Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije
Katedrala Poreč

  • Bazilika 1
  • Bazilika 2
  • Bazilika 3
  • Poreč
  • Vrata
: "Ja sam svjetlo svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života." - Ivan 8,12
: Ja sam vrata, govori Gospodin, tko kroz međe uđe, spasit će se; ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. (Usp. Iv 10, 9)
: Neka ti srce bude posudica koju ćeš uvijek napuniti na izvoru Božje ljubavi! (sv. Katarina Sijenska)

Središnje svečano misno slavlje o svetkovini Presvetog Tijela i Krvi Kristove u porečkoj je katedrali predvodio apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije, nadbiskup mons. dr. Dražen Kutleša. Koncelebrirali su: kancelar biskupije mons. Sergije Jelenić, katedralni župnik preč. Milan Zgrablić te župni vikar katedralne župe vlč. Janez Barborič.

„Crkva nas danas, na ovu svetkovinu, želi upozoriti na neke stvari koje mi u svome životu vidimo, ali ne razumijemo“, rekao je propovjednik. „Sveto Evanđelje govori nam o Posljednjoj večeri, na Veliki četvrtak. Znamo da je tada Isus utemeljio Euharistiju kojom, preko svojih učenika, kao prvih svećenika, On može biti prisutan uvijek među nama.

Središnje svečano misno slavlje o svetkovini Presvetog Tijela i Krvi Kristove u porečkoj je katedrali predvodio apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije, nadbiskup mons. dr. Dražen Kutleša. Koncelebrirali su: kancelar biskupije mons. Sergije Jelenić, katedralni župnik preč. Milan Zgrablić te vikar katedralne župe vlč. Janez Barborič.

„Crkva nas danas, na ovu svetkovinu, želi upozoriti na neke stvari koje mi u svome životu vidimo, ali ne razumijemo“, rekao je propovjednik. „Sveto Evanđelje govori nam o Posljednjoj večeri, na Veliki četvrtak. Znamo da je tada Isus utemeljio Euharistiju kojom, preko svojih učenika, kao prvih svećenika, On može biti prisutan uvijek među nama.

„No, osim toga, moramo biti svjesni što mi danas slavimo“, naglasio je nadbiskup. „Mi slavimo žrtvu Novoga Saveza koja je i prije u Starome Savezu bila prisutna, ali na drugi način. Starozavjetne žrtve su se prinosile time što su se ubijale različite životinje, kao što nam prvo čitanja kaže 'da bi se sklopio savez ili da bi se tražilo oproštenje'. Žrtve su trebale biti proporcionalne grijesima. No, mi znamo da to nije samo savez, veće je to i sakrament, gozba. Sjećamo se Posljednje večere, no time uprisutnjujemo ono što je za nas najbitnije, da je Isus Krist trajno prisutan među nama.

To ima za nas nekoliko značenja. Važno je da danas zahvalimo Bogu što nam je poslao Isusa Krista koji je trajno prisutan među nama. Nitko drugi to nema, samo katolici. Bog je stalno prisutan među nama i mi, kada dolazimo tome Bogu uvijek možemo doći živome Bogu, on je prisutan u svakome svetohraništu, u svakoj crkvi. Stoga smo pozvani da znamo to cijeniti, da znamo poučiti svoje vjernike, ali i sve druge, kolika je to milost i snaga. Mi vjernici, znajući sve to, trebamo znati iskoristiti i tražiti milost od Boga, da nam da oproštenje grijeha preko Euharistije, te najveće molitve što Crkva posjeduje. Isusu Krist je govorio o svojoj prisutnosti, o Euharistiji, na različite načine. Nama, običnim ljudima je najznakovitija ona prigoda kada je Isus nahranio 5000 ljudi s pet kruhova i dvije ribe. Na kraju dana, kad su svi gladni, učenici mu govore neka otpusti narod, no Isus ne želi to učiniti. Možda i mi danas živimo u takvome vremenu kada vidimo da su ljudi gladni duhovnoga. Mi imamo kruha, hrane i onoga što nam je potrebno za naše tijelo, ali smo gladni onih duhovnih vrednota, no ne znamo ih naći jer ih tražimo na pogrešnim mjestima. Stoga nam Isus, upravo preko euharistije želi pokazati gdje se nalazi ta prava hrana. Možda nama, današnjim ljudima, koji smo navezani na materijalne stvari nije toliko shvatljiva, i ne dajemo joj pravu pozornost jer smo zaokupljani drugim stvarima. Isus ne otpušta ljude, već govori svojim učenicima da ih posjedaju i nahrane. Tu se javlja velika sumnja, postavlja se pitanje kako s pet kruhova i dvije ribe nahraniti toliko ljudi. Postoji sumnja, kao i danas. No zaboravljamo, kao i oni tada, da je Isus bio prisutan među njima. Kada je on prisutan onda je to moguće napraviti, no ako nema Isusa onda postoje razne sumnje. To je bit, kada dolazimo u crkvu moramo biti svjesni da je Isus Krist prisutan među nama, i to na dva načina: kao žrtva Novoga saveza koji je prinio sebe i žrtvovao se na križu da bi zadobio oproštenje grijeha za sve nas te kao sakrament. Njegovom žrtvom mi smo spašeni i jesmo tu gdje je jesmo. Zato Bogu trebamo zahvaliti za tu Isusovu žrtvu. No, to je i sakrament, to je znak Božje milosti i prisutnosti među nama, preko koje možemo tražiti Božje milosrđe da nam oprosti naše grijehe.

