- Na pragu nove godine, srdačno pozdravljam šefove država i vlada, voditelje međunarodnih organizacija, duhovne vođei sljedbenike različitih religija te muškarce i žene dobre volje. Svima upućujem najbolje želje da ova godina omogući čovječanstvu napredovati na putu bratstva, pravde i mira između pojedinaca, zajednica, naroda i država.
Godinu 2020. obilježila je velika zdravstvena kriza Covid-19, koja je postala globalni fenomen kojim su zahvaćeni mnogi sektori dodatno pogoršavši duboko međusobno povezane krize kao što su klimatska, prehrambena, ekonomska i migracijska i prouzročivši velike patnje i nevolje. U mislima su mi prije svega svi oni koji su izgubili članove obitelji ili drage osobe i sve koji su ostali bez posla. Posebno želim spomenuti liječnike i medicinske sestre i tehničare, farmaceute, znanstvenike, volontere, kapelane i osoblje bolnica i zdravstvenih centara. Oni su ulagali i nastavljaju ulagati silne napore i podnositi velike žrtve samo kako bi bili uz bolesnike, ublažili im patnje ili spasili im život, neke je od njih to čak stajalo života. Odajući počast tim osobama, ponavljam svoj apel političkim čelnicima i privatnom sektoru da poduzmu odgovarajuće mjere kako bi se osigurao pristup cjepivima protiv Covid-19 i osnovnim tehnologijama potrebnim za zbrinjavanje bolesnih, siromašnih i onih koji su najugroženiji[1].
Žalosno je konstatirati da su, uz brojna svjedočanstva ljubavi i solidarnosti, ponovno uzeli maha različiti oblici nacionalizma, rasizma i ksenofobije, kao i ratovi i sukobi koji sa sobom nose smrt i razaranje.
Ti i drugi događaji koji su obilježili put čovječanstva u godini koja je za nama naučili su nas koliko je važno brinuti jedni za druge i za stvoreni svijet kako bismo izgradili društvo utemeljeno na bratskim odnosima. Zbog toga sam za ovogodišnju Poruku izabrao temu: Kultura skrbi kao put do mira. Kultura skrbi kao način borbe protiv kulture ravnodušnosti, odbacivanja i sukoba koja je danas tako dominantna.
Caritas Porečke i Pulske biskupije poziva na uključivanje: „Hrvatski Caritas pomaže stradalima od potresa u Petrinji, Sisku i okolnim mjestima“.
Razoran potres koji je danas pogodio Petrinju, Sisak i okolna mjesta odnio je ljudske živote i za sobom ostavio ruševine i strah. U godini koja nas i na samom kraju, i kao pojedince, i kao društvo u cjelini, stavlja na kušnje, još jednom se nalazimo u situaciji kada je najvažnije pružiti podršku, posvjedočiti solidarnost i konkretno pomoći.
Hrvatski Caritas i u ovoj zahtjevnoj situaciji poziva na djelatnu ljubav i solidarnost sa stradalnicima u Petrinji, Sisku i okolici, zahvaljujući ujedno svima koji su već dosad velikodušno ponudili staviti sebe, svoje smještajne mogućnosti i materijalna dobra na raspolaganje postradalima.
Tijekom sutrašnjeg dana Hrvatski će Caritas iz Interventnog fonda poslat će novčanu pomoć za žurno zbrinjavanje i potrebe stradalnika na račun Caritasa Sisačke biskupije. Na raspolaganje biskupijskom su caritasu već su stavljeni kreveti, šator, deke i vreće za spavanje.
Novčana putem Hrvatskog Caritasa stradalima na potresom pogođenom području može se uplatiti na:
- Hrvatski Caritas, Ksaverska cesta 12a, Zagreb, kod PBZ (Privredna banka Zagreb);
IBAN: HR0523400091100080340, poziv na broj 12-20.
Za uplate iz inozemstva SWIFT/BIC: PBZGHR2X.
