Donosimo tijek obreda biskupskog ređenja mons. Milana Zgrablića, u subotu 25. lipnja u zadarskoj katedrali.
Liturgija biskupskoga ređenja mons. Milana Zgrablića na svečanom misnom slavlju u katedrali sv. Stošije u Zadru u subotu 25. lipnja, počela je predstavljanjem izabranika Zgrablića kojega su prezbiteri pratioci, mons. Sergije Jelenić i vlč. Darko Zgrablić, dopratili pred sjedalo zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića, glavnog zareditelja.
Apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Giorgio Lingua pročitao je bulu pape Franje kojom je dosadašnjeg porečkog župnika imenovao zadarskim nadbiskupom koadjutorom. Za vrijeme pjevanja molitve Litanija svih svetih, mons. Zgrablić je bio u prostraciji.
Uslijedilo je polaganje ruku nadbiskupa Puljića na ređenika, dok je mons. Zgrablić klečao na klecalu. Zatim su izabraniku pristupili i svi drugi biskupi te su polagali ruke na glavu mons. Zgrablića, ništa ne govoreći.
Zatim je nadbiskup Puljić otvoreni evanđelistar položio iznad glave mons. Zgrablića. Mons. Puljić izmolio je potom molitvu ređenja.
Uslijedilo je mazanje glave izabranika Zgrablića, predaja evanđelistara i biskupskog znamenja. Dok je mons. Zgrablić klečao, zareditelj Puljić pomazao mu je glavu krizmom. Predao je zatim mons. Zgrabliću evanđelistar i stavio mu prsten na prestenjak desne ruke. Nadbiskup Puljić stavio je zatim mons. Zgrabliću mitru na glavu i predao mu biskupski štap.
Nakon predaje štapa, nadbiskup Puljić poveo je mons. Zgrablića do mjesta na kojem je dotada sjedio nadbiskup Puljić, dok ga je redio, te se koadjutor Zgrablić zadržao na trenutak sjedeći na tom mjestu držeći biskupski štap u ruci.
U slavlju ređenja sudjelovali su i hodočasnici iz Istre te svi staleži vjernika, među kojima i koludrice zajednice benediktinki sv. Marije koje u rijetkim, osobito svečanim prigodama, izlaze iz svoje monaške klauzure.
(Foto: G. Krizman)
Na Nedjelju Muke Gospodnje, 10. travnja, blagoslov maslinovih grančica, procesiju i misno slavlje u Eufrazijevoj bazilici predvodio je apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije dr. Dražen Kutleša, splitsko-makarski nadbiskup koadjutor.
Bogoslužje Nedjelje Muke Gospodnje i ove je godine započelo blagoslovom maslinovih i palminih grana na središnjem porečkom trgu, Trgu Slobode, ispred crkve Gospe od Anđela gdje je početni dio porečki župni zbor otpjevao pjesmu „Židovska su djeca“.
Okupljeni su potom u procesiji krenuli Dekumanovom ulicom i Ulicom sv. Eleuterija do bazilike gdje je misno slavlje nadbiskup predvodio u suslavlju s novoimenovan zadarskim nadbiskupom koadjutorom mons. Milanom Zgrablićem, dosadašnjim porečkim župnikom, i drugim svećenicima. Procesiju su pjevanjem neokatekumenskih pjesama animirali članovi neokatekumenskih zajednica.
PORUKA SVETOGA OCA FRANJE
za korizmu 2022. godine
»Neka nam ne dozlogrdi činiti dobro: ako ne sustanemo,
u svoje ćemo vrijeme žeti! Dakle, dok imamo vremena,
činimo dobro svima« (Gal 6,9-10a)
Draga braćo i sestre!
Korizma je prikladno vrijeme za osobnu obnovu i obnovu zajednice koja nas vodi do Pashe Isusa Krista umrloga i uskrsloga. Za korizmeni hod 2022. godine bit će nam od koristi razmišljati o poticaju svetoga Pavla Galaćanima: »Neka nam ne dozlogrdi činiti dobro: ako ne sustanemo, u svoje ćemo vrijeme žeti! Dakle, dok imamo vremena (kairós), činimo dobro svima« (Gal 6,9-10a).
