Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije
Katedrala Poreč

  • Bazilika 1
  • Bazilika 2
  • Bazilika 3
  • Poreč
  • Vrata
: "Ja sam svjetlo svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života." - Ivan 8,12
: Neka ti srce bude posudica koju ćeš uvijek napuniti na izvoru Božje ljubavi! (sv. Katarina Sijenska)
: Ja sam vrata, govori Gospodin, tko kroz međe uđe, spasit će se; ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. (Usp. Iv 10, 9)

Prvi dan trodnevne pripreme na blagdan sv. Maura, biskupa i porečkog mučenika, zaštitnika grada Poreča i Porečke biskupije, u ponedjeljak, 18. studenog 2019. Misno slavlje u katedrali predvodio je red. prof. dr. Josip Grbac, profesor na Teologiji u Rijeci, Oprtaljsko - umaški dekan i župnik u Umagu.

Propovijed dr. Josipa Grpca:

Velika većina kršćanskih mučenika iz prvih stoljeća kršćanstva podnijela je mučeničku smrt zato jer se nisu htjeli prikloniti onodobnim idolima, nisu im htjeli prinositi žrtve, pokloniti im se i iskazati pokornost. Među takve mučenike spada i Sv. Mauro. Sve ostale predaje, svi ostali događaji u svezi ovog sveca manje su važni.  Zbog svojih religijskih uvjerenja dolazi u sukob sa poganstvom. Nije se htio prikloniti idolima i bogovima koji su bili u temeljima rimske kulture, države i vjere. Krv sv. Maura u temeljima je Crkve u Istri. Od njegovog mučeništva gotovo do današnjih dana nije se prekinula ona crvena nit mučeništva kojom su na našem poluotoku svjedoci vjere morali umrijeti nasilnom smrću. Nravno, sveci i mučenici s područja Istre samo su vrhunac i pokazatelj kako je premnogo neznanih ili zaboravljenih ljudi u Istri svakojakim mukama i mučeništvom moralo platiti svoju odanost Bogu i Crkvi. Da li bi Crkva na ovim prostorima bila opstala da nije u svojim začecima i tijekom čitave njezine povijesti pred očima imala primjere poput sv. Maura? Teško je vjerovati.

 

Ova činjenica nam je dovoljna da zaključimo kako se radi o modernim svecima i mučenicima, ili, bolje rečeno, o svecima koji modernom čovjeku i kršćaninu mogu itekako mnogo toga reći, prigovoriti, ukazati put kojim valja ići.

Da li bi svi ovi mučenici bili sagriješili da nisu izabrali smrt radije nego zatajiti svoj identitet i svoju vjeru? Vjerojatno ne bi bili osobno sagriješili. Nije svatko sposoban ići tako daleko u obrani svog identiteta i vjere. No, da nisu tako postupili posljedice za kršćanstvo bile bi katastrofalne. U očima ondašnjeg svijeta kršćanstvo bi bila jedna od mnogih religija, u kojoj čovjek može stvarati svakojake kompromise, u kojoj je moguće samo polovično prihvaćanje onoga što vjera i kršćanski identitet zahtijevaju. Drugim riječima, da nisu išli do kraja, do mučeničke smrti, sveci poput sv. Maura bili bi kompromitirali kršćanstvo već u njegovom stadiju nastajanja.

 

Valjda je zato papa Ivan Pavao II zahtijevao da se svaka lokalna Crkva prisjeti svojih mučenika, bez obzira kada su ubijeni i kako. Oni pokazuju prag ispod kojega kršćanin ne smije ići ako ne želi jeftino prodati vlastiti identitet i vlastitu vjeru. Biti odlučan u obrani vlastite vjere i identiteta nije nikada bilo samo pitanje osobne vjere. To je uvijek bilo pitanje biti ili ne biti samog kršćanstva općenito. Ako je kršćanstvo opstalo do naših dana, onda je to uspjelo zahvaljujući činjenici da su ljudi, mnogi ljudi, shvatili kako život, doduše, jest velika vrednota, ali on nema okusa ni mirisa, ako mu oduzmemo ono što njega čini istinskim ljudskim životom. To što ga čini istinskim ljudskim životom jesu neke vrijednosti koje su apsolutne, one bez kojih se ljudski život pretvara u vegetiranje, a život ljudske zajednice u zoološki vrt. Jedna od tih vrijednosti je odanost Bogu pod svaku cijenu, bez kompromisa, cjenkarenja, računanja. Na tim vrijednostima ne živi samo Crkva danas, nego I cjelokupna naša civilizacija Zato su svi ti mučenici, na čelu sa sv. Maurom,  branili vjeru, ali i osnove civilizacije u kojoj mi živimo.

