Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije - Katedrala Poreč

: Ja sam vrata, govori Gospodin, tko kroz međe uđe, spasit će se; ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. (Usp. Iv 10, 9)
: "Ja sam svjetlo svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života." - Ivan 8,12
: Neka ti srce bude posudica koju ćeš uvijek napuniti na izvoru Božje ljubavi! (sv. Katarina Sijenska)

Bezgrešno začeće sa sv. Petrom

Poreč - Crkva Gospe od Anđela - Jacopo Marieschi (Venecija 1711. -1794.)

Ulje na platnu, 228 x 116 cm

Smještaj: na prvom bočnom oltaru desno

Bogorodica s atributima Bezgrešnog začeća smještena je na nebeskoj pozadini niskog horizonta i jarko plave boje, obliko­vanoj prozračnim masama ružičastosmeđih i toplo sivih obla­ka. Stoji na polumjesecu i zemaljskoj kugli, gazeći edensku zmiju s jabukom u ustima. Okružuju je anđeli pridržavajući njezin uzvijoreni plavi plašt. Na obali mora, podno Marijinih nogu, kleči sv. Petar u adoraciji s knjigom i ključevima, a lijevo od sveca prikazana je udaljena veduta Poreča opasanog zidina­ma.

Antonino Santagelo (1935:135) palu smatra djelom venecijan­skog settecenta bliskog Jacopu Marieschiju, zamjećujući da je "u lošem stanju sačuvanosti, s dosta odignute i otpale boje". Njegovo mišljenje prihvatila je Radmila Matejčić (1982:561), dok Radoslav Tomić, povezujući pripremni crtež za slikuatribuirán Gaspareu Dizianiju iz Civici Musei u Udinama, mijenja atribuciju u korist Marieschijeva učitelja (19903:281-287). Narudžbu slike vezuje uz početak izgradnje Crkve Gospe od Anđela 1747. godine (usp. kat. 273-283). Nakon dovršenih restauratorskih radova, Alberto Craievich (u: Istria 1999 [20oi]:i66-i67, kat. 308) sliku ponovno opravdano približava Marieschijevu opusu zamjećujući da "na Jacopa Marieschija upućuje prije svega grudičasta slikarska materija, izmrvljena sitnim svjedosnim bljeskovima koja se bitno razlikuje od kom­paktnosti svojstvene Dizianijevom oblikovanju". Uspoređuje porečku palu s Immaculatom iz Crkve Santo Stefano u Veneciji i datira ju u prve godine šestog desetljeća. Alberto Craievich nadalje smatra da pala potječe iz inventara nekadašnje franjevačke crkve. Tekstovi kroničara i povjesničara 19. stoljeća koji su bilježili zamršenu povijest premještanja oltara porečkih crkava ne pružaju, međutim, uporište za takvu tezu, s obzirom na to da je na oltaru Bezgrešnog začeća u fra­njevačkoj crkvi stajala pala iz 1518. godine (Granić 1887:17; Babudri 1912:229). Izvješća biskupskih vizitacija iz prve polovice 18. stoljeća upućuju pak na to da bi slika mogla potje-cati iz katedrale u kojoj je između 1736. i 1740. zaslugom obitelji Papadopoli obnovljen oltar Bezgrešnog začeća. Stanje oltara bilježi tekst biskupa Vincenza Marie Mazzolenija 27. travnja 1740. "Visito l'altar della Concezione di M. V. il quale e fatto di nuovo, e fu dato in Juspatronato al sig. Michel Zorzi Papadopoli, dalla di cui casa e provisto di tutto il bisognevole, ed e ben tenuto." (Mazzoleni 1740/41:4) Slika je u Crkvu Gospe od Anđela dospjela kasnije, nakon obnove koju sredinom 19. stoljeća poduzima biskup Antonio Peteani dopunjujući je inven­tarom (Polesini 1849:112; Babudri 1912:242; Babudri 1913:132-133; Terry, Gilmore Eaves 2001:42).

