiranju svojih suprugâ i svojih dragih; koliki su samo jako dugo bili prisiljeni na samoću i izolaciju.
Gospodinu su poznate sve patnje kroz koje smo prošli u tome vremenu. On je blizu svima koji doživljavaju bolno iskustvo onih koji su napušteni; nije ravnodušan na našu samoću koju je pandemije učinila još težom. Predaja govori da je i sv. Joakim, Isusov djed, bio udaljen iz svoje zajednice jer nije imao djece; njegov se život – kao i život njegove supruge Ane – smatrao beskorisnim. Ali Gospodin mu je poslao anđela da ga tješi. Dok je, žalostan, tavorio izvan gradskih vrata, ukazao mu se Božji glasnik i rekao mu: “Joakime, Joakime! Gospodin Bog je uslišio tvoju ustrajnu molitvu” [1]. Čini se da Giotto, na svojoj glasovitoj fresci [2], smješta taj prizor u noćne sate, u jednu od mnogih neprospavanih noći ispunjenih sjećanjima, brigama i željama na koje su mnogi od nas navikli.
Rafael Villergas Castaño iz Španjolske, Mateus Babinski de Almeida iz Brazila, te Jurica Vekić i Stipe Breko iz Hrvatske novi su svećenici koje je u subotu, 12. lipnja 2021., u pulskoj katedrali zaredio apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije nadbiskup mons. dr. Dražen Kutleša. Koncelebrirali su generalni vikar biksupije mons. Vilim Grbac, rektor pulskog sjemeništa preč. Alejandro Castillo Jimenez, koordinator neokatekumenskog puta u Hrvatskoj i okolnom zemljana Piergiorgio De Angelis te drugi svećenici iz istre i drugih biskupija.
Rafael Villergas Castaño, Mateus Babinski de Almeida su formaciju stekli u pulskom Biksupijskom misijskom sjemeništu „Redemptoris Mater“. Jurica Vekić i Stipe Breko bogoslovsku formaciju su stekli u kolegiju sv. Josipa na Jordanovcu te su pohađali Filozofsko-teološki studij Družbe Isusove u Zagrebu.
Biskup Kutleša je u prigodnoj homiliji, razmatrajući ulomak iz Druge poslanice Timoteju, s okupljenima podijelio razmatranje o vjeri i predaji vjere, o pologu depositum fidei. „U perspektivi života sv. Pavla, na pitanje što je najvažnija stvar na svijetu, on bi vjerojatno odgovorio da je to vjera“, rekao je nadbiskup. „Na pitanje što je važno u kršćanskom životu, kako bi čovjek trebao živjeti, što je bit, on bi opet rekao da je to vjera. Ako bi ga pitali što je važno za život vječni, vjerojatno bi među prvim odgovorima bila vjera. I mi se možemo zapitati nad jednom Pavlovom rečenicom 'Znam kome sam povjerovao.'“ Kao nevažniju poruku s te mise ređenja propovjednik je istaknuo da vjera u Pavlovskom smislu znači imati povjerenje u nekoga. „Pavao kaže 'znam kome sam povjerovao'“, citirao je nadbiskup. „Važno je znati kome sam povjerovao, Isusu Kristu. Za tom sam osobom krenuo i toj sam osobi povjerovao. Kada dođu teški trenutci, u raznim problemima, važno je znati pokazati odanost prema Isusu Kristu. Ne smijemo se stidjeti onoga kojemu vjerujemo. Ta se odanost pokazuje braneći Isusa Krista unatoć svemu. No, nadasve, svećenik vjeru treba prenijeti svojim vjernicima koji će mu biti povjereni“, rekao je mons. Kutleša.
Središnje svečano misno slavlje o svetkovini Presvetog Tijela i Krvi Kristove u porečkoj je katedrali predvodio apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije, nadbiskup mons. dr. Dražen Kutleša. Koncelebrirali su: kancelar biskupije mons. Sergije Jelenić, katedralni župnik preč. Milan Zgrablić te župni vikar katedralne župe vlč. Janez Barborič.
