Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije - Katedrala Poreč

: Neka ti srce bude posudica koju ćeš uvijek napuniti na izvoru Božje ljubavi! (sv. Katarina Sijenska)
: Ja sam vrata, govori Gospodin, tko kroz međe uđe, spasit će se; ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti. (Usp. Iv 10, 9)
: "Ja sam svjetlo svijeta; tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života." - Ivan 8,12

sv. Nikola Tavelić

Kratki životopis

Hrvatski je narod jedan od najstarijih kršćanskih naroda Europe i svojim kršćanskim korijenima ubraja se među prve slavenske narode koji su primili kršćanstvo. Iako je kršćanstvo na hrvatskom tlu prisutno već 13. stoljeća, svoga prvog službeno proglašenog sveca hrvatski je narod dobio tek 1970. godine, kada je Papa Pavao VI. u bazilici Sv. Petra u Rimu, u prisutnosti 25.000 hrvatskih hodočasnika, proglasio svetim Nikolu Tavelića, mučenika za kršćansku vjeru.

O životu prvoga hrvatskog kanoniziranog sveca zna se, na žalost, vrlo malo. Iz izvještaja o Svečevoj mučeničkoj smrti, koji je pisao očevidac,1 doznaje se za njegovo ime i rodni kraj: jedan je od četiri mučenika brat Nikola iz dalmatinskog grada Šibenika, provincije Slavonije («Frater Nicolaus de Sebeniko, civitate Dalmatiae, provincie Slavonie»). Iz istog izvještaja doznajemo da je fra Nikola umro mučeničkom smrću 14. studenog 1391; da je u Jeruzalemu živio više godina («annis pluribus»); da je prije toga bio misionar u Bosni. U izvještaju se Svečevo prezime ne spominje, jer je onda bio običaj da se uz ime redovnika navede samo mjesto odakle je, a ne i njegovo prezime. Svečevo prezime prvi spominje sv. Jakov Markijski u govoru o uzvišenosti franjevačkog reda («De ecellentia Ordinis S. Francisci»), koji je održao 1449. god., možda na generalnom kapitulu u Firenci. Govoreći o franjevcima koji su zaslužili slavu kao sveci mučenici, uz ime i mjesto, on navodi i prezime sveca: «Frater Nicolaus de Taulicis de Sebenico», koji je prodičio red davši život za vjeru god. 1391. Iz istog govora daje se zaključiti da se Nikola rodio oko god. 1350., i da potječe od plemenite obitelji šibenskih Tavelića, koji su bili u srodstvu s bribirskim knezovima Šubićima, što dokazuju i crveno-bijelo-plave kocke njegova obiteljskog grba. U mladosti je bio ponesen idealom sv. Franje pa je sa samo deset godina stupio u Franjevački red koji se u Dalmaciji počeo širiti još za života sv. Franje Asiškoga. Školovao se u rodnome gradu i jednome od ondašnjih franjevačkih učilišta (Splitu, Bribiru, Zadru ili Senju). Otuda je kasnije dospio u Rivotorto pokraj Asiza. Oko 1365. godine ređen je za svećenika i kao misionar 1372. godine pošao je u Bosnu zajedno s brojnim drugim franjevcima iz raznih europskih naroda. Pojedinosti o njegovu misionarskom radu u Bosni nisu poznate, ali se zna da je u Bosni proveo 12 godina gdje je u najvećim poteškoćama bogumilima-patarenima propovijedao pravu kršćansku vjeru te ih se veliko mnoštvo vratilo natrag u krilo Katoličke crkve. Kad su se društvene i političke prilike u Bosni pogoršale i onemogućile svaki duhovni rad, možda zbog smrti ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I., koji je imao jak utjecaj na vladare u Bosni i štitio rad misionara, Nikola Tavelić je s još dvojicom svoje subraće franjevaca – fra Deodatom iz Ruticinija i fra Petrom iz Narbone (oba iz Francuske) – u jesen 1383. god. pošao u Svetu zemlju i tako bosansku misiju zamijenio palestinskom. To će ga s dvojicom spomenutih i još s fra Stjepanom iz Cunea (Italija), koji je također 1383. god. došao kao misionar u Svetu zemlju dovesti do mučeničke smrti u Jeruzalemu. O tom se mučeništvu mnogo pisalo, raspravljalo, polemiziralo, pa čak ga se i dovodilo u pitanje, no valja priznati da je od strane Crkve sve ipak bilo temeljito ispitano, dokumentacija proučena, jer inače nikad ne bi došlo do kanonizacije te četvorice mučenika.

