Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije - Katedrala Poreč

: Neka ti srce bude posudica koju ćeš uvijek napuniti na izvoru Božje ljubavi! (sv. Katarina Sijenska)
: Ja sam vrata, govori Gospodin, tko kroz međe uđe, spasit će se; ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. (Usp. Iv 10, 9)
: "Ja sam svjetlo svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života." - Ivan 8,12

bl. Alojzije Stepinac

Kratki životopis

Blaženi Alojzije Stepinac, nadbiskup zagrebački i kardinal, rodio se 8. svibnja 1898. u Brezariću, župa Krašić, u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare r. Penić, kao peto od osmero djece. Kršten je već sljedećeg dana na ime Alojzije Viktor.

Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotrofija pohađao je zagrebačku Gornjogradsku klasičnu gimnaziju. Maturirao je 28. lipnja 1916., a dan poslije nastupa vojnu službu u Karlovcu, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon šestomjesečnog časničkog tečaj u Rijeci, bio je kao austrijski vojnik poslan na talijansku frontu kod Gorice. Godine 1917-1918. proveo je na talijanskom bojištu, gdje je u bitkama na rijeci Piavi, u srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo i ostao tamo do 6. prosinca 1918. Iz zarobljeništva je otišao u Makedoniju na tzv. Solunsku frontu, kao solunski dobrovoljac, premda su sve ratne operacije već bile obustavljene.

U jesen 1919. upisao je studij agronomije na Zagrebačkom sveučilištu, ali studij nije nastavio nego se vratio svom ocu u Krašić. Dok je otac razmišljao o njegovoj ženidbi, Alojzije se ozbiljno bavio mišlju da pođe u bogosloviju i postane svećenik. Napokon je poticajem Duha Svetoga prevagnula u Stepincu odluka za svećeništvom pa ga u listopadu 1924. tadašnji zagrebački nadbiskup Anton Bauer šalje u Rim, u glasoviti zavod “Germanikum-Hungarikum” koji je tijekom više stoljeća Hrvatskoj odgojio mnogo vrsnih svećenika, među kojima se ističe prvi svetac germaničar sv. Marko Krizin-Križevčanin. Stepinac je studirao na Papinskom sveučilištu Gregorijani (1924-1931.) gdje je postigao doktorat iz filozofije i teologije. Za svećenika je zaređen u Rimu u 33. godini života, 26. listopada 1930. na blagdan Krista Kralja, zajedno sa svojim kasnijim nasljednikom na stolici zagrebačkih nadbiskupa, kardinalom Franjom Šeperom. Kao mladi svećenik Stepinac se odlikovao ljubavlju prema siromasima, svećeničkom poniznošću i revnošću za duše. Papa Pio XI. Imenovao ga je 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva, i posvećen je za biskupa na blagdan sv. Ivana Krstitelja 24. lipnja 1934. Bio je tada najmlađi nadbiskup na svijetu, u 37 godini života. Bio je to očiti izbor Božje Providnosti u vrlo teškim vremenima u kakvim je vršio svoju pastirsku službu pod geslom: »U tebe se Gospodine uzdam!«. Nakon smrti dr. Antuna Bauera postao je rezidencijalnim nadbiskupom zagrebačkim 7. prosinca 1937. Svoju pastirsku službu živio je sav oduševljen za Krista i njegovo Evanđelje, sav zaljubljen u Crkvu Božju, braneći do stojanstvo i ljudska prava svih ljudi, a posebno progonjenih zbog rase, nacionalnosti i vjere od strane totalitarizama i bezbožnih ideologija. Javno je nastupao protiv fašizma, nacizma i komunizma, koje će blagopokojni papa Ivan Pavao II. nazvati »trima najgorim zlima« što ih je svijet ikad doživio. Snagu za takve postupke crpio je iz duboke vjere i iz žive ljubavi prema Bogu i čovjeku.

Dana 18. rujna 1946. uhapšen je od komunističke vlasti u svom nadbiskupijskom dvoru u Zagrebu i protiv njega je započeo montirani sudski proces. Dana 3. listopada iste godine održao je na sudu svoj glasoviti govor, koji je bio optužba i osuda komunističkog režima. Na kraju tog montiranog političkog procesa osuđen je 11. listopada 1946. na 16 godina robije s prisilnim radom i 5 godina gubitka građanskih prava. Kaznu je izdržavao u zatvoru u Lepoglavi (1946-1951.) i u svom rodnom Krašiću od 5. prosinca 1951. do smrti 10. veljače 1960. Hrvatski sabor je 14. veljače 1992. Osudio taj politički postupak i presudu nadbiskupu Stepincu. Za njegovu hrabrost i svjedočko trpljenje papa Pio XII. uvrstio ga je 12. siječnja 1953. u Zbor kardinala. Umro je na glasu svetosti i mučeništva u Krašiću 1960. i pokopan je u zagrebačkoj katedrali. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim na Mariji Bistrici 3. listopada 1998.1

U svojem radu koji je podijeljen u tri poglavlja namjera mi je općenito prikazati život i djelo blaženika ali s točke gledišta vjere, otkrivajući tako na poseban način njegovu mučeničku dimenziju koja je proizlazila iz sakramentalnog života i njegove intimnosti s Kristom. Iako mi s obzirom na veliki opseg zadane teme nije bilo moguće ulaziti u sve pojedinosti njegovog vjerničkog života, nadam se da sam barem jednim djelom vjerno prikazao osobu kardinala Stepinca prožetu kršćanskim nadahnućem i katoličkom vjerom. Ograničio sam se na glavne obrise iz njegova života i pastirskog rada: na gotovo stalno duševno i fizičko progonstvo koje je pratilo njegovo poslanje, na brigu oko vjernosti i svetosti svećeničkog staleža i ohrabrivanje svih vjernika na postojan i neustrašiv kršćanski život apostolatom preko tajnih pisama koji je posebno razvio u krašićkom sužanjstvu. Na taj sam način želio pokazati kako je radikalnim kršćanskim svjedočanstvom bio je prožet sav njegov govor riječima i životom. U tome mu je pomagala poslušnost riječi Božjoj bilo da je naučavana bilo da je proučavana, te na poseban način redovito slavljenje euharistije iz koje je crpio snagu i u trenucima najvećih trpljenja poradi Crkvu Božju. Nadam se da je u ovom radu jasno došlo do izražaja kako je kardinal Alojzije Stepinac u svemu nastojao slijediti stav i nauk Crkve i auktoritet Petrova nasljednika koji mu bijahu sigurno uporište istine.

U apostolskom pismu Nadolaskom trećeg tisućljeća blagopokojni papa Ivan Pavao II. usporedio je prva stoljeća kršćanstva s posljednjim stoljećem drugoga milenija:

»Povijesni događaji vezani uz lik Konstantina Velikoga nikad ne bi bili mogli garantirati razvoj Crkve kakav se dogodio u prvom tisućljeću, da se to nije zbilo zbog te sjetve mučenika i baštine svetosti koja je karakterizirala prve krsćanske generacije. Na kraju drugog tisućljeća, Crkva je ponovo postala Crkva mučenika. Progonstva vjernika - svećenika, redovnika i laika - proizvela su veliku sjetvu mučenika na različitim stranama svijeta.«2

Gotovo istim mislima blaženi Alojzije Stepinac to proročki opisuje ovako: »Crkva je... tri stotine godina živjela pod zemljom u katakombama. Kad su pokopani zadnji progonitelji, onda je izašla napolje, na javu, da bude svima svjedok Božje moći, koja se krvlju poginulih svetih mučenika poslužila, da razmnoži kršćanstvo po svoj zemlji. Tako će biti i iza ovoga progonstva: ne propast Crkve, nego njezin novi procvat na sve strane.«3

