Trsat, 03.09.2022. Propovijed: Nadbiskup koadjutor Zadarski Milan Zgrablić
Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici iz Istre, draga braćo svećenici, redovnici i redovnice!
- Rado sam se odazvao pozivu mons. Dražena Kutleše, nadbiskupa splitsko – makarskog, matropolite splitskog i apostolskog upravitelja Biskupije Porečke i Pulske, predslaviti ovo euharistijsko slavlje u Svetištu Majke Božje na dan tradicionalnog hodočašća vjernika Istre na Trsat. Kao jedan od vas, hodočasnik, iako dolazim sada s ove istočne strane Učke, s podnožja Velebita, veselim se susretu s vama i našom Majkom Božjom Trsatskom. U ime nadbiskupa Dražena Kutleše i u osobno ime, upućujem srdačan pozdrav svim hodočasnicima koji su se pridružili ovom euharistijskom slavlju iz Istre i drugih krajeva. Posebno pozdravljam one koji su iz raznih krajeva Istre preko Pazina, Boljuna, visoke Učke, Poklona, Matulja, trsatskih stuba… „na noge“, kako se to u Istri kaže, stigli jutros, hodajući i moleći još od četvrtka, u ovo svetište Majke Božje Trsatske.
Od srca hvala ocima franjevcima koji nas svake godine lijepo primaju u ovom Marijinom domu na Trsatu.
- Duga je i bogata povijest trsatskog svetišta. Prisjetimo se samo tri važne činjenice iz prvog stoljeća ovog svetišta. Dana 10. svibnja 1291., prema pobožnoj predaji, kućica u kojoj je živjela sveta Obitelj Isusa, Marije i Josipa, prenesena je iz Nazareta na Trsat. 10. prosinca 1294. – tri godine i sedam mjeseci nakon čudesnoga prijenosa kućice iz Nazareta, kućica je nestala s Trsata i našla se na drugoj strani Jadrana, na posjedu izvjesne gospođe koja se je zvala Lauretta, u mjestu koje danas zovemo Loreto. Pobožni puk žalio je i plakao za nestalom nazaretskom kućicom. Neki su hodočastili u Loreto. Papa Urban V., 1367. darovao je Marijinu sliku koju danas zovemo „Gospa Trsatska“ za utjehu hrvatskim vjernicima koji su u Loretu plakali za Nazaretskom kućicom. Tu je sliku, prema tradiciji naslikao sveti Luka Evanđelista. Slika se nalazi na oltaru Svetišta i štuje kao Majka Milosti ili Majka Božja Trsatska.
U ovoj dugoj prošlosti od preko 730 godina na Trsatu se mnogo toga dogodilo i utkalo u povijest ovoga kraja i naroda. Bilo bi dobro ne zaboraviti ništa od onoga što se značajno na Trsatu zbilo. Mnogi su ovdje hodočastili uz žrtve i napor, sve do posljednjih desetljeća najviše „na noge“. Dolazile su ovamo osobe koje su imale važnu ulogu u društvu i Crkvi. Sjetimo se samo bl. Alojzija Stepinca, sv. Ivana Pavla II. Može biti da je ovamo hodočastio i naš bl. Miroslav Bulešić. Možda, zbog povijesnih okolnosti, samo do Poklona ili, kao veliki Marijin štovatelj, bio je ovdje u mislima. Mnogim hodočasnicima ne znamo imena. Ne znamo njihovu povijest. Ne znamo njihove obitelji. Ne znamo njihove brige i probleme. Nisu nam poznate ni mnogobrojne milosti koje su ovdje primili od Gospodina po zagovoru Marijinu… Ipak, najvrijednije je razumjeti njihovu živu vjeru i iskrenu ljubav prema blaženoj Djevici Mariji, Isusovoj i našoj nebeskoj Majci. Privlačila ih je Sveta Nazaretska obitelj Isusa Marije i Josipa. Privlačila ih je nazaretska kućica i njezin lik Gospe od Milosti. Privlačila ih je blizina Marijina. Privlačio ih je sam Bog koji djeluje u vremenu i povijesti. Ta ista vjera i ljubav i nas danas dovodi ovdje. To je ono trajno i najvažnije u ovom svetištu Gospe Trsatske. Vjera i ljubav prema Bogu i blaženoj Djevici Mariji velike su i važne stvari u životu svakog kršćanina. I svaki od nas dio je ovog „hodočasničkog lanca“, onog „kotačića“ bez kojeg ovo vrijeme ne bi bilo dobro, ove „rijeke milosti“ bez kojeg nema Trsata – onog najbitnijeg: milosti koju Bog po vjeri i ljubavi ulijeva u čisto srce hodočasnika; onog srca koje Bog otvara za sebe i ono najveće dobro koje On sadrži u sebi, a koje je Marija, kao prva u nizu hodočasničke Crkve, već postigla u punini.