Sv. Mauro i toliki drugi sveci, prepoznali su te vrijednosti u vlastitoj vjeri, u vlastitom ljudskom dostojanstvu, u svemu onome bez čega bi bili, doduše, ostali ljudi, i živi ljudi, ali bi u istinskom smislu riječi do svoje naravne smrti bili samo vegetirali. Štoviše, bili su uvjereni da ove vrijednosti ne smiju biti nikada zatajene i zbog dobra njihove zajednice. Da su oni jeftino prodali svoju vjeru, koliki bi ih bili slijedili? Tko bi još bio ostao kršćanin? Ne bi li se svi bili okrenuli nekim idolima koji su bili manje zahtjevni i koji su osiguravali bolji život? Kršćanstvo bi bilo nestalo, a društvo bi se bilo pretvorilo u masu ljudi koji su se pretvorili u bezočne egoiste. Bilo bi ih zanimalo samo kako će napuniti trbuh i vlastiti džep. Eto zašto je važna memorija na kršćanske mučenike. Ovo nije komemoracija. Ovo je memoriziranje, usvajanje lekcije koju su nam kroz povijest ostavili.

 

Prebacimo se odmah mislima na današnje vrijeme.

Prošlo stoljeće, mi u Istri, nazvali smo stoljećem mučenika. Svim tim mučenicima podigli smo i obilježje na početku ovog tisućljeća kod crkve Sv. Marija Svetomore nedaleko Žminja, u samom centru Istre. Kameni stupovi, jedan je odrezan do polovice. I ako pogledamo ove najsvježije primjere mučeništva dvadesdetoga stoljeća uvidjeti ćemo da je razlog uvijek isti: nisu se htjeli pokloniti idolima njihova vremena. Nekada su to bili poganski bogovi i božice. Kasnije, sve do danas, idoli su se samo množili. Štoviše, živimo u vremenu kada nam se, pod krinkom demokracije i tolerancije, serviraju mnogi idoli kojima bi se kršćani trebali pokloniti i prikloniti.

Stvorili smo od demokracije idol. U ime demokracije svakodnevno nastojimo obezvrijediti ljudsku narav, obezvrijediti roditeljsku funkciju, obezvrijediti vjeronauk u školi, obezvrijediti svaki ideal I svaku vrijednost koje može stati na put trkom za užitkom. svesti ga na prirepak nastavi u školi. Svojevremeno se htjelo zabraniti molitvu na početku školske godine. Da se netko ne uvrijedi. Da se nekoga time ne bi diskriminiralo ili indoktriniralo.

Uporno u Hrvatskoj nastojima progurati idol odgoja bez ikakvih vjerskih sadržaja.

Kakav je to odgoj koji se ne temelji na učenju o tome kako neke vrijednosti valja poštivati već od malih nogu? Kakav je to odgoj, ako je svakome laiku poznato da temeljne vrijednosti odgoja nisu isključivo ni katoličke ni neke druge vjerske provenijencije nego su općeljudske vrijednosti. Deset Božjih zapovijedi je prirodni moralni zakon kojega Bog samo potvrđuje. Za kršćanina je to i Božanski zakon. No, zar zapovijed “Ne kradi!” drugačije zvuči unutar vjerskog odgoja za razliku od odgoja koji nije vjerski? Razlika postoji u tome koliko će netko radikalno poštivati ovu zapovijed, Naravno, ako netko vjeruje da je to Božja zapovijed radikalnije će se truditi da je ne povrijedi od nekoga kome je to samo društvena norma. Barem u pravilu. No, zar nekome može smetati ako djecu naučimo kako nikada ne valja krasti? Zar je bolje ako ih već od malih nogu učimo kako u svemu smiju praviti kompromise i uvijek činiti iznimke? Nije li to indoktrinacija relativizmom već od malih nogu, idolopoklonstvo zbgo kojega je i sv. Mauro morao umrijeti?

Stvorili smo kult ili idol tijela.