Čovjek kršćanske savjesti i istine

Premda je mučenički poziv bio osobni put blaženoga Alojzija, on je uvijek gledao na ovaj poziv u svjetlu nepromjenjivih zakona duhovnoga života Crkve, koji je ustanovljen riječima i primjerom samoga Spasitelja u Evanđelju. Štoviše, kardinal Stepinac je u mučeništvu gledao intimno poistovjećenje Crkve kroz stoljeća s Kristom, u njegovoj muci i smrti. Nepokolebljivom vjerom čvrsto je gledao u Krista, živio je njegovu viziju i uvijek Ga je osluškivao. Može se reči da se preobrazio u Krista patnika s trnovom krunom i ranama njegove muke. Bio je čovjek savjesti, kršćanske savjesti, i upravo radi toga suprotstavio se totalitarizmima. U doba nacističke diktature postao je branitelj Židova, pravoslavnih i svih progonjenih, a u doba komunizma postao je odvjetnik svojih vjernika i ubijenih svećenika. Iznad svega Kardinal je bio odvjetnik Božji na ovoj zemlji, branio je prava čovjeka da živi s Bogom. Bio je čovjek savjesti i zato u svojoj očaravajućoj postojanosti nikad nije bio krut, postao gorak, još manje da bi ikoga mrzio, jer je branio istinu, jer je njegova savjest uronila u Kristov lik i Krist ga je oblikovao. Ova postojanost bila je ujedno i ljubav za svoje progonitelje. Trpio je samoću jer je bio isključen. Trpio je siromaštvo, ali mogao je podnijeti to siromaštvo jer iza njega je stajalo otkriće pravog blaženstva. Upravo “izgubivši” sebe postao je slobodan. Slobodan od ljudske časti, slobodan da podnese sve one uvrede i laži, slobodan da ljubi. Iako nije običaj da se u Vatikanu odavaju obredi za preminulog kardinala koji nije živio u rimskoj kuriji, ipak je to papa Ivan XXIII. učinio te u svojem nagovoru rekao «da u Stepinčevoj smrti vidi i proslavu Krista koji u mučenicima umire i proslavljuje se!», te se nije sustezao zazivati zagovor blaženoga Alojzija na Crkvu, na Kerdinalski zbor i na Jugoslaviju, usporedivši ga s Dobrim Pastirom «koji daje život za svoje ovce.»4

U službenom tekstu za proglašenje blaženika i svetaca stoji da je mučeništvo »dragovoljno prihvaćanje ili podnošenje smrti zbog vjere Kristove ili drugog čina kreposti...«5 Traži se dakle stvarna smrt kao posljedica presude progonitelja. Danas teolozi i pravnici govore i o psihološkoj smrti, o »bijelom mučeništvu«, koju in odium fidei nanosi mučeniku progonitelj đavolsko rafiniranom tehnikom koja ubija u čovjeku njegovu osjećajno-voljno-intelektualnu sposobnost, iako mu ne zadaje izravnu smrt. Taj način mučenja, kako je bilo izneseno u prethodnom poglavlju, značajka je mučenika XX. stoljeća. Upravo na primjeru kardinala Alojzija Stepinca moguće je najjasnije prikazati i dokazati kako je pravno, psihički i fizički pogubljen zbog mržnje prema vjeri, posebno što se nije htio odcijepiti od Rima i staviti na čelo »nacionalne crkve« podložne komunističkom režimu. U naslovima koji slijede valja ukratko razmotriti ta tri elementa koja ga čine mučenikom u punom i autentičnom smislu poimanja i definiranja te kršćanske stvarnosti.

Pravno ubojstvo

Nakon ulaska partizanskih »oslobobodioca« u Zagreb u svibnju 1945. godine i završetka Drugog svjetskog rata, komunistička je vlast ubrzo počela nastupati po načelima svoje ideologije. Uslijedile su brojne teškoće kako za hrvatski narod, tako i za Alojzija Stepinca i Crkvu. U školama su se uklanjali križevi, kapelice vjerskih ustanova su pretvarane u spavaonice, a satovi vjeronauka ometani i zamjenjivani satovima gimnastike itd. Ateistička se propaganda najviše širila među mladeži. Pjevalo se: »Nosim kapu sa tri roga jer se borim protiv Boga.« Došlo je do progona i uhićenja velikog broja svećenika, (243 ubijena, 169 zatvoreno, 89 nestalih; ukupno 491) pa čak i biskupa. Novom je režimu posebno zanimljiv bio je Alojzije Stepinac, koji je imao velik utjecaj u hrvatskom narodu. Već 17. svibnja 1945. godine odvode ga prvi put u pritvor optužujući ga za suradnju s okupatorom. Na sastanku predsjednika Jugoslavije Tita i predstavnika klera (dok je Stepinac bio u pritvoru) Tito je nakon bezuspješnih pregovora i nagovaranja izričito zahtijevao tobožnju veću samostalnost za Katoličku Crkvu u Hrvatskoj s namjerom da je odvoji od Rima i na taj način da je onemogući u poslanju. Stepinac je 3. lipnja bio pušten iz zatvora, no i dalje je bio na meti komunista. Već slijedećeg dana 4. lipnja dogodio se susret Tito – Stepinac na kojem je zagrebački nadbiskup branio Katoličku Crkvu i sve one koji su nepravedno optuženi, te je tražio pozitivan put k sređivanju odnosa, Iako je Tito bio pun obećanja do toga nije došlo Žestoki progoni su se nastavljali protiv svih onih koji su,navodno bili protiv partizana. Kad je predsjednik vlade Hrvatske 28. lipnja 1945, posjetio Nadbiskupa,ovaj mu je osobno predao velik popis civilnih osoba koje su zatvorene, iako nedužne, te mu je tom zgodom doslovce kazao:

»Uopće je velika nepravda zatvarati svijet zbog tobožnje suradnje s okupatorom i sličnih krivnja. Onda su svi radnici krivi, koji su radili u tvornicama iz kojih je okupator uzimao robu, svi seljaci, koji su u znoju lica obrađivali zemlju, čije je plodove uživao okupator itd. Izgleda prema postupku sadašnjih vlasti, da se za vrijeme od 1941. do 1945. nije smjelo uopće živjeti.«6

Bilo je to teško razdoblje u kojem se našla Katolička crkva u komunističkom sustavu, a Stepinac je već tih dana očima vjere gledao sve događaje i navještao slom svih sustava koji se bore protiv Boga, žele izbrisati njegovo ime sa zemlje, kao i protiv Crkve koju je Krist Gospodin utemeljio na pećini, na Petru, svjestan da je Bog Gospodar povijesti, svjestan da posljednju riječ ima uvijek Bog i samo Bog. Kad je bezbožni i komunistički sustav želio uspostaviti novi poredak, uz očigledne nepravde i progone Katoličke crkve, svi dobronamjerni ljudi s ponosom su isticali hrabar i odlučan stav nadbiskupa Stepinca u obrani ljudskih života, i njegovo zastupanje pravde ljudskih prava pred svakom diktaturom. Tako je on postupao prije, za vrijeme, i poslije II. svjetskog rata.7

Slijedili su poznati događaji, a u obranu ljudi i u obranu crkvenih prava objavljeno je i Pastirsko pismo 20. rujna 1945, što je posebno izazvalo bijes komunističke vlasti, iako su biskupi iznosili istinu i bili su spremni svaku svoju tvrdnju i dokazati. Nakon Pastirskog pisma započela je sustavna kampanja protiv nadbiskupa Stepinca koji je usprkos svim napadima i prijetnjama, na Sve Svete 1945. održao značajnu propovijed. Na kraju je rekao: »Obavijestit ću vas, draga braćo, da su dva partizana došla k meni da me ušutkaju prijetnjama, ali ja se ne bojim nikoga osim Boga. Moja politika je uvijek bila i bit će ista: spasavati duše.«8 To je čini se bio i povod da je nedugo nakon toga, 9. studenog 1945., došlo i do »zaprešićkog slučaja«, kada je nadbiskup Stepinac, pri osnivanju nove župe u Zaprešiću, bio fizički napadnut. 15. studenog 1945. uhićen je nadbiskupov tajnik Ivan Šalić, dok je sami Stepinac uhićen po drugi put 18. rujna 1946, izveden na pred montirani komunistički sud.

Snaga Stepinčeve jakosti, ustrajnosti i volje koja je upravljala njegovim životom, očitovala se u potpunosti u tijeku procesa koji je započet protiv njega. Posrijedi je bio nastavak suđenja optuženima Lisaku, Šaliću i drugima, kojima je pridružen nadbiskup Alojzije Stepinac, a na temelju odluke Vrhovnog suda od 28. rujna 1946. Znati da si nevin dok ti se sudi kao zločincu, teško je podnijeti i iziskuje snagu. Glavna rasprava otvorena je 30. rujna 1946., a na »narodnom sudu« mogli su prisustvovati samo oni kojima je OZNA podijelila ulaznice. Bio je prisutan i predstavnik Vatikana i pape Pija XII., mons. P. Hurley, s nekoliko svećenika. O čitavoj atmosferi u sudnici Stepinac će poslije u Krašiću reći da je u dvorani sve bilo tako udešeno da bi se optuženicima utjeralo strah u kosti. Četvrti dan rasprave, 3. listopada 1946., Nadbiskupu je bilo dopušteno da glede iznesene optužbe i on kaže svoju završnu riječ. Taj govor, koji je trajao 38 minuta, ujedno je i posljednji Stepinčev govor pred javnošću, izuzevši propovijedi u krašićkoj župi, i predstavlja puni dokaz njegove moralne veličine započeo je ovim riječima: »Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika toma smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego – jer mi je savjest čista – pripravan sam svaki dan i umrijeti.«9 A u prilog tome da mu je savjest doista bila čista a svjedočanstvo istinito ide i izjava koju je izrekao tijekom sudske rasprave par dana ranije:

»Ja kažem ovo, kad se prilike srede i smire, kad se budu mogli publicirati svi dokumenti, kad se budu mogli isti u miru raditi i izraditi, kada svi faktori mogu slobodno da kažu svoju riječ, bez ikakvog straha, potpuno slobodno u svjetlu čiste istine, sa političkog i moralnog stanovišta, ne će se naći ni jedan čovjek koji bi upro prst na zagrebačkog nadbiskupa.«10

U nastavku završne riječi govora pred sudom Stepinac napominje kako se protiv njega već sedamnaest mjeseci vodi borba, a da je dvanaeat mjeseci zapravo zatočenik u svom dvoru. Iznijevši odgovore na pojedine inkriminacije, Nadbiskup je rekao da ga se tereti isključivo kao nadbiskupa zagrebačkoga, a stvarni njegov optužitelj da je KPJ. Svakako su u tom govoru najvažnije riječi vezane uz prava hrvatskog naroda na državu: »Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su učinili vaši činovnici, koji su ovdje. Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za Hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.«11 Nabrojivši zatim poteškoće u djelovanju Crkve, ubijene svećenike i zapreke u slobodnom ispovijedanju vjere, reče: »Krist je za nas Bog i za nj smo spremni umirati svaki dan i svaki čas.« 12 Za razliku od opće poplave »kajanja i žaljenja« optuženih, a takvih je bilo i na tom procesu, Stepinac na kraju odbija i mogućnost žalbe i mogućnost molbe za pomilovanje govoreći: »A što se tiče mene i moga suđenja, ja ne trebam milost, savjest mi je mirna. Izjavljujem (...) da sam potpuno nevin, a povijest će pravo ocijeniti sav moj rad.«13

Presuda je bila očekivana i 11. listopada 1946. Stepinac je osuđen na 16. godina zatvora i 5. godina gubitka građanskih prava. Nisu ga mogli osuditi na smrt samo zato jer bi to značilo svakako srušiti sve mostove prema Zapadu. Za Jugoslaviju ne bi bila dobra »propaganda« ubiti jednog nadbiskupa samo zato što je nadbiskup. Nakon osude, čitav je svijet ostao zaprepašten tim montiranim »prežalosnim procesom«, kako ga je nazvao papa Pio XII., i osudom koja je imala za cilj odvojiti Katoličku crkvu u Hrvatskoj od Vatikana. Osuda je zapanjila i zgrozila cijeli svijet, i učinila to da slučaj Alojzija Stepinca nije silazio s dnevnog reda, već je komunističkoj vlasti donio samo nove brige.

U Stepinčevu se slučaju zaista radilo o pravnom ubojstvu. Zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, u homiliji na Stepinčevo 2008. uputio je svima poziv da posjete novootvorenu spomen-zbirku blaženoga Alojzija Stepinca na zagrebačkom kaptolu. Pritom je ukazao da se tu nalaze i »otisci zla« koje je stvaralo drukčiju sliku o Blaženiku, kojom mu se silom pokušavalo navući odoru zločinca. Dobro je poznato kakvu su ulogu imali propagandni strojevi i tada korišteni mediji, koji su izmišljali dokaze, izokretali činjenice, proizvodili tzv. dokumente i dokumentarne materijale te stvarali sveukupan dojam protiv vjernika i njima najvećih svetinja. Tako u spomen-zbirci blaženoga Alojzija Stepinca nalazimo i dokumente što ih je u obranu optuženoga Nadbiskupa sudu predočio dr. Ivo Politeo, odvjetnik po službenoj dužnosti. Međutim mnoge je dokumente javni tužitelj Jakov Blažević samovoljno isključio tako da je na njima i danas ostala crvenom bojom zapisana riječ »NE«. Komentirajući tu gestu javnog tužitelja u sramotnomu sudskom procesu protiv Blaženika kardinal Bozanić je rekao:

»U toj maloj niječnoj riječi “ne” nije zapisana sama optužba, nego i presuda. To “ne” je potpis komunističkoga načina razmišljanja i djelovanja. To “ne” trag je naknadno dopisana odbijanja istine i istinite slike o blaženome Alojziju. (...) To “ne” jest ne čovjeku. To “ne” jest ne dobroti, ne poštovanju, ne domoljublju, ne glasu savjesti i – što je najgore – to “ne” jest ne Bogu.«14

Stepinac se poslije više puta u različitim prilikama vraćao na tijek procesa, pa je 17. studenog 1953. u jednoj propovijedi svoje unutarnje doživljaje na suđenju izrekao riječima: »Kad bi mi netko stotinu godina tumačio Isusovu muku, ne bih je nikada tako duboko razumio kao što sam je razumio i živio za vrijeme procesa i suđenja.«15 Pozadina procesa, kao što će to potvrditi i najviši crkveni krugovi, pa i sami progonitelji, bila je mržnja prema vjeri i Crkvi. Nadbiskup Stepinac bio je spreman podnijeti i mučeništvo, ali nikako proglasiti hrvatsku nacionalnu Crkvu odcijepljenu od Rima.

Nakon što je osuđen na šesnaest godina zatvora, dio dosuđene kazne proveo je u kaznionici Lepoglava, a od prosinca 1951. u zatočenju u rodnom mjestu Krašić, gdje ga ni narušeno stanje nakon već duge i teške bolesti nije moglo nimalo pokolebati u vjernosti Kristu, Papi i Crkvi.

Za vrijeme zatočeništva u Lepoglavi od 19 listopada 1946. do 5. prosinca 1951. Nadbiskup je bio podvrgnut posebnom režimu. Nije morao fizički raditi, mogao je svaki dan služiti svetu misu, pri čemu mu je pomagao jedan svećenik – robijaš. Ispočetka ga je komandir odjela znao vrijeđati i maltretirati na razne načine, a on bi na to sve šutio, čak se nikomu nije ni žalio. Poslije je komandir Petrović bio premješten. I zatvorenicima je zapovjeđeno da prema njemu loše postupaju. Međutim, dogodilo se nešto suprotno: njegovo im je dostojanstvo pomoglo da pobijede strah od osvete i gotovo su svi klekli kako bi primili njegov blagoslov. Komunističke su vlasti omogućile nekoliko puta novinarima da dođu do Nadbiskupa, ali su pitanja bila dogovarana s režimom. Izvjestitelju New York Timesa odgovorio je:

»Nemam ništa reći. Drago mi je trpjeti za Katoličku crkvu. Papa će eventualno odlučiti trebam li ponovno preuzeti svoju službu (...) Uopće me ne zanima moje oslobađanje. Znam zašto trpim: radi se o pravima Katoličke Crkve. Za nju sam spreman umrijeti u svakom trenutku (...) Ako me Tito hoće osloboditi mora pregovarati sa Svetom Stolicom. No Katolička Crkva ne može postati služavkom nijednom režimu i nijednoj državi.« 16

Prigodom napuštanja Lepoglave upravitelj kaznionice upitao ga je može li se potužiti da mu je za ovih pet godina što nedostajalo ili je, možda postupak bio nekorektan? Nadbiskup mu je odgovorio: »Ne mogu se posebno potužiti na postupak prema sebi i pojedinačno nemam ništa ni protiv koga, ali znajte da je bilo dosta i gorkih časova.«17

Blaženi Alojzije Stepinac je nakon Lepoglave, od 5. prosinca 1951. do svoje smrti, 10. veljače 1960., živio na izdržavanju kazne, kao zatočenik u Krašiću. Kroz to vrijeme razvio je tihu, ali obilnu pismenu korespondenciju, od preko 700 sačuvanih pisama, iz kojih izbija snaga njegovog duha i kršćanske duhovnosti. Pisma kardinala Stepinca iz krašičkog zatočeništva prvorazredno su svjedočanstvo vjere, i pokazatelj kako kršćanin u tami progona može biti svjetlo braći i progoniteljima. Živu i postojanu vjeru kardinala Stepinca otkrit ćemo u svakom njegovom pismu, a ona otkrivaju i nadu u konačnu Božju pobjedu i kršćanski optimizam kojima je okrijepljen jačao druge. I ne znajući kardinal Stepinac nam je ostavio nepobitan dokaz svoga mučeništva pokazujući kako je neprijatelj Crkve kroz sustavnu izolaciju, šikanacije i ponižavanja doveo njegov život do prijevremene smrti.