- Donacijski telefon Hrvatskog Caritasa: 060 9010 (6,25kn, PDV uključen)
APOSTOLSKI UPRAVITELJ POREČKE I PULSKE BISKUPIJE, NADBISKUP KOADJUTOR SPLITSKO-MAKARSKE NADBISKUPIJE DRAŽEN KUTLEŠA
Svečanu misu polnoćku u porečkoj katedrali, u četvrtak, 24. prosinca predvodio je apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije, nadbiskup koadjutor Splitsko-makarske nadbiskupije Dražen Kutleša uz koncelebraciju kancelara biskupije mons. Sergija Jelenića, katedralnog župnika preč. Milana Zgrablića i vikara katedralne župe vlč. Janeza Barboriča te uz asistenciju đakona Jurice Vekića.
Pozvani smo biti ponizni jer samo tako možemo prihvatiti i prepoznati Boga, naglasio je mons. Kutleša. Samo ponizan čovjek može tražiti oproštenje, jer samo u poniznosti možemo vidjeti što u nama nije dobro. Danas su ljudi mahom odgajani za oholost, svi žele biti važni i na prvim mjestima, no mi kao kršćani trebamo nastojati biti ponizni, samo ćemo s takvim stavom moći prepoznati potrebu bližnjega i pomoći mu. Dobrotom i poniznošću mijenjamo sebe, a onda i druge oko sebe, naglasio je nadbiskup Kutleša te zaključio svima poželjevši sretan i blagoslovljen Božić.
Mons. Kutleša je na kraju mise, prije završnog blagoslova pročitao proglas Jubilejske godine svetog Josipa. Riječ je izvanrednom crkvenom jubileju od 8. prosinca 2020. do 8. prosinca 2021. Proglašen je apostolskim pismom pape Franje »Patris corde« (Očinskim srcem) o 150. godišnjici proglašenja sv. Josipa zaštitnikom sveopće Katoličke Crkve, odlukom »Quemadmodum Deus« pape Pia IX. 8. prosinca 1870.
Kako bi trajno povjerio Crkvu moćnoj zaštiti Isusova Čuvara, papa Franjo proglasio je da se od današnjeg dana, na slavlje obljetnice proglašenja Dekreta i na svetkovinu Bezgrešne Djevice Marije i Zaručnice Prečistoga Josipa, pa sve do 8. prosinca 2021., obilježi posebna Godina svetog Josipa, u kojoj svaki vjernik, slijedeći njegov primjer, može svakodnevno jačati svoj vjerski život u potpunom vršenju Božje volje. Tako će svi vjernici, imati mogućnost da molitvama i dobrim djelima, uz pomoć svetog Josipa, glavara nebeske Nazaretske obitelji, zadobiju utjehu i pomoć uslijed teških ljudskih i društvenih nevolja koje danas pogađaju suvremeni svijet, istaknuo je predslavitelj.
Dekretom Apostolske pokorničarne tijekom jubilejske godine omogućeno je dobivanje potpunog oprosta vjernicima, po uobičajenim uvjetima. Treći je to jubilej pape Franje, nakon Jubilejske godine milosrđa i Godine posvećenog života. Također, sv. Josip je i zaštitnik pontifikata pape Franje.
Na kraju je prigodne zahvale i čestitke uputio katedralni župnik preč. Milan Zgrablić. Misu je glazbeno animirao katedralni zbor.
Evanđeoski izvještaji o Isusovu rođenju daju nam različite životne poruke. Jedna od temeljnih poruka koju nam daje Božić jest poniznost. Prateći opis Isusova rođenja stječe se dojam da Bog čini mnoge stvari suprotno našim očekivanjima i željama. Bog nas svakim činom želi poučiti da napustimo svoja ohola očekivanja te usmjerimo svoj život i pogled na obične ljude i zabačena mjesta.
Isusa često tražimo na pogrešnim mjestima i ne nalazimo ga tamo gdje ga očekujemo. Od samog rođenja on nam daje temeljne životne poruke o vrijednosti i krhkosti ljudskog života ali isto tako izaziva u nama čuđenje činjenica da učeni i moćni vladari, pismoznanci i farizeji tu poruku ne mogu ili ne žele shvatiti. To mogu samo oni koji su ponizni kao što su Marija, Josip i pastiri.
Ljudi nas iznenađuju svojim ponašanjem, kako onda tako i danas. Ponekad smo čak ogorčeni i razočarani zbog nekih ljudi i događaja koji se pletu oko Isusova rođenja. Bog nije iznenađen niti se ljuti jer nas dobro poznaje. Sve se to uklapa u njegov božanski plan kako bi Isusa, Mariju, Josipa i sve nas doveo na mjesto kako njihova tako i našeg blagoslova.Kakvo god zlo netko namjerava učiniti, pa bio on i car, Bog sve može usmjeriti na dobro.