3.Evanđelista Matej nam u današnjem evanđelju donosi rodoslovlje Isusovo. Sveti pisac nabraja generacije od Abrahama do Josipa, Marije i Isusa. U ovom rodoslovlju ima velikih i svetih ljudi, pogana i stranaca, grešnika pa čak i jedan ubojica. Usprkos tome, nitko i ništa nije moglo spriječiti da se Isus, Božji Sin, za nas utjelovi i rodi. Ništa ne može biti prepreka Božjem planu. Ova Božja riječ je poruka i svakome od nas. Nitko u Božjem planu nije suvišan. Naš život važna je „karika“ u lancu Božje povijesti. Nitko iz Božje volje nije isključen. I mi smo dio Božjeg plana. Boga nećemo spriječiti u njegovu naumu svojim grijesima i slabostima, svojom nevjerom i neposlušnošću, svojom tvrdoćom srca i nemarom. Time sebe možemo zatvoriti da ono najveće dobro koje nam Bog želi darovati, a to je On sam, ne bude i naše dobro. Slikovito rečeno, možemo nositi pune ruke hrane, a sami umrijeti od gladi. Možemo posjedovati veliko bogatstvo, a trpjeti najveće siromaštvo. „Duhovna anoreksija“ može biti kobna za našu dušu i vječni život. Trsat sa svojim duhovnim sadržajem pred nas stavlja velike, sudbonosne, životne stvari.
4.„U životu je važno“, kaže papa Franjo, „tražiti velike stvari, inače se gubimo u mnogim sitnicama. Marija nam pokazuje da ako želimo da nam život bude sretan, Boga se mora staviti na prvo mjesto, jer samo je On velik. Koliko puta, naprotiv, u životu idemo za stvarima od male važnosti: predrasude, zlopamćenja, suparništva, zavisti, iluzije, suvišna materijalna dobra… Kolike nevažne stvari u životu! To nam je itekako poznato. Marija nas danas poziva dignuti pogled prema „velikim stvarima“ koje je Gospodin izveo u njoj. I u nama, u svakome od nas, Gospodin čini mnoge velike stvari. Moramo ih prepoznati i uzvisivati, veličati Boga zbog tih velikih stvari“ (15. 8. 2019.).
Na Trškom Vrhu (pokraj Krapine), u Marijinu svetištu, stoji natpis: „Mundi melioris origo“ (početak boljega svijeta), a označava Djevicu Mariju čije je rođenje postalo „početak boljega svijeta“. U Marijinu rođenju i mi gledamo koljevku našeg otkupljenja i u konačnici koljevku ljudske veličine, našeg boljitka. Marija je, prihvativši Božji plan, u zanosu molila „Veliča duša moja Gospodina“(Lk 1, 46). Ona je željela da Bog bude velik u njezinom životu i svijetu. Ona se nije bojala da joj Bog bude „konkurent“ u životu koji bi joj oduze nešto od njezine slobode. Ona je razumjela i prihvatila da je čovjek velik samo ako je Bog u njemu velik. Ona je shvatila da se postaje velik samo po Božjem uzdignuću u našem životu. „Samo ako je Bog velik u našem životu, i mi smo veliki“, kaže papa Benedikt XVI. (15. VIII. 2007.). Promatrajući Marijin život od početka do kraja, možemo razumjeti da je to tako. Ne trebamo i ne smijemo se udaljavati od Boga, već učiniti ga prisutnim u osobnom, obiteljskom i društvenom životu. Kada Boga učinimo velikim u našem životu i naš će život postati velik: i mi ćemo postati pobožanstvenjeni. Sav sjaj Božjeg veličanstva biti će naš. Ako je Bog za nas velik i svaki je čovjek u našim očima velik. Ako Bog nije velik u našim očima drugoga lako preziremo, ponižavamo, obezvrjeđujemo, sebe uzdižemo nad drugim… Važno je da Bog bude prisutan u našem zajedničkom, društvenom i političkom, življenju, jer jedino u Bogu imamo siguran orijentir životnih vrijednosti i zajednički put u Kristu i po