9 stvari koje bih volio da sam znao prije braka

Moja žena i ja proslavili smo na spomendan Marije Posrednice Svih Milosti našu 17. godišnjicu braka. Sedamnaest predivnih godina koje ne bih mijenjao ni za jednu drugu fazu svog života.

Danas mogu reći da su to bile godine supružničkog mira i sklada. I ne govorim o onom miru mrtve tišine. Govorim o miru bivanja s obitelji. O miru koji smo zadobili radeći zajedno. Nije bilo lako. Zbog toga što je ovaj supružnički sklad dio procesa stjecanja svetosti kroz brak koji je jedan od plodova ovog sakramenta.

Brak je „čudan“ sakrament. Elementi koji čine ostale sakramente su jasni i drugačiji. U ovom sakramentu bračni drugovi su u isto vrijeme i fizički simboli, poslužitelji i primatelji, a pristanak u slobodnoj volji je oblik u kojem se to događa. Koliko god ga Katekizam Katoličke Crkve objašnjava, brak je jedna od onih stvari koje morate proživjeti da biste ga razumjeli dobro.

Volio bih da mi je ovo netko detaljnije objasnio prije nego što sam se vjenčao. Zbog tog razloga navodim 9 elemenata bračnog života koje bih volio da sam bolje shvaćao prije ulaska u brak.

1. Plan B ne postoji. Brak je do kraja života.

Čini se da je ovo točka koja je jasno objašnjena tijekom svih zaručničkih tečajeva. U životu sam imao dobre primjere: moji su se roditelji voljeli i poštovali jedno drugo u zdravlju i u bolesti, u bogatstvu i siromaštvu, u dobru i zlu. Bio sam najmlađi od 12-ero djece i smatrao sebe “imunim“ na duh vremena. „Nikad se to meni neće dogoditi“, uvjeravao sam se jer usprkos svemu volio sam tu ženu koja je unišla u moj život kao nijedna druga. Podjednako je važno i znati istinu, ali i razumjeti i voljeti. Zbog toga što sam samo znao istinu, a nisam je razumio i volio, našao sam se u središtu bračne krize pitajući se: „Je li bila pogreška vjenčati se?“ To pitanje neizbježno vodi u drugo pitanje: „Postoji li negdje žena koja je prikladnija za mene?“ I onda se ubrzo nađete jedan korak bliže tomu da prezirete predivnu osobu koju je Bog postavio u vaš život da vas vodi k svetosti.

Brak je opredjeljenje za ostatak života. Ono što čini ovu čudesnu avanturu je upravo to: brak je do kraja života. Kada shvatite to, bračna kriza postaje svakodnevna prilika da rastete zajedno.

1. U braku se ne radi o mojoj sreći.

Ovo je ključ svega. Ali često to naučimo godinama kasnije. Posebno muškarci. Kada ih se pita zašto su se vjenčali, supružnici obično kažu da je zbog toga da budu sretni. Ali brak nije neka magična kutija iz koje izvlačimo sreću. Ne bi bilo rastava da je ovo istina. U braku je važno svim svojim snagama tražiti sreću svog supružnika. Moja sreća treba se temeljiti na tome da činim sretnima one koje volim; svoju ženu i djecu. Kada shvatiš ovo tvoja veza se počne vrtjeti oko toga da učiniš drugu osobu sretnom. I tada primijetiš da ti je brak procvjetao. I vidiš plodove sakramenta.

1. Komunikacija je uvijek efektivnija od šutnje.

Možda trebamo preoblikovati ovu istinu: tišina je oblik komunikacije. Tišina obično komunicira neprijateljstvo, nezainteresiranost i lošu predispoziciju koja neizbježno ubija odnos. Problem je u tome što postoji razlika u načinu na koji muškarci i žene komuniciraju kada su pod stresom. Kada su žene pod stresom imaju očajničku potrebu razgovarati s nekim, ali kada je muškarac pod stresom zadnja stvar koju želi učiniti jest razgovarati o onome zbog čega je pod stresom. Ova jednostavna razlika često uzrokuje to da naše žene doživljavaju našu tišinu kao vrstu hostiliteta, a mi doživljavamo žensku potrebu za razgovorom kao prijetnju. Lekcija: ako je moja žena pod stresom, slušam je ne ispravljajući je i ne pokušavajući riješiti njen problem. Jednostavan razgovor o njenim problemima pomaže riješiti ih. Ako sam pod stresom, ona mi prvo dozvoli da se smirim i onda razgovaramo o tome.

1. Služenje drugima koristi meni.

Još jedna prekrasna istina: brak je zajednica u kojoj se služi. Ako služim svojoj ženi i ako moja žena služi meni, oboje imamo koristi od toga. Mi muškarci često ne razumijemo zašto se naše žene po kući gotovo instinktivno ponašaju kao sluškinje, a mi… pa nama ta situacija ne smeta. Ovdje ne uspijevamo komunicirati jer naše drage žene puno puta misle da ako one nastavljaju davati, mi to shvatimo, te i mi želimo davati. Ovo zapravo ne funkcionira. Dvije stvari su mi postale jasnije o ovoj istini. Prvu mi je rekla moja žena, i ne baš prijateljskim tonom. Rekla mi je da ne shvaćam sve što ona radi i sve što ja ne radim. Druga stvar se dogodila kada su nam se rodila djeca. Kako je rodila carskim rezom počeo sam je posluživati i shvatio sam kako su istinite Gospodinove riječi: „Blaženije je davati nego primati“ (Dj 20, 35). Ovo je stvarnost koje se moramo sjetiti svaki dan i darovati sebe svojim supružnicima u služenju.