U poniznosti shvaćamo da se naš život ne tiče samo nas nego da smo dio nečega daleko većega i uzvišenijega. Baš kao što su se milijuni pokrenuli prilikom Isusovog rođenja, tako smo i mi dio uzvišenog Božjeg plana koji uključuje danas milijarde ljudi, bezbroj drugih koji su živjeli i druge koji će živjeti u budućnosti.Bog vidi cjelovitu sliku, ali nijedan mali detalj mu ne izmiče. I u tome je bit poniznosti. Poniznost nam posviješćuje da smo i sami dio nečeg daleko većeg od onog što mislimo.
Sv. Josip - Kreativno hrabri Otac
Iz Apostolskog pisma pape Franje Patris corde
Ako je prva faza bilo kojeg istinskog unutarnjeg ozdravljenja prihvaćanje osobne povijesti te prihvaćanje stvari koje nismo željeli, onda njima treba dodati još jednu bitnu značajku: kreativnu hrabrost. Pojavljuje se posebno kad se naiđe na poteškoće. Odnosno, suočeni s poteškoćama, možemo ili odustati i otići, ili se nekako suočiti s njima. Povremene poteškoće donose nam resurse za koje nismo ni mislili da ih imamo.
Čitajući Evanđelja o Isusovu djetinjstvu, često se pitamo zašto Bog nije intervenirao na izravniji i jasniji način. No, Bog djeluje kroz događaje i ljude. Josip je čovjek izabran od Boga, preko kojega se Bog brine o počecima povijesti otkupljenja. On je pravo „čudo“ kojim Bog spašava Dijete i njegovu majku. Nebo intervenira s povjerenjem u kreativnu hrabrost ovog čovjeka koji, stigavši u Betlehem i ne pronašavši smještaj u kojem Marija može roditi, uređuje staju i preuređuje ju, tako da ona postane što je više moguće mjesto dobrodošlice Sinu Božjem koji dolazi na svijet (usp. Lk 2, 6 – 7). Suočen s neposrednom opasnošću Heroda, koji želi ubiti Dijete, još jednom je u snu Josip upozoren braniti Dijete, a usred noći organizira bijeg za Egipat (usp. Mt 2, 13 – 14).
Pri površnom čitanju ovih priča može se steći dojam da je svijet u milosti i nemilosti snažnih i moćnih, ali „dobra vijest“ Evanđelja leži u pokazivanju kako, unatoč bahatosti i nasilju zemaljskih vladara, Bog uvijek pronalazi način da izvrši svoj plan spasenja. Čak se i naš život ponekad čini kao da je prepušten na milost i nemilost moćnika, ali Evanđelje nam govori da ga Bog uvijek uspije spasiti pod uvjetom da koristimo istu kreativnu hrabrost kao tesar iz Nazareta, koji zna kako problem preobraziti u mogućnost pouzdajući se uvijek najprije u božansku providnost.
Ako se ponekad čini da nam Bog ne pomaže, to ne znači da nas je napustio, već da nam vjeruje, da budemo kreativni i da sami pronalazimo rješenja.
To je ista kreativna hrabrost koju su pokazali prijatelji paralitičara koji su ga, da bi ga predstavili Isusu, spustili s krova (usp. Lk 5, 17 – 26). Teškoća nije zaustavila odvažnost i tvrdoglavost tih prijatelja. Bili su uvjereni da Isus može izliječiti bolesnika i „budući da zbog mnoštva nisu našli kuda bi ga unijeli, popnu se na krov te ga između crjepova s nosiljkom spuste u sredinu pred Isusa. Vidjevši njihovu vjeru reče on: Čovječe, otpušteni su ti grijesi!“ (r. 19 – 20). Isus prepoznaje kreativnu vjeru s kojom ti ljudi pokušavaju dovesti k njemu svoga bolesnog prijatelja.