 

Budući da se u tjednu od 11. do 15. svibnja 2021. nastavao još uvijek odvija na daljinu, probe za krizmanike neće biti u četvrtak, a sve ostalo ostaje kako stoji u dopisu.

 

 

Isprava posvete Porečke crkve

Neka je znano svima, da Mi, Rodoald, Akvilejske crkve patrijarh po volji i naredbi Svetoga Oca i Gospodina, gospodina Ivana pape XII. sazvavši časnu braću i gospodu Gaspalda, pulskoga biskupa, Ivana tršćanskoga biskupa. Fredebarda pićanskoga, Ivana novigradskoga, Alberika biskupa Concordije, Hergena biskupa Brescije, Alberta biskupa Feltrea, Giralda biskupa Vicenze, Martina biskupa Trevisa, Aldebranda veronskoga biskupa i Zenona padovanskoga biskupa u jedinstvu s časnim ocem Adamom, porečkim biskupom, posvetismo porečku crkvu na čast Blažene Marije Djevice, svetoga Maura mučenika i ostalih sviju svetaca.

Odakle, Mi Rodoald svete Akvilejske crkve patrijarh i svaki o rečenih biskupa za sebe, u navedenoj posveti i svake godine na svetkovinu posvećenja [ove crkve] svima i svakome tko se istinski pokaje i ispovijedi i ovu crkvu s poštovanje, smjerno pohodi,  jedne  godine i četrdeset dana od združene [grijesima njegovim] kazne, vlašću apostolskom milostivo odrješujemo. Sadržaj, naime, upute navedenoga posvećenja, nama dane po Svetom Ocu i gospodinu, gospodinu Ivanu papi XII: Ivan biskup, sluga slugu Božjih itd. Posvećena bijaše ova crkva godine Gospodnje 961., na dan 8. svibnja, za vladavine gospodina Otona, cara Svetoga Rimskoga Carstva.

Porečki mučenici sv. Projekt i sv. Akolit (prozvan i sv. Elpidije ili sv. Elidije) iz IV. stoljeća.

Uz sv. Mavra i sv. Eleuterija, sv. Dimitrija i sv. Julijana,  spominju se i porečki mučenici sv. Projekt i sv. Akolit (kansije prozvan i Elpidije ili Elidije).

Porečki biskup Oton  1277. godine  sagradio je baldahin iznad oltara katedrale – bazilike u Poreču. Na tom baldahinu s južne strane nalaze se mozaici – medaljoni sv. Projekta i sv. Akolita (zvanog i sv. Elpidije ili Elidije). Lik sv. Projekta prikazana je u biskupskom ornatu, premda nije vjerojatno da je domaći mučenik Projekt bio biskup. Došlo se do toga zato što su domaćeg Projekta poistovjetili s  francuskim biskupom istog imena, mučenikom iz VII. stoljeća, premda su relikvije francuskoj Projekta uvijek ostale u Francuskoj, a Porečkog u Poreču. Također se u Poreču uvijek bile relikvije sv. Akolita (kasnije nazvanog i Elidijem i Elpidiem), a relikvije pratioca francuskog projekta (zvanog Amarin, kasnije Elpidije) i sada su u Francuskoj. Nisu dakle relikvije donesene u Poreč. Ipak su i u Poreču svoga Projekta zajedno s Akolitom slavili 25. siječnja, ali s lekcijama općeg oficija o mučenicima.

U prilog tome da je riječ o domaćim porečkim mučenicima iz IV. stoljeća, a ne o tjelesima mučenika donesenih od drugud, svjedoči i povijesna činjenica, da u prvoj polovici VI. stoljeća nije još  u Zapadnoj Crkvi bio običaj dijeliti kosti mučenika, darivati ih ili krasti iz pobožnosti, nego su se u to vrijeme kao relikvije štovali predmeti kojima su dotakli mučeničkih tjelesnih ostataka. To su tkzv. brandae (lat. brandeum – veo, duga haljina, platno). Te su se svete tkanine ulagale u oltare umjesto relikvije.