Izvještaj o mučeništvu

Stoga, prije bilo kakvog detaljnijeg izlaganja, promišljanja i analize problematike koja se tiče spomenutog mučeništva, neophodno je odmah navesti sami prikaz mučeništva iz Apostolskog pisma «Divini magistri» pape Pavla VI., kojim se podjeljuju svetačke počasti Nikoli Taveliću i njegovim drugovima mučenicima. To je pismo plod svih onih proučavanja i raspravljanja što su po veoma strogim crkvenim propisima nužno prethodili samoj kanonizaciji, pa zato ono nosi i pečat najvažnijega službenog dokumenta o prvom hrvatskom svecu. Evo toga teksta:2

Apostolsko pismo pape Pavla VI. objavljeno u Acta Apostolicae Sedis, službenom glasilu Svete Stolice, jasno pokazuje da su fra Nikola i njegova subraća umrli pravom mučeničkom smrću, iako pod okolnostima i nadahnućem u koje se današnjem čovjeku, pa čak i kršćaninu, teže uživjeti, ali kojemu se ne može poreći istinski vjerovjesnički žar i predanje. Sigurno je u povijesnome sudu o fra Nikoli Taveliću bilo potrebno pristupiti s mnogo opreznosti, da se ne bi sudeći po današnjim kriterijima falsificirala povijesna stvarnost vremena i mentaliteta ljudi XIV. stoljeća u kojemu je mučenik živio. Ocijeniti njegovu moralnu veličinu moguće je samo onome tko poznaje to vrijeme i prilike i ujedno je sposoban da u opisu Nikoline smrti uoči karakteristike pravoga kršćanskog mučeništva: herojskog čina ljubavi prema Kristu i dušama, koje je On (Krist) svojom krvlju otkupio. To su učinili mjerodavni organi Svete Stolice, prije nego je papa Pavao VI. odlučio da u popis svetaca Katoličke crkve uvrsti Nikolu Tavelića i trojicu njegove subraće: Deodata iz Ruticinija, Petra iz Narbone i Stjepan iz Cunea.

Kod mučeništva fra Nikole i trojice drugova je, dakle, uz spomenutog gvardijana fra Gerarda Calveta i nadstojnika hodočasničkoga gostinjca Ivana Campanu bilo nazočno i i dvanaest franjevaca koji supotpisaše izvještaj. Među njima je potpisan i fra Martin Slavonac. Kad je Sveta kongregacija obreda, na koju spada sudbeni proces kanonizacije, dala stručnjacima proučiti taj izvještaj, petnaest se stručnjaka crkvene povijesti i prava suglasilo: izvještaj je autentičan, mučeništvo pravo. Neki su primjetili da izvještaj odiše milinom kojom dišu stara »acta martyrum«, izvještaji o mučenicima prvih vremena Crkve.