1. Konflikt nije znak disfunkcionalnog para.

Rekao bih da je istina upravo suprotno. Nedostatak konflikta znak je da ste se oboje predali. Veza u kojoj se par svađa potvrđuje činjenicu da se obje osobe razlikuju u mišljenjima i stoga imaju jednako dostojanstvo. Kao što sam na početku rekao, život se sastoji od teškog rada i apsolutni mir postoji samo na groblju. Brak bez konflikta je brak koji umire. Ovo ne znači da moramo tražiti konflikte kako bismo oživjeli svoj brak. Jednostavno, to znači da trebamo biti svjesni da smo ljudska bića koja griješe pa će se zato s vremenom dogoditi i konflikt. Kada se dogodi možemo ga iskoristiti kao priliku za učenje i za rast u ljubavi.

1. Za plodan brak potrebno je troje: Bog, ti i tvoj bračni drug.

Jesam li spomenuo da je brak sakrament? Sakramenti su učinkoviti znakovi milosti! Moraju se obnavljati svakodnevno, ali ne samo s našim supružnikom. Obećanja se trebaju ponoviti svaki dan pred Bogom kako bi njegova milost djelovala. Kako obnoviti obećanja? Čineći ove stvari: priznajući da je brak zauvijek, stavljajući naše supružnike prije nas, stavljajući se u njihove cipele kako bismo komunicirali, služiti jedno drugome, shvaćajući da je konflikt prilika od Boga za naše osobno posvećenje. Ovo je moguće samo ako je Bog često pozvan u naš brak. Moleći zajedno i s djecom, sudjelovanjem na svetoj misi i pronalazeći zagrljaj Božjeg oproštenja svaki put kada stvari ne idu po planu.

1. Djeca su dar koji nam je povjerio Bog

Oh, da, to znamo! Naša je prva kći umrla dan nakon rođenja. „Jahve dao, Jahve oduzeo! Blagoslovljeno ime Jahvino!“ (Job 1, 21). Ali jedna je stvar ovu rečenicu izreći, a druga vjerovati u nju. Naša je životna misija voditi našu djecu prema svetosti. Ni više ni manje od toga. Naša je to misija kao roditelja, i s prvim smo djetetom to i učinili. Poslije toga utjeha nam je došla preko Tomasa, Matiasa i Francisca koji će poći na duži put. Ono za što smo se jedino držali kada je Cecilija preminula jest spoznaja da je dostigla svetost i sreću, neizmjernu sreću – ono što joj mi nikada ne bismo mogli dati ni pod kakvim okolnostima. Što se događa onim brakovima koji ne prime ovaj dar? Tim parovima Bog opet povjerava nešto: ili posvetiti djecu drugih ljudi, kroz posvojenje, ili brakom koji je ispunjen plodovima pomagati u župi ili apostolskom pokretu.

1. Dobar brak je zajednica dvoje ljudi koji znaju opraštati.

Osoba koja ne oprašta u braku je kao osoba koja pije otrov, a očekuje da pritom ne umre. To ne bi imalo smisla, zar ne? Za tražiti oprost moramo biti vrlo ponizni, a za oprostiti moramo biti milosrdni. „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan“ (Lk 6, 36). Ovo je veoma važno u braku. Otpusti nama duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim. Ne možemo tražiti od Boga oprost ako nismo voljni oprostiti svom bračnom drugu.  Time učimo svoju djecu poniznosti i milosrđu.

1. Brak nudi mogućnost konačnog osobnog ispunjenja.

Ovo se ne spominje često, ali realnost je da je brak senzacionalan! „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Post 1, 27). Naravno, logično je da tražimo nekoga tko nas nadopunjuje. „Nadopunjuješ me“ – rečenica je koju se redovito koristi jer se podrazumijeva istinitom. U braku se možemo osjećati potpuno i skladno. Tertulijan govori o tome kako je predivan brak dvoje kršćana, dvoje koje su jedno u nadi, jedno u želji, jedno na životnom putu kojim hode, jedno u religiji koju prakticiraju… Ništa ih onda ne dijeli ni u tijelu ni u duhu. Sve to naglašava veliku istinu: kako bismo bili ispunjeni, moramo dati sebe; a kako bismo dali sebe, moramo kontrolirati sebe – a to nije nešto što možemo naći u nekoj trgovini. Ono zahtijeva zrelost i ravnotežu koji pak traže puno vremena i molitve.

Andrés D’ Angelo | Catholic-link.org

Prevela: M. Babić|Bitno.net

Kako se crkveno vjenčati?

Ima ljudi koji se vjenčaju u crkvi samo zato što je ondje svečanije nego kod matičara. Takva vjenčanja Crkva ne može odobriti. Tko se želi vjenčati u crkvi, trebao bi biti svjestan da je tu riječ o višim stvarima, a ne samo o lijepom vanjskom okviru.

Ženidba je velika odluka pred licem Božjim, odluka koju čovjek ne može opozvati: ono »što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja«, kaže Isus.

Koje preduvjete moraju imati parovi koji se žele crkveno vjenčati? Odgovor je zapravo vrlo jednostavan: moraju biti katolici, kršćani i uistinu željeti sklopiti brak, i to u smislu u kojem Crkva razumijeva »brak«. To znači ovo:

1. Crkveno je vjenčanje moguće samo za članove Crkve

Normalno, oboje trebaju biti kršteni katolici. Ako to kod jednog od njih nije slučaj, potrebno im je posebno dopuštenje.

2. Oboje moraju biti sposobni za brak

Oboje trebaju biti sposobni za stupanje u brak. To znači da se mora razjasniti da valjanom i dopuštenom sklapanju braka nikakva zapreka ne stoji na putu.

