Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije - Katedrala Poreč

: Neka ti srce bude posudica koju ćeš uvijek napuniti na izvoru Božje ljubavi! (sv. Katarina Sijenska)
: "Ja sam svjetlo svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života." - Ivan 8,12
: Ja sam vrata, govori Gospodin, tko kroz međe uđe, spasit će se; ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. (Usp. Iv 10, 9)

Neizmjerni pješčani predjeli egipatske pustinje, kojima udara vjetar te polagano prolaze karavane nomada, bili su nepregledni prostor u kojemu je sveti Antun Pustinjak, rođen u mjestu Come, g. 250., duž središnjega tijeka Nila, proveo čitav svoj život. U posvemašnoj je samoći molio, razmatrao i ljubio Boga, boreći se protiv mnogobrojnih napasti, kojima gaje bio salijetao zloduh.

Likovna ga predaja često prikazuje u molitvi, uzalud salijetana od izazovnih žena, kako se bori protiv sotoninih podvala. Kao prethodnik srednjovjekovnoga monaštva, sveti je Antun opat odabrao tišinu pustinje kako bi doslovce poslušao Isusovu zapovijed: "(...) idi, prodaj što imaš i podaj siromasima (...). A onda dođi i idi za mnom" (Mt 19, 21).

Nakon što je sve podijelio siromasima, naselio se prvo kraj napuštenih drevnih grobova, a potom na obalama Crvenoga mora. Njegov nam je najrevniji učenik, sveti Atanazije, koji je kasnije postao aleksandrijski biskup, ostavio cjelovitu biografiju ovoga svetoga pustinjaka, kojega je volio nazivati "utemeljiteljem asketizma".

Iako je sveti Antun opat živio daleko od svijeta, glas o njegovu odabiru strogog života, posvećenog žrtvi, svejedno je prodro u svijet među njegove suvremenike te ga učinio čašćenim i obljubljenim Božjim čovjekom.

Sam car Konstantin i njegova djeca slali su mu poruke i izaslanstva, dok su svećenici i hodočasnici, bolesni i potrebiti, odlazili na duga putovanja kako bi ga vidjeli pa iz njegova primjera, kao i njegovih riječi, primili duhovnu utjehu.

Kao pozoran svjedok svega što se oko njega događalo, nije oklijevao napustiti svoju ćeliju, kako bi pošao u Aleksandriju egipatsku i ondje ohrabrio kršćane, koje je progonio okrutni Maksimijan. Poduzeo je još jedno putovanje u taj grad, na poziv Atanazija, kako bi kršćanima savjetovao neka se ne daju zavesti novim krivovjerjima.

Vrativši se u pustinju, proživio je preko punoga stoljeća u svojoj kući bez granica, klanjajući se Bogu u razmatranju, između žarkoga pijeska i svježih zvjezdanih noći.

 

Njegov će izniman primjer u narednim stoljećima biti nasljedovan pa bismo mogli kazati kako je položio kamen temeljac povijesti kršćanskoga monaštva.

Ime mu je grčkoga porijekla i znači: rođen prije.

Zaštitnik je: mesara, kobasičara, domaćih životinja i izrađivača košara.

 

Piero Lazarini, Sveci, Split 2010. str. 50-51.