Psihičko ubojstvo

Već je spomenuto kako su kardinalu Stepincu bile nanošene prave psihičke torture i to u javnosti putem tiskovina i radija, potom u istražnom zatvoru, poslije u Lepoglavi i zatočeništvu u Krašiću, a posebice, zanimljivo je, uoči njegovih imendana, rođendana ili proslave neke obljetnice. Neka nam o posljedicama takvih postupaka posluže Kardinalove riječi kojima se obratio komunističkim vlastima:

»Presuda, zbog koje se cijeli svijet sablaznio, dovela je moj tjelesni život, kroz prošlih 13 godina zatvora i zatočenja, na rub groba. Naši i strani liječnici, poduzeli su sve moguće kako bi produžili moj život, ali mi moje zdravlje nisu povratili niti mi ga ikad mogu povratiti. Do ovoga časa izvadili su mi 34 litre krvi i još nije dosta. Morali su učiniti kirurske zahvate na obadvije noge kako bi me spasili od neminovne smrti uzrokovane trombozom. Kao posljedica tih operacija, ja sam danas u stvari invalid, koji, kad izađem ispred kuće, vučem svoje noge oslanjajući se na štap (...) Šetam se katkad u dvorištu da uhvatim malo zraka i da se malo razgibam, kako su to liječnici odredili. Rekao sam liječnicima da mi nije moguće (ima više od godine dana da nisam pošao na šetnju), ne zbog toga, jer bi to jednostavno bilo zabranjeno, nego zbog držanja stražara, koji me prate u stopu, čim izađem iz kuće ili dvorišta.«18

Ovi posljednji retci zaista potvrduju pravo psihičko ubojstvo. Mučnim se postupcima u Krašiću također željelo postići da Kardinal napiše molbu da mu komunistička vlast dopusti odlazak iz Krašića. Boravak u Krašiću često je bio zbog psihičkih zlostavljanja teži od onog u Lepoglavi. Zbog potpune blokade Krašić je postao najveći logor u državi, a župni stan zbiljski zatvor. Benigar piše: »Njegova tzv. ‛sloboda’ bila je pravo nekrvno mučeništvo, mučnije od krvnoga, jer je bilo dugotrajno. To trpljenje svojim uzastopnim duhovnim i duševnim patnjama kao kap za kapljom, potkopavalo je i podgrizivalo njegovu životnu snagu. On je bio prognanik u rodnom mjestu (...) Bio je izgnan iz sjedišta svoje nadbiskupije, pravi zatočenik.«19

Za svoga zatočeništva u Krašiću, raznim je tajnim kanalima, uspio razviti bujni apostolat pisane riječi. Napisao je oko šest tisuća pisama ljudima svih staleža – od biskupa, svećenika do laika - u kojima do izražaja dolazi njegova duboka i proživljena duhovnost, sinovska odanost Crkvi, spremnost žrtvovati život za Krista, vedar optimizam u teškim i mučnim danima progonstva i stradanja. Većina je pisama, razumije se, zbog sigurnosnih razloga bila uništena.

Komunistički je režim učinio sve da zatočenik u »monotoniji« života u Krašiću bude zaboravljen. No, 29. studenoga 1952. njegovo se ime pojavljuje u svim listovima svjetskog tiska i izgovara na svim radioemisijama. Toga je dana naime papa Pio XII. Stepinca imenovao kardinalom Svete Rimske Crkve u čemu je beogradski režim vidio još jednu neprijateljsku aktivnost Vatikana protiv Jugoslavije. Na konzistoriju 12. siječnja 1953. papa Pio XII. je u svom govoru proglasio Stepinca kardinalom i između ostaloga tada je istaknuo:

»Iako je odsutan, mi ga očinskom ljubavlju grlimo i živo želimo da bi cio svijet znao da smo ga počastili dostojanstvom rimskog grimiza, ali ni iz jednog drugog razloga nego samo da nagradimo njegove izvanredne zasluge (...) A nismo mogli razočarati ni nadu i očekivanja katolika cijelog svijeta, kao i dobrog broja nekatolika, koji su s velikim zadovoljstvom primili vijest da je pastir, koji je uzor apostolske gorljivosti i kršćanske jakosti podignut na dostojanstvo rimskog grimiza (...) «20

Nadbiskup Stepinac nije se nikada zaogrnuo kardinalskim grimizom, ali je ostao vjeran zakletvi koju svaki kardinal polaže: ostati vjeran usque ad effusionem sanguinis – vjeran do prolijevanja krvi, do žrtve života. Može se reči da je čitava situacija kardinala Stepinca bila mučeništvo. Mučeništvo je bilo kako je bio tretiran na sudu, kako je bio tretiran u zatvoru, u zatočeništvu. Propaganda ga je stalno ocrnjivala kao zločinca: u školama, u vojsci, u medijima, na radnim mjestima, na mitinzima. Stepinac je po toj komunističkoj propagandi bio najveći mrak u suvremenoj povijesti. Kako to djeluje na psihu čovjeka koji je svjestan da je činio dobro, da je govorio istinu, branio pravednost – a da je ipak stalno tretiran kao zločinac. To nije trajalo mjesec, dva, godinu, to je trajalo do njegove smrti, i poslije smrti bilo je nastavljeno. Zar je taj napad na njegovu osobu, na njegov poziv, na njegova uvjerenja mogao ostati bez posljedica na njegov organizam? Jasno je da je sve to moralo djelovati na kardinala Stepinca kao čovjeka i premda je on taj progon prihvatio kao svoj križ, organizam je automatski reagirao. To nije bilo mučeništvo kao u prvotnoj Crkvi kad su mučenicima odsijecane glave, ali je živio u okolnostima stalnoga mučeništva, posebno na psihičkoj razini. Zasigurno nije mogao ostati ravnodušan kako se o njemu govori, piše, kako ga se proglašava čak zločincem, a zna da je nevin, da je činio samo dobro, da je pomagao svima. Sve je to prihvaćao u duhu vjere, da trpi za pravdu, za istinu, za Boga, ali organizam je ipak reagirao automatski. Kardinal Stepinac je bez sumnje imao unutarnju patnju, patnju srca, duše, pa onda i patnju tijela.

Nasilno fizičko umorstvo

Ubojstvo, pravno i moralno, kako je nadbiskup Stepinac nazvao suđenje 1946. godine protiv njega, nastavilo se na suptilniji način dok je izdržavao kaznu u kućnom pritvoru u Krašiću. Osim toga, valja spomenuti da su nemogućnost odgovarajućeg liječenja, nestrpljivost neprijatelja u išćekivanju njegove smrti, te obdukcija, doveli do novih spoznaja. Naime, uskoro po dolasku iz Lepoglave u Krašić, Kardinal je počeo poboljevati. Iz sadržaja njegovih spisa doznajemo, kako su se već početkom 1952. pojavili prvi nagovještaji njegove smrtne bolesti, koja će se otkriti iduće godine. Naime, u siječnju 1952. obolio je od upale uha, a u prosincu se pojavila tromboza u lijevoj nozi koja je odmah operirana. Snažniji simptomi 1953. bili su teška gripa s jakim kašljanjem. U drugoj polovici travnja 1953. pojavile su se crveno ljubičaste pjege na licu. Liječnik je utvrdio bolest “Vasques”, poznatu u medicini kao “polycithemia rubra vera”, hrv. policitemija, ili prekomjerno umnažanje crvenih krvnih zrnaca. Američki katolici, predvođeni kard. Francisom Spellmanom, nadbiskupom New Yorka, i Ivanom Meštrovičom, slavnim hrvatskim kiparom, izvršili su pritisak na američki kongres, s molbom da se prisili Tita da dopusti američkim liječnicima posjetiti kardinala Stepinca i utvrditi stanje njegovog zdravlja. Nakon oštrih rasprava, Tito je to dopustio i nakon što su pregledali Kardinala i uvidjeli okolnosti u kojima je po naredbi vlasti živio, američki su liječnici izjavili, kako medicina neće moći pomoći bude li Kardinal i dalje živio u sustavnom progonu.21 Dapače, Kardinalovu su bolest nazvali “psihofizičkom”, zbog činjenice da ga je tajna policija sustavno provocirala i uznemiravala, u što su bili uvjereni župnik Vraneković i sam Kardinal.22 Liječnici su odredili da se Kardinalu dadne injekcija radioaktivnog fosfora (P 32), a liječenje Vasquezove bolesti zahtijevalo je i uzimanje krvi. Dakle, te 1953. godine je počelo redovito “točenje” krvi, i do kraja godine, kako reče sam Kardinal, već su ga jednom “pretočili”, izvadivši mu preko pet litara krvi. Blaženi je Alojzije spomenuo kako je prvim mučenicima bilo lakše, jer su ulazili u raj nakon što su prolili pet litara krvi, a on je do tada dao trideset! Krašički župnik je o tome zabilježio ove Kardinalove riječi: »“Strpljivi moramo biti usque ad effusionem sanguinis (sve do prolijevanja krvi). Da, ali je to kod mene malo drukčije.” I uz blagi osmjeh dometne: “Sveci su prolili 5l krvi i u raju su, a ja već 30l i još sam jadni grešnik i borim se. Gospodine, cur fecisti sic (zašto si to učinio) – to ne smijemo pitati!”«23