3. Problem rastave i drugih brakova

Valjani i življeni (tehnički je izraz »sklopljeni«) brak kršćana ni zbog kojeg razloga ne može se razriješiti, nego samo smrću. Ovo načelo Katoličke Crkve daje nam do znanja u kojim slučajevima i Crkva priznaje stvarni ili prividni drugi brak:

–    Prvo: Crkva može razriješiti samo one brakove kod kojih bračno zajedništvo nikada nije ni postojalo, dakle »nesklopljene brakove«.94

–    Drugo: apsolutno nerazrješivi brakovi samo su oni koji su sklopljeni među kršćanima. Situacija je drukčija s brakom između dvoje nekrštenih. Ako jedno od njih postane katolik i drugo ne želi više održati brak, ovaj se brak može razriješiti »u korist vjere«. Budući da je o ovom slučaju govorio Pavao (1 Kor 7,12), govori se o »pavlovskom privilegiju«.

–    Treće: Crkva poznaje proglašenje ništavnosti ženidbe. Misli se na ovo: Događa se da se ljudi vjenčaju, ali da pod »brakom« ne misle i ne žele ono što Crkva pod tim podrazumijeva. Na primjer: neki bračni par načelno isključi djecu, neki drugi planira »otvoreni« brak, dakle bez obveze vjernosti, kod nekoga drugoga bračnog para muškarac ili žena nesposobni su za spolno sjedinjenje. Ako se takve ili neke druge zapreke dokažu u okviru »bračnog procesa«, nadležni crkveni organ (crkveni sud) očituje se da taj brak nije nikada postojao, stoga to dvoje ljudi u očima Crkve nikada nije bilo uistinu »vjenčano«, i stoga se mogu posve normalno »ponovno« vjenčati. Ovaj je brak tada zapravo »prvi« brak.

Samo se stručnjak može očitovati u pojedinom slučaju može li prema crkvenim valjanim bračnim zakonima doći do proglašenja ništavnosti ili ne. Slijedi li poslije rastave problem drugog sklapanja braka, trebalo bi se raspitati kod crkvenog suda. Je li proglašenje ništavnosti ženidbe moguće trebalo bi doduše uvijek ispitati, ali ne smijemo praviti iluzije. Često je to nemoguće te iz toga proizlazi danas tako česta, bolna zapreka za brak jednoga valjanog, ali onda propalog braka. S obzirom na to što Isus kaže o nerazrješivosti braka, Crkva se ne vidi ovlaštenom da odobri proglašenje ništavnosti ženidbe sve dok supružnik iz prvog braka još uvijek živi.

U svakom slučaju: može biti razloga koji pokazuju ispravnost ili čak potrebu odvajanja i s time civilne rastave. Trnoviti, nerješivi problem nije u prvom, nego u drugom braku, jer mnogi rastavljeni žele još jedanput pokušati, što se može lako razumjeti.

Današnji čovjek poznaje od države dopuštenu rastavu. Naravno, Crkva priznaje njezine pravne posljedice i zna također da je rastava u mnogim slučajevima nezaobilazna ili da jednog od supružnika pogađa kao sudbina prema kojoj je nemoćan.

Za ove situacije nije samo dopušteno nego i nužno da država proglašava zakone kako bi spriječila dodatne nepravde. Ali budući da je valjan brak u očima Božjim nerazrješiv, on je i u očima Crkve nerazrješiv. Onaj tko je civilno razveden, ostaje za Crkvu »u braku«, usprkos izvanjskom razvodu. Stoga se Crkva vidi primoranom da odbaci ponovno vjenčanje, dok drugi razvedeni supružnik još živi. Tko, pak, onda još ode k matičaru i »vjenča« se barem ondje, nije uistinu vjenčan te zbog toga, nažalost, ne može pristupati sakramentima. To zasigurno boli, ali to nije ni »osuda« ni »diskriminacija«, a ni neko isključenje iz Crkve. Teški religiozni razlozi govore protiv toga i tko ih ponizno uvažava, uže je s Bogom povezan od onoga tko se na svoju ruku na njih ne obazire. Odgovor na pitanje smiju li ponovno oženjeni pristupiti sakramentima nema nikakve veze s »milosrđem« i »nemilosrdnošću«. Odlučujuća je samo i jedino teologija euharistije u odnosu prema sakramentu ženidbe. Riječ je o pitanju vjere, a ne milosrđa. Smireno smijemo prihvatiti: Papa je isto tako milosrdan kao i njegovi kritičari i jednostavno bi trebalo pomnjivo slušati što on kaže dotičnim osobama: prvo – on ih poziva da sudjeluju u crkvenom životu i time »svaki dan mole milost Božju«. A i Crkva upozorava sav drugi kršćanski puk s obzirom na razvedene koji su ponovno oženjeni da »moli za njih, neka ih hrabri i prema njima se pokazuju kao milosrdna majka i tako ih sačuva u vjeri i nadi!«95 Od »osude«, kako mnogi tvrde, nema ni traga!

Klikni like i prati nas na Facebooku:

Drugo – ipak doduše vrijedi: »Crkva, ipak, ponovno, potvrđuje svoju stegu, zasnovanu na Svetom pismu, prema kojoj ona ne može euharistijskom zajedništvu pripustiti razvedene i ponovno oženjene.« To je vrlo osjetljiva stvar! Ali važno je čuti dvostruko Papino obrazloženje:

»Jer je njihovo stanje i njihov životni položaj u objektivnoj suprotnosti sa zajedništvom ljubavi između Krista i Crkve, što je označeno i uprisutnjeno u euharistiji.«

Objasniti ovaj razlog nije posve jednostavno, no on je ipak najvažniji. Na jednoj je strani, naime, brak, vidljiva slika nevidljiva jedinstva Krista i njegove Crkve. Na drugoj je strani sveta pričest, sakrament sjedinjenja Krista i njegove Crkve. Iz toga proizlazi da slomljeni brak nije samo tragedija za dvije dotične osobe, njegov lom potiče da mislimo na tragičan način da bi se moglo slomiti jedinstvo Krista i Crkve. Ako njih dvoje onda idu na pričest, to je u sebi proturječno, jer njihov život poriče jedinstvo Krista i Crkve, njihovo primanje sakramenata čini se da ga potvrđuje i u tom slučaju život i sakrament ne odgovaraju jedno drugom.

