Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije - Katedrala Poreč

: Ja sam vrata, govori Gospodin, tko kroz međe uđe, spasit će se; ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. (Usp. Iv 10, 9)
: Neka ti srce bude posudica koju ćeš uvijek napuniti na izvoru Božje ljubavi! (sv. Katarina Sijenska)
: "Ja sam svjetlo svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života." - Ivan 8,12

Sv. Jeronim

Poreč - Crkva Gospe d Anđela - Nepoznati lokalni slikar; druga četvrtina 18. stoljeća

Ulje na platnu, 223 x 128 cm (izvorni format 220 x 103 cm)

Smještaj: u crkvenoj zbirci

Slika pripada župnoj zbirci pohranjenoj iza glavnog oltara u prostoru kora nekadašnje dominikanske crkve Gospe od Anđela. Izvorno je, kao i pala Raspeće iz iste zbirke (kat. 28g), stajala na oltaru nekadašnje franjevačke crkve u Poreču, zatvorene 1806. dolaskom francuskih vlasti. Tekst franjevca Girolama M. Granica (1887:17) bilježi njihovu sudbinu: "(...) od pet oltara jedan je u župnoj crkvi u Labinu, drugi u Sjemeništu u Gorici, dok su dva u crkvi Gospe od Anđela u Poreču, onaj sv. Alojzija Gonzage, koji je prije bio posvećen sv. Jeronimu, te oltar sv. Josipa koji je u franjevačkoj crkvi bio posvećen sv. Križu s natpisom na bazi stipesa: Anno Domini MDCCXXVII. F. Franc. Michieli propiis eleemosynis". Porečkog franjevca Francesca Michielija kroničari navode i kao donatora obnovljenog stropa matične crkve sa štukaturama Giuseppe Montevintija i freska¬ma Angela Venturinija iz 1751. godine (Polesini 1849:110; usp. kat. 112).

Obje franjevačke pale su u lošem stanju sačuvanosti s naknad¬nim intervencijama i grubim prepravcima. Pala sv. Jeronima bila je očigledno prilagođena nekom novom oltaru proširenjem formata doslikanim dodacima.

Motiv sv. Jeronima u pustinji preuzet je s bakroreza Hendricka Goltziusa (1558.-1617.) urezanog 1596. godine prema invenciji Jacopa Palme Mlađeg (Mason Rinaldi 1984:96, 114, 285, 286, kat. 174 i 309, si. 240-242). Goltziusova grafika posvećena Alessandru Vittoriji bila je poznata i Carlu Ridolfiju (1648, izd. 1914-1924, 11:184), a popularnost tog kompozicijskog predloška potvrđuje niz slikanih prijevoda iz 17. i 18. stoljeća sačuvanih u crkvenim zbirkama poput sv. Jeronima iz franje-vačkog samostana u Slanom ili onima koje Enrico Lucchese (u: La Galleria 2002:221, kat. 176) spominje u muzejskim zbirkama. Autor porečke slike je periferijski, vjerojatno lokalni majstor koji je ponovio predložak prilagođujući ga zahtjevima pučkepobožnosti, izražavajući se pritom jednostavnom stilizacijom forme. U želji da sveca isposnika učini prepoznatljivijim dodaje mu još dva atributa - kardinalski šešir i kamen kojim se Jeronim pokajnički lupa o prsa izgovarajući prema legendi riječi "Parče mihi Domine, quia Dalmata sum" (Grgić, u: Leksikon 1979:298). Slikar veličinom naglašava tamnu stijenu obraslu puzavim raslinjem, oblikujući je kao ulaz u pećinu, dok u pozadini, pred udaljenim, brdovitim krajolikom dodaje rijetko drveće. Nebesku je pozadinu dopunio figurama Boga Oca s anđelima, čime odstupa od Goltziusova grafičkog lista. Sklonost detaljnom opisu u prikazu teme očituje se i u crtežu kojim su pomno definirani oblici, premda često s pogreškama u per¬spektivi i skraćenju.

Oltarna pala sv. Jeronima pokazuje likovne i tipološke podu¬darnosti s ciklusom slika iz porečke katedrale koji je Radmila Matejčić (1982:543-544) objavila kao prizore iz života sv. Nikole Tolentinskog smatrajući ih djelima Terese Recchini, porečke slikarice iz 18. stoljeća. Pietro Stancovich (1829b, III:i8i-i82) koji prvi svjedoči o postojanju lokalne slikarice "koja pripada staroj porečkoj obitelji". Za Teresu Recchini kaže: "dobra slikarica (...) koja je živjela krajem prošlog stoljeća, o čemu nemam preciznih saznanja, ali može se okvirno reći oko 1780. U porečkoj katedrali sačuvane su četiri njezine slike koje prikazuju čuda sv. Nikole." Slike iz katedrale koje je objavila R. Matejčić prikazuju, međutim, čuda sv. Dominika povezana s pobožnošću Svete ICrunice. Datirane su godinom 1738. i nji¬hovu narudžbu treba vezati uz porečkog biskupa, dominikanca Vicenza Mazzolenija. Zbog ovih se kronoloških i ikonografskih odstupanja navedena djela ne mogu pripisati Teresi Recchini. Tijekom 1999. godine restauratori Hrvatskog restauratorskog zavoda iz Zagreba obavili su na slici radove primarnog kon¬zerviranja i fiksiranja nestabilne boje.

Bibliografija: neobjavljeno djelo

VB