- SIJANJE I ŽETVA
U ovom odlomku Apostol doziva u pamet sliku sijanja i žetve, tako drage Isusu (usp. Mt 13). Sveti Pavao nam govori o kairósu: milosnom vremenu za sijanje dobra u pogledu buduće žetve. Što je to »bogodano vrijeme« za nas? To je zasigurno korizma, ali je to i cijeli ovozemaljski život, koji je korizma na neki način slika. [1] U našemu životu prečesto prevladavaju pohlepa i oholost, želja za posjedovanjem, gomilanjem i trošenjem, kao što pokazuje primjer bezumna čovjeka iz evanđeoske prispodobe, koji je svoj život držao sigurnim i sretnim zbog obilja žita u žitnici (usp. Lk 12,16-21). Korizma nas poziva na obraćenje, na promjenu mentaliteta, tako da se istinu i ljepotu života ne traži toliko u posjedovanju koliko u darivanju, ne toliko u gomilanju koliko u sijanju dobra i dijeljenju.
„EVO, JAVLJAM VAM BLAGOVIJEST, VELIKU RADOST ZA SAV NAROD!“ (Lk 2,10)
BOŽIĆNA PORUKA 2021.
Draga braćo i sestre! Ovog Božića želimo razmišljati o tajni Božjeg izabranja.
Svima nam je poznato i čak nam je postalo normalno i uobičajeno nešto što je zapravo tako veličanstveno i neobično, a to je da je Bog postao čovjekom, utjelovio se u liku malenog bespomoćnog djeteta. Veliki Bog je postao malen da nas učini velikima – ljubljenom Božjom djecom. Besmrtni Bog, koji po svojem božanstvu nije podložan trpljenju, postao je smrtni čovjek da bi nama darovao besmrtnost, vječnu sreću.
Također, dobro su nam poznate i okolnosti Isusova rođenja. Tako znamo da su Marija i Josip morali ići na popis stanovništva iz Nazareta u Betlehem i da ih nitko nije primio u svoju kuću pa se Isus rodio u štalici. Poznato nam je i da su pastiri te noći pod vedrim nebom čuvali svoja stada i doživjeli neobičan prizor – ukazao im se anđeo i javio im radosnu vijest – da se u Betlehemu rodio Spasitelj svijeta. Isto tako, znamo da su tri kralja slijedila zvijezdu koja ih je dovela do štalice u kojoj su bili Marija, Josip i Dijete Isus.
Svetkovina sv. Maura, zaštitnika Porečke biskupije i grada Poreča, 21. studenog, ove je godine proslavljena na 34. nedjelju kroz crkvenu godinu, na nedjelju Krista Kralja.
Svečanu misu poldanicu u porečkoj je bazilici predvodio mons. Ivan Devčić, nadbiskup i metropolita riječki. Koncelebrirali su apostolski administrator Porečke i pulske biskupije nadbiskup mons. dr. Dražen Kutleša te porečki i pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan. Misi je, uime gradske uprave, nazočio gradonačelnik Poreča Loris Peršurić sa suradnicima, te predstavnici policije, vatrogasaca i hitne medicinske pomoći.
Prigodne riječi dobrodošlice okupljenima je uputio nadbiskup Kutleša. Zahvalio je mons. Devčiću na dolasku, uputio pozdrave gradonačelniku sa suradnicima, predstavnicima javnih službi te gostima iz Njemačke, iz okolice Münchena, koji svake godine nazoče proslavi svetkovine sv. Maura.
„Danas, na 34. nedjelju kroz crkvenu godinu posebno slavimo jednog Učitelja i jednog njegovog učenika, Isusa Krista i sv. Maura, jednog od mnoštva njegovih učenika koji su ga nasljedovali i vjernost mu potvrdili žrtvom života“, rekao je propovjednik na početku homilije.