»Postoji i još jedan osobiti pastoralni razlog: ako se te osobe pripuste euharistiji, vjernici bi bili uvedeni u zabludu i krivo bi shvaćali crkveni nauk o nerazrješivosti ženidbe.«

Drugi razlog koji je spomenuo Papa lako se može razumjeti. Treba samo nadodati da je euharistijsko uzdržavanje u vjeri i poslušnosti prema crkvenom autoritetu služenje Crkvi koje pomaže drugima da bolje razumiju jedinstvo Krista s Crkvom i nerazrješivost braka.

Poznata književnica G. Fussenegger bila je u takvoj situaciji, živjela je s jednim čovjekom bez sakramenta ženidbe. Upitana kako joj je tada bilo s crkvenim zakonima, odgovara prostodušno: »To sve skupa nije mi lako palo. Teško sam se sa sobom borila i mučila. Kako je moj drugi brak bio samo civilno sklopljen, bila sam dugo vremena isključena od sakramenata. To sam doživljavala duboko bolnim, no ipak bila je to bol koja je, tako bar vjerujem, postala vrlo plodonosna za mene. Samo mi je tako postala jasna posvemašnja vrijednost euharistije. Ne mogu žaliti što sam u to vrijeme često lila gorke suze. Zapravo ta zabrana mi je dosta darovala.«96

Andreas Laun (Preuzeto iz knjige Ljubav i partnerstvo – Verbum)

Foto: Shutterstock.com
————————————————————————————————————
94 Usp. Zakonik kanonskoga prava, 1142.
95 Ivan Pavao II., Familiaris consortio, 84.
96 PUR-Magazin, br. 10./98., str. 38

Je li dopušteno vjenčanje u korizmi?

Svi mi vjernici znamo da se u crkvenom kalendaru korizma uz došašće smatra “jakim” liturgijskim vremenom u kojemu su svi vjernici pozvani jače razmišljati, moliti, postiti i činiti djela milosrđa kako bi se što bolje pripremili za svetkovine Uskrsa i Božića. Zato i sama Crkva preporučuje usredotočenije ponašanje i živo svjedočenje vjere i izvanjskim gestama, ne zanemarujući pri tome da je od posebne važnosti i na prvome mjestu duhovna priprema.

Kako je jasno da su korizma i došašće vremena pripreme na osobite blagdane, kršćani su od prvih vremena izbjegavali razna svjetovna slavlja koja su im mogla misli i djela odvratiti od duha molitve, posta i pokore. Jedno od takvih slavlja može biti i proslava vjenčanja koja je uobičajeno lijepa i velika svečanost za zaručnike i njihove obitelji, ali i širu rodbinu – pri čemu ne smijemo zaboraviti ni župnu zajednicu. Stoga je logično da su i nekada i danas kršćani nastojali izbjeći i sklapanje braka u korizmi jer je sa ženidbom povezana i svečanost svadbe kao dio svih kultura na svijetu.

No kao izravan odgovor na Vaše pitanje moramo reći da Crkva nije zabranjivala pristupanje sakramentu kroz prošlost, ali je preporučivala – a to čini i danas – da se u korizmi ne slavi sklapanje ženidbe. Svi vjernici kojima je na duši i na srcu dobra priprema za blagdan Uskrsa kojem prethodi Sveto trodnevlje drže se te preporuke, a svećenici redovito svima koji bi se željeli vjenčati u korizmi jasno stavljaju na srce ovu preporuku, koje se u velikoj većini – da ne kažemo gotovo sto posto – i drže.

Govorimo, dakle, o preporuci – pa to po sebi znači da se vjernici mogu vjenčati i u korizmi (i došašću). To navode i naši hrvatski biskupi u “Direktoriju za pastoral sakramenta u župnoj zajednici”, ali istodobno jasno naglašavaju: “Sakrament ženidbe može se slaviti u svako doba liturgijske godine, no u vrijeme došašća i korizme preporuča se ozbiljnost i poštovanje pokorničke naravi tih liturgijskih vremena. Prije dogovora o dvorani za svadbu i o bračnom putovanju ili o fotografiranju, neka se mladenci dogovore sa župnikom o slobodnom mjestu i vremenu ženidbenog slavlja kako ne bi došlo do kolizije s drugim župnim slavljima” (br. 222). Iz toga je stajališta jasno da bi zaručnici trebali nastojati poštivati tu preporuku naših biskupa te biti otvoreni kako bi u dijalogu sa svojim župnicima dogovorili neko drugo vrijeme za vjenčanja. I sami svećenici, ponajprije župnici, preporučuju vjernicima da poštuju posebno pokorničko obilježje korizme i došašća.

Ne zaboravimo da i “Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj”, koji naši (nad)biskupi smatraju komplementarnim dijelom “Direktorija za pastoral sakramenata u župnoj zajednici”, piše o značenju slavljenja ženidbe posebno u kršćanskoj zajednici jer je ono “znak Božjeg poziva i odgovora dvoje mladih ljudi koji se odazivlju tomu pozivu i u isto vrijeme upućuju putem ostvarivanja iskonske Božje namisli o braku i obitelji” (br. 47). Kršćanska zajednica radosno prihvaća svaku novu obitelj, tu “novu kućnu Crkvu” u svojoj sredini, pa je razumljivo i potrebno da zajednica sudjeluje ne samo u pripravi, nego i u samom slavlju vjenčanja zajedno s prijateljima i rodbinom mladenaca. Samo pak slavljenje ženidbe mora biti ne samo valjano i dostojno, “nego i plodonosno”, ističu naši biskupi, navodeći riječi enciklike “Obiteljska zajednica”, pa se zbog toga ne smije zanemariti milosni vidik ženidbe. “Pri vjenčanju je potrebno dosljedno se držati pozitivnih zakonskih odredaba kanonskoga prava i liturgijskih propisa” (br. 48), a kako je euharistija sam izvor kršćanske ženidbe, razumljivo je da je redoviti oblik slavlja vjenčanja onaj pod misom.

