Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije - Katedrala Poreč

: Neka ti srce bude posudica koju ćeš uvijek napuniti na izvoru Božje ljubavi! (sv. Katarina Sijenska)
: "Ja sam svjetlo svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života." - Ivan 8,12
: Ja sam vrata, govori Gospodin, tko kroz međe uđe, spasit će se; ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. (Usp. Iv 10, 9)

Propovijed mons. Mate Uzinića, biskupa dubrovačkog na svečanom euharistijskom slavlju održanom u Eufrazijevoj bazilici u povodu blagdana sv. Maura:

 

 

Poštovani brate u biskupstvu Dražene, pastiru Crkve porečke i pulske, brate nadbiskupe i braćo biskupi, svećenici, redovnice i redovnici, sestre i braćo!

Radostan sam što u zajedništvu sa svima vama mogu slaviti ovo svečano euharistijsko u čast sv. Mavra, mučenika, prvog poznatog biskupa i nebeskog zaštitnika porečke biskupije. Donoseći vam pozdrave Dubrovnika, koji je kao i ova vaša prekrasna katedrala na UNESCO-vom popisu svjetske baštine, srdačno vam svima čestitam, zazivajući na sve vas Božji blagoslov i nebeski zagovor sv. Mavra.

Slaveći blagdan sv. Mavra, o kojem imamo veoma malo podataka, a i oni koje imamo se u velikoj mjeri temelje na pretpostavkama, s pravom se pitamo koja je njegova poruka danas, 17 stoljeća nakon njegove mučeničke smrti. Možda nam u traženju odgovora mogu pomoći navješteno evanđelje, koja nam u pšeničnom zrnu koje je umrlo i donijelo obilat rod predstavljaj i sv. Mavra. Zaista, sv. Mavro je bio pšenično zrno koje je umrlo i donijelo obilat rod! I mnogi drugi prije i nakon njega! I bl. Miroslav Bulešić, mučenik ove biskupije iz prošlog stoljeća je bio takvo zrno. Imam potrebu spomenuti još jedno pšenično zrno koje neki u posljednje vrijeme pokušavaju osporiti. To je bl. Alojzije Stepinac, simbol stradanja naše Crkve i naroda u prošlom stoljeću. I on je bio pšenično zrno! Ali, ne zaboravimo! I mi trebamo biti takvo zrno! Trebamo biti pšenično zrno koje umire da bi donijelo obilat rod!

Značenje ovog našeg biti pšenično zrno koje umire da bi donijelo obilat rod, se u jednom svom značenju nije uopće promijenilo u posljednjih 17 stoljeća. To pokazuju relativno svježi primjeri mučeništva na ovom našem području koje smo već spomenuli, ali i dodatno pojašnjenje Antonia Soccia, talijanskog autora koji se bavi tim pitanjem i koji, nasuprot veoma proširenom mišljenju da su kršćani bili na strani progonitelja koja nam se želi nametnuti i s protestima protiv kanonizacije bl. Alojzija Stepinca, u svojoj knjizi: „I nuovi perseguitati“ tvrdi da su u prošlom stoljeću kršćani bili najprogonjenija i najubijanija religijska skupina. Prema njemu u 2000 godina kršćanske povijesti ubijeno je 70 milijuna kršćana, a od toga čak 45 milijuna ili 65% u 20. stoljeću. Nažalost, situacija za ni danas nije puno bolja. Dapače! Navodim podatke iz spomenute knjige: trenutno se oko 160 tisuća kršćana godišnje ubija zbog vjere u Isusa Krista, od 20 do 25 milijuna kršćana su svakodnevno progonjeni zbog vlastite vjere, a čak 400 milijuna ih živi pod snažnim redukcijama i osporavanjima vjere.

Koliko god da su ovi podaci strašni, oni nam u svijetlu obećanja obilatog roda nude nadu. Ta nada, međutim, nije nešto apstraktno. Ona nije niti nešto što se tiče isključivo budućnosti. Ta je nada konkretna i tiče se i naše sadašnjosti. Ono imati „obilat rod“, odnosno u drugom dijelu evanđelja, ono „sačuvati (život) za život vječni“ događa već sada, danas. Već danas se umiranjem rađa život. Već sada se gubljenjem život obnavlja. U konkretnom slučaju koji spominjemo, a to je slučaj suvremenih progona, ovo rađanja iz umiranja i dobivanja života njegovim gubljenjem nam objašnjava jedan drugi autor i jedna druga knjiga. Riječ je o knjizi „Buduća Crkva“ američkog autora Johna Allena, u kojoj on, opet sasvim suprotno od uobičajenog mišljenja, donosi podatke o porastu broja katolika upravo u onim krajevima u kojima kršćani i danas umiru zbog svoje vjere. Osobito mi je u oči upao primjer Nigerije, zemlje u kojoj je veoma aktivna militantna islamistička skupina Boko Haram, u kojoj će, prema predviđanjima koja iznosi autor, do 2050. godine biti 47 milijuna katolika i koja će tako postati jedna od deset zemalja s najvećim brojem katolika. Nije, također, nevažno spomenuti da će, prema istim predviđanjima, između spomenutih deset zemalja biti samo dvije europske zemlje, a još 2000. godine su bile četiri. Iz ovog jednog primjera, kojemu se mogu dodati i mnogi drugi primjeri, uključujući i primjer sv. Mavra koji je pšenično zrno koje je umrlo, ali čiji je rod i ova biskupija tijekom cijele svoje povijesti, ali i u ovo naše vrijeme, možemo izvući jednu važnu poruku za nas. To je poruka da se bez obzira na sve ne smijemo bojati biti pšenično zrno i umrijeti jer umrijeti pšeničnog zrna nije cilj nego sredstvo do onog dati „obilat rod“.