„Crkva nas danas, na ovu svetkovinu, želi upozoriti na neke stvari koje mi u svome životu vidimo, ali ne razumijemo“, rekao je propovjednik. „Sveto Evanđelje govori nam o Posljednjoj večeri, na Veliki četvrtak. Znamo da je tada Isus utemeljio Euharistiju kojom, preko svojih učenika, kao prvih svećenika, On može biti prisutan uvijek među nama.
Središnje svečano misno slavlje o svetkovini Presvetog Tijela i Krvi Kristove u porečkoj je katedrali predvodio apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije, nadbiskup mons. dr. Dražen Kutleša. Koncelebrirali su: kancelar biskupije mons. Sergije Jelenić, katedralni župnik preč. Milan Zgrablić te vikar katedralne župe vlč. Janez Barborič.
„Crkva nas danas, na ovu svetkovinu, želi upozoriti na neke stvari koje mi u svome životu vidimo, ali ne razumijemo“, rekao je propovjednik. „Sveto Evanđelje govori nam o Posljednjoj večeri, na Veliki četvrtak. Znamo da je tada Isus utemeljio Euharistiju kojom, preko svojih učenika, kao prvih svećenika, On može biti prisutan uvijek među nama.
„No, osim toga, moramo biti svjesni što mi danas slavimo“, naglasio je nadbiskup. „Mi slavimo žrtvu Novoga Saveza koja je i prije u Starome Savezu bila prisutna, ali na drugi način. Starozavjetne žrtve su se prinosile time što su se ubijale različite životinje, kao što nam prvo čitanja kaže 'da bi se sklopio savez ili da bi se tražilo oproštenje'. Žrtve su trebale biti proporcionalne grijesima. No, mi znamo da to nije samo savez, veće je to i sakrament, gozba. Sjećamo se Posljednje večere, no time uprisutnjujemo ono što je za nas najbitnije, da je Isus Krist trajno prisutan među nama.
To ima za nas nekoliko značenja. Važno je da danas zahvalimo Bogu što nam je poslao Isusa Krista koji je trajno prisutan među nama. Nitko drugi to nema, samo katolici. Bog je stalno prisutan među nama i mi, kada dolazimo tome Bogu uvijek možemo doći živome Bogu, on je prisutan u svakome svetohraništu, u svakoj crkvi. Stoga smo pozvani da znamo to cijeniti, da znamo poučiti svoje vjernike, ali i sve druge, kolika je to milost i snaga. Mi vjernici, znajući sve to, trebamo znati iskoristiti i tražiti milost od Boga, da nam da oproštenje grijeha preko Euharistije, te najveće molitve što Crkva posjeduje. Isusu Krist je govorio o svojoj prisutnosti, o Euharistiji, na različite načine. Nama, običnim ljudima je najznakovitija ona prigoda kada je Isus nahranio 5000 ljudi s pet kruhova i dvije ribe. Na kraju dana, kad su svi gladni, učenici mu govore neka otpusti narod, no Isus ne želi to učiniti. Možda i mi danas živimo u takvome vremenu kada vidimo da su ljudi gladni duhovnoga. Mi imamo kruha, hrane i onoga što nam je potrebno za naše tijelo, ali smo gladni onih duhovnih vrednota, no ne znamo ih naći jer ih tražimo na pogrešnim mjestima. Stoga nam Isus, upravo preko euharistije želi pokazati gdje se nalazi ta prava hrana. Možda nama, današnjim ljudima, koji smo navezani na materijalne stvari nije toliko shvatljiva, i ne dajemo joj pravu pozornost jer smo zaokupljani drugim stvarima. Isus ne otpušta ljude, već govori svojim učenicima da ih posjedaju i nahrane. Tu se javlja velika sumnja, postavlja se pitanje kako s pet kruhova i dvije ribe nahraniti toliko ljudi. Postoji sumnja, kao i danas. No zaboravljamo, kao i oni tada, da je Isus bio prisutan među njima. Kada je on prisutan onda je to moguće napraviti, no ako nema Isusa onda postoje razne sumnje. To je bit, kada dolazimo u crkvu moramo biti svjesni da je Isus Krist prisutan među nama, i to na dva načina: kao žrtva Novoga saveza koji je prinio sebe i žrtvovao se na križu da bi zadobio oproštenje grijeha za sve nas te kao sakrament. Njegovom žrtvom mi smo spašeni i jesmo tu gdje je jesmo. Zato Bogu trebamo zahvaliti za tu Isusovu žrtvu. No, to je i sakrament, to je znak Božje milosti i prisutnosti među nama, preko koje možemo tražiti Božje milosrđe da nam oprosti naše grijehe.