Kristu. Ako ne, naše međusobne podjele, osobito u obitelji, biti će sve veće i nepomirljive, izgubit ćemo naše osobno i zajedničko dostojanstvo. Zato je potrebno da Bogu damo prostora u svakodnevnom životu, počevši od svakodnevne jutarnje i večernje molitve, od njegovanja bratske kršćanske ljubavi koju njegov Duh potiče u našim srcima, do svetkovanja Dana Gospodnjeg svake nedjelje. Marija je sve ono što je Bog činio u njezinom životu pohranjivala u svom srcu i o tome prebirale, kaže nam evanđelista Luka (usp. Luka 2, 19). To je i nama potrebno. Krunica je divno sredstvo koje nam pomaže da pohranjujemo u srce sve što Bog čini u povijesti i u našem životu. Premalo je da krunica bude samo ukrasni lančić koji nosimo oko vrata. Krunica je pomoćno sredstvo koje prebiremo u našim rukama kako bi nam krunica bila pomoć u molitvi. Po molitvi krunice, razmatranju Isusova života i Božjoj milosti postajemo veliki poput Marije, u nama počinje rast „bolji svijet“ koji je započeo Marijinim začećem i rođenjem. Nikad nam vrijeme neće biti izgubljeno ako ga Bogu darujemo. Dapače, što više Bog bude ulazio u naše vrijeme, ono će sve više prodirati u vječnost, postat će sve bogatije.
- Braćo i sestre,
Euharistija koju slavimo pomaže nam da postanemo svjesni veličine dara koji nam Bog daje na misi i ispunja nas dubokom radošću. Dioništvo u toj veličini i ljubavi Božjoj dala je Mariji snage za njezin pristanak na Božji plan. Marija, osjetivši nježnu Božju ljubav, bez dvojbe i odgađanja, potpuno se predala Božjem planu, sva se stavila u Božje ruke. Potpuno raspoloživa, potpuno otvorena, u dubini svoga srca i slobodna, dala je mogućnost Bogu da je, po Duhu Svetom, ispuni svojom ljubavlju i životom. I nama se u ovom euharistijskom slavlju s tom istom nježnošću i ljubavlju u snazi Duha Svetoga daruje Božji Sin. Onaj tko se pričesti prima i nosi u sebi onog istog Isusa, Uskrslog Gospodina, kojeg je Marija po Duhu Svetom primila i nosila u svom krilu, Onog koji je od mrtvih uskrsnuo i na nebo uzašao. Neka naš život postane „početak boljega svijeta“ za naše obitelji, Crkvu i društvo kao što je to bilo Marijino rođenja. Povjerujmo Božjoj Riječi koju čujemo da se u nama začme novi uskrsli život kao što je to učinila Marija. Prihvatimo Isusa kao što ga je prihvatila Marija. Ljubimo ga kao što ga je ljubila Marija. Darujmo svoje tijelo Duhu Svetom kao što je to učinila Marija. Budimo hram Duha Svetoga kao što je to bila Marija. Nosimo Isusa ljudima kao što ga je Marija nosila Elizabeti. Utjelovimo Riječ Božju u sebi da se Isus rađa u svijetu kao što je to učinila Marija. Budimo s Isusom u životu, smrti, uskrsnuću i izlijevanju Duha Svetoga kao što je to bila Marija. Budimo svaki trenutak u životu s Isusom kao što je to bila Marija. Budimo s Isusom sada i svu vječnost kao što je to Marija. Amen.
U svojoj katehezi na općoj audijenciji u srijedu 7. rujna, papa Franjo govorio je o razlučivanju po primjer: Ignacije Loyolski”
Čitanje (Sir 6,18-19):
Sine, uči od mladosti svoje, prigrli pouku, pa ćeš do svojih sjedina nalaziti mudrost.
Prilazi joj kao orač i sijač i očekuj obilnu ljetinu, jer malo ćeš se oko nje truditi i brzo ćeš jesti od ploda njezina.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Nastavljamo naše razmišljanje o razlučivanju, a u tome nam može pomoći jedno konkretno svjedočanstvo.