Govoreći o progonstvima mons. Devčić je podsjetio da je progonjeni Pravednik zauvijek pobijedio svijet. Istaknuo je da je „progonstvo misterij, koji je povezan s misterijem patnje, ali nije s njime istovjetan. Dok patnja pogađa sve ljude, progonstvo zahvaća pravedne zato što su pravedni. Dok Bog pomoću patnji želi očistiti grešnika i kušati pravednika u okviru nauma ljubavi, progonstvom se neko opako biće pokušava suprotstaviti tom naumu i odvojiti čovjeka od Boga“, istaknuo je mons. Devčić citirajući francuskog teologa Leona Dufoura. „To se dogodilo i sv. Mauru, kao i tolikim drugim kršćanima, koje su neprijatelji kršćanstva progonili upravo radi toga da bi ih odvojili od Krista i prisilili ih da ga se odreknu.“
„Vjera u Isusovu konačnu pobjedu davala je mučenicima snage da prihvate i podnesu svakojaka progonstva i mučenja zbog pripadnosti i vjernosti Njemu, svome Učitelju, Spasitelju i Kralju. Među njima je bio i sveti Mauro, koji je poput njih, žrtvom vlastitoga života zbog vjernosti Kristu, na zadivljujući način pokazao koliko ga ljubi, koliko vjeruje i bespogovorno prihvaća što je naučavao.“
Propovjednik je nadalje povezao slavlje svetkovine sv. Maura i Krista Kralja: „Sveti Mauro je, zajedno s bezbrojnim mnoštvom onih koji su radije prihvatili smrt mučenjem nego se odrekli Krista, također radije izabrao mučeništvo i smrt nego izdaju Isusa, koji se dao razapeti radi nas i našega spasenja. Zato je dostojno i pravedno na svetkovinu Krista Kralja zajedno s njime slaviti i sve one koji su ga, kao on, priznali Kraljem i to posvjedočili žrtvom vlastitoga života, jer Crkva vjeruje da su svi oni s Kristom u slavi Očevoj i da s Njime kraljuju.“
„Vjera u Emanuela, Boga s nama, a to je upravo Isus Krist, Sin Božji koji je zbog nas i našega spasenja postao jedan od nas, Sin čovječji, a da zbog toga nije prestao biti i Sinom Božjim, davala je sv. Mauru i bezbrojnim kršćanskim mučenicima tijekom povijesti ono isto pouzdanje i istu nadu koju je u svom srcu nosio starozavjetni psalmist dok je klicao 'Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti samnom.',“ citirao je mons. Devčić te je u nastavku podsjetio na riječi ohrabrenja koje je sv. Pavao apostol uputio prvim kršćanskim zajednicama u Rimu. Istaknuo je da su oni, usred strašnih progonstava, crpili snagu iz vjere, nade i ljubavi, triju bogoslovnih kreposti, kojima Bog svoje vjerne jača i vodi do pobjede.
„Danas se onih koji su Isusa osudili i razapeli sjećamo po zlu koje su mu učinili, a Isusu se klanjaju i slave kao svog Spasitelja, Učitelja i Kralja svega stvorenja bezbrojni štovatelji diljem kugle zemaljske. A gdje su danas nekad svemoćni carevi, kraljevi, Pilati, koji su ga osudili na grozno mučenje i smrt? I gdje su oni koji su im se divili i podizali im spomenike? Tko ih se još danas sjeća? To su pitanja koja pred nas stavlja Blagdan Krista Kralja, koji je blagdan i svih onih koji su Isusa Krista kao takvog i prije nas priznavali kao i onih koji ga kao takvog priznaju danas, svih njegovih sljedbenika, i štovatelja, graditelja i članova njegova Kraljevstva Istine, Pravde i Ljubavi među kojima časno mjesto zauzima i sveti Mauro“, zaključio je propovjednik te poželio neka nam sv. Mauro i svi sveti mučenici budu uzori i zagovornici pred Bogom.
Na kraju mise, zbog epidemioloških mjera, nije održana tradicionalna procesija gradskim ulicama, već su samo koncelebranti ispratili relikvije u ophodu atrijem bazilike. Misa je završena svečanim blagoslovom s relikvijama sv. Maura. Misu je glazbeno uzveličao zbor katedralne župe uz orguljsku pratnju Marija Eterovića. Završene zahvale izrekao je katedralni župnik preč. Milan Zgrablić.
Današnje večernje misno slavlje u porečkoj će bazilici predvoditi nadbiskup Kutleša i tom će prigodom prof. dr. sc. Ivanu Milotiću uručiti papino odlikovanje viteza reda sv. Grgura Velikog te uobičajena biskupijska priznanja zaslužnim vjernicima laicima. (G. Krizman)
O svečanom večernjem misnom slavlju na svetkovinu sv. Maura biskupa, zaštitnika Porečke biskupije i grada Poreča, u nedjelju, 21. studenog 2021. i ove je godine, tradicionalno, apostolski administrator Porečke i Pulske biskupije mons. dr. Dražen Kutleša uručio biskupijska priznanja, a tom je prigodom prof. dr. sc. Ivanu Milotiću predao i papino odlikovanje viteškog Reda Svetog Grgura Velikog.