Budući da se u tjednu od 11. do 15. svibnja 2021. nastavao još uvijek odvija na daljinu, probe za krizmanike neće biti u četvrtak, a sve ostalo ostaje kako stoji u dopisu.
Isprava posvete Porečke crkve
Neka je znano svima, da Mi, Rodoald, Akvilejske crkve patrijarh po volji i naredbi Svetoga Oca i Gospodina, gospodina Ivana pape XII. sazvavši časnu braću i gospodu Gaspalda, pulskoga biskupa, Ivana tršćanskoga biskupa. Fredebarda pićanskoga, Ivana novigradskoga, Alberika biskupa Concordije, Hergena biskupa Brescije, Alberta biskupa Feltrea, Giralda biskupa Vicenze, Martina biskupa Trevisa, Aldebranda veronskoga biskupa i Zenona padovanskoga biskupa u jedinstvu s časnim ocem Adamom, porečkim biskupom, posvetismo porečku crkvu na čast Blažene Marije Djevice, svetoga Maura mučenika i ostalih sviju svetaca.
Odakle, Mi Rodoald svete Akvilejske crkve patrijarh i svaki o rečenih biskupa za sebe, u navedenoj posveti i svake godine na svetkovinu posvećenja [ove crkve] svima i svakome tko se istinski pokaje i ispovijedi i ovu crkvu s poštovanje, smjerno pohodi, jedne godine i četrdeset dana od združene [grijesima njegovim] kazne, vlašću apostolskom milostivo odrješujemo. Sadržaj, naime, upute navedenoga posvećenja, nama dane po Svetom Ocu i gospodinu, gospodinu Ivanu papi XII: Ivan biskup, sluga slugu Božjih itd. Posvećena bijaše ova crkva godine Gospodnje 961., na dan 8. svibnja, za vladavine gospodina Otona, cara Svetoga Rimskoga Carstva.
Porečki mučenici sv. Projekt i sv. Akolit (prozvan i sv. Elpidije ili sv. Elidije) iz IV. stoljeća.
Uz sv. Mavra i sv. Eleuterija, sv. Dimitrija i sv. Julijana, spominju se i porečki mučenici sv. Projekt i sv. Akolit (kansije prozvan i Elpidije ili Elidije).
Porečki biskup Oton 1277. godine sagradio je baldahin iznad oltara katedrale – bazilike u Poreču. Na tom baldahinu s južne strane nalaze se mozaici – medaljoni sv. Projekta i sv. Akolita (zvanog i sv. Elpidije ili Elidije). Lik sv. Projekta prikazana je u biskupskom ornatu, premda nije vjerojatno da je domaći mučenik Projekt bio biskup. Došlo se do toga zato što su domaćeg Projekta poistovjetili s francuskim biskupom istog imena, mučenikom iz VII. stoljeća, premda su relikvije francuskoj Projekta uvijek ostale u Francuskoj, a Porečkog u Poreču. Također se u Poreču uvijek bile relikvije sv. Akolita (kasnije nazvanog i Elidijem i Elpidiem), a relikvije pratioca francuskog projekta (zvanog Amarin, kasnije Elpidije) i sada su u Francuskoj. Nisu dakle relikvije donesene u Poreč. Ipak su i u Poreču svoga Projekta zajedno s Akolitom slavili 25. siječnja, ali s lekcijama općeg oficija o mučenicima.