Evanđelje nam ne govori koliko su dugo Marija, Josip i Dijete ostali u Egiptu. Ali sigurno su morali jesti, pronaći dom, posao. Ne treba puno mašte da se popune detalji koji nedostaju. Sveta obitelj morala se suočiti s konkretnim problemima poput svih ostalih obitelji, poput mnoge naše braće migranata koji i danas riskiraju svoje živote da bi izbjegli nesreću i glad. U tom smislu vjerujem da je sveti Josip doista poseban zaštitnik onih koji moraju napustiti svoju zemlju zbog ratova, mržnje, progona i bijede.
Na kraju svake priče koja Josipa vidi kao glavnog junaka, Evanđelje napominje da ustaje, vodi Dijete i majku sa sobom i čini ono što mu je Bog zapovjedio (usp. Mt 1, 24; 2, 14.21). Doista, Isus i Marija, njegova majka, najdragocjenije su blago naše vjere.
U božanskom planu spasenja Sin je nerazdvojiv od Majke Marije, od one koja je „koračala naprijed u hodu vjere te je svoju sjedinjenost sa Sinom vjerno održala sve do križa“.
Uvijek se moramo zapitati štitimo li i mi svom snagom Isusa i Mariju, koji su tajanstveno povjereni našoj odgovornosti, brizi i skrbništvu. Sin Svemogućega došao je na svijet u velikoj ranjivosti. Njega je Josip trebao braniti, štititi, čuvati, odgajati. Bog vjeruje ovom čovjeku, kao i Marija, koja u Josipu pronalazi onoga koji ne samo da joj želi spasiti život, već će uvijek ostati uz nju i Dijete. U tom smislu, sveti Josip ne može ne biti Čuvar Crkve, jer je Crkva produljenje Kristova Tijela u povijesti, kao što se i Marijino majčinstvo odražava na majčinstvo Crkve. Josip, nastavljajući štititi Crkvu, nastavlja štititi Dijete i njegovu Majku, a i mi ljubeći Crkvu, ljubimo Dijete i njegovu Majku.
Ovo Dijete je ono koje će reći: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25, 40). Prema tomu, svaki siromah, potrebiti, onaj koji pati ili umire, svaki stranac, svaki zatvorenik, svaka nemoćna osoba je „dijete“ koje Josip nastavlja štititi. Zbog toga se sveti Josip zaziva kao zaštitnik nesretnika, potrebitih, prognanika, nevoljnika, siromaha i umirućih. Prema tomu, Crkva ne može ne pokazati posebnu ljubav prema našoj najmanjoj braći i sestrama, jer je Isus pokazivao osobitu brigu za njih i osobno se poistovjećivao s njima. Od svetog Josipa moramo naučiti tu istu brigu i odgovornost. Moramo naučiti voljeti dijete i njegovu majku, voljeti sakramente i milosrđe, voljeti Crkvu i siromašne. Svaka od tih stvarnosti uvijek je dijete i njegova majka.
Sv. Josip - Otac koji prihvaća
Iz Apostolskog pisma pape Franje Patris corde
Josip prima Mariju bezuvjetno. Vjeruje Anđelovim riječima. „Plemenitost Josipova srca takva je da je ono što je naučio iz Zakona učinio ovisnim o dobročinstvu; i danas, u ovom svijetu u kojem je toliko očito psihološko, verbalno i fizičko nasilje nad ženama, Josip se predstavlja kao osoba poštovanja i osjećaja. Iako nema ispred sebe širu sliku, donosi odluku da zaštiti dobro Marijina imena, njezino dostojanstvo i život. U oklijevanju kako postupiti, Bog mu pomaže prosvjetljujući njegove sudove.
Mnogo puta se u našem životu događaju stvari čije značenje ne razumijemo. Naša prva reakcija često je razočaranje i pobuna. Josip ostavlja svoja razmišljanja po strani kako bi prihvatio stvaran tijek događaja i, koliko god tajanstveno izgledalo njegovim očima, on to prihvaća, preuzima odgovornost i čini ih dijelom osobne povijesti. Ako se ne pomirimo sa svojom poviješću, nećemo biti u mogućnosti poduzeti ni sljedeći korak, jer ćemo uvijek ostati taoci svojih očekivanja i posljedičnih razočaranja.