Živimo u tzv. kulturi tijela koja zdravo i lijepo tijelo pretvara u kult. Ako «biti zdrav» i «biti lijep» malo pomalo postaje apsolutna norma moderne kulture, kako u nju uklopiti one koji nisu zdravi i nisu lijepi? Vraćamo li se to mi na grčko pogansko obožavanje tijela?  

Čovjekovo zdravlje i ljepota jesu «Božji dar», a to znači da one samo donekle potpadaju pod kompetenciju čovjeka i njegovog razuma. Pravo na zdravlje i ljepotu nikada ne zaboravlja da se radi o daru. Da bi se čovjek mogao nesmetano razvijati kao osoba i vjernik, nužno mora dostojanstveno živjeti, imati zdravlje, ali i biti zadovoljan svojim izgledom. Ali ne kao «conditio sine qua non». Nisu svi bolesnici i oni koji ne mogu biti manekeni nesposobni potpuno se ostvariti kao ljudi i vjernici, kao što svi siromasi nisu nesposobni biti dobri ljudi i dobri vjernici. Živimo u vremenu kada je, osim demitologizacije zdravlja, potrebna i demitologizacija ljepote. Da su zdravlje i ljepota apsolutne vrijednosti onda bi bolest i neugledan izgled bili grijeh. Stoga je nužno u današnje vrijeme sve više predstavljati alternativne vrijednosti kojima možemo osmisliti život. U suprotnom će neizlječiva bolest i neugledan izgled uvijek biti doživljeni ne samo kao poraz čovjeka, njegova znanja i umijeća, nego i kao poraz Boga kojega mi definiramo Ocem ljubavi.    

I od znanja smo stvorili idol.

Čovjekova težnja za znanjem postaje idolatrija ukoliko čovjek ne vodi nikakve brige o tome kako će ovo znanje biti primijenjeno, kada zaboravlja sve one druge vrijednosti koje bi primjenom toga znanja mogle biti ugrožene. To znanje može od pojedinaca biti shvaćeno kao njegovo “privatno vlasništvo” kojom se može i smije služiti kako mu se svidi. A obzirom da to znanje i njegova primjena u ovo moderno doba imaju moć ne samo oblikovati pojedinca, nego i bitno utjecati na život zajednice, na njezino poimanje etike i morala, jasno je kako posljedice primjene znanja mogu biti dugoročne, pa je nužno da i znanje vodi računa o nekakvim etičkim kriterijima koji će regulirati njegovu primjenu.

Stvorili smo tako idol neograničene moći čovjeka, čak uz žrtvu ljudskoga života.

 

I koliko bi još modernih idola mogli nabrojiti!!!

Hoće li se današnji kršćani prikloniti svim tim idolima ili će, poput tolikih njihovih prethodnika, kao što je sv. Mauro, ustrajati na nekim apsolutnim vrijednostima koje nisu u moći čovjeka? To je pitanje svih pitanja za nas, današnje kršćane. Hoće li kršćani znati biti dosljedni poput sv.Maura u svijetu koji sve relativizira? Hoće li poštivati svaki ljudski život i ljubiti čovjeka, kao M. Kolbe, Majka Terezija, Bulešić u svijetu koji čovjeka sistematski gazi? Hoće li znati braniti svoje ideale u svijetu kojemu je vrhovna zapovijed osrednjost? Ovo su pitanja koja si moramo postaviti svaki put kada stojimo ili klečimo nad grobovima kršćanskih mučenika. Jer, zbog njihove žrtve opstali smo do danas kao kršćani. Hoće li to moći reći i oni koji će doći iza nas?

Slavlje zaštitnika crkve, zbog čega smo ovdje okupljeni, u neku je vrstu obnova naših vjerskih uvjerenja, naših zavjeta. Kršćanstvo na počecima trećeg milenija traži odvažne ljude i kršćane koji će kao monoliti braniti kršćanska načela. I, sjetimo se, u povijesti su mnogi takvi monoliti bili presječeni mučeništvom. Ni ovaj današnji svijet, kao ni onaj sv. Maura, ne podnosi monolite, svjedoke. Više voli krhke grane koje se svakom vjetru povijaju. O nama svima ovisi što će u budućnosti prevladati.

 

 

Copyright © Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije - Katedrala Poreč - Sva prava pridržana.

Ova web stranica koristi kolačiće

Ova web stranica koristi kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Klikom na poveznicu 'Informacije' saznajte više o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Prihvaćam' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.