Valja istaknuti i mišljenje Kardinalovih liječnika dr. Bogičevića i dr. Šercera. Oni su, prema svjedočanstvu vlč. Josipa Vranekovića, krašićkog župnika, u nedjelju 24. božujka 1957., razgovarali o izjavama dr. Lawrencea i dr. Heilmeyera da ovakvog pacijenta, s ovakvom policitemijom, kakvu ima Kardinal, oni još nisu imali u svojoj praksi. Stoga: »Naši liječnici zaključuju, da su crveni u Lepoglavi na neki način otrovali Kardinala.«24 Zloslutni komentar direktora zatvora na dan Nadbiskupova dolaska u Lepoglavu, o trovanju njegove hrane, bila je samo nagovještaj stvarne činjenice. Naime, spomenuti je upravitelj izgovorio riječi koje, s obzirom na kasnije događaje, imaju prizvuk prijetnje: »E, znadete, nama nije svejedno glede vaše hrane. Moramo veoma paziti, da ne bi tko štogod podvalio u hranu pa bi onda na nas pala krivnja.«25

Mnoge indikacije govore, ali i neovisni svjedoci takoder tvrde, da je nadbiskup Stepinac posljednjih mjeseci bio zračen i zatrovan u Lepoglavi, ali tako da umre »prirodnom« smrću. Činjenica je da je tijekom pet godina provedenih u Lepoglavi bio zdrav. Ali čim je postao nešto »slobodniji«, pojavljuju se bolesti: u siječnju 1952. upala uha, malo nakon toga prehlada, u prosincu tromboza na lijevoj nozi, a u travnju 1953. ustanovljena je smrtonosna bolest. Ostao je živjeti još relativno dugo zahvaljujući samo dobroj terapiji domaćih i stranih liječnika svjetskog glasa, o čemu je već bilo riječi.

Nakon više od 40 godina vrhunski stručnjaci u Rimu otkrili su još male tragove zračenja kao i tragove zatrovanja. Izravni počinitelji ovih zločinačkih radnji s ciljem da se nadbiskupa Stepinca dovede do prijevremene smrti ostali su nepoznati. Ipak, sačuvano je i svjedočanstvo čovjeka koji ga je otrovao. Hvaleći se pred svojim starim komunističkim prijateljima 1984., rekao je:

»Drugovi, ja sam od svih vas najviše zaslužan. Ja sam dobio zadatak da otrujem ratnog zločinca Stepinca. Od naših specijalista liječnika OZNE dobio sam specijalan otrov i osobno ga stavljao u njegovu hranu. Otrov je kumulativan i nije djelovao dok je Stepinac bio kod nas. Učinak je počeo tek kada je bio u Krašiću. Nitko nije mogao ustanoviti od svjetskih liječnika da je zločinac Stepinac otrovan i da je zbog toga morao umrijeti, te da ga nijedna liječnička ekipa spasiti nije mogla.«26

Godinu i pol prije smrti više nije izlazio na šetnju izvan Krašića, a ni u samom mjestu. Smetala ga je izravna kontrola milicionera i njihovi postupci kada je šetao i pred župnom kućom. Prema liječničkom sudu Nadbiskup je živio pod stalnim duševnim pritiskom pa su na pogoršanje zdravstvenog stanja utjecala teška i nemila bolesnikova iskustva. Nekoliko dana prije smrti njegovo se zdravstveno stanje znatno pogoršalo. Trpio je jake bolove i ukućani su bili uz njega dan i noć. Dan prije smrti primio je lijekove, a ujutro 10. veljače, kada su mu htjeli dati injekciju, odgovorio je: »“Znate što, župniče? Pustite vi injekciju. Idemo najprije na ono što je najvažnije. Uzmite štolu. Čemu se zavaravati? Sjednite ovamo, pa idemo od početka.” Obavio je generalnu ispovijed, nakon čega je zatražio bolesničko pomazanje i papin blagoslov umirućima. Završio je svoj život riječima: “Fiat voluntas Tua – Neka bude volja Tvoja.”«27

A kad je blaženi Alojzije preminuo, dr. Lawrence je ocijenio da je njegova smrt pospješena nekim drugim faktorima koji nemaju ništa s »policitemijom rubrom verom«. Uvečer istoga dana Alojzijeve smrti, njegovo je mrtvo tijelo, pod strogim nadzorom Ministarstva unutarnjih poslova, bilo prenijeto na Zavod za sudsku medicinu u Zagrebu, gdje je izvršena «obdukcija». Začuđuje da nije izvršena balzamacija Kardinalova tijela, kako je to mons. Franjo Šeper, apostolski upravitelj Zagrebačke nadbiskupije, zatražio, a vlast obećala izvršiti, a svi su unutarnji organi otuđeni i naglo uništeni. U vene blaženoga Alojzija uštrcana je tekućina, koja se prema službenom zapisniku sastojala od 12l karbolne kiseline i formalina. Iznenađujući postmortalni procesi, te činjenica da je tajna policija zaplijenila Kardinalovo srce koje je, da ne bude uništeno, jedan liječnik uspio izdvojiti od ostalih organa i predati na čuvanje u Nadbiskupijski dvor, a onda nasilno oteto,28 bili su dodatne činjenice koje su upućivale na zaključak, da je obdukcija Kardinalova tijela išla za tim, da spriječi, s jedne strane, jasne dokaze trovanja i zračenja izvršenoga nad blaženikom i materijalni vid njegova mučeništva, te, s druge strane, da onemogući štovanje njegovih relikvija. Ipak kad je nakon pada komunističkog sustava u Hrvatskoj izvršeno zakonsko prepoznavanje Kardinalovih tjelesnih ostataka, ustanovljene su, 1993. i 1998., u njegovom tijelu povećane količine otrovnih (toksičkih) sastojaka: kadmija, kroma, olova i arsena, što dovodi do jasnog zaključka o trovanju. Stručnjaci nisu isključili ni mogučnost da je »subjekt bio izvrgnut radijacijama, unutarnjima i vanjskima, u neterapeutske svrhe«, tj. da uočena radiacija nije samo posljedica liječenja Vasquezove bolesti.

Slava mučenika

Nadbiskup Stepinac umro je kao zatočenik, poput tolikih mučenika prvih i potonjih stoljeća u povijesti Crkve. Mnogi su već i nakon uhićenja i montirane sudske presude 1946. godine smatrali Stepinca mučenikom. Njegova se mučenička slava proširila ubrzo nakon uhićenja i izvan granica hrvatske domovine. Spomenimo ovom prigodom - između mnogobrojnih ostalih - samo glasovitog američkog kardinala F. Spellmana koji je za otvorenja Archbishop Stepinac Hight School 12. rujna 1948. u New Yorku u svom govoru, izmedu ostaloga, izjavio o Stepincu da je on simbol Petra i Pavla i svih Apostola i mučenika koji su za istinu i pravdu, za ljubav prema Bogu i spas svoje braće pretrpjeli izdaju i progonstvo kroz vjekove krsčanstva.29

Odmah nakon blažene smrti 10. veljače 1960. vjerni ga puk smatra mučenikom te se moli na njegovom grobu. Iako nije običaj da se Vatikanu održavaju obredi za preminulog kardinala koji nije živio u rimskoj kuriji, ipak je papa Ivan XXIII. u bazilici Svetog Petra učinio iznimku te je u propovijedi na misi zadušnici 17. veljače 1961. rekao da u Stepinčevoj smrti vidi i proslavu Krista koji u svojim mučenicima umire i proslavljuje se. Na kraju svečanog bogoslužja, također se nije sustezao zazivati zagovor blaženog Alojzija na Crkvu, na kardinalski zbor i na Jugoslaviju, usporedivši ga s Dobrim Pastirom «koji je dao svoj život za svoje ovce.»30

Prigodom njegove smrti nadbiskup grada La Serena, mons. Alfredo Cifuentes, najprikladnijim je riječima izrazio posebnost Stepinčeva mučeništva:

»Nije to bilo u rimskom amfiteatru, pred krvožednom gomilom; nijesu ga proždrle bijesne zvijeri, njegova glava nije pala pod oštricom sjekire. Ali kad je umro, cijeli je svijet gledao njegovu smrt. Njegovo mučenistvo ne bijaše prolazan prizor. Četrnaest godina bijaše mučenik dušom i tijelom i tako je posvjedočio svoju nepokolebivu vjeru i svoju neograničenu ljubav prema Crkvi. Njegovi su ga krvnici htjeli uništiti, a uveličali su ga mučeničkom aureolom. Mislili su da će izbrisati njegovo ime, a učinili su ga besmrtnim. Računali su da će kukavička krutost njihove ‘pravde’ izazvati strah i trepet. Postigli su protivno: pojavio se primjer herojstva za čitave generacije. Za svoje progonitelje kardinal Stepinac je umro. Za nas i za cijeli katolički svijet započeo je njegov besmrtni život slave i pobjede. Jer jedan je mučenik uzišao na nebesa.«31

I budući su pape Pavao VI. i Ivan Pavao I. posebno isticali njegovo mučeništvo. Milanski nadbiskup i kardinal Giovanni Battista Montini, kasniji papa Pavao VI., održao je 12. veljače iste godine u svetištu sv. Antuna opata članovima Katoličke akcije posebni spomen - govor o blaženome Alojziju u kojem je rekao sljedeće: “Kristovo trpljenje se nastavlja. Odatle izvodimo zakon koji nas iznenađuje, koji nam ne prija, ali koji je nužan i spasonosan: 'Bilo je potrebno da Krist trpi? (Lk 24,26). I danas je tako: nužno je da Crkva trpi, da trpi zbog svoje vjernosti Kristu, zbog svoje nepatvorenosti, zbog svoje sposobnosti da potiče svijet, da ga pridigne i spasi. Mučeništvo je dakle jedan od njezinih darova Duha Svetoga.”32 O Kardinalu ponovno progovara i kasnije kao papa Pavao VI. kada, primivši 3. prosinca 1965. u posebnu audijenciju hrvatske biskupe a obraćajući se kardinalu Šeperu, izjavljuje: “Ponovno nam dolazi pred oči lik Vašeg velikog predčasnika. Kad sam bio pred par godina u New Yorku, pokazali su mi školu koju je sagradio kardinal Spellman, a koja se zove Archbishop Stepinac Hight School. Poznat je djeci jedne daleke zemlje jer je bio herojski vjeran. I vi, koji imate sreću častiti njegov grob, molim vas da se na tom grobu sjetite i Naših nakana.”33

Albino Luciani, biskup u Veneciji, kasniji papa Ivan Pavao I., izgovorio je riječi koje bi zasigurno u mnogome obradovale blaženog Kardinala, jer je svaki dan čitao martirologiji misli iz njega često navodio u pismima: »Rimski martirologij je jedan od molitvenika Crkve. Sada je u nj upisano jedno novo ime: Alojzije Stepinac.«34

Godine 1994. papa Ivan Pavao II. za svog je prvog pastirskog posjeta Hrvatskoj prigodom proslave 900. obljetnice osnutka Zagrebačke nadbiskupije više puta spomenuo svetački lik Kardinala Stepinca. Ušavši u zagrebačku katedralu 10. rujna 1994. pomolio se na grobu blaženoga Alojzija, pridruživši se na taj način bezbrojnom mnoštvu vjernika koji su od dana njegove smrti na tom grobu ostavili brojna i različita obilježja pobožnosti i potvrde za uslišane molitve. Prije nego je pošao iskazati poštovanje tom velikom svjedoku vjere, Sveti se Otac okupljenim svećenicima, bogoslovima, redovnicima i redovnicama te nepreglednom mnoštvu Božjeg naroda u prvostolnici i na trgu ispred nje obratio ovim riječima:

»Tijekom stoljeća, svijetli primjeri svećenika i redovnika Hrvata ostavili su izvrsnu duhovnu baštinu. (...) Najsvjetliji lik je bez sumnje nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac. Svojom prisutnošću, svojim radom, svojom hrabrošću i strpljivošću, svojom šutnjom i, napokon, svojom smrću, pokazao je da je istinski čovjek Crkve. Spremno je prinio sebe kao najveću žrtvu samo da ne bi zanijekao vjeru. Ma gdje bio, na slobodi, u zatvoru, i za vrijeme prisilnog boravka u Krašiću, kao pravi pastir, uvijek je bdio nad svojim stadom. U trenutku kada je uvidio da se preko političkog udruženja želi napraviti razdor medu svećenstvom i odijeliti Božji narod od Rimske Crkve, nije oklijevao oduprijeti se svom snagom, plativši tu hrabrost uzništvom i pritvorom.«35

Sutradan, 11. rujna 1994., propovijedajući pred mnoštvom od preko milijun vjernika na svečanom euharistijskom slavlju na zagrebačkom hipodromu, papa Ivan Pavao II. je ovim riječima istaknuo duhovni značaj blaženog Alojzija:

»U ovom trenutku mislim na svijetle likove brojnih svetaca vaših sunarodnjaka, koje vi dobro poznate. S uzbuđenjem mislim, posebno, na stranicu vaše suvremene povijesti, stranicu vjernosti Kristu i Vrhovnom Svećeniku, napisanu u godinama neposredno nakon drugog svjetskog rata. Zagrebački nadbiskup, kardinal Alojzije Stepinac bio je protagonist te povijesne stranice, plativši patnjama i kušnjama svake vrste svoju hrabru privrženost Evanđelju.«36

Dana 3. listopada 1998., u nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke, blagopokojni je papa Ivan Pavao II. na 52. godišnjicu Stepinčeva govora na montiranom procesu u kojem ispovijeda svoju vjeru u Krista i dostojanstvo čovjeka, proglasio blaženim mučenika našega vremena, zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca. Okružen sa sedam kardinala i sedamdeset nadbiskupa i biskupa, preko tisuću svećenika i nepreglednim mnoštvom Božjeg naroda, preko pola milijuna, Sveti je Otac izrekao obrazac beatifikacije:

»Mi, udovoljavajući želji Našega brata zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića, te brojne druge braće u biskupstvu i mnogih vjernika, pošto smo razmotrili mišljenje Zbora za proglašenje svetih, Našom apostolskom vlašću dopuštamo da se sluga Božji Alojzije Stepinac od sada naziva blaženim, i da se svake godine na dan njegova rođenja za nebo, 10. veljače, može slaviti njegov spomendan na mjestima i na način kako je to određeno kanonskim propisima.«37

Papa je sutradan u Solinu mladeži, vjeroučiteljima, nastavnicima i predstavnicima crkvenih pokreta, u propovijedi rekao: »Blaženi Stepinac ostavio je poseban primjer kršćanskog svjedočanstva. On je službu navještanja Evanđelja ispunio prije svega svojom patnjom za Crkvu, a svoju je poruku vjere zapečatio smrću. Draža mu je bila tamnica, negoli sloboda, i to samo zato da bi obranio slobodu Crkve i njezino jedinstvo. Nije se strašio okova kako ne bi bile okovane riječi Evanđelja. «38

Brojnim hodočasnicima sa svih strana svijeta u generalnoj audijenciji na Trgu Sv. Petra u Rimu, 6. listopada 1998. govoreći o svom drugom pastirskom pohodu Hrvatskoj rekao je: »U njegovu je liku sažeta cijela tragedija koja je pogodila Europu tijekom ovog stoljeća, obilježena velikim zlima fašizma, nacizma i komunizma. U kardinalu Stepincu blista u punini katolički odgovor: vjera u Boga, poštivanje čovjeka, ljubav prema svima potvrđena praštanjem, jedinstvo s Crkvom vođenom Petrovim nasljednikom.«39

Povijest je pokazala i dokazala, a papine su riječi potvrdile da je blaženi Alojzije Stepinac izvanredni lik koji svijetli u povijesti Crkve u Hrvata. Načelo In te, Domine, speravi pratilo je Stepinca kroz čitav život, a svojim je djelima pokazao da ga je istinski i živio. Njegovo je pouzdanje u Boga bilo neizmjerno i bezuvjetno. Sve je događaje prosuđivao kroz molitvu, Euharistiju i Sveto Pismo; iz toga je živio, crpio nadu i vjeru, snagu i ljubav za sve. Za Stepinca se s pravom može reći da je bio primjer pravog kršćanina i istinski svjedok vjere koji je svojom žrtvom, svojim robovanjem i zatočeništvom pokazao put i primjer u koji se valjalo ugledati!