Pala Bezgrešno začeće sa su. Petrom naručena je vjerojatno tijekom petog desedjeća 18. stoljeća te pripada ranom razdoblju Jacopa Marieschija, kada je još usko vezan uz radionicu Gasparea Dizianija (1689.-1767.). Rodolfo Pallucchini (1996, 11=103) ga zbog bliskosti s Dizianijevim radovima krajem četvrtog i početkom petog desetljeća smatra njegovim alter egom, a prema Egidiju Martiniju (1984:90) gotovo je nemoguće analizom forme izdvojiti Marieschijeva djela iz četrdesetih godina iz Dizianijeva opusa "(...) Diziani je [Marieschija] držao uza se kao suradnika i korisnog pomoćnika u izvedbi brojnih radova i tijekom dugog razdoblja, suradnika kojeg, nažalost nije uvijek moguće prepoznati u zajedničkim radovima." U novijim istraži­vanjima postupno se precizira Marieschijeva slikarska osobnost unutar korpusa koji je pripisivan Gaspareu Dizianiju s nasto­janjima "prepoznavanja prisustva različitih ruku u izvedbi istog slikarskog djela" (Piai 2001:482). Tom prvom Marieschijevom razdoblju AndreaPiai (2001:282, 690, si. 3) pripisuje palu Bog Otac i prorok Ilija koji je dozuao kišu u Crkvi Santa Maria dei Carmini u Veneciji, datirajući je u kraj četvrtog desetljeća. Tek nešto kasnijem razdoblju pripada i pala Su. Antun Padovanski s Djetetom Isusom, su. Iuanom Krstiteljem i su. Filippom Nerijem iz župne crkve u Cendonu (Treviso) koju je nedavno objavio Giorgio Fossaluzza (u: Fondazione 2004:420-425), analizirajući zanimljivu kombinaciju posuđenica iz tipologije likova Gasparea Dizianija s vrlo osobnim kolorističkim rješenjima pomoću kojih Marieschi "postiže izraženije kromatsko blistavi-lo smanjujući težinu oblika".

Rana datacija porečke pale mogla bi tako objasniti i dugotrajna atributivna kolebanja između Gasparea Dizianija i Jacopa Marieschija, dvojice usko povezanih sljedbenika Sebastiana Riccija. Pomnija analiza forme nakon restauratorskih radova nedvojbeno ipak otkriva karakterističan Marieschijev duktus: guste, sočne impaste i iskričavost kratkih, stakatiranih poteza uz još uvijek prisutnu kjaroskuralnu napetost. Karakteristično je modeliranje Marijina plašta i bijele haljine s mnoštvom sitnih nabora, isprekidanih sjena i odbljesaka svjetlosti, kao i vatrenocrvene draperije desnog anđela, uglatih, plitkih nabora s žutim odsjajima po vrhovima. Lice sv. Petra i Bogorodice slikano je istim brzim, kratkim potezima, jukstaponiranjem bli-jedoružičaste boje inkarnata i intenzivnije ružičastih poteza preko zelenkasto podslikanih dijelova. Sigurno postavljena figura sv. Petra bliža je, međutim, Dizianijevoj tipologiji i oblikovanju s plastički istaknutim naborima odjeće koji naglašavaju volumene tijela. Slični utjecaji učiteljeva osobnog stila mogu se na još neposredniji način iščitati na Marieschijevu ciklusu posvećenom sv. Romualdu iz venecijanske crkve San elemente, datiranom dokumentima između 1745. i 1748. godine (Pallucchini 1996,11:104).

Tipologija likova na porečkoj slici izvedena je, kao i kod Gasparea Dizianija, iz prototipova Sebastiana Riccija. Za figuru Bogorodice je kao model poslužila Immaculata iz Crkve San Vidal u Veneciji, datirana oko 1730., dok su za sv. Petra Marieschiju uzor bili brojni Riccijevi starački likovi svetaca, poput onog na slici Anđeo oslobađa su. Petra iz zatvora (Daniels 19763:112,135). Zanimljivo je da lice sv. Petra, upečatljive karak-terizacije, najviše srodnosti pokszuje S3 Su. Biskupom iz Tiroler Landesmuseuma Ferdinandeuma u Innsbruclcu, djelom koje je također dugo bilo predmetom atribucionističkih rasprava (Rizzi 1989:25). Lice Marijino, izrazito trokutastog oblika i krupnih očiju naglašenih kapaka, tipično je pak za oblikovanje fizionomija Jacopa Marieschijs. Sumsrno nssliksna veduta Poreča koje nema na pripremnom crtežu iz Udina očigledno je prema želji naručitelja naknadno uklopljena u kompoziciju.

Slika je bila u lošem stanju sačuvanosti, s velikim preslikanim i grubo prekitanim površinama. U Hrvatskom restauratorskom zavodu u Zagrebu restaurirali su je Pavao Lerotić i Višnja Bralić tijekom 1995. i 1996. godine.

Bibliografija: SANTANGELO 1935:135; MATEJČIĆ 1982:561; TOMIĆ 19goa:281-287; CLAUT 1994:236-241; MARJN 1996:2-5; BRALIĆ 2000:73-77; CRAIEVICH, u: Istria 1999 [2001L166-167, kat. 308.

VB