U tom kontekstu još jednom želimo razmišljati o Vašem konkretnom pitanju i o eventualnom slavljenju sakramenta vjenčanja u korizmi (ili došašću), o samim zaručnicima, ali i o zajednici kojoj pripadaju. Naime, kako ističu naši biskupi, “slavlje ženidbe također pridonosi rastu i posvećivanju Božjeg naroda, te su u njem očituje zajedništvo Crkve koja slavi Kristova spasenjska otajstva”. “Slavlje ženidbe tako pretpostavlja i sudjelovanje župne zajednice. Stoga slavljenje ovog sakramenta može biti i u sklopu nedjeljne euharistije. U tom slučaju treba voditi računa i o tome da takva slavlja – s obzirom na okolnosti – ne remete ozračje zajedništva u kojem čitava zajednica slavi vazmeno otajstvo”, a kako je u korizmi zajednica prvotno usredotočena na duhovnu pripravu na Uskrs – molitvom, postom i pokorom – onda je preporuka naših biskupa sasvim razložna. Ona se – da tako kažemo – “uklapa” i u dio njihovih smjernica u kojima govore da obred vjenčanja treba u isto vrijeme biti svečan i jednostavan, dostojanstven i radostan. “Naime, iako se u slavlju vjenčanja podrazumijevaju radost i slavlje, ipak izvanjsko slavlje ne bi trebalo remetiti dostojanstveno odvijanje svetog čina. Treba uznastojati da svi nazočni djelatno i sabrano sudjeluju u obredu vjenčanja. Valja izbjegavati izvanjsku raskoš koja bi bila sama sebi svrhom, pogotovo ako bi ona bila ponižavajuća za siromašne” (br. 48), možda baš posebno i u korizmeno vrijeme.

IZVOR: Glas Koncila

Rastavljeni i njihova crkvena prava

Odgovara: dr. Smiljan Kožul, pravnik

 Rastavljeni a ne ostavljeni

Poštovano Uredništvo, vrlo rado želim iskoristiti ovu mogućnost da vam postavim pitanje i dobijem stručan odgovor. Molim vas nemojte me osuđivati, jer neprestano trpim od toga: osudio me je ponajprije moj muž, makar ne znam zbog čega, ostavio me i otišao. Osuđuju me susjedi, osuđuje me rodbina, osuđuju me na poslu… a ja sve moram podnašati kako bih ustrajala do kraja.

Evo o čemu se radi. Nakon skoro dvadeset godina braka, moj muž me ostavio i otišao. Zajedno smo rodili dvoje djece, koja su sada velika i pred ženidbom. Ne moram vam opisivati osjećaje, zbunjenost i nesigurnost koji su me odjednom pogodili kada se to dogodilo. Ne želim se nikome osvećivati, ni njemu, a ni njoj, – ako je našao drugu. Želim samo nastaviti živjeti u miru s Bogom, ali kako???

Već evo pet godina kako sam ostala sama i nisam se ni ispovijedala. Kažu da nemam pravo na odrješenje. Samim time nisam ni na svetu pričest išla. Je li to baš tako? Zašto ja moram trpjeti zato što je on otišao od mene? Pa zar me je sada stvarno vezao da nemam pravo primiti milost Božju u svetim sakramentima. Zar me je Bog stvarno ostavio? Samoća je bolna. Mogu li se barem ponovno udati, živjeti s nekim? Koji su uvjeti? Sa prvim sam mužem bila u crkvenom braku. Kao što vidite, jako sam zbunjena, puno toga mi nije jasno.

Katica B.

Poštovana gospođo Katice,

Vaša su pitanja vrlo aktualna, jer je nažalost vrijeme u kojem živimo i način današnjega života mnoge doveo u stanje u kojem se Vi nalazite, u stanje rastavljenosti. Da bih mogao na Vaša pitanja jasno odgovoriti i da biste Vi mogli ispravno shvatiti, potrebno je da najprije razjasnim razne oblike rastavljenosti.

Naglašavam da se sve što ću reći tiče kršćanskih vjernika koji su sklopili crkveni brak pa su se onda rastali. Možemo reći da su tri vrste razvoda:

Prvo: razvode se oni koji nisu mogli više živjeti zajedno, pa su zatražili od civilnih vlasti razvod i dobili ga. To se događa i zbog toga jer se današnji mladi kršćani ne pripremaju ozbiljno za sveti sakrament ženidbe i jer često misle da je dostatna tjelesna privlačnost da bi brak bio sretan. Kada nadođu životne poteškoće, onda se s lakoćom odluče za razvod.

Drugo: razvode se oni koji se za vrijeme trajanja braka zaljube u treću osobu, pa zbog požude kojoj se predaju napuste partnera i odu drugome ili drugoj. Za njih crkveno vjenčanje ne znači ništa, a kasnije se i civilno razvedu. Danas je, nažalost, čest slučaj da muževi odnosno žene nakon dugogodišnjega bračnog života u kojem su sretno živjeli, čak dobili i djecu, izgube glavu za nekom trećom osobom i ostave i partnera i djecu, te zatraže razvod.

Treći slučaj je onaj u kojem Crkva daje rastavu: "Ako jedan od ženidbenih drugova dovodi u veliku duševnu ili tjelesnu pogibelj drugoga ženidbenog druga ili djecu ili na drugi način čini preteškim zajednički život, pruža drugom ženidbenom drugu zakoniti razlog da se rastavi prema odluci mjesnog ordinarija i, ako prijeti pogibelj zbog odgode, prema vlastitoj odluci" (Zakonik Katoličke Crkve, kanon 1153, $ 1.).