Prigodom svojih pastirskih pohoda Hrvatskoj papa Ivan Pavao II. je nazvao Alojzija Stepinca bedemom Crkve u Hrvata, kompasom koji nam pokazuje put i najsvjetlijim likom u našoj Crkvi. Sv. Irenej krajem II. st. poslije Krista piše: »Slava je čovjekova Bog«, ali i »Slava je Božja živi čovjek!« Svojim kreposnim životom i svjedočanstvom za Crkvu i evanđelje hrvatski je blaženik pokazao svijetu dar Božje ljubavi, a povijest je pokazala i Crkva potvrdila da je u osobi kardinala Alojzija Stepinca uistinu bila na djelu Božja milost. Kao član i prvak Crkve u Hrvata, Alojzije Stepinac je na osebujan način živio u toj kršćanskoj kolijevci svoga naroda primljenu vjeru i pružio svjedočanstvo koje je značajan doprinos duhovnosti Crkve u Hrvata i draga baština života življenog u duhu evanđelja za opću Crkvu.

Kardinal Stepinac - baština koja obvezuje

Kardinal Alojzije Stepinac, kao što smo se u to mogli uvjeriti, jest svetac i mučenik, upisan u nepregledni niz “svijetle vojske” mučenika koji će završiti Kristovim slavnim dolaskom na kraju vremena. Mučeništvo je kruna svetosti, kraljevski put koji učenika Raspetog najčvršće povezuje i suobličuje s Učiteljem u svjedočenju “ljubavi do kraja”. Kardinal Stepinac je radosno prihvatio nepravednu osudu komunističkog suda koji je imao samo izvršiti nalog Partije čija je nakana bila stvaranje nacionalne Crkve odvojene od Rima i napokon zatiranje svake vjere. Stepinac je prihvatio poniženje, robijanje i zatočeništvo i s ponosom nosio svoj križ do svoje Golgote, do svoje mučeničke smrti. Prezreo je laskava obećanja slave i počasti koja mu je nudio bezbožni komunistički režim i izabrao križ Gospodina Isusa Krista. U zatvoru i zatočenju progonitelj i neprijatelj uništio mu je zdravlje, fizički ga slomio, ali ga nije uspio prisiliti da popusti, da postane nevjeran Petrovu nas1jedniku, da uguši u njemu ljubav prema Katoličkoj crkvi. Stvaranje tzv. »nacionalne Crkve« značilo bi prekid trinaeststoljetne veze s papom. No, oni koji su to tražili nisu znali da ima još onih koji ne podliježu »lažnom duhu vremena«, i da su spremni podnijeti mučeništvo, baš kao i u prvim vremenima kršćanstva. Tu bezgraničnu i besplatnu Božju ljubav, pa i prema svojim neprijateljima, Stepinac je svjedočio i u trenucima najvećih duševnih patnji i trpljenja koje mu je nanosio vlastiti neprijatelj. Njegova žrtva i trpljenje nisu bili krvni, ali su boli duše sigurno bile veće od boli tijela. Progon se nije sastojao od sile, mučenja njegova tijela (iako je i taj oblik došao s bolešću pri kraju njegova života), već se sastojao od svakodnevnog testiranja jakosti Stepinčeve vjere, a on ju je neprestano trebao dokazivati. Možda bi bilo lakše podnijeti mučeničku smrt iznenada, no Stepinac je umirao postupno i uza sve pritiske i patnje zadržao je živu vjeru, uvijek spreman oprostiti svima, pa čak i svojim progoniteljima. Proglašenje blaženim našeg mučenika, koji je to doista i bez nekog »trovanja« ili unošenja bolesti, od velike je važnosti jer pokazuje da je Alojzije Stepinac živio za druge, odnosno jednom riječju da je bio žrtva svoje neizmjerne ljubavi.

Dana 3. listopada 1998. godine na Mariji Bistrici blagopokojni je papa Ivan Pavao II. uvrstio u kanon blaženika Crkve Božje zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca. Što znači taj čin beatifikacije, kao i buduća kanonizacija? Što znači ljubomorno čuvati i braniti spomen mučenika? To ne znači samo davati im liturgijsku čast i tražiti njihov zagovor u molitvama te diviti se njihovoj vjeri i ljubavi. Blagopokojni papa ide dalje i jasno kaže: »Divljenje njihovom mučeništvu neka se sjedini u srcima vjernika, sa željom da bismo mogli slijediti njihov primjer, s milošću Božjom, ako to prilike budu zahtijevale.«40

Logika kršćanskog mučeništva jest dati život iz ljubavi; iz ljubavi prema Kristu, prema braći i sestrama, prema Evanđelju, prema istini. Životopisac kardinala Stepinca svjedoči: »Nije se našlo ni u Vranekovićevu dnevniku ni u drugim dokumentima da bi ikad Kardinal kazao koju riječ žalbe protiv onih koji su ga progonili. Naprotiv, u različitim je zgodama naglašavao zapovijed Kristovu da smo dužni ljubiti i svoje neprijatelje i moliti se za one koji nas mrze ili progone.«41 U lepoglavskom zatvoru pred stražarom za kojega se daje zaključiti da je bio Srbin nadbiskup Stepinac izjavljuje: »Ja ne mrzim nikoga«42 Tako je za svoga uzništva u Krašiću, o milicionarima koji su ga u stopu pratili kaneći mu uništiti živce, župniku rekao: »Gledam milicajca, kako budno pazi na svaki naš pokret i tko ulazi k nama (...) Mi ih ne smijemo mrziti. Daleko to od nas! Jadni su ti naši stražari. Čuvaju svoj kruh, ispričavaju se: Vjerujem da je gorak taj kruh. Da jednom ovo svrši i odem u Zagreb, bio bih sretan da im svima mogu prirediti jedan dobar objed, i sve bez razlike imati zajedno za stolom.«43 Kiparica Mila Wood, 16. veljače 1960., piše Titu kako je kardinal Stepinac nakon teške bolesti, godine 1958, prvu svetu misu služio za njega. Govorio je: »I komunisti su naša braća, mi ih moramo ljubiti.«44 Kada jugoslovenski avion u srpnju 1958. Godine nije u Zürichu htio primiti injekciju »P 32« namjenjenu njemu, zamolio je župnika i vlč. Šimeckoga da odsluže svaki po jednu svetu misu pro inimicis - za neprijatelje. U svojoj je posljednjoj, trećoj oporuci od 9. listopada 1959. napokon sve zamolio za oproštenje te od srca oprostio svim svojim neprijateljima i progoniteljima, kako je to Krist učio.45

Na tu se Stepinčevu kršćansku veličinu osvrnuo i kardinal Bertone kada je 21. rujna 2008., uspoređujući sv. Pavla i kardinala Stepinca naglasio: »...dok njihovi progonitelji zapravo bijahu robovi lažnih i nasilnih ideologija, oni, premda naizvan lišeni slobode, u sebi ostajahu slobodni: slobodni hrabriti i voditi prijatelje, vedri krijepiti braću u vjeri, spremni oprostiti i moliti za neprijatelje koji ih zlostavljahu.«46

Na koncu zaključujemo: Crkva je prosudila da se Alojzije Stepinac odlikovao nastojanjem oko kršćanske svetosti koju je dosegao u herojskom stupnju. A svetost, najjednostavnije rečeno: to je postojana ljubav prema Bogu i bližnjemu u svim, pa i u najtežim životnim situacijama. Tu ljubav, postojanu i stalno rastuću, dakako treba dokazati na vrlo pomnom i strogom sudištu Crkve, a redovito je i prije pravorijeka najvišega autoriteta Crkve prepoznaje i Božji narod. Kad sve to odvagnemo, onda beatifikacija u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine nije bila završni čin, nego tek početak onoga što se zove nasljedovanje svetih. Nijedan svetac nije nečija kopija, nego je svojevrstan odraz Isusove svetosti. Stoga je moja iskrena želja u ovom diplomskom radu bila da upoznamo Stepinčev život i njegov put svetosti, kako bi svatko od nas, u svojem životnom ambijentu, ostvario odraz Isusove svetosti, koja je uvijek Božji dar.

 

1M. Vidović, Povijest Crkve u Hrvata, Crkva u svijetu, Split, 1996. str. 392.

2Ivan Pavao II., Tertio milenio adveniente. Nadolaskom trećeg tisućljeća. Apostolsko pismo o pripremi Velikog jubileja kršćanstva godine 2000., Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1994., br. 37

3Pisma iz sužanjstva

4Usp. Govor pape Ivana XXIII. u: A. Benigar, Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal, Glas Koncila – Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda, Zagreb 1993., str. 792-794.

5Benedikt XIV., De servorum Dei beatificatione et Beatorum canonisatione, 1. II., c. 11, n. 1.; u:

6A. Benigar, Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal, Glas Koncila – Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda, Zagreb 1993., str. 476.

7J. Batelja – N. Nekić, Stepinčevim stopama po rodnome kraju, vlast. nakl., Zagreb, 2003., str. 49.