Ova poruka da umrijeti pšeničnog zrna nije cilj nego sredstvo onog „obilat rod“ nam je važna i u jednom drugom značenju onog „umrijeti“ pšeničnog zrna da bi se dogodio ono imati „obilat rod“. To drugo značenje u slučaju Crkve, a s Crkvom i nas pojedinih kršćana, danas i na ovom našem prostoru koji nije izložen izravnim progonima kršćana kao neki drugi zaboravljeni dijelovi svijeta koji su često prepušteni „diktaturi ravnodušnosti“, osobito podcrtava papa Franjo tijekom svoga pontifikata pozivima na promjenu mentaliteta. Ta promjena mentaliteta znači „umrijeti“ onom mentalitetu koji sebe i svijet oko sebe gleda iz perspektive moći i utjecaja i „roditi se“ mentalitetu koji sebe i svijet oko sebe gleda iz perspektive nemoćnih i bezutjecajnih, onih na rubu, siromašnih. To je, nadalje, umiranja zatvorenoj, samodostatnoj Crkvi, Crkvi okrenutoj sebi, Crkvi zatvorenoj u žudnju za vlašću, moći i utjecajem, svjetovnom slavom i novcem, kako bi se, prepuštena vodstvu Duha Svetoga, rodila Crkva koju, kako je papa Franjo nedavno poručio talijanskoj Crkvi, rese tri dimenzije istinskog humanizma: poniznost, nesebičnost i blaženstvo, odnosno Crkva koja živi sa svojim narodom i za svoj narod i među ljudima i za ljude, te tako postala Crkva koja ne živi u oblacima, u nekom nestvarnom i paralelnom svijetu, nego Crkva koja ima dodir sa stvarnim životom ljudi, njihovim radostima i tugama. Samo takva Crkva, Crkva koja je umrla poput pšeničnog zrna, biti će Crkva koja ne „diže zidove i granice, već gradi trgove i poljske bolnice“, Crkva koja je „milosrdna poput Oca“, na što je poziva zajedno sa svima nama, članovima Crkve, bula Misericordiae vultus kojom je proglašen Izvanredni jubilej milosrđa, odnosno Crkva koja nije, navodim programsku apostolsku pobudnicu pape Franje Evangelii gaudium, „bolesna zbog zatvorenosti i komocije hvatanja za vlastite sigurnosti … zabrinuta za to da bude središte“, nego radije Crkva „koja je doživjela nezgodu, koja je ranjena i prljava zato što je izišla na ulice“ (EG, 49).

Odgovornost za ovakvo „umiranje“ Crkve, koje je nužan zahtjev ne samo pape Franje nego čak i sekulariziranog svijeta u kojemu živimo i bez koje se ne može dogoditi njegova preobrazba koja je naš izazov i poslanje, je najprije na nama biskupima, svećenicima i Bogu posvećenim osobama, ali ona je zajedno s nama i na vama vjernicima, vama koji uz crkvenu odgovornost, koje trebate iz dana u dan postajati sve više svjesni kako bismo je konačno ravnopravno početi dijeliti, imate i veliku društvenu odgovornost. Ni za nas, a prateći izjave vas vjernika i vaš strah od veće angažiranosti u Crkvi i u društvu, ni za vas vjernike nije lako ovo umiranje. Mnogi mu se opiru, bojeći se da će tim nešto izgubiti. Plod tog opiranja i straha se na crkvenom području nerijetko očituje u nedovoljnoj zainteresiranost vjernika za život Crkve, ali i pojavama klerikalizma i porastu konzervativizma i fundamentalizma za koje, u već spomenutom nedavnom govoru talijanskoj Crkvi u Firenzi, papa Franjo kaže da su, zajedno s obnavljanjem nekih običaja koji više ništa ne znače, besmislen način za rješavanje crkvenih problem. Na društvenom području plod tog umiranja je slaba uključenost kršćana u život društva u kojemu živimo i koje, zahvaćeni spomenutom „diktaturom ravnodušnosti“ koje ni mi nismo lišeni, sve više prepuštamo drugima. Ovom moram dodati sve veći pad nataliteta koji nam prijeti umiranjem nakon kojeg nema više rađanja, ali i smanjenje broja vjenčanja i njegovo pomicanje u sve stariju dob, povećanje rastava i sl.

Care sorelle e fratelli, vi auguro ancora una volta una buona festa del vostro protettore san Mauro, conosciuto come primo vescovo e martire della città e della diocesi di Parenzo e invito tutti, me compreso, a guardare al vostro celeste protettore non solo come a qualcuno che prega per noi e ci difende dai pericoli terreni, ma anche come colui che ci aiuta con il proprio esempio ad essere anche oggi un “chicco di grano”, a modo nostro, un chicco di grano che muore e che con la sua morte produce un immenso frutto. Questo morire del chicco di grano, che non è la fine, ma è l’unico modo per produrre frutto, per noi deve significare prima di tutto cambiare mentalità, come ci suggerisce papa Francesco, cioè convertire la mentalità di oggi, che guarda solo a se stessi, ai propri bisogni e ai propri interessi, per avere una mentalità nuova, che ci invita a metterci, con umile servizio nella Chiesa e nella società, a disposizione degli altri.

Neka nas u tom nastojanju promjene mentaliteta, koja nam je svima neophodna i bez koje nećemo donijeti potrebit rod, prati nebeski zagovor sv. Mavra, vašeg nebeskog zaštitnika. Amen.

 

Nakon sv. Mise održana je svečana procesija ulicama grada Poreča.

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.