Kako vidite, i Crkva priznaje da mogu postojati teški razlozi zbog kojih se osobama koje su crkveno vjenčane može dati odobrenje da nemaju više obveze zajedničkog života s part-nerom. To se naziva "rastava od stola i postelje". No, time partneri ne prestaju biti supruzi. U slučajevima rastave od stola i postelje, osobe se mogu ispovijedati i pričešćivati, ali oni se ne mogu ponovno crkveno vjenčati, jer Gospodin je rekao: "Što je Bog sjedinio, neka čovjek ne rastavlja" (Mt 19, 6). Baš zato se u bračnoj zakletvi i veli: "Do moje ili tvoje smrti". Tek ako se rastavljena osoba ponovno civilno vjenča i započne živjeti bračne odnose s novim partnerom, koji je crkvenom ženidbom vezan, događa se ono što je Isus izjavio: "A ja vam kažem: tko god otpusti svoju ženu... navodi je na preljub, i tko se god otpuštenom oženi, čini preljub" (Mt 5, 32; Mt 19, 9; Mk 10, 11-12; Lk 16, 18). Znači, novo civilno vjenčanje predstavlja razlog zbog kojega osobe koje žive u građanskom braku ne mogu primati sakramente ispovijedi i pričesti. Ovdje želim naglasiti da mnogi vjernici misle da je razvod sam po sebi razlog da netko ne može primati spomenute sakramente. Nije rastava sama po sebi, nego nova civilna ženidba i život s novim partnerom, što je u stvari preljub, koji onda vjerniku ne dozvoljavaju da se ispovijeda i prima svetu pričest.

Naime, da bi vjernik dobio oproštenje grijeha, treba se pokajati i čvrsto odlučiti da neće više griješiti. Budući da osobe koje su se rastale i ponovno oženile ne žele, nisu kadre, odlučiti da neće više griješiti (imati tjelesne odnose), njihova ispovijed nije valjana i oni ne dobivaju oproštenje grijeha. Ako unatoč tome pođu na svetu pričest, njihova je pričest svetogrdna, što jasno naučava sveti Pavao. On u Prvoj poslanici Korinćanima ističe: "Zato, tko god nedostojno jede ovaj kruh ili nedostojno pije ovaj kalež Gospodnji, bit će odgovoran za tijelo i krv Gospodnju. Neka svatko ispita samoga sebe te onda jede od kruha i pije iz kaleža, jer tko jede i pije, osudu svoju jede i pije ako u tome ne razabire Tijelo Kristovo" (1 Kor 11, 27-29).

A sada, poštovana gospođo Katice, odgovaram na Vaša pitanja. Vi tvrdite: "Već evo pet godina kako sam ostala sama i nisam se ni ispovijedala. Kažu da nemam pravo na odrješenje. Samim time nisam ni na svetu pričest išla. Je li to baš tako"? Mislim da Vam je jasno iz onoga što sam gore rekao da oni koji su Vam rekli da nemate pravo na odrješenje, ne iznose nauk Crkve. Vas je muž ostavio i razveo se od Vas da bi mogao živjeti s drugom. Vi ste ostali sa svojom djecom i žrtvujete se za njih. Vama je i te kako potrebna snaga koju Vam jedino mogu dati sveti sakramenti ispovijedi i pričesti. Dakle, dopušteno vam je, dapače, preporučuje se.

Pitate da li Vas je on stvarno vezao da nemate pravo primiti milost Božju i da li morate trpjeti zato što je otišao? Vi doista ne morate trpjeti zato što je on otišao i on Vas nije i ne može vezati da ne biste imali pravo primati milost Božju u svetim sakramentima. Bog Vas nije ostavio, dapače on Vam želi davati snagu da živite za svoju djecu, a to će Vam najsnažnije dati po svetim sakramentima svete ispovijedi i pričesti. Pođite ovih dana na ispovijed i recite svećeniku da Vas je muž napustio i da živite čisto žrtvujući se za svoju djecu. Nikad Vam ni jedan svećenik neće reći da Vas ne može odriješiti i da ne smijete ići na svetu Pričest. Žao mi je da ste slušali one koji su Vam to govorili i da niste već prije pošli svećeniku da biste primali Božju milost.

Vaša tvrdnja da je samoća bolna, nalazi potvrdu u Božjoj objavi, jer je Bog, kada je stvorio Adama, rekao: "Nije dobro da čovjek bude sam; načinimo mu pomoć kao što je on … Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku" (Post 2, 15-22). Sveto pismo nas, dakle, uči da je Eva od Boga darovana Adamu i da je Adam darovan Evi. No, kad Bog daruje, onda On to čini jer zna da bi baš njih dvoje trebali ostati dar jedno drugome do smrti. Zato je Isus ustvrdio: "Što je Bog sjedinio, neka čovjek ne rastavlja" (Mt 19, 6). Stoga Crkva ne može dozvoliti novo crkveno vjenčanje onima koji su sklopili brak, živjeli neko vrijeme pa se onda rastali. Vi ćete, poštovana gospođo Katice, do svoje ili muževe smrti ostati vezani svetim sakramentom ženidbe s mužem koji je Vas i Vašu djecu ostavio i oženio se s drugom. Svakako će Gospodin nagraditi vječnim životom i nebeskom radošću svakog kršćanina koji nastoji ostati vjeran Božjim zapovijedima. Ostanite i Vi vjerni zakletvi koju ste dali Gospodinu u trenutku vjenčanja i nemojte se ponovno udavati. Neka Vam Gospodin udijeli snagu za takvu vjernost po svetim sakramentima ispovijedi i pričesti!