 

 

U povodu 58. Svjetskoga dana molitve za duhovna zvanja

(Nedjelja Dobroga Pastira – IV. vazmena nedjelja, 25. travnja 2021.)

Sveti Josip: Poziv kroz san

 

Draga braćo i sestre!

Dana 8. prosinca 2020. godine, u povodu 150. godišnjice proglašenja svetoga Josipa zaštitnikom cijele Crkve, započela je posebna godina posvećena njemu (usp. Dekret Apostolske pokorničarne, 8. prosinca 2020.). Napisao sam apostolsko pismo Patris Corde kako bi se „uvećala ljubav prema tomu velikomu svetcu“. Zapravo je riječ o jednoj izvanrednoj osobi koja je ujedno „vrlo bliska našem ljudskom iskustvu“. Sveti Josip nije činio zadivljujuće stvari, nije imao neke osobite karizme, nije se činio osobitim onima koji su ga susretali. Nije bio slavan ni istaknut: evanđelja ne donose ni jednu njegovu riječ. Ipak, svojim običnim životom ostvario je nešto izvanredno u Božjim očima.

Bog gleda što je u srcu (1 Sam 16,7) i kod sv. Josipa prepoznao je očinsko srce, sposobno darovati i stvoriti život u svakodnevici. Tomu teži svaki poziv: stvarati i obnavljati živote svaki dan. Gospodin želi oblikovati srca očeva i majki: otvorena srca, sposobna za velike stvari, darežljiva u sebedarju, sućutna u smirivanju tjeskobe i nepokolebljiva u jačanju nade. Sve su te karakteristike uvelike potrebne svećenicima i posvećenim osobama, osobito u današnje vrijeme koje je obilježeno krhkošću i patnjama uzrokovanim pandemijom koja je urodila nesigurnošću i strahom glede budućnosti i samoga smisla života. Sveti Josip dolazi nam ususret svojom blagošću kao svetac „iz susjedstva“; a u isto vrijeme njegovo nas snažno svjedočanstvo može usmjeriti na životnom putu.

Sveti Josip predlaže nam tri ključne riječi za poziv svakoga čovjeka. Prva je riječ san. Svatko u životu sanja o nekom ostvarenju. Opravdano je gajiti velike čežnje, uzvišena očekivanja koja prolazni ciljevi – kao što su uspjeh, novac i zabava – ne mogu ispuniti. Kada bismo pitali ljude da u samo jednoj riječi izraze životne snove, ne bi bilo teško zamisliti da je ta riječ „ljubav“. Ljubav daje smisao životu jer otkriva njegovo otajstvo. Uistinu, život se ima samo ako ga se daje, posjeduje ga se samo ako ga se daruje u potpunosti. Sveti Josip može nam o tome mnogo reći jer je, preko snova koje mu je Bog nadahnuo, svoj život učinio darom.

 

U pripremi na prvu svetu ispovijed i pričest u školskoj i vjeronaučnoj godini 2020. / 2021. upućujemo roditeljima slijedeće obavijesti - pismo:

Sv. Eleuterije porečkiSV. ELEUTERIJE POREČKI ĐAKON I MUČENIK

 

U Poreču je u zadnjim desetljećima 2. stoljeća živjela mala kršćanska zajednica kojoj je predsjedao biskup Mavro (Maurus). Uz njega su bili i drugi službenici crkve: đakoni, lektori, akolite. Ne znamo točno koje godine, ali svakako u doba najtežih progona, dakle prije 305. godine  pogubljen je sav porečki kler s biskupom Mavrom na čelu, a i neki laici. U tu skupinu porečkih mučenika uz sv. Mavra spominju se klerici sv. Eleuterije, sv. Projekt, sv. Akolita i sv. Dimitrije i Julijan za koje se ne zna da li su bili klerici ili laici.