Misijski zanos i želja za palmom mučeništva

Da se donekle objasni ta goruća želja Nikole Tavelića za mučeništvom, potrebno je najprije ukazati i na fenomen mučeništva i želju za njim u Franjevačkom redu. To spada u jedno od bitnih obilježja velike baštine sv. Franje Asiškoga i mirno se može usporediti sa fenomenom mučeništva u prvim stoljećima kršćanstva. O misijskom zanosu i želji za palmom mučeništva iznad svega govori i primjer samog sv. Franje, koji je prvi pokušao ostvariti svjedočanstvo za Krista vlastitom mučeničkom smrću, a što će se ponavljati kod mnogih njegovih sljedbenika, pa tako i sv. Nikole Tavelića. Sv. Franjo je više puta pokušao ići k Saracenima da im propovijeda Evanđelje, a u Siriji 1219. godine došao je čak do sultana Melek-el-Kamela, pred njim propovijedao i dobio dopust da može k njemu u svako doba. Često je poticao i svoju braću da rado idu propovijedati i širiti Evanđelje, a u Pravilo Reda male braće stavio je i posebno poglavlje za one koji bi htjeli ići među Saracene i druge nevjernike. Tu se iznosi i obrazlaže metoda misijskog rada, koja je u biti istovjetna poslanju apostola: dati svjedočanstvo za Krista pa i uz cijenu vlastita života. Kad je sv. Berard s drugovima umro mučeničkom smrću u Maroku 1620. godine Svetac je uskliknuo: »Sad znam da imam pet prave manje braće!«3

Sve te činjenice bile su zasigurno poznate fra Nikoli i njegovim drugovima. Kao djeca svoga vremena i sinovi sv. Franje sva su četvorica žarko željela poći propovijedati Saracenenima Krista i evanđeosku istinu, makar uz cijenu gubitka vlastitog života. To mjerilo kršćanske savršenosti svakako ne odstupa mnogo, a možda čak i u potpunosti slijedi ideal ranokršćanske pobožnosti mučeništva na kojem su izrasle tolike generacije kršćana i uvijek se nanovo njime nadahnjivale. Posebnu privlačnu snagu crpila je pobožnost mučeništva iz predodžbe da krvava smrt svjedočanstva na poseban način dovodi do sjedinjenja s Kristom. Valja također imati na umu i sveprisutno uvjerenje kršćanskog svijeta da se Crkva izgradila krvlju apostola i mučenika, koji su bili svjedoci istine, a njihova je krv bila sjeme novih kršćana.4

Ali kao što fra Nikoli i njegovoj subraći nije bilo lako donijeti odluku, tako se i njihovim poglavarima nametalo pitanje: Je li dopušteno izlagati se očitoj smrtnoj pogibli i hoće li, pristupajući na taj način muslimanima, i dalje ostati vjerni navjestitelji Krista i njegova Evanđelja? Već prije spominjani hrvatski teolog dr. T. Šagi-Bunić jasno je uočio razliku u načinu kako je sv. Franjo pristupio muslimanima i kako je kasnije, nasljedujući Franju, pristupio Nikola Tavelić, pa glede toga ističe:

»Dok je Franjo pristupio k Sultanu na način koji bi današnji kršćani držali predskazivanjem koncilskog pristupa, Nikola je u svoj pristup k islamskim vjernicima unio elemente koji su izazvali njegovu osudu. Bitno je u svemu tome to da je i za Nikolu Franjin pristup bio uzor i poticaj, makar sam nije znao doseći ono što je učinio Franjo.«5

Nakon dugog razmišljanja, molitve, savjetovanja i dopuštenja starješina, odlučili su se na jedinstven pothvat – predstavnicima muslimanske vlasti iznijeti pravi Kristov nauk i pozvati ih da priznaju Isusa Krista pravim Bogom i prime sv. krštenje. Braća su u samostanu odobrila njihovo djelo, divila se i Bogu zahvaljivala. Prema tome, njihov je postupak bio pripravljeni, apostolski i svetački čin. U njihovoj namjeri nije ih vodila mržnja, nego vjera i zanos. Bitno je uvidjeti da je u svijesti mučenika bilo stalno prisutno uvjerenje da odvažiti se na na ovaj korak znači odvažiti se za ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku. Pri tome, dakle, nisu nerazborito srljali u smrt, nego su puni Božje ljubavi prema dušama željeli najprije obratiti vjerskog poglavara Saracena muslimana pa onda sve ostale članove muslimanske vjere.