8L. Znidarčić, Alojzije Stepinac. O stotoj godišnjici rođenja, (II. izdanje), Knjiga 1., Matica Hrvatska, Zagreb, 1998., str. 29.

9A. Benigar, Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal, Glas Koncila – Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda, Zagreb 1993., str. 537.

10J. Batelja, Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja i ljubavi. Životopis, dokumenti i svjedočanstva – prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata, Knjiga 1, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 420.

11A. Benigar, Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal, Glas Koncila – Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda, Zagreb 1993., str. 538.

12Isto, str. 539 – 541.

13Isto, str. 542.

14J. Bozanić, Blaženi Alojzije Stepinac – baština koja obvezuje, Glas Koncila i Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008. str. 212-213.; Usp. Juraj Batelja, Blaženi Alojzije Stepinac, svjedok Evanđelja i ljubavi. Životopis, dokumenti i svjedočanstva – prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata, Knjiga 1,2,3; Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010.

15A. Benigar, Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal, Glas Koncila – Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda, Zagreb 1993., str. 583.

16G. Mattei, Il Cardinale Alojzije Stepinac, Citta del Vaticano, 1999.; prijevod S. Nives Kuhar, Ivan Nekić i Ariana Anić, Glas Koncila, Zagreb, 2000., str. 52 – 53.

17L. Znidarčić, Alojzije Stepinac. O stotoj godišnjici rođenja, (II. izdanje), Knjiga 1., Matica Hrvatska, Zagreb, 1998., str. 49.

18A. Benigar, Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal, Glas Koncila – Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda, Zagreb 1993., str. 763-764.

19Isto, str. 623.

20Isto, str. 671 – 672.

21Prof. dr. J. Lavrence je na povratku iz Krašića dao u Trstu intervju u kojem je, govoreći o kard. Stepincu, istaknuo: “Najveća opasnost za njegovo zdravlje proizlazi iz duševnog trpljenja koje je proživio i još podnosi, iz mučne napetosti zbog svega što mora vidjeti, čuti i podnositi. Ako pogledate bilo koju medicinsku enciklopediju,vidjet ćete da policitemija ne potjeće, obično, ni od nasljeđa ni od traumatske naravi, već nadasve i u prvom redu iz uzroka psihološke i moralne naravi.”

22Župnik Vraneković je to zabilježio, 10. rujna 1953., ovim riječima: “Došli su dr. Bogičević, dr. Popović, Pišonić, Stela. Eminenciji pustili opet ½ litara krvi. Stanje elektrocita 7,500.000! ‘Nije čudno što se stvar pogoršala’, - kaže sam Eminencija. ‘Ta dr. Lawrence je izjavio, da je ta bolest psihosomatične naravi, a onda još tolika uznemirivanja svakog dana!’ ”, VJD, sv. II, str. 39s.

23VJD, sv. IV, str. 15.

24VJD, sv. III, str. 125.

25H. Barbour – J. Batelja, Svjetlo na putu života, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 1998., str. 133.

26Isto, str. 156.

27L. Znidarčić, Alojzije Stepinac. O stotoj godišnjici rođenja, (II. izdanje), Knjiga 1., Matica Hrvatska, Zagreb, 1998., str. 58.

28Kad je vlč. Mijo Pišonić, tajnik Zagrebačke nadbiskupije i njezin predstavnik na obdukciji, uočio da će svi unutarnji organi svetoga Nadbiskupa biti uništeni, zamolio je jednoga liječnika da od uništenja pokuša sačuvati Kardinalovo srce. Unatoč nazočnosti brojnih predstavnika tajne policije, dr. Petar Grünwald odvažio se izuzeti Alojzijevo srce, te ga je u tajnosti predao na čuvanje u Nadbiskupijski dvor. Kad je policija saznala da je Alojzijevo srce sačuvano, prisilila je Nadbiskupa Šepera da joj preda srce, i policija ga je spalila. Zatim je naredila Sudskoj medicini da joj preda sve mikroskope, stakalca i predmete koji su u tijeku obdukcije bili u dodiru s tijelom mrtvoga Kardinala.

29Isto, str. 283-286.

30Usp. Govor pape Ivana XXIII. tim povodom, u: A. Benigar, Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal, Glas Koncila – Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda, Zagreb 1993., str. 792 – 794.

31V. Nikolić, Stepinac mu je ime, II., Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991. str. 215.

32A. Benigar, Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal, Glas Koncila – Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda, Zagreb 1993., str. 796.

33V. Nikolić, Stepinac mu je ime, II., Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991., str. 189.

34H. Barbour – J. Batelja, Svjetlo na putu života, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 1998., str. 171.

35Ivan Pavao II., Enciklika Crkvi u Hrvata, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1998., str. 21-22.

36Isto, str. 30.

37Ivan Pavao II., Bit ćete mi svjedoci!. Govori za vrijeme pastoralnog pohoda Hrvatskoj od 2. do 4. listopada 1998., Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1998., str.

38Ivan Pavao II., Enciklika Crkvi u Hrvata, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1998., str. 44.

39Isto, str. 54.

40Ivan Pavao II., Incarnationis mysterium. Otajstvo utjelovljenja, Bula najave Velikog jubileja 2000. godine, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1999., br. 13.

41A. Benigar, Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal, Glas Koncila – Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda, Zagreb 1993., str. 706.

42Isto, str. 583.

43C. Tomić, Kardinal Stepinac-mučenik vjere, u Obnovljeni život, 4 (1998.), Zagreb, str. 416.

44A. Benigar, Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal, Glas Koncila – Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda, Zagreb 1993., str. 706.

45Isto, str. 750-760.

46J. Bozanić, Radosno zajedništvo Stepinčeva, Glas Koncila, Zagreb, 2009, str. 17

Litanije bl. Alojziju Stepincu

 

Gospodine, smiluj se,

Gospodine, smiluj se,

Kriste, smiluj se,

Kriste, smiluj se,

Gospodine, smiluj se,

Gospodine, smiluj se,

Oče nebeski Bože! Smiluj nam se!

Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,

Duše Sveti Bože,

Sveto Trojstvo jedan Bože,

Isuse, dobri Pastiru,

Isuse, jakosti mučenika,

Isuse, učitelju apostola,

Isuse, svjetlosti istinita,

Isuse, dobroto beskrajna,

Isuse, kruno sviju svetih,

Sveta Marijo! Moli za nas!

Bl. Alojzije Stepinče,

Pastiru siromašnih,

Hrabri svjedoče Božje ljubavi,

Branitelju crkvenog jedinstva,

Uzore kršćanske mirne savjesti,

Zrno umrlo za plodove vječnosti,

Jasni svjetioniče u tami nasilja,

Cvijete niknuli u vrtu Božje riječi,

Blaga roso duhovnih darova,

Žarka iskro svećeničke duhovnosti,

Vidljivi smjerokazu kršćanskoj mladeži,

Čisto ogledalo opraštanja neprijateljima,

Vjerni nasljedovatelju Kristova križa,

Navjestitelju Božje istine,

Uzorni častitelju Blažene Djevice Marije,

Primjeru ispovjednika Kristova imena,

Prokušani služitelju euharistijskoga otajstva,

Vjerodostojni pronositelju poniznosti,

Ljubitelju svete Majke Crkve,

Tješitelju nevino osuđenih,

Strpljivi hodočasniče na putu trpljenja,

Uresu crkvenoga zajedništva,

Donositelju Kristove radosti ožalošćenima,

Zaštitniče potlačenih i napuštenih,

Protivniče svake nepravde,

Mudri učitelju bogobojaznosti i poštivanja života,

Propovjedniče pravednosti,

Gorljivi tražitelju pomirenja,

Revni graditelju sloge među narodima,

Budni čuvaru ljudskoga dostojanstva,

Neprijeporni zagovorniče vrijednosti obitelji,

Gromki glasu onih kojima je glas oduzet,

Potporo slabih i odbačenih,

Neumorni suputniče klonulih,

Prijatelju svakoga čovjeka u potrebi,

Postojani stožeru u našim kušnjama,

Nesebični darivatelju primljenih dobara,

Promicatelju istinskoga domoljublja,

Dragocjeni daru Crkvi Hrvata.

 

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta! Oprosti nam, Gospodine!

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta! Usliši nas, Gospodine!

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta! Smiluj nam se, Gospodine!

 

Moli za nas, blaženi Alojzije.

Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se.

Gospodine, Bože naš, ti si bl. Alojziju Stepincu dao milost čvrste vjere u Isusa Krista i spremnost da trpi za njega sve do mučeničke smrti. Pomozi nam slijediti njegov primjer, da bismo ljubili Krista kako ga je on ljubio i služili Crkvi kako joj je on služio. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.