Budite blagoslovljeni!

Nepripuštanje pričesti razvedenih i ponovno civilno vjenčanih osoba ?

 Nepripuštanje pričesti razvedenih i ponovno civilno vjenčanih osoba. Preispitivanje stajališta i odredaba Crkve

 Raspadi bračnih zajednica i razvodi brakova te sklapanje novih civilnim vjenčanjima u suvremenom svijetu su sve češći. To među teolozima, kanonistima i pastoralnim djelatnicima aktualizira problem mogućnosti pripuštanja civilno razvedenih i ponovno vjenčanih osoba sakramentima pokore ili ispovijedi i svete pričesti. U novije vrijeme su se tim pitanjem bavile i dvije Biskupske sinode (gg. 1980. i 2005.), Kongregacija za nauk vjere, u dva navrata (gg. 1973. i 1994.), te pape Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. u svoje dvije postsinodalne apostolske pobudnice (gg. 1981. i 2007.). Iako u doktrinarnom pogledu nije došlo do odstupanja od tradicionalnog učenja Crkve da se razvedene i ponovno vjenčane osobe ne može pripuštati na euharistijsku pričest, došlo je ipak do drugačijeg, blagonaklonijeg gledanja na razvedene i ponovno vjenčane osobe i na njihov položaj unutar Crkve. 

 O mogućnosti pripuštanja na sakramente pokore i svete pričesti osoba razvedenih i ponovno vjenčanih raspravljat će se i na idućoj Izvanrednoj biskupskoj sinodi u listopadu 2014. godine. U cilju pripreme za tu raspravu, na tajnom konzistoriju kardinala u veljači 2014. kard. Walter Kasper je održao predavanje u kojem je ukazao na različite situacije razvedenih i ponovno vjenčanih te se zauzeo za preispitivanje dosadašnjeg stajališta Crkve i za fleksibilniji pristup tome problemu.

 U ovom članku je u prvom djelu ukratko prikazana (do)sadašnja crkvena disciplina s obzirom na uskraćivanje odrješenja u sakramentu pokore i na nepripuštanje svetoj pričesti razvedenih i ponovno vjenčanih osoba, a u drugom dijelu je izneseno gledanje kardinala Kaspera na taj problem i na mogućnost povoljnijeg njegova rješavanja.   

 Uvod

 Izvanredna skupština Biskupske sinode (III.) koja će se održati od 5. do 19. listopada 2014. u Rimu, bavit će se temom: „Pastoralni izazovi o obitelji u kontekstu evangelizacije“. Uz druga pitanja vezana za obitelj i brak, na njoj će se razmatrati i raspravljati o rastavljenim ili razvedenim i ponovno civilno vjenčanim katolicima i o njihovu ne/pripuštanja na sakramente pokore i svete pričesti. To je i predmet ovoga izlaganja, s osobitim osvrtom na istup kardinala Waltera Kaspera na izvanrednom tajnom konzistoriju kardinala 20. veljače 2014., a koji je trebao poslužiti kao pripremni skup za predstojeću Biskupsku sinodu.

 Istup kardinala Kaspera naišao je na širok odjek u javnosti, s tim da su ga mnogi prihvatili s odobravanjem, ali je već na konzistoriju više kardinala izrazilo svoje neslaganje s nekim njegovim postavkama, a negativnih reakcija teologa i pravnika-kanonista bilo je kasnije i s drugih strana.

 O pripuštanju civilno razvedenih i ponovno civilno vjenčanih osoba na pričest dosta se raspravlja od Drugog vatikanskog sabora pa do najnovijeg vremena. Tome pitanju je posvećeno i nekoliko dokumenata najviše crkvene vlasti, tako pape Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., zatim Kongregacije za nauk vjere, i to će, kako rekoh naprijed, biti jedna od tema iduće Biskupske sinode.

 Ovo izlaganje na tu temu podijeljeno je u dva dijela.

1. Uskraćivanje odrješenja u sakramentu pokore i nepripuštanje svetoj pričesti osoba koje nisu valjano raspoložene za primanje tih sakramenata, posebice razvedenih i ponovno civilno vjenčanih

 Najprije općenito o učenju Crkve i o crkvenoj disciplini glede pristupanja sakramentima.

 Onaj tko želi pristupiti na pričest treba biti u stanju milosti. A tko je u teškom grijehu, ako je valjano raspoložen, a to znači da ispovjedi teške grijehe, da se kaje za svoje počinjene grijehe, odluči više ne griješiti i da će izbjegavati bližu grešnu prigodu, posvećujuću milost zadobiva odrješenjem u sakramentu pokore.

 Osobe koje svjesno ne ispovjede sve teške grijehe, koje se za svoje teške grijehe na kaju i koje ne donesu, makar implicitno, odluku da neće činiti teških grijeha i da će od sebe odstraniti ili da će izbjegavati bližu grešnu prigodu, nisu valjano raspoložene za primanje odrješenja, i treba im ga uskratiti u sakramentu pokore, a dosljedno tome, ne mogu biti pripuštene ni svetoj pričesti.

 U svezi s podjeljivanjem sakramenata vjernicima, a u skladu s dotadašnjim teološko-moralnim učenjem i crkvenom praksom, Zakonik kanonskog prava iz g. 1917. određivao je sljedeće:

 – „Laici imaju pravo primati od klera, prema odredbama crkvene stege, duhovna dobra, a napose pomoć nužnu za spasenje“ (kan. 682);

 – „Svaki krštenik, komu pravom nije zabranjeno, može se i mora pripustiti svetoj pričesti“ (kan. 853);

 – „Od euharistije trebaju biti odbijeni oni koji su javno nedostojni, kao što su izopćenici, udareni interdiktom i očito beščasni, dok se ne utvrdi njihovo kajanje i popravak i dok prije ne pruže zadovoljštinu za javnu sablazan“ (kan. 855, § 1).

