Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije - Katedrala Poreč

: Ja sam vrata, govori Gospodin, tko kroz međe uđe, spasit će se; ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. (Usp. Iv 10, 9)
: "Ja sam svjetlo svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života." - Ivan 8,12
: Neka ti srce bude posudica koju ćeš uvijek napuniti na izvoru Božje ljubavi! (sv. Katarina Sijenska)

Danijelov sud i Kamenovanje dvaju staraca

Poreč - Crkva Gospe od Anđela - Nepoznati slikar; druga polovica 17. stoljeća

Danijelov sud - Ulje na platnu, 72,3 x 131,6 cm Smještaj: crkvena zbirka

Kamenovanje dvaju staraca - Ulje na platnu, 72,3 x 131,6 cm

Smještaj: crkvena zbirka

Pripovijest o Danijelu, čije ime na hebrejskom znači "Bog je moj sudac", sadrži tri međusobno povezane epizode: Tri židovska mladića u užarenoj peći (Dn 3, 8-97), Danijel u lavljoj jami (Dn 6, 1-29) i Čista Suzana i starci (Dn 13,1-64). One simboliziraju božansku milost koja pritječe u pomoć vjernicima čiji su tijelo i duša u opasnosti od klevete, ognja ili divljih zvijeri. Priča o Suzani sadržana je u apokrifnom dodatku Danijelove knjige koji se ubraja među deuterokanonske spise, a zbiva se u trenutku kada je proroku bilo tek 12 godina. Ova starozavjetna junakinja početno je simbolizirala spašenu dušu, no kasnije ona postaje prefiguracijom Crkve koju kleveću Židovi i pogani (Reau 1956, 11/1:393-397).

Najčešći prikaz, Suzana pri kupanju, u Poreču je izostao ili je izgubljen. Pod nazivom Danijelov sud ovdje se, u stvari, krije scena koja bi najviše odgovarala trenutku kada se mladi Danijel, nakon upozorenja daje on čist od Suzanine krvi (Dn 13, 46-47), nudi da odvojeno ispita dva starca koja su lažno oklevetala Joakimovu ženu.

On je prikazan u govorničkoj pozi, u sredini kompozicije, kako se obraća sucu (lijevo) i pokazuje privedenu Suzanu i starce (desno). Nasuprot tomu, prikaz kamenovanja lažljivih staraca u biblijskom tekstu (Dn 13, 62-63) imatek posredno uporište. Starci su na slici prikazani vezani uz dva sta­bla u sredini kompozicije. Prvi ih krvnik kamenuje, dok drugi još klečeći vezuje noge jednog od staraca uz deblo. Desno je prikazana njihova odbačena odjeća. Pozadinu prizora čini pejzaž s monumentalnom građevinom i dva malena ljudska lika koji pokazuju na scenu u prvom planu.

Zamijetivši da je riječ o djelima istog slikara, Alberto Craievich (u: Istria 1999 [2001] :i68, kat. 309) ih datira u sredinu 18. sto­ljeća. Uz to smatra da je riječ o autoru formiranom na venetskom području. No, kao što je sugerirao Giorgio Fossaluzza, slikarsko oblikovanje koje ističe kompaktne volumene, jasno definirane konture površina i minunciozno oblikovane lumecjgiatute podsjeća na način rada radionice Francesca Frigimelice (Venecija oko 1570. - Belluno, nakon 1649.). Zagasit kolorit, određena sumarnost u dočaravanju fizionomija likova i kjaroskuralni efekti koji odaju, barem ovlašno, poznavanje slikarstva tenebrosa, kao i znatna nespretnost u dočaravanju pokreta na slici Kamenovanje dvaju staraca ukazuju na to da bi ovdje možda mogla biti riječ o nasljednicima Frigimelicine bot-tege kao što su njegov sin Pompeo (Belluno 1601.-1669.) ili, vjerojatnije, unuk Francesco (Belluno 1630.-1699.). Ovaj posljednji nije bio slikar naročita talenta te je u svemu slijedio obiteljsku slikarsku tradiciju. Poznata je tek nekolicina njego­vih djela za mjesta u okolici Belluna koja su uglavnom datirana u sedmo i osmo desetljeće 17. stoljeća. Čini se da je već od sed­mog desetljeća 17. stoljeća u radionici zamijenio svojeg oca koji se više nije bavio slikarstvom (Massini 1998:542-543; Lucco 2001c, 11:830).

Izvorna ubikacija slika nije poznata. U Poreču je postojala Crkvica sv. Danijela koja se navodi kao srušena već krajem 17. stoljeća, pa je moguće da slike potječu odatle (usp. Babudri 1912:246-247).

Sliku Danijelov sud 80-ih je godina 20. stoljeća restaurirala Ilonka Hajnal, dok je Kamenovanje dvaju staraca u vrlo lošem stanju. Slikana površina je potamnjela uslijed nakupina prljavštine te jako raspucala s mjestimično otpalim krakelirama, naročito uz rubove prikaza.

Bibliografija: CRAIEVICH, u: Istria 1999 [20o1]:168, kat. 309.

NKB