Istaknuti laik u svjedočenju evanđelja“, tim je riječima papa Ivan Pavao II. opisao Ivana Merza u zagrebačkoj katedrali 10. rujna 1994. godine. Postupak za proglašenje Ivana Merza blaženim i svetim započeo je u Zagrebu još 1958. godine, a od 1986. nastavlja se u Rimu.
Svjestan da će umrijeti mlad, Ivan Merz prikazuje na samrti svoj život kao žrtvu Bogu za hrvatsku mladež. Koliko je ova žrtva bila draga i Bogu ugodna pokazale su godine koje su slijedile: tisućama mladih postao je uzor i ideal kršćanskog života.
Ivan Merz je rođen 16. prosinca 1896. godine u Banja Luci. Odrastao je u liberalnoj sredini. Za njegovu vjersku orijentaciju, koja se počela nazirati već pred kraj gimnazijskih dana, zaslužan je profesor, uzorni katolički laik dr. Ljubomir Maraković. Preko književnosti i umjetnosti usmjeravao je Ivana prema moralnim i religioznim vrijednostima. Već u zreloj dobi, Merz je o njemu zapisao: „Katolik svjetovnjak spasio me za vječnost“.
Tijekom svog života, Ivan je Merz pisao osobito zanimljiv, a s druge strane i poučan dnevnik. Završio je studij književnosti u Parizu te se, došavši u Zagreb, ubrzo zapošljava kao profesor francuskog i njemačkog jezika u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji.
Osobit interes pokazivao je za liturgiju. Kako je i sam naveo to je mjesto susreta s Bogom; ona je vrhunac umjetničkog ostvarenja. Bez imalo predrasuda i ograničenja, prihvaća vjeru Crkve u stvarno Kristovo postojanje u Euharistiji te u svom dnevniku piše kako je „Pričest je izvor života!“. Iz tog su razloga, „žrtva“, „euharistija“ i „apostolat“, tri riječi koje i danas stoje uklesane na njegovu grobu. Blažena Djevica Marija imala je posve određenu ulogu u Ivanovu životu kojoj upravlja iskrene i dirljive molitve.
Ivan Merz postaje moralni vođa katoličkoj mladeži, a u javnost uvodi novi način razmišljanja, osjećanja i prosuđivanja kroz duhovne okvire. U svome odgojnom radu s mladima, napose posljednjih godina svoga života, Ivan je veliku pozornost posvećivao moralnim problemima.
Proučavao je sve ono što su crkveno Učiteljstvo, pape i biskupi po svijetu o tome pisali i naučavali. Posebna mu je briga bila da kod mladih stvori ispravne pojmove i shvaćanje ljubavi, braka, čistoće i seksualnosti.
Umro je 10. svibnja 1928. godine. Vijest da je Ivan otišao u vječni život, munjevitom se brzinom proširila po Zagrebu, a onda i cijelom Hrvatskom. Iza sebe je ostavio neizbrisiv trag o kojem svjedoče mnoge knjige, članci te imena kojima su ga nazivali - "Svjetlo na gori", "Vitez Božji", "Brat vitez", "Anđeo tješitelj", "Vitez Krista Kralja", "Papin čovjek", "Božji čovjek", samo su neka od njih. Njegovi posmrtni ostaci danas se nalaze u Bazilici Srca Isusova u zagrebačkoj Palmotićevoj ulici.