Iz svega rečenog daje se zaključiti da je sv. Nikola Tavelić evangelizirao na način kako je to radio i njegov utemeljitelj sv. Franjo, koji je pokušao obratiti samoga Sultana, odnosno jednako onako kako su to činili prvi franjevački marokanski mučenici, koji su smjelo propovijedali Krista i evanđelje spremni za taj naviještaj podnijeti i mučeničku smrt.

Mučeništvo fra Nikole i drugova pobudilo je kod mnogih u svijetu udivljenje, a također i želju za nasljedovanjem. Zato su ih redovnička braća i kršćani koji su prisustvovali mučeništvu, kao i kasniji povjesničari smatrali pravim mučenicima. Tako npr., samo šest godina kasnije (1397), imajući pred očima njihov primjer, bl. Ivan iz Cetina i Petar de Duenas podnose mučeništvo u Španjolskoj na sličan način. Čuvši za slavnu smrt franjevačkih mučenika, neki bezimeni klerik u Carigradu, po primjeru fra Nikole i drugova, želi poći među nevjernike i propovijedati Evanđelje kako bi postigao palmu mučeništva.6

Plodovi ekumenizma

Katekizam Katoličke Crkve, kojega je 11. listopada 1992., na tridesetu obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog općeg i ekumenskog sabora, obznanio blagopokojni papa Ivan Pavao II., pozivajući se na Dekret o misijskoj djelatnosti Crkve Ad Gentes kaže slijedeće:

»Crkva je od Boga poslana k narodima da bude “sveopći sakrament spasenja”. Iz najdubljih zahtjeva svoga katolištva i slušajući nalog svog Utemeljitelja (usp. Mk 16,16), ona se trudi naviještati Evanđelje svim ljudima« (AG 1). (...) »Ovaj Gospodinov misionarski nalog iskonski izvire iz vječne ljubavi Presvete Trojice: “Crkva u hodu po svojoj je naravi “misionarska”, jer potječe iz slanja Sina i slanja Duha Svetoga po odluci Boga Oca« (AG 2). (...) »Ona tijekom povijesti razvija poslanje samoga Krista koji je poslan da naviješta Evanđelje siromasima. Stoga, poticana Duhom Kristovim, Crkva treba ići putem kojim je išao Krist, tj. putem siromaštva, posluha, služenja i žrtvovanja samoga sebe sve do mučeničke smrti, iz koje je svojim uskrsnućem izišao kao pobjednik« (AG 5).7

Slijedeći nauk i učiteljstvo Crkve, te na poseban način teologiju koja je zastupljena u dokumenatima II. vatikanskog koncila i njegovim programatskim smjernicama, jasno dolazi do izražaja činjenica da je Crkvi u naravi da bude misionarska; isto kao i njenim mučenicima. Kada Crkva to nije, ona gubi svoje pravo poslanje, jer je u njenoj naravi upisano da navješćuje Krista i daje svjedočanstvo za evanđelje. Prvotna Crkva je uvijek bila svjesna svog apostolskog poslanja unutar povijesti i nije se nikad smatrala jedinom daskom spasenja u juridičkom smislu, kako se to mišljenje znalo provlačiti u kasnijem razdoblju crkvene povijesti. Tvrdnja sv. Ciprijana: »Izvan Crkve nema spasenja« osim njenog pravog teološkog sadržaja imala je u određenom trenutku i konkretno-povijesni: trebalo je imati vrlo zlu volju da ne bi pristupio Crkvi, jer je sav poznati svijet čuo radosnu vijest evanđelja i došao u dodir s živim kršćanstvom. U tom razdoblju kristijaniziranog društva i svijeta s vremenom je u mentalitetu ljudi prevladalo shvaćanje da je prioritetno krstiti se pod svaku cijenu, jer je juridička pripadnost Crkvi uvjet spasenja na drugom svijetu. Ponekad se to činilo i prisilnim nametanjem, pa i s mačem u ruci ako bi to bilo potrebno, samo da se i vidljivo pokaže činjenica pripadnosti Božjem narodu i Crkvi kao mjestu spasenja. Ipak, posljednji cilj poslanja (misije) nije drugo nego učiniti ljude dionicima zajedništva koje postoji između Oca i Sina u njihovu Duhu ljubavi, te upoznati da je Bog poslao svoga Sina i svoga Duha, jer »hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine« (1 Tim 2,4).