U prilog tome da je riječ o domaćim porečkim mučenicima iz IV. stoljeća, a ne o tjelesima mučenika donesenih od drugud, svjedoči i povijesna činjenica, da u prvoj polovici VI. stoljeća nije još u Zapadnoj Crkvi bio običaj dijeliti kosti mučenika, darivati ih ili krasti iz pobožnosti, nego su se u to vrijeme kao relikvije štovali predmeti kojima su dotakli mučeničkih tjelesnih ostataka. To su tkzv. brandae (lat. brandeum – veo, duga haljina, platno). Te su se svete tkanine ulagale u oltare umjesto relikvije.
U povodu 58. Svjetskoga dana molitve za duhovna zvanja
(Nedjelja Dobroga Pastira – IV. vazmena nedjelja, 25. travnja 2021.)
Sveti Josip: Poziv kroz san
Draga braćo i sestre!
Dana 8. prosinca 2020. godine, u povodu 150. godišnjice proglašenja svetoga Josipa zaštitnikom cijele Crkve, započela je posebna godina posvećena njemu (usp. Dekret Apostolske pokorničarne, 8. prosinca 2020.). Napisao sam apostolsko pismo Patris Corde kako bi se „uvećala ljubav prema tomu velikomu svetcu“. Zapravo je riječ o jednoj izvanrednoj osobi koja je ujedno „vrlo bliska našem ljudskom iskustvu“. Sveti Josip nije činio zadivljujuće stvari, nije imao neke osobite karizme, nije se činio osobitim onima koji su ga susretali. Nije bio slavan ni istaknut: evanđelja ne donose ni jednu njegovu riječ. Ipak, svojim običnim životom ostvario je nešto izvanredno u Božjim očima.
Bog gleda što je u srcu (1 Sam 16,7) i kod sv. Josipa prepoznao je očinsko srce, sposobno darovati i stvoriti život u svakodnevici. Tomu teži svaki poziv: stvarati i obnavljati živote svaki dan. Gospodin želi oblikovati srca očeva i majki: otvorena srca, sposobna za velike stvari, darežljiva u sebedarju, sućutna u smirivanju tjeskobe i nepokolebljiva u jačanju nade. Sve su te karakteristike uvelike potrebne svećenicima i posvećenim osobama, osobito u današnje vrijeme koje je obilježeno krhkošću i patnjama uzrokovanim pandemijom koja je urodila nesigurnošću i strahom glede budućnosti i samoga smisla života. Sveti Josip dolazi nam ususret svojom blagošću kao svetac „iz susjedstva“; a u isto vrijeme njegovo nas snažno svjedočanstvo može usmjeriti na životnom putu.
Sveti Josip predlaže nam tri ključne riječi za poziv svakoga čovjeka. Prva je riječ san. Svatko u životu sanja o nekom ostvarenju. Opravdano je gajiti velike čežnje, uzvišena očekivanja koja prolazni ciljevi – kao što su uspjeh, novac i zabava – ne mogu ispuniti. Kada bismo pitali ljude da u samo jednoj riječi izraze životne snove, ne bi bilo teško zamisliti da je ta riječ „ljubav“. Ljubav daje smisao životu jer otkriva njegovo otajstvo. Uistinu, život se ima samo ako ga se daje, posjeduje ga se samo ako ga se daruje u potpunosti. Sveti Josip može nam o tome mnogo reći jer je, preko snova koje mu je Bog nadahnuo, svoj život učinio darom.