Jedan od najpoučnijih primjera daje nam sveti Ignacije Loyolski, kroz odlučujući trenutak iz njegovog života. Ignacije se oporavlja kod kuće nakon što je u borbi ranjen u nogu. Kako bi odagnao dosadu, traži nešto za čitanje. Volio je priče o viteštvu, ali nažalost u kući su bili samo životopisi svetaca. Pomalo nevoljko se prilagođava, ali tijekom čitanja počinje otkrivati jedan drugi svijet, svijet koji ga osvaja i kao da je konkurencija viteštvu. Očaran je likovima sv. Franje i sv. Dominika i želi ih oponašati. Ali i viteški svijet ga i dalje fascinira. On u sebi osjeća pomiješanost misli, koje izgledaju kao jednakovrijedne.
No Ignacije počinje uočavati razlike. U svojoj Autobiografiji - u trećem licu - piše ovako: „Razmišljajući o stvarima svijeta osjećao je veliko zadovoljstvo, ali kada ih je zbog umora napustio, osjećao se prazno i razočarano. Nasuprot tome, odlaskom u Jeruzalem bos, hraneći se samo biljem, prakticirajući sve askeze za koje je znao da su bile uobičajene za svece, bile su misli koje su ga ne samo tješile razmišljajući o tome, nego su ga također ostavljale zadovoljnim i punim radosti i kada je prestao o njima razmišljati."(br. 8).
U ovom iskustvu možemo uočiti prije svega dva aspekta. Prvi je vrijeme: misli o svijetu su u početku privlačne, ali onda gube svoj sjaj i ostavljaju prazninu, nezadovoljstvo. Božje misli, naprotiv, u početku izazivaju određeni otpor, ali kada ih se prihvati, donose neviđeni mir, koji traje.
Tu je i drugi aspekt: točka dolaska misli. Na početku se situacija ne čini tako jasnom. Postoji razvoj razlučivanja: shvaćamo što je dobro za nas ne na apstraktan, općenit način, već tijekom našeg života. U pravilima razlučivanja, plod ovog temeljnog iskustva, Ignacije stavlja važnu premisu, koja pomaže razumjeti ovaj proces: "Onima koji prelaze s jednog smrtnog grijeha na drugi, đavao obično nudi prividna zadovoljstva, namećući im razmišljanja o senzualnim užitcima, kako bi ih bolje sačuvali i učinili da u njima porastu poroci i grijesi. Kod njih se dobri duh služi suprotnom metodom, potičući njihovu savjest na grižnju savjesti razumnim prosuđivanjem” (Duhovne vježbe, 314).
Postoji priča koja prethodi onome koji razlučuje, priča koju je neophodno znati, jer razlučivanje nije nekakvo proročanstvo ili fatalizam, poput bacanja kocka između dvije mogućnosti. Velika se pitanja postavljaju kada smo već prošli dio životnog puta i na taj se put moramo vratiti da bismo shvatili što tražimo. Ignacije, kad je ranjen boravio u očevoj kući, nije uopće razmišljao o Bogu niti o tome kako bi promijenio svoj život. Svoje prvo iskustvo Boga ostvaruje slušajući vlastito srce, koje mu pokazuje neobičan obrat: stvari koje su na prvi pogled privlačne ostavljaju ga razočaranim, a druge, manje privlačne, daju mu osjećaj mira koji traje.
Zbog toga će Ignacije predložiti čitanje života svetaca, jer oni na narativan i razumljiv način pokazuju Božji stil u životu ljudi koji se ne razlikuju puno od nas. Njihovi postupci govore našima i pomažu nam razumjeti njihovo značenje.
U toj poznatoj epizodi možemo prepoznati još jedan važan aspekt razlučivanja, koji smo već spomenuli prošli put. Postoji prividna slučajnost u životnim događajima. Čini se da sve proizlazi iz banalne nezgodne situacije: nije bilo viteških knjiga, već samo životopisi svetaca. Nezgoda u kojoj se nalazi moguća prekretnica. Ubrzo nakon nekog vremena Ignacije će to primijetiti i tada će mu posvetiti svu svoju pozornost. Bog djeluje kroz neplanirane događaje, a također i kroz nezgode. Vidjeli smo to i u odlomku iz evanđelja po Mateju: čovjek koji ore polje slučajno nailazi na zakopano blago. Potpuno neočekivana situacija. Ali ono što je važno jest da on to prepoznaje kao životnu sreću i u skladu s tim odlučuje: sve prodaje i kupuje tu njivu (usp. 13,44).
Razlučivanje pomaže u prepoznavanju znakova po kojima Gospodin dopušta da ga se susretne u nepredviđenim, pa i neugodnim situacijama, što je za Ignacija bila ranjena noga. Iz njih se može roditi susret koji će promijeniti život, zauvijek.