Uz mons. Kutlešu koncelebrirali su kancelar biskupije mons. Sergije Jelenić i porečki dekan i župnik preč. Milan Zgrablić, te više svećenika.
Mons. Kutleša se je u prigodnoj homiliji, u kontekstu svetkovine Krista Kralja, osvrnuo na pojam Kraljevstva Nebeskoga, kako ga u evanđelju naziva sv. Matej evanđelist, ili Kraljevstva Božjeg kako ga definiraju evanđelisti sv. Luka, sv. Marko i sv. Ivan. Najbolju definiciju Kraljevstva Božjega, koje postoji u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, nalazimo u molitvi „Oče naš“, naglasio je mons. Kutleša, u riječima „dođi Kraljevstvo tvoje, budi volja Tvoja, kako na Nebu tako i na zemlji“. Bit Kraljevstva Božjeg je vršenje volje Božje. U Novom Zavjetu Isusu Krist naviješta Kraljevstvo Božje, ali u isto vrijeme On je sam Kraljevstvo Božje. Kraljevstvo Božje u našem životu započinje kada mi nadvladamo sebe i prihvatimo osobno volju Božju. Zato nam Crkva daje sakrament ispovijedi, kako bi nadvladali svoju oholost. Najveće prepreke u postizanju Kraljevstva Božjega nalazimo spomenute u Blaženstvima; ona nam govore 'blago siromasima duhom' i 'blago progonjenima zbog pravednosti, njihovo je kraljevstvo nebesko'. U Kraljevstvo božje ulaze samo nedužni i bezazleni kao djeca. Upravo se djecu uzima kao primjer jer ona bezrezervno vjeruju svojim roditeljima i jednostavna su i ponizna, kako ih je Bog stvorio, ne pretvaraju se. Najveće prepreke čovjeku u zadobivanju Kraljevstva Božjega su farizejstvo, dvoličnost, te nemogućnost opraštanja drugima. Isplati se živjeti po Volji Božjoj i žrtvovati se za Kraljevstvo Nebesko, molimo za zagovor sv. Maura da se uvijek znamo opredijeliti za Kraljevstvo Nebesko, zaključio je mons. Kutleša.
Nakon popričesne molitve izmoljena je molitva sv. Mauru biskupu, a potom je uslijedila dodjela biskupijskih priznanja te svečano uručenje papinog odlikovanja.
Ove godine tri biskupijska priznanja
Obrazloženja za dodjelu priznanja pročitao je kancelar biskupije mons. Jelenić.
Josip Blarežina iz Župe Barban biskupijsko je priznanje primio za dugogodišnje pomaganje u crkvi, svećenicima i za službu zvonara i sakristana.
Mirjana Ferenčić iz Župe Svete Lucije Pazinske nagrađena je za dugogodišnje pomaganje u župi, crkvi, rad s djecom i organizaciji.
Marija Kos iz Župe Borut primila je priznanje za dugogodišnje pomaganje u crkvi i uređenje crkve te sviranje i vođenje zbora.
Prof. dr. sc. Ivanu Milotiću odlikovanje viteza Reda svetog Grgura Velikoga
Sveti otac Franjo dodijelio je 11. kolovoza 2021. izv. prof. dr. sc. Ivanu Milotiću, nastavniku na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, odlikovanje viteza Reda svetog Grgura Velikoga, koje mu je nadbiskup Kutleša sveečano uručio o svetkovini sv. Maura biskupa.
Papa Franjo je profesoru Milotiću odlikovanje dodijelio kao izraz priznanja i zahvalnosti za zasluge učinjene Svetoj Stolici i u korist Crkve, za izniman doprinos u promicanju kanonskopravne znanosti u Republici Hrvatskoj i proučavanju povijesti Crkve u Istri. Odlikovanje viteza Reda svetog Grgura Velikog, koje kao jedno od pet civilnih odlikovanja dodjeljuje Sveti Otac, 1831. godine ustanovio je papa Grgur XVI.