 Te su se odredbe oslanjale na neke ranije dokumente i upute papa i Kongregacije za širenje vjere.[1]

 U revidiranom kanonskom pravu novog Zakonika kanonskog prava iz 1983. analogne odredbe glase:

 – „Vjernici imaju pravo primati od svetih pastira pomoć iz duhovnih dobara Crkve, osobito iz Božje riječi i sakramenata“ (kan. 213);

 – „Posvećeni služitelji ne mogu uskratiti sakramente onima koji ih prikladno traže, koji su valjano raspoloženi i kojima se pravom ne zabranjuje primanje sakramenata“ (kan. 843, § 1);

 – „Svakom krštenom kome se to pravom ne zabranjuje može se i mora dopustiti da prima svetu pričest“ (kan. 912);

 – „Neka se primanje svete pričesti ne dopušta izopćenima ni udarenima zabranom bogoslužja pošto im je izrečena ili proglašena kazna, a ni drugima koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu“ (kan. 915).

 Upravo temeljem zadnjeg dijela kanona 855, § 1 Zakonika iz 1917. i kanona 915. Zakonika iz 1983. uskraćuje se pričest razvedenim i ponovno civilno vjenčanim katolicima u redovitim prilikama. Dakako, za neredovite prilike, kao što je teška bolest i smrtna pogibelj, vrijede druga moralna načela, o kojima ovdje nećemo govoriti.

 Uskraćivanje odrješenja u sakramentu pokore i nepripuštanje na svetu pričest osoba koje su se razvele (dakako civilno, jer u Crkvi razvod braka ne postoji) te potom sklopile novu civilnu ženidbu nije jedini slučaj kada neka osoba nije valjano raspoložena za primanje sakramenata, i kada joj ih treba uskratiti. Isto vrijedi i za one vjernike katolike za koje ispovjednik utvrdi da neprestano i učestalo, bez ikakve volje i obećanja da će se popraviti, ili da će od sebe otkloniti bližu grešnu prigodu, teško griješe, npr. vrše teške pljačke i krađe, vrše teška nasilja nad bračnim drugom ili nad djecom, koje žive u konkubinatu ili održavaju neprekidno spolne odnose s osobama s kojima nisu vezani bračnim vezom.  Ovakvim slučajevima se možda ne posvećuje dovoljna pažnja u sakramentalnoj praksi, ali s načelnog stajališta u pogledu uskraćivanja ili nepripuštanja na sakramente treba ih promatrati jednako kao i slučajeve razvedenih i ponovno civilno vjenčanih.

 Među običnim vjernicima, a i u stručnim krugovima teologa-moralista i kanonista, kao i dušobrižnika, pozornost je u naše vrijeme usmjerena prvenstveno na uskraćivanje odrješenja u sakramentu pokore i na ne/pripuštanje na pričest osoba razvedenih i ponovno civilno vjenčanih. Zato u ovom članku govorim samo o tome.

 Osobe koje se razvedu te potom, protivno božanskom zakonu o nerazrješivosti ženidbe, stupe u novu bračnu zajednicu i provode život „more uxorio“, pa tako „tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu“, ne ispunjavaju uvjete koji se traže za dobivanje odrješenja u sakramentu pokore ili ispovijedi, a dosljedno tome nisu valjano raspoložene ni za primanje pričesti.

 Vjernik komu su poznati uvjeti za dopušteno pristupanje na sakramente pokore ili ispovijedi i pričesti, i svjestan je svoga nesređenog stanja, te da ne ispunjava tražene uvjete ili da nije u stanju posvećujuće milosti, sam mora znati da mu nije slobodno i dopušteno pristupati sakramentu pričesti ili euharistije. S druge strane, sveti službenik – svećenik, znajući za nekoga da je razveden i da se ponovno civilno vjenčao, treba mu uskratiti odrješenje u ispovijedi i odbiti od pričesti. Uostalom, kao što sam naprijed napomenuo, isto vrijedi i za one vjernike katolike koji žive bračnim životom a nisu uopće vjenčani, ili su vjenčani samo civilno.

 Pitanje ispovijedi i pripuštanja na pričest razvedenih osoba i ponovno civilno vjenčanih postalo je posebno aktualno nakon Drugog vatikanskog sabora. U različitim krajevima, naročito u SAD, dotadašnje crkveno teološko gledanje i moralno-pravno reguliranje toga pitanja i stanja smatralo se previše krutim i za današnje vrijeme neodgovarajućim. Isticalo se kako u stvarnosti treba voditi računa o veoma različitim ljudskim sudbinama, i svraćala se pozornost posebno na one koji su imali utemeljenih sumnji o valjanosti svoga prethodnog braka, ali to nisu mogli dokazati u kanonskom postupku utvrđivanja i presuđivanja moguće ništavosti svoga braka ili ženidbe. U nekim sredinama predlagano je i prakticirano rješenje „pro foro interno“, a to znači da su u određenim slučajevima ispovjednici davali odrješenje razvedenim i ponovno vjenčanim i pripuštali ih na pričest.

 To je potaklo Kongregaciju za nauk vjere da je 11. travnja 1973. uputila povjerljivo Pismo biskupima Katoličke crkve i dala neke smjernice. U tom se dokumentu podcrtavalo da se svi trebaju pridržavati crkvene nauke o nerazrješivosti ženidbe, a glede pitanja da li se vjernike koji su u nesređenim situacijama može pripustiti na sakramente, upućivalo se na važeće zakonodavstvo Crkve, ali također na „provjerenu praksu Crkve na unutarnjem području“ (probata praxis Ecclesiae in foro interno).[2]

 Nerazrješivost ženidbe je potvrđena kao neupitna, dok je upućivanje na „provjerenu praksu