Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije - Katedrala Poreč

: Ja sam vrata, govori Gospodin, tko kroz međe uđe, spasit će se; ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. (Usp. Iv 10, 9)
: "Ja sam svjetlo svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života." - Ivan 8,12
: Neka ti srce bude posudica koju ćeš uvijek napuniti na izvoru Božje ljubavi! (sv. Katarina Sijenska)

Poklonstvo pastira

Biskupija Eufrazijane - Nepoznati slikar; posljednja četvrtina 17. stoljeća

Ulje na platnu, 127 x 190 cm

Smještaj: u Zbirci crkvene umjetnosti

Bogorodica elegantnom gestom otkriva dijete položeno na bijelu tkaninu povrh jaslica kako bi ga vidjeli klečeći anđeo i tri pastira smješteni na desnoj strani kompozicije. Iza kolijevke je smješten sv. Josip kojem se nazire samo glava iznad Marijine desne ruke. Uz lijevi rub slike vidi se glava vola. Prizor se odvija na pozadini ruševne arhitekture kod koje se lijevo ističe monu­mentalna baza glatkog stupa. Na desnoj strani, iza pastira, prikazana su stabla prorijeđene krošnje i smeđecrveno grmlje. U daljini je prikazan brežuljkast pejzaž i sutonsko nebo. Ovaj događaj u Novom zavjetu opisuje jedino Luka (2, 15-21). Iako evanđelist ne spominje koliko je pastira bilo, prihvaćeno je da njihov broj odgovara broju kraljeva, pa ih se najčešće prikazuje kao trojicu. Valja napomenuti da u sceni Poklonstva pastira, koja se znatno češće javu umjetnosti nakon Tridentskog koncila, Krist uvijek biva prikazan kao novorođenče, dok u Poklonstvu kraljeva već sjedi u majčinu krilu (Reau 1957, 11/11:233-235).

Čini se da predloške porečkoj slici treba tražiti u bassanesknoj interpretaciji teme. Na to upućuje Bogorodičina gesta, prikaz Djeteta, ali i pastira. Da se slikar vjerojatno poslužio posred­ničkim grafičkim listom svjedoči i pozadinska arhitektura, koja je vrlo bliska onoj na listu Johana Sadelera, nastalom prema izgubljenu crtežu Jacopa Bassana (de Ramaix 1999:178-179).

No tipologija likova, kao i specifična faktura ovog djela, vrlo su različiti od bassanovske slikarske tradicije. Kod njega se iz­mjenjuju volumeni oblikovani blagim sjenčanjem i slobodan, uznemiren, vijugav potez koji mjestimično prelazi u profinjene lumeggiature. Na porečkoj slici, međutim, tipologija likova, naročito Bogorodice i anđela, strukturiranje draperije, pastelni kontrasti kolorita prvog plana koji se ističu na zagasitijoj pod­lozi, upućuju na kasnije razdoblje i možda na slikara iz kruga Antonia Carnea (Concordia Sagittaria 1637. - Portogruaro 1692.). No, za razliku od Carneova sočnog i živog poteza koji oblikuje ritmizirane dekorativne sheme, duktus autora porečkog Poklonstva pastira je deskriptivniji i ne uspijeva postići pulsirajući ritam.

Riječ je o autoru koji koristi bassanovske kompozicijske sheme, baš kao i neoveroneseovsku kromatsku paletu u kontekstu slikarstva neocinquecenta u venecijanskom miljeu krajem 17. sto­ljeća. Usprkos tipološkim sličnostima s Carneovim načinom, osrednja kvaliteta porečkog Poklonstva pastira sprječava uspostavljanje izravnijih analogija s mogućim uzorima i modelima unutar opusa ovog slikara. U svakom je slučaju riječ o djelu koje pripada razdoblju venecijanskog slikarstva koje je uslijedi­lo nakon dominacije tenebrizma.

Slika je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća zatečena u vrlo lošem stanju, na zidu kružnog stubišta koje vodi od prizemlja do prvog kata stare zgrade porečke biskupije. Restaurirao ju je 1994. godine Šime Vitori u Restauratorskoj radionici Konzervatorskog odjela za zaštitu kulturne baštine u Zadru.

Bibliografija: KUDIŠ BURIĆ 1998:241-243.

NKB