U ponedjeljak, 1. studenog 2021., o svetkovini Svih Svetih, apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije, mons. dr. Dražen Kutleša misu je predvodio na porečkom gradskom groblju. Koncelebrirali su kancelar biskupije mons. Sergije Jelenić, porečki dekan i župnik preč. Milan Zgrablić te porečki župni vikar vlč. Boško Čatlak.
Biskup je u prigodnoj homiliji naglasio tri temeljna pitanja svakoga vjernika „kamo idemo?“, „tko smo mi?“ i „kako doći do Kraljevstva nebeskog?“.
„Kada gledamo kamo čovjek ide i kamo smo mi kao ljudi usmjereni, najbolje ćemo naći odgovor kada sami sebe pogledamo. Kada se spremamo na neki put obično planiramo i gledamo što ćemo sa sobom ponijeti da nam bude sve pri ruci i dosta puta daleko više ponesemo stvari nego što nam je potrebno. Pogotovo kada putujemo na neki važan put. Onda smo pripravni, koncentrirani i činimo sve kako ne bi nešto zaboravili, ali isto tako i mi vjernici smo svjesni da smo putnici, hodočasnici na ovoj zemlji. Znamo da ćemo ovdje živjeti određeni broj godina, 70, 80 i ako smo dobrog zdravlja možda 90 godina i da s ovog svijeta trebamo poći na jedan drugi svijet, to jest sami se možemo zapitati što ćemo na taj put ponijeti sa sobom. Ne možemo ponijeti ni ono materijalno bogatstvo što smo stekli, ni ono sve drugo što smo postigli u životu, ali najbolji odgovor na sve to jest kada ovih dana razmišljamo i pričamo sa svojim ukućanima o našim pokojnicima. Redovito ne spominjemo što su oni učinili materijalno, koliko su napravili kuća, što su kupili, kako su uživali u životu, koliko su putovali svijetom, nego se sjećamo onih njihovih dobrih karakteristika i ljubavi koju su iskazali prema nama. Tako i mi kada odlazimo s ovoga svijeta trebamo sa sobom ponijeti ono što nam nitko drugi ne može oduzeti, našu dobrotu, našu vjernost i našu ljubav prema Bogu i prema drugim ljudima. Sve one druge stvari, materijalne, su prolazne, propadljive i ostaju iza nas i ne znamo tko će ih uživati i na koji način. Zato, draga braćo i sestre, i mi dok smo na ovome svijetu, potrudimo se sa sobom ponijeti one neraspadljive stvari po čemu će nas Bog primiti u kraljevstvo nebesko.“
„Nadalje, možemo sebi postaviti pitanje „tko smo mi?“, nastavio je predvoditelj. „Mi ćemo možda reći 'mi smo ljudi koji živimo na ovoj zemlji'. Svjesni smo koliko je ova naša zemlja mala i koliko postoji galaksija i svega onoga drugoga što dobro znamo iz različitih znanosti. Možemo sami sebi postavljati različita pitanja, ali gledajući teološki i filozofski dolazimo do dva temeljna opredjeljenja: ili je čovjek došao iz ništa i na ovome svijetu živio određeni broj godina i vraća se u ništa, ili drugo da je Bog stvorio čovjeka i poslao ga na ovaj svijet da živi i na kraju kada završi svoj zemaljski put da se ponovno vraća svome Ocu Nebeskom. U tome je sve sadržano i svatko od nas samo treba prihvatiti u vjeri ono što je za nas vjernike logičnije, jer Bog nas je stvorio i poslao u na ovu zemlju kako u drugom čitanju čujemo, „da budemo djeca Božja“. Djeca Božja imaju i svoje obveze i dužnosti. Mi dobro znamo kada smo djeca nečija onda se od nas očekuje da svoje roditelje slušamo, da ih poštujemo i da budemo dobri prema svojim roditeljima i da im činimo sve one druge stvari što bi željeli, kada mi budemo u njihovim godinama, da i nama čine naša djeca. Zato u prvom redu trebamo ljubiti Gospodina Boga svoga svim umom svojim, svim srcem svojim jer tako živeći oponašamo Isusa Krista koji je na najizvrsniji način sve to činio.“
„Mi trebamo vršiti one dvije Zapovijedi ljubavi ako želimo biti Božja djeca, a mi to jesmo samo se ne smijemo iznevjeriti onome što Bog kod nas očekuje. Na kraju, vidimo u blaženstvima, Bog nam pokazuje put kako doći u Kraljevstvo nebesko. Mi vrlo dobro znademo, ako u životu želimo biti dobri, ako želimo završiti studije, ako želimo biti veliki sportaši i uspješni, imati uspješnu karijeru, čovjek mora mnogo žrtvovati, mnogo truda i muke uložiti i pitanje je hoćemo li uspjeti u onome što želimo.