Novozaređeni zadarski nadbiskup koadjutor predvodio misu u zadarskoj katedrali
Prvu misu nakon svoga biskupskog ređenja zadarski nadbiskup koadjutor Milan Zgrablić predslavio je u zadarskoj katedrali Sv. Stošije dan nakon ređenja, u nedjelju 26. lipnja.
Mons. Zgrablić na početku homilije rekao je da tom misom želi izraziti Bogu zahvalnost za primanje reda episkopata, „ali ne samo u svoje ime, jer biskupska služba je uvijek i Božja briga za svoju ljubljenu zaručnicu Crkvu. Uime svih vas Gospodinu želim zahvaliti na toj milosti i na tom daru. Zajedno s biblijskim pjesnikom pitam se „Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio? Uzet ću čašu spasenja i zazvati ime Gospodnje.“ Ovom euharistijom Bogu dajemo hvalu i namjenjujem ovu misu za ovu Crkvu, za sve vas koji sudjelujete u ovoj svetoj misi, za sve koji nas pratite putem televizije.“
„’Reče Gospodin Iliji’, čuli smo u prvom današnjem čitanju iz Prve knjige o kraljevima, ‘pomaži Elizeja, sina Šafatova, iz Abel Mehore, za proroka namjesto mene.’ Nismo birali ovo današnje čitanje, ali zar se nije upravo to dogodilo jučer ovdje u ovoj katedrali, ovo nas samo želi podsjetiti da Riječ koju slušamo je sam živi Bog koji nas uvodi u otajstvo, u tajnu svoga života. Kada kažemo otajstvo, misterij mislimo na nešto što je nama tako blizu, blisko, ali istovremeno toliko veliko i značajno da nadilazi naše misli i naše srce, na način kao što nam je život bliz, ali nas ta tajna našega života nadilazi. Da bismo mogli razumjeti ono što nam Bog govori u svome djelovanju u povijesti snažno nam pomaže Riječ Božja, ona je Božji govor danas nama koji slušamo tu Riječ“, rekao je mons. Zgrablić.
„Kaže nam danas sveti Luka u svome devetom poglavlju da ‘su se navršili dani da bude uznesen i da je Isus krenuo svom odlučnošću prema Jeruzalemu’. Od tada nadalje sveti Luka donosi nešto novo. Do tada je sveti Luka prepričavao ono što je Isus činio, do tada smo slušali o Isusovu nauku, ali ovdje taj način Isusovog govora završava. ‘Navršili su se dani’, započinje nešto novo. To novo što slijedi je da ćemo biti svjedoci našim životom i našim iskustvom onoga što Bog po svome sinu Isusu Krstu čini za nas. ‘Navršili su se dani’ trebamo shvatiti kao što se navršava ženi vrijeme porođaja. Biti zaneseni njegovim naukom nije dovoljno, potrebni su porođajni bolovi, rođenje novog života. Kroz Riječ Božju koja se naviješta događa se upravo to, da kada Riječ Božja postane stil našega života, onda se događa nešto novo u nama, onda se začinje nešto u nama, počinju se događati porođajni bolovi koji vode ka novom životu. Isus je u Jeruzalemu doživio osudu i odbačenost, podnio je muku i žrtvu na križu, to je učinio da nam posvjedoči da je Božja ljubav prema nama bezuvjetna, toliko velika da je Bog spreman to za nas učiniti, da je Bog uvijek odlučno na našoj strani. Svjedočanstvo je to bezuvjetne ljubavi prema nama.“
Biti kršćanin ne znači samo časovito se naslađivati pojedinim riječima iz Svetoga pisma. Tu Riječ Božju trebamo pretvoriti u našu praksu, Evanđelje treba postati put našega života, kao što je to činio Isus koji je prošao zemljom čineći dobro i molio za svoje neprijatelje; porođajne boli završavaju radošću, rađa se novi život. Krist nije završio život na križu, posljednju riječ u njegovu život nema grob, on je donio novi život svojim uskrsnućem. Lijepo kaže jedna uskrsna molitva da je Bog svijet divno stvorio a još ga divnije obnovio. Ta obnova je taj život koji smo mi primili, koji živi u nama. Isus želi doći u „Samariju našega života“, kao što je slao proroke u poganske krajeve, dolazi naše grijehe i slabosti i želi nas odvesti u Jeruzalem, u spasenje. Iako mi često zanemarujemo neprolazne, Božje vrednote, On je uvijek strpljiv s nama, on čeka.
