Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije
Katedrala Poreč

Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije
Katedrala Poreč

Portret biskupa Gasparea Negrija

Portret biskupa Gasparea Negrija

Poreč – Biskupija Eufrazijane – Leopold Kecheisen (? 1726. – Sveti Petar u Šumi 1799.)

Ulje na platnu; 140 x 80 cm

Natpis: Ill(ustrissi)mus et R(euerendisi)mus D(ominus) Casvar de Nicjris/ Epis(cop)us Parenty, D(ominus) et Comes Ursariae/ Consecravit Ecd(esiam) S(ancti) Petri in Sylvis/ D(om)nica in Fra oct: Asumpto(ne)/ die vero 17. Aua, 1755

Smještaj: u Zbirci crkvene umjetnosti

Portret porečkog biskupa Gasparea Negrija (1742. -1778.) spo­minje se već godine 1796. u tekstu Bartolommea Vergottina uz napomenu da su sliku naručili kanonici kolegija katedrale. Citiran je i natpis koji je uz portret stajao u sakristiji: “GASPARO DE NIGRIS/ VENETO/ EPISCOPO PARENTINO/ OB PLURIMA CANON­ICA COLLATA BENEFICIA/ IPSISQUE RESTITUTA ANTIQUA ORNA­MENTA/ COLLEGIUM UNIVERSUM ADHUC VIVENTI/ GRATI ANIMI MONUMENTOM POSUIT ANNO SAL. MDCCLV” (Vergottin 1796:82). Iste podatke da su kanonici porečkog kolegija 1755. dali izraditi portret biskupa s posvetom i postavili ga u sakristi­ju, ponavlja i Ivan Grah u Izvještajima porečkih biskupa Svetoj stolici (1983:42).

Slika ima format uspravnog pravokutnika, ali je portret biskupa smješten u oval iza slikanog oculusa. Negri je prikazan u polu-figuri, kako sjedi u biskupskoj odjeći ispred police s knjigama, dijelom prekrivene bogatom tamnoplavom tkaninom. Iza njega su odloženi biskupski štap i dragim kamenjem ukrašena mitra.

Scenografiju pozadine nadopunjuje kameni stup bogato profi­lirane baze naslikan uz lijevi rub formata. Smješten je na visokom postamentu s natpisom koji bilježi svečani događaj posvećenja obnovljene pavlinske Crkve sv. Petra i Pavla 1755. godine u Svetom Petru u Šumi. Biskup Negri je s pavlinima održavao vrlo dobre odnose, a tekst vizitacije dijela biskupije pod austrijskom upravom iz 1745. bilježi svečanost i počasti kojima je porečki biskup dočekan u pavlinskom samostanu prigodom posvećenja nekadašnje Župne crkve sv. Roka u Svetom Petru u Šumi (Negri 1745:44-49). Uz natpis koji biskupa neposredno povezuje s pavlinima, likov­na obilježja slike također upućuju na pavlinskog slikara Leopolda Kecheisena koji vodi radionicu u Svetom Petru u Šumi. Poznata su još dva Kecheisenova portreta crkvenih dosto­janstvenika: Portret Martina Borkoinća, pavlinskog generala i zagrebačkog biskupa u Strossmaverovoj galeriji u Zagrebu i Portret Šimuna Bratulića, pavlinskog generala podrijetlom iz Svetog Petra u Šumi u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu (Bralić 1999b:26-32). Galeriju portreta znamenitih pavlina u samostanuspominju gotovo svi izvori, ali ih u Svetom Petru u Šumi početkom sedamdesetih godina istraživači više nisu zatekli (Cvitanović 1973/74:127). Sva tri navedena portreta načinom prikazivanja nastavljaju se na široko usvojene sheme portretiranja crkvenih dostojanstvenika: biskupi su smješteni u interijere sa scenografski raspoređenim atributima koji imaju simboličko značenje povezano s njihovom djelatnošću. Izvjesno je da ih je Leopold Kecheisen naslikao služeći se grafičkim predlošcima. Portretiranje u grafičkom mediju bilo je uobičajeno među visokim svećenstvom već od druge polovice 16. stoljeća, a najčešće se vezivalo uz neki značajan događaj ili funkciju iz života portretiranog (Pelc 1997:57-60). Nedavno objavljeni bakrorez Francesca Bartolozzija sportre­tom biskupa Negrija i spomenutom posvetom porečkih kano­nika iz 1755. godine potvrđuje tu praksu i u Istri sredinom 18. stoljeća (Lucchese 2003:252-253). Kecheisenov portret ipak donekle odstupa od kompozicije na grafičkom listu, prije svega bogatstvom scenografije u pozadini koja je na bakrorezu izosta­la. Nije stoga posve pouzdano da se upravo Kecheiseinova slika može poistovjetiti s portretom kojeg tekstovi 18. stoljeća spo­minju u sakristiji Eufrazijane, iako je nedvojbeno nastala prema Bartolozzijevom bakrorezu.

Na Kecheisenovim portretima Šimuna Bratulića i Martina Borkovića biskupska zelenoplava moceta pada kruto preko poprsja figura, gotovo bez nabora, oblikujući zvonolike rukave, za razliku od pelerine biskupa Negrija koja se prelama u mnoštvu mekih nabora, uočljivih na Bartolozzijevom bakrorezu. Slikarsko je oblikovanje međutim vrlo slično. Prepoznatljivi su lazurno naneseni zelenkasti tonovi preko crvenosmeđe preparacije čijim stanjivanjem slikar gradi vo­lumene ili shematski slikani nabori svijetlim ružičastim tonovi­ma na tamnijoj crvenoj podlozi. Karakterističan je i crtež ruku, kao i slikanje čipke, dragog kamenja i ukrasa na biskupskoj mitri. Razlike u crtežu odjeće portretiranih posljedica su korištenja starijih grafičkih predložaka za portrete Šimuna Bratulića (1610.) i Martina Borkovića (1687.). Prepoznavanje tih grafika i odgovor na pitanje je li slikar koristio originalne listove ili one kasnije otisnute u knjigama koje su izdavali pavlini dat će, nadamo se, daljnja istraživanja.

Sliku su 2000. godine restaurirali Pavao Lerotić i Mia Kaurlotto u Hrvatskom restauratorskom zavodu u Zagrebu.

Bibliografija: BRALIĆ 1999b:28-30; LUCCHESE 2003:252-255; BRALIĆ

2004:701.

VB