„Tako i za vječni život“, naglasio je propovjednik. Ne možemo se uzdati u one koji nam obećavaju da je to vrlo jednostavno nego je to, kako je Isus rekao, vrlo težak i mukotrpan put kako bi mogli doći do Kraljevstva nebeskog.
Neka nam naši pokojnici budu poticaj da i mi dođemo gdje vidimo da su oni, u Kraljevstvu nebeskom. Trebamo uvijek biti svjesni u svom životu da smo prolazni i da nismo vječni, da sve ono što materijalno propada, jedino duhovno ostaje i da trebamo se truditi da postignemo ponovno je prolazno dobra, a ne samo ići za prolaznim dobrima i drugo zemaljskim uspjehom jer ako budemo išli za tim razočarati ćemo se, i onda ćemo u tim teškim trenucima teško nalaziti utjehu. Za čime nam srce žudi, to će nam srce postići, ali isto tako na sve to ćemo usmjeriti i naš razum. Zato draga braćo i sestre, moleći se za naše pokojne iskazujući poštivanje, molimo i za sebe, da nam Bog podari snage da možemo na ovome teškom zemaljskom putu postići Kraljevstvo nebesko“, zaključio je nadbiskup.
Po završetku misnoga slavlja predvoditelj i koncelebranti uputili su se do središnjeg križa te je ondje mons. Kutleša predvodio molitvu za sve pokojnike.
Draga braćo i sestre,
kad iskusimo snagu Božje ljubavi, kad prepoznamo njegovu očinsku prisutnost u našem osobnom i zajedničkom životu ne možemo ne naviještati i dijeliti s drugima ono što vidjesmo i čusmo. Isusov odnos s njegovim učenicima, njegovo čovještvo koje se objavljuje u otajstvu utjelovljenja, u njegovu evanđelju i u njegovu vazmenom otajstvu pokazuju nam koliko Bog ljubi nas ljude i da su naše radosti i naše patnje, naše želje i naše tjeskobe ujedno i njegove (usp. Drugi vatikanski koncil, Past. konst. Gaudium et spes, 22). Sve nas u Kristu podsjeća da mu svijet u kojemu živimo i njegova potreba za otkupljenjem nisu tuđi i poziva nas da se osjećamo aktivnim dijelom toga poslanja: »Pođite stoga na raskrižja i koga god nađete, pozovite« (Mt 22, 9). Iz te samilosne ljubavi nitko nije isključen, nitko je ne može doživljavati nečim tuđim ili dalekim.
Iskustvo apostolâ
Povijest evangelizacije započinje oduševljenim traženjem Gospodina koji poziva i želi uspostaviti sa svakom osobom, tamo gdje se ona nalazi, dijalog prijateljstva (usp. Iv 15, 12-17). Apostoli su prvi koji nam o tome govore, sjećajući se čak i dana i sata kad su ga susreli: »Bila je otprilike deseta ura« (Iv 1, 39). Prijateljstvo s Gospodinom, vidjeti ga kako liječi bolesne, blaguje s grešnicima, hrani gladne, pristupa isključenima iz društva, dotiče nečiste, poistovjećuje se s potrebitima, poziva na blaženstva, uči na nov način i s vlašću, sve to ostavlja neizbrisiv trag, koji može pobuditi divljenje i “zaraznu” radost i nesebičnost koje se ne može obuzdati. Kao što je govorio prorok Jeremija, to iskustvo je rasplamtjeli oganj njegove djelotvorne prisutnosti u našemu srcu koji nas tjera vršiti poslanje, premda ponekad za sobom povlači žrtve i nerazumijevanja (usp. 20, 7-9). Ljubav je uvijek u pokretu i pokreće nas da s drugima dijelimo najljepši navještaj i izvor nade: »Našli smo Mesiju!« (Iv 1, 41).