Duhovni put koji nam Josip pokazuje nije put objašnjavanja, već prihvaćanja. Tek polazeći od prihvaćanja, od pomirenja, možemo početi nazirati širu povijest i njezino dublje značenje. Gotovo da možemo čuti odjek Jobova jakog odgovora svojoj supruzi koja ga je nagovarala da se pobuni za sve zlo koje mu se dogodilo: „Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo?“ (Job 2, 10).
Josip nije pasivno rezigniran čovjek već hrabro i čvrsto proaktivan. Prihvaćanje je izraz dara snage Duha Svetoga koji se očituje u našem životu. Samo nam Gospodin može dati snagu da prihvatimo život kakav jest, sa svim njegovim kontradiktornostima, frustracijama i razočaranjima.
Isusov dolazak među nas Očev je dar koji nam omogućuje da se pomirimo s tijekom vlastite povijesti, čak i kad ju ne razumijemo u potpunosti.
Kao što je Bog rekao našem Svecu: „Josipe, sine Davidov, ne boj se“ (Mt 1, 20), čini se da i nama ponavlja: „Ne boj se!“. Potrebno je ostaviti po strani ljutnju i razočaranje i prihvatiti ih – čak i kad se nešto dogodi kako nismo željeli – ne pasivnom rezignacijom, već nadom i hrabrošću. Prihvaćanje života na ovaj način uvodi nas u njegov skriveni smisao. Život svakoga od nas može se čudesno ponovno pokrenuti ako nađemo hrabrosti živjeti prema onomu što nam govori Evanđelje. Nije važno čini li se da je sve pošlo po zlu ili da se neke stvari ne mogu popraviti. Bog može učiniti da cvijeće nikne među kamenjem. Čak i ako nam srce nešto prigovara, On je „veći od našega srca i znade sve“ (1 Iv 3, 20).
Sv. Josip - Poslušni otac
Slično onomu što je učinio s Marijom kad joj je objavio svoj plan spasenja, Bog je otkrio svoje planove Josipu; i to je učinio kroz snove, koji su se u Bibliji, kao i kod svih drevnih naroda, smatrali jednim od sredstava kojima Bog očituje svoju volju.
Josipa jako muči Marijina tajanstvena trudnoća: on ju ne želi „javno optužiti“, već ju odlučuje „potajno napustiti“ (Mt 1, 19).
U prvom snu anđeo mu pomaže riješiti njegovu tešku dvojbu: „Ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih“ (Mt 1,20 – 21). Njegov je odgovor bio trenutačan: „Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji“ (Mt 1, 24). Poslušnošću je nadvladao svoju poteškoću i spasio Mariju.
U drugom snu anđeo zapovijeda Josipu: „Ustani, reče, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi“ (Mt 2,13). Josip se nije ustručavao poslušati, ne pitajući se o poteškoćama s kojima će se suočiti: „On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat. I osta ondje do Herodova skončanja“ (Mt 2, 14 – 15).
U Egiptu je Josip s povjerenjem i strpljenjem čekao anđelov glas da se sigurno može vratiti u svoju zemlju. Čim mu božanski glasnik, u trećem snu, nakon što ga je obavijestio da su oni koji su pokušavali ubiti dijete mrtvi, naređuje da ustane, povede dijete i njegovu majku sa sobom i vrati se u zemlju izraelsku (usp. Mt 2, 19 – -20), Josip još jednom bez oklijevanja posluša: „On ustane, uzme dijete i njegovu majku te uđe u zemlju izraelsku“ (Mt 2, 21).
No tijekom povratka, „saznavši da Arhelaj vlada Judejom namjesto svoga oca Heroda, bojao se poći onamo pa, upućen u snu, ode u kraj galilejski. Dođe i nastani se u gradu zvanu Nazaret“ (Mt 2, 22 – 23).
Evanđelist Luka nas pak izvještava kako je Josip poduzeo dug i težak put od Nazareta do Betlehema, da bi se, prema zakonu cara Cezara Augusta, podvrgnuo popisu stanovništva u rodnom gradu. Tamo se Isus rodio (usp. 2, 1 – 7) i bio upisan u registar Carstva, kao i sva druga djeca. Sveti Luka posebno naglašava da su Isusovi roditelji poštivali sve propise Zakona: obrede njegova obrezivanja, Marijinog očišćenja nakon poroda, prinošenja prvorođenca Bogu (usp. r. 24).