Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije - Katedrala Poreč

: "Ja sam svjetlo svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života." - Ivan 8,12
: Neka ti srce bude posudica koju ćeš uvijek napuniti na izvoru Božje ljubavi! (sv. Katarina Sijenska)
: Ja sam vrata, govori Gospodin, tko kroz međe uđe, spasit će se; ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. (Usp. Iv 10, 9)

Poliptih Bogorodice s Djetetom i svecima

Biskupija Eufrazijane - Antonio Vivarini (Venecija, oko 1415./1420. - oko 1476./1484.)

Tempera i pozlata na drvu, 180 x 220 cm

Natpis: 1440 ANTONI[U]S DE MURIANO PINXIT HOC O(PUS) - na podanku Bogorodičina prijestolja

Smještaj: u Zbirci crkvene umjetnosti

Poliptih se sastoji od deset polja raspoređenih u dvije zone. U sredini donjeg reda nalazi se prikaz Bogorodice na prijestolju s Kristom u krilu, dok su u bočnim poljima prikazani stojeći sveci (s desna na lijevo): sv. Nikola, sv. Šimun, sv. Franjo Asiški i sv. Jakov. U gornjem registru središnji je prikaz Imago pietatis, a sa strane dopojasni likovi sv. Marije Magdalene, sv. Kristofora, sv. Antuna Opata i sv. Katarine.

Poliptih se nekada nalazio u sakristiji Eufrazijane, a potom na oltaru u bočnom brodu. Od 2001. izložen je u Zbirci crkvene umjetnosti u Biskupiji Eufrazijane. Restauriranje početkom 20. stoljeća (preuzet na restauriranje 1907. godine) kada je radikalno, na osnovu sačuvanih ostataka, obnovljen rezbareni okvir. U dva navrata, 1950. godine i u razdoblju od 1976. do 2001. godine, restauriran je u Hrvatskom restauratorskom zavodu u Zagrebu. Pozlaćeni okvir još je na restauriranju. Nije potpuno sigurno je li poliptih izvorno bio naručen za porečku katedralu. Giuseppe Caprin (1907, 11:79) bez argu­mentacije piše da poliptih potječe iz katedrale u Novigradu, a Francesco Babudri (1910:11) iznosi mogućnost da potječe iz neke od manjih porečkih crkava zato što se u inventarima kate­drale spominje tek od 19. stoljeća.

Prvi je o porečkom poliptihu pisao Caprin (1889:243-244; 1907, 11:78-80) koji donosi i prvu reprodukciju, nakon čega ova umjetnina ulazi u katalog Antonia Vivarinija i povijest veneci­janskog slikarstva. Posebno značenje posvećeno joj je i poradi teksta signature s datacijom, što je važno za utvrđivanje kro­nologije Antonijevih ranih radova. U tekstu datacije postavlja se pitanje čitanja posljednje brojke godine, zato što je na tome mjestu slika oštećena. Caprin je godinu čitao 1445. Laudadeo Testi (1915,11:330-333) donosi crtež natpisa i opširno razmatra čitanje posljednje brojke, koja po njegovu mišljenju može biti razriješena kao "un 2, un 3 0 un 8, mai come uno zero". Leo Planiscig (1922:429) za posljednju znamenku uništenu vre­menom tvrdi da se od nje može razaznati tek zaobljenje koje treba tumačiti kao nulu, 2 ili 3, ali nikako kao 8 "guasta dal tempo e di cui altro non si percipisce se non una linea curva... deve venire interpretata per lo zero, per il 2 o per il 3 giamai par l'otto". U kataloškoj jedinici popisa umjetnina u Istri Antonino Santangelo (1935:126) potvrđuje čitanje 1440. i otklanja Testijeve sumnje. Po svemu sudeći riječ je zaista 0 znaku nule naslikane sitnije od ostalih brojki zbog perspektivnog smanje­nja na svinutom čelu podanka prijestolja. Čitanje godine 1440. prihvaćaju uglavnom svi suvremeni autori. Točno datiranje poliptiha pokazuje kada Antonio Vivarini stvara prva djela u kojima stil internacionalne gotike biva oplemenjen diskretnom komponentom renesansnih utjecaja. Rodolfo Palluchini (1962:12, 95) nema dvojbe u kronologiju poliptiha: "La nostra conoscenza di Antonio Vivarini inizia col polittico della Basilica Eufrasiana di Parenzo, firmato e datato 1440 sec­ondo la diligente lettura di Santangelo... L'esordio di Antonio Vivarini e prometente. Ve qualcosa di timido, detto quasi sot­tovoce ma con una piena coscienza dello stacco dal gusto goti­co, ancora dominante a Venezia." Mladenački radovi, kojima se uz porečki poliptih pribrajaju srodni Poliptih svetotj Mihovila Arhanđela iz Walters Art Gallery u Baltimoreu i Poliptih svetog Jeronima u Kunsthistorisches Museumu u Beču, pokazuju priklanjanje stilu Gentilea da Fabriana i Masolina koje je mogao upoznati u Veneciji. Tradicionalni duh kasne gotike unatoč tomu još je uvelike prisutan na našoj slici, i to ne samo zbog vibrantnog vertikalnog ritma cjeline unutar rezbarenog pozlaćenog okvira karakterističnog za gotico jiorito.

Idealni prostor zlatnih pozadina materijalizira se minimalno u shematskim poljima krajolika u donjem dijelu kadra, u čvrstini perspektive Bogorodičina prijestolja i sarkofaga iza Krista. Bočne slike još više naglašava meku voluminoznost lika Bogorodice s Djetetom usporedivu s prigušenim renesansnim (rinascimento umbratile) izrazom Masolina, a uravnotežena kompozicija zaobljenih volumena sugerira i mogući utjecaj Fillippa Lippija.

 

Bibliografija: CAPRIN, 1889:243-244; CAPRIN 1907, 11:79; B AB UDRI 1910:4-17; TESTI 1915, 11:330-333; PLANISCIG 1922:429; SANTANGELO 1935:126; PALLUCHINI 1962:12, 95; MERKEL, 1989a, 1:66, 69-70;MERKEL 1989b, L362; WALCHER, u: Istria 1999 [20011:149-150, kat. 273.

IM