Upravo su za to djelo spasenja fra Nikola Tavelić i drugovi bili spremni dati svjedočanstvo čak i uz cijenu vlastitog života. Stoga treba imati na umu da je njihov istup bio vođen ne ljudskom, nego Božjom mudrošću kojom su željeli i muslimanskoj braći ponuditi božanski život. Valja poći od činjenice da su bili svjesni da će žrtva života biti najjači dokaz istine, neuporedivo snažniji od nekoliko taktičnih riječi raspravljanja i uvjeravanja. Na koncu, promatrajući istup franjevačkih misionara prvenstveno kroz prizmu svetačke logike, kao čin kršćanske ljubavi a ne mržnje, ne može se osporiti da je namjera kojom su bili vođeni u osnovi bila sveta, velikodušna i nesebična.

Kad je u svoje doba bio kanoniziran Nikola Tavelić, bila se nametnula potreba upozoriti našu muslimansku braću da on nije mučenik protiv islama, već mučenik dijaloga s islamom. Ubrzo se pokazalo da to razlikovanje nije važno samo za izbjegavanje međunacionalnih i međureligijskih konflikata, nego također za cjelovito kritičko shvaćanje odgovarajućeg dijela crkvene povijesti. Nakon što je u velikom Jubileju kršćanstva 2000. godine blagopokojni papa Ivan Pavao II. javno požalio pokretanje i vođenje križarskih ratova, sadašnji se papa Benedikt XVI. jednakom ustrajnošću zalaže za nastavak takvog pristupa i uzajamno provođenje razumskog dijaloga vjere u istini, iako često pred društvom i svijetom nailazi na otpor i neshvaćanje, suočen sa suprotstavljanjima i kritikama upravo onih kojima i danas ne žele dijalogizirati s Crkvom. Očito je da su sveci poput Nikole Tavelića bili daleko ispred svoga vremena kad su k muslimanima odlazili nenaoružani, pokušavajući sporazumijevanje mjesto ratovanja, premda u ono doba, nažalost još i više nego danas, takav dijalog nije imao izgleda. Dok su u ono doba neki kršćani oružjem nastojali rješavati sporove s muslimanima, Nikola je pošao k njima ne oružjem, nego dijalogom i riječima Evanđelja. Ispunjen Kristovim žarom htio je sljedbenicima islama pružiti istinu o »pejgemberu Isi« (Isusu), kojega i oni priznaju prorokom i Božjim poslanikom, ali ne i Sinom Božjim. Dakle, Nikola Tavelić je već u XIV. stoljeću u Palestini pružio prijateljsku ruku islamskom svijetu pa nije mučenik protiv muslimana, nego je mučenik za dijalog s muslimanima koje je ljubio, pa je iz ljubavi prema njima i prolio svoju svjedočku krv u 51. godini svoga života.

Polemika o prvom hrvatskom svecu fra Nikoli Taveliću koji je iz ljubavi prema Kristu i katoličkoj Crkvi položio svoj život u Jeruzalemu 1391. godine ne prestaje ni danas. Štoviše, ta polemika, čak i unutar »vjerničkih krugova« Crkve u Hrvata, često dovodi u pitanje i glavnu temu ovog diplomskog rada, a to je govor o mučeništvu u Crkvi općenito. Tako se želi prikazati da je sv. Nikola bio »poseban« mučenik, koji je ušao u smrt izazivajući svoje protivnike, i na tome primjeru izjednačiti kršćanske mučenike s kamikazama-fanaticima koji umiru za svoj cilj.