Povijesne isprave svjedoče da se tijelo sv. Mavra nalazi u porečkoj katedrali – bazilici otkako je u IV. Stoljeću preneseno iz starokršćanskog groblja koje je bilo izvan gradskih zidina. Pavao Deperis krajem XIX. st. otkopao je temelje pet tzv. baziličica, to jest nadgrobnih spomen – kapelica, što svjedoči o većem broju porečkih mučenika. Starinski dokumenti jednu od kapelica označuju izričitim imenom sv. Eleuterija, a o prijenosu mučeničkih kostiju u gradske crkve svjedoči zapis kamene ploče iz IV. stoljeća (sada se ta ploča nalazi na južnom zidu bazilike). Ta je ploča pronađena 1847. godine. Ne znajući za njezin sadržaj, kao ni za mučeničke spomen – kapele na ranokršćanskom groblju, u srednjem vijeku došlo je do toga da se zaboravilo da sv. Mauro i ostali – mučenici domaće Crkve, pa su sv. Mavra slavili kao svetog monaha, mučenika iz Afrike, čiji je spomedan  22. studenog, dok je spomendan sv. Mavra porečkog uvijek 21. studenog, kako donose to drevni kalendari. No, zbog spomenutog neznanja u porečkoj su se crkvi na dan 21. studenog čita brevijar lekcije Mavra, afričkog opata. Isto tako u porečkoj su se crkvi dugo vremena na gôd sv. Eleuterija, 18. travnja,  čitali životopis sv. Eleuterija „Ilirskog“. Štoviše, budući da je Sv. Eleuterije „Ilirski“ bio biskup, dodano je biskupstvo i sv. Eleuteriju porečkom. Na baldahinu biskupa Otona u Eufrazijevoj bazilici iz 1277. Sv. Eleuterije je prikazan u biskupskom ornatu.

Relikvije sv. Maura i sv. Eleuterija su bile ukradene i odnese u Genovu 1354. godine nakon osvajanja grada sa strane Genovljana. Zapovjednik genovskog brodovlja Paganino D`Oria odnio je sa sobom u Genovu kosti sv. Maura i sv. Eleuterija koje je godine 1247. porečki biskup Pagano stavio u zajednički mramorni sarkofag. Te su se relikvije čuvale u Genovi u opatijskoj crkvi sv. Mateja sve dok ih nije 1934. godine obitelj D`Oria vratila porečkoj bazilici.

Crkva svetog Eleuterija porečkog mučenika  i oltarna pala s likom sv. Eleuterija

Crkva sv. Eleuterija izgrađena je u XII. stoljeću na mjestu starijega prvokršćanskoga zdanja podignutog u čast porečkog mučenika Eleutenja. Starije zdanje spominje se 1183. godine. Iz temelja je podignuta 1488., a obnavljana je 1845., 1929. 1977. I 2020. godine. Na pročelju ima preslicu s jednim oknom i manjim zvonom. Oltar je crkve mramorni sa svetohraništem i palom s prikazom Blažene Djevice Malje s Djetetom, sv. Nikolom biskupom i sv. Eleuterjem. Sv. Eleuterije prikazan je na desnoj strani formata u poluklečećem stavu, s ispruženom desnom nogom, oslonjemom na nježni oblačić. Odjeven je u dugačku albu i bogato dekorirau dalmatiku. Tijelo mu je izvijeno u patetičkoj pozi, ruku sklopljenih na molitvu i glave blago okrenute prema Bogorodici. Pored svečeve desne noge lebdi anđeo raširenih ruku s palminom grančicom i ružinim vjenčićem.

Oltarna pala djelo je Giseppea Camerata (Venecija 1676. – 1762.).

Sv. Eleuterije porečki

 

 

Misu svetkovine Uskrsa apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije nadbiskup Dražen Kutleša predvodio je u porečkoj katedrali.

Kada razmišljam o uskrsnuću uvijek je temeljno pitanje vjera: ili vjeruješ ili ne vjeruješ. U Ivanovu 20. poglavlju možemo vidjeti četiri događaja koja nam govore kako različiti ljudi dolaze do svoje vjere. Prvi je o tome kako su Ivan i Petar došli do groba, vidjeli povoje i ustanovili kako je Isusov grob prazan, drugi je kako je Marija Magdalena došla na Isusov grob, treći je kada Isus dolazi među svoje učenike, ali kada nije bilo sv. Tome i četvrti je onaj poznati događaj kada dolazi sv. Tomi.

Možemo vidjeti da ljudi dolaze do vjere u prvom redu gledajući. U sva ta četiri događaja oni su vidjeli, shvatili i srcem povjerovali. Znamo da postoje ljudi koji to nisu vidjeli, kao ni mi. Tu uviđamo jednu veliku razliku, da mi slušamo očima vjere. Mi moramo tu Radosnu vijest poslušati, doći do razuma i srcem prihvatiti. Neki su vidjeli, a neki čuli, no sve ostaje na čovjeku, želi li to prihvatiti ili ne. Stoga je to Božji dar koji trebamo čuvati, rekao je propovjednik.

Copyright © Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije - Katedrala Poreč - Sva prava pridržana.

Ova web stranica koristi kolačiće

Ova web stranica koristi kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Klikom na poveznicu 'Informacije' saznajte više o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Prihvaćam' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.