Neka nam ova euharistija pomogne da Božja Riječ zaživimo ono što Gospodin nama nudi kao najveće dobro: Božje, vječno i neprolazno; da nam Božja ljubav bude apsolutni prioritet u životu i da ga slijedimo na putu našega života.
U koncelebraciji bili su katedralni župnik Josip Radojica Pinčić i katedralni ceremonijar Roland Jelić. Pjevanje je predvodio Katedralni zbor sv. Stošije pod ravnanjem mo Žana Morovića, regens coria, uz orguljsku pratnju Dragana Pejića. Misu je izravno prenosila Hrvatska radio televizija.
(Preuzeto sa IKA)
Donosimo tijek obreda biskupskog ređenja mons. Milana Zgrablića, u subotu 25. lipnja u zadarskoj katedrali.
Liturgija biskupskoga ređenja mons. Milana Zgrablića na svečanom misnom slavlju u katedrali sv. Stošije u Zadru u subotu 25. lipnja, počela je predstavljanjem izabranika Zgrablića kojega su prezbiteri pratioci, mons. Sergije Jelenić i vlč. Darko Zgrablić, dopratili pred sjedalo zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića, glavnog zareditelja.
Apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Giorgio Lingua pročitao je bulu pape Franje kojom je dosadašnjeg porečkog župnika imenovao zadarskim nadbiskupom koadjutorom. Za vrijeme pjevanja molitve Litanija svih svetih, mons. Zgrablić je bio u prostraciji.
Uslijedilo je polaganje ruku nadbiskupa Puljića na ređenika, dok je mons. Zgrablić klečao na klecalu. Zatim su izabraniku pristupili i svi drugi biskupi te su polagali ruke na glavu mons. Zgrablića, ništa ne govoreći.
Zatim je nadbiskup Puljić otvoreni evanđelistar položio iznad glave mons. Zgrablića. Mons. Puljić izmolio je potom molitvu ređenja.
Uslijedilo je mazanje glave izabranika Zgrablića, predaja evanđelistara i biskupskog znamenja. Dok je mons. Zgrablić klečao, zareditelj Puljić pomazao mu je glavu krizmom. Predao je zatim mons. Zgrabliću evanđelistar i stavio mu prsten na prestenjak desne ruke. Nadbiskup Puljić stavio je zatim mons. Zgrabliću mitru na glavu i predao mu biskupski štap.
Nakon predaje štapa, nadbiskup Puljić poveo je mons. Zgrablića do mjesta na kojem je dotada sjedio nadbiskup Puljić, dok ga je redio, te se koadjutor Zgrablić zadržao na trenutak sjedeći na tom mjestu držeći biskupski štap u ruci.
U slavlju ređenja sudjelovali su i hodočasnici iz Istre te svi staleži vjernika, među kojima i koludrice zajednice benediktinki sv. Marije koje u rijetkim, osobito svečanim prigodama, izlaze iz svoje monaške klauzure.
(Foto: G. Krizman)
Na Nedjelju Muke Gospodnje, 10. travnja, blagoslov maslinovih grančica, procesiju i misno slavlje u Eufrazijevoj bazilici predvodio je apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije dr. Dražen Kutleša, splitsko-makarski nadbiskup koadjutor.
Bogoslužje Nedjelje Muke Gospodnje i ove je godine započelo blagoslovom maslinovih i palminih grana na središnjem porečkom trgu, Trgu Slobode, ispred crkve Gospe od Anđela gdje je početni dio porečki župni zbor otpjevao pjesmu „Židovska su djeca“.
Okupljeni su potom u procesiji krenuli Dekumanovom ulicom i Ulicom sv. Eleuterija do bazilike gdje je misno slavlje nadbiskup predvodio u suslavlju s novoimenovan zadarskim nadbiskupom koadjutorom mons. Milanom Zgrablićem, dosadašnjim porečkim župnikom, i drugim svećenicima. Procesiju su pjevanjem neokatekumenskih pjesama animirali članovi neokatekumenskih zajednica.
PORUKA SVETOGA OCA FRANJE
za korizmu 2022. godine
»Neka nam ne dozlogrdi činiti dobro: ako ne sustanemo,
u svoje ćemo vrijeme žeti! Dakle, dok imamo vremena,
činimo dobro svima« (Gal 6,9-10a)
Draga braćo i sestre!
Korizma je prikladno vrijeme za osobnu obnovu i obnovu zajednice koja nas vodi do Pashe Isusa Krista umrloga i uskrsloga. Za korizmeni hod 2022. godine bit će nam od koristi razmišljati o poticaju svetoga Pavla Galaćanima: »Neka nam ne dozlogrdi činiti dobro: ako ne sustanemo, u svoje ćemo vrijeme žeti! Dakle, dok imamo vremena (kairós), činimo dobro svima« (Gal 6,9-10a).
- SIJANJE I ŽETVA
U ovom odlomku Apostol doziva u pamet sliku sijanja i žetve, tako drage Isusu (usp. Mt 13). Sveti Pavao nam govori o kairósu: milosnom vremenu za sijanje dobra u pogledu buduće žetve. Što je to »bogodano vrijeme« za nas? To je zasigurno korizma, ali je to i cijeli ovozemaljski život, koji je korizma na neki način slika. [1] U našemu životu prečesto prevladavaju pohlepa i oholost, želja za posjedovanjem, gomilanjem i trošenjem, kao što pokazuje primjer bezumna čovjeka iz evanđeoske prispodobe, koji je svoj život držao sigurnim i sretnim zbog obilja žita u žitnici (usp. Lk 12,16-21). Korizma nas poziva na obraćenje, na promjenu mentaliteta, tako da se istinu i ljepotu života ne traži toliko u posjedovanju koliko u darivanju, ne toliko u gomilanju koliko u sijanju dobra i dijeljenju.
„EVO, JAVLJAM VAM BLAGOVIJEST, VELIKU RADOST ZA SAV NAROD!“ (Lk 2,10)
BOŽIĆNA PORUKA 2021.
Draga braćo i sestre! Ovog Božića želimo razmišljati o tajni Božjeg izabranja.
Svima nam je poznato i čak nam je postalo normalno i uobičajeno nešto što je zapravo tako veličanstveno i neobično, a to je da je Bog postao čovjekom, utjelovio se u liku malenog bespomoćnog djeteta. Veliki Bog je postao malen da nas učini velikima – ljubljenom Božjom djecom. Besmrtni Bog, koji po svojem božanstvu nije podložan trpljenju, postao je smrtni čovjek da bi nama darovao besmrtnost, vječnu sreću.
Također, dobro su nam poznate i okolnosti Isusova rođenja. Tako znamo da su Marija i Josip morali ići na popis stanovništva iz Nazareta u Betlehem i da ih nitko nije primio u svoju kuću pa se Isus rodio u štalici. Poznato nam je i da su pastiri te noći pod vedrim nebom čuvali svoja stada i doživjeli neobičan prizor – ukazao im se anđeo i javio im radosnu vijest – da se u Betlehemu rodio Spasitelj svijeta. Isto tako, znamo da su tri kralja slijedila zvijezdu koja ih je dovela do štalice u kojoj su bili Marija, Josip i Dijete Isus.
Svetkovina sv. Maura, zaštitnika Porečke biskupije i grada Poreča, 21. studenog, ove je godine proslavljena na 34. nedjelju kroz crkvenu godinu, na nedjelju Krista Kralja.
Svečanu misu poldanicu u porečkoj je bazilici predvodio mons. Ivan Devčić, nadbiskup i metropolita riječki. Koncelebrirali su apostolski administrator Porečke i pulske biskupije nadbiskup mons. dr. Dražen Kutleša te porečki i pulski biskup u miru mons. Ivan Milovan. Misi je, uime gradske uprave, nazočio gradonačelnik Poreča Loris Peršurić sa suradnicima, te predstavnici policije, vatrogasaca i hitne medicinske pomoći.
Prigodne riječi dobrodošlice okupljenima je uputio nadbiskup Kutleša. Zahvalio je mons. Devčiću na dolasku, uputio pozdrave gradonačelniku sa suradnicima, predstavnicima javnih službi te gostima iz Njemačke, iz okolice Münchena, koji svake godine nazoče proslavi svetkovine sv. Maura.
„Danas, na 34. nedjelju kroz crkvenu godinu posebno slavimo jednog Učitelja i jednog njegovog učenika, Isusa Krista i sv. Maura, jednog od mnoštva njegovih učenika koji su ga nasljedovali i vjernost mu potvrdili žrtvom života“, rekao je propovjednik na početku homilije.
Govoreći o progonstvima mons. Devčić je podsjetio da je progonjeni Pravednik zauvijek pobijedio svijet. Istaknuo je da je „progonstvo misterij, koji je povezan s misterijem patnje, ali nije s njime istovjetan. Dok patnja pogađa sve ljude, progonstvo zahvaća pravedne zato što su pravedni. Dok Bog pomoću patnji želi očistiti grešnika i kušati pravednika u okviru nauma ljubavi, progonstvom se neko opako biće pokušava suprotstaviti tom naumu i odvojiti čovjeka od Boga“, istaknuo je mons. Devčić citirajući francuskog teologa Leona Dufoura. „To se dogodilo i sv. Mauru, kao i tolikim drugim kršćanima, koje su neprijatelji kršćanstva progonili upravo radi toga da bi ih odvojili od Krista i prisilili ih da ga se odreknu.“
„Vjera u Isusovu konačnu pobjedu davala je mučenicima snage da prihvate i podnesu svakojaka progonstva i mučenja zbog pripadnosti i vjernosti Njemu, svome Učitelju, Spasitelju i Kralju. Među njima je bio i sveti Mauro, koji je poput njih, žrtvom vlastitoga života zbog vjernosti Kristu, na zadivljujući način pokazao koliko ga ljubi, koliko vjeruje i bespogovorno prihvaća što je naučavao.“
Propovjednik je nadalje povezao slavlje svetkovine sv. Maura i Krista Kralja: „Sveti Mauro je, zajedno s bezbrojnim mnoštvom onih koji su radije prihvatili smrt mučenjem nego se odrekli Krista, također radije izabrao mučeništvo i smrt nego izdaju Isusa, koji se dao razapeti radi nas i našega spasenja. Zato je dostojno i pravedno na svetkovinu Krista Kralja zajedno s njime slaviti i sve one koji su ga, kao on, priznali Kraljem i to posvjedočili žrtvom vlastitoga života, jer Crkva vjeruje da su svi oni s Kristom u slavi Očevoj i da s Njime kraljuju.“
„Vjera u Emanuela, Boga s nama, a to je upravo Isus Krist, Sin Božji koji je zbog nas i našega spasenja postao jedan od nas, Sin čovječji, a da zbog toga nije prestao biti i Sinom Božjim, davala je sv. Mauru i bezbrojnim kršćanskim mučenicima tijekom povijesti ono isto pouzdanje i istu nadu koju je u svom srcu nosio starozavjetni psalmist dok je klicao 'Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti samnom.',“ citirao je mons. Devčić te je u nastavku podsjetio na riječi ohrabrenja koje je sv. Pavao apostol uputio prvim kršćanskim zajednicama u Rimu. Istaknuo je da su oni, usred strašnih progonstava, crpili snagu iz vjere, nade i ljubavi, triju bogoslovnih kreposti, kojima Bog svoje vjerne jača i vodi do pobjede.
„Danas se onih koji su Isusa osudili i razapeli sjećamo po zlu koje su mu učinili, a Isusu se klanjaju i slave kao svog Spasitelja, Učitelja i Kralja svega stvorenja bezbrojni štovatelji diljem kugle zemaljske. A gdje su danas nekad svemoćni carevi, kraljevi, Pilati, koji su ga osudili na grozno mučenje i smrt? I gdje su oni koji su im se divili i podizali im spomenike? Tko ih se još danas sjeća? To su pitanja koja pred nas stavlja Blagdan Krista Kralja, koji je blagdan i svih onih koji su Isusa Krista kao takvog i prije nas priznavali kao i onih koji ga kao takvog priznaju danas, svih njegovih sljedbenika, i štovatelja, graditelja i članova njegova Kraljevstva Istine, Pravde i Ljubavi među kojima časno mjesto zauzima i sveti Mauro“, zaključio je propovjednik te poželio neka nam sv. Mauro i svi sveti mučenici budu uzori i zagovornici pred Bogom.
Na kraju mise, zbog epidemioloških mjera, nije održana tradicionalna procesija gradskim ulicama, već su samo koncelebranti ispratili relikvije u ophodu atrijem bazilike. Misa je završena svečanim blagoslovom s relikvijama sv. Maura. Misu je glazbeno uzveličao zbor katedralne župe uz orguljsku pratnju Marija Eterovića. Završene zahvale izrekao je katedralni župnik preč. Milan Zgrablić.
Današnje večernje misno slavlje u porečkoj će bazilici predvoditi nadbiskup Kutleša i tom će prigodom prof. dr. sc. Ivanu Milotiću uručiti papino odlikovanje viteza reda sv. Grgura Velikog te uobičajena biskupijska priznanja zaslužnim vjernicima laicima. (G. Krizman)