Kamikaza umire ubijajući iz mržnje druge ljude koje drži za neprijatelje i smatra da se pravednost može nametnuti silom i nasiljem. Svjedočanstvo kršćanskog mučenika nije samoubojstvo, niti on sam ubija. Kršćanski mučenik umire jer ga ubijaju, odnosno prihvaća gubitak života jer čitavim svojim bićem želi drugima posvjedočiti iskustvo da je Bog dragocjeniji, važniji od života, ne ugrožavajući pri tome ničiji život zbog svojih stavova i uvjerenja. Stoga, kršćanski mučenik svojim životom, riječima i djelima uvijek drugome želi posvjedočiti Kristovu poruku ljubavi. S druge strane, ako pogledamo dublje u namjere i stanje duha kamikaze, otkrit ćemo motivaciju koja pokazuje snagu i hrabrost, ali ni jedno ni drugo ne može opravdati mržnju i zlo koje se nanosi drugima. Bitna razlika, dakle između kamikaze-fanatika i kršćanskog svjedoka-mučenika jest u tome što fanatik mrzi, a mučenik ne zna za mržnju, nego je iz ljubavi i s ljubavlju spreman čak i prihvatiti tu mržnju i tuđe zlo na sebe, pa makar kod toga postojale i sitne slabosti. Samo je Krist bio mučenik Božji u najautentičnijem i najpotpunijem smislu, svjedok Oca nebeskoga. Drugi mučenici se više ili manje približuju Kristu. Ipak, da bismo u njima mogli vidjeti mučenike, potrebna je sloboda od fanatizma, i od nepravednosti i od svjesnog grešnog afirmiranja sebe ili svojih zemaljskih interesa. Male sjene koje djelomično mogu zamračiti njihovo svjedočanstvo ne smetaju da oni mogu biti istinski mučenici i nosioci Kristova spasenja kao svjedoci da je ljubav Božja uvijek živa i da je jača od smrti.

U slučaju sv. Nikole Tavelića, važno je bdjeti da se svečev vlastiti lik ne razvodni u neku površnu osobnu pobožnost, a njegovo svjedočanstvo i poruka mučeništva ne obeskrijepe. Nadam se da će i ovaj kratki prikaz doprinijeti što ispravnijem shvaćanju i prikazivanju našeg prvog kanoniziranog sveca, kako bi njegovo štovanje pridonosilo još dubljem rastu koncilskog duha, a Crkva u Hrvata po njemu sve točnije prepoznavala samu sebe i svoju ulogu u velikom zajedništvu opće Crkve.

 

1Radi se, naime, o jeruzalemskom gvardijanu, francuzu fra Gerardu Calvetu kojemu ide hvala što je na više strana u Europi poslao izvještaj o mučeništvu fra Nikole i njegove subraće kod kojega je sam, s dvanaestoricom svoje braće supotpisnika izvještaja, bio nazočan.

2»Slavno svjedočanstvo postojanosti dala su četvorica redovnika, kojima se ponosi najprije Franjevačka redovnička obitelj, a s njom i čitava Crkva. To su: Nikola Tavelić, rođen u Šibeniku iz plemenite hrvatske obitelji; Deodat iz Ruticinija u Akvitaniji; Petar iz Narbone u Francuskoj; Stjepan iz Cunea u Italiji – svečenici Reda manje braće, ljudi divnih vrlina duha, hrabri i postojani u podnošenju smrtnih muka. Po nauku i primjeru svoga oca i zakonoše svetog Franje, oni su posvetili život na korist vjernika, a i tome da druge narode, osobito islamski svijet, privedu kršćanskoj vjeri i bogoštovlju.

Oni su iz različitih zemalja došli u grad Jeruzalem, vođeni velikom pobožnošću prema mjestima Palestine kojima je hodao sam Otkupitelj ljudi. Nije se zatim bez Božje providnosti dogodilo da su se ondje složili ti Božji ljudi da one narode privedu Kristovu nauku, slijedeći primjer svetog Utemeljitelja, koji je radije ljude krepostima i svetim životom obraćao negoli naukom i riječima učio. Jasno i vjerodostojno svjedočanstvo, napisano od jednog očevica i svjedoka njihova mučeništva, govori da su oni bili ljudi vrlo velike pobožnosti, da su provodili vrlo krepostan život. Pripovijeda se, osim toga, da su bili potpuno vjerni zakonima i odredbama svoga Reda, sa starješinama najspremnijom voljom sjedinjeni i od njih vrlo mnogo cijenjeni. A njihova osobita vjera u Boga i postojanost duha zasjala je u onome času kada su odlučili otvoreno posvjedočiti za Krista, javno propovijedati i tumačiti njegovo evanđelje, u kojemu se nalazi blago istine i put kojim ljudi mogu postići vječno spasenje.

Vođeni takvom odlukom, tj. da služe dobru nevjernika, savjetovavši se prije dugo s razboritim i mudrim ljudima, da ne bi počinili nešto što se protivi istini i dužnoj ljubavi prema svakome, podu k najvećoj muslimanskoj, tzv. Omarovoj džamiji, a zatim do stana državnog službenika, pučki rečeno 'kadije', koji je vršio vjersku upravu u gradu, da u djelo provedu stvorenu odluku. Bio je to dan 11. mjeseca studenog god. 1391. Slavio se blagdan, pučkim jezikom nazvan 'Kurban Bajram', uz veliko sudjelovanje svijeta. Ušavši u kuću državnog službenika, sasvim slobodno i smjelo stanu govoriti o uzvišenom i spasonosnom Kristovu nauku, kojem treba potpuno zapostaviti onaj koji je Muhamed uveo. Franjevce je u govoru jačala najbolja nada da će se slušatelji, obasjani Božjim svjetlom, konačno prikloniti štovanju jednoga Boga i njegova Sina, Otkupitelja ljudi. Ujedno ih je vodio neki zanos i žar da za istinitost kršćanske vjere podnesu mučeništvo. I takvo ih očekivanje nije prevarilo.

Čuvši napad na svoj zakon, prisutni se silno rasrde na propovjednike evandelja, osobito kadija, koji je odmah nastupio kao sudac i govorio Božjim ljudima da opozovu što su rekli, štoviše da odstupe od buntovne kršćanske sekte; ako to ne učine, morat će umrijeti. Kad su braća ostala postojana u Kristovoj vjeri, sudac ih je osudio na smrt. Nevjernici odmah divljački navale na njih i stanu ih tući. Tri su dana Kristovi borci trpjeli različite najstrašnije muke. Zatim su odvedeni pred gradanski sud da, navodno, odgovaraju javno za zločinstva. Opet su izjavili da je Krist Sin Božji. Kad je bila izrečena smrtna osuda, mnoštvo, još žešće raspaljeno srdžbom i beskrajnom mržnjom, navali na njih mačevima, sasijeku ih, bace na lomaču i raznesu, da njihov pepeo krščani ne bi možda sačuvali i štovali.«; Pavao VI., Iz apologetskog pisma kojim se podjeljuju svetačke počasti Nikoli Taveliću i njegovim drugovima mučenicima, AAS LXIII (1971.), 346-353., uzeto iz: Časoslov rimskog obreda, svezak IV., Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1985., str. 1207-1209.

3J. Šetka, Sveti Nikola Tavelić, u: Sveti Nikola Tavelić, prvi hrvatski svetac (monografija), Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1971., str. 20.

4H. Jedin, Velika povijest crkve, I, Kršćanska sadašnjost, Zagreb,1972., str. 323-326.

5T. Šagi-Bunić, Taveličeva kanonizacija i buduća uloga katoličke zajednice u hrvatskom narodu, u: Sveti Nikola Tavelić, prvi hrvatski svetac (monografija), Kršćanska sadašnjost, Zagreb,1971., str. 14.

6J. Šetka, Sveti Nikola Tavelić, u: Sveti Nikola Tavelić, prvi hrvatski svetac (monografija), Kršćanska sadašnjost, Zagreb,1971., str. 22.

7KKC br. 849,850, 852

Ove web stranice koriste kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Molimo da prije korištenja web stranice pročitate opće uvjete korištenja, uvjete zaštite osobnih podataka i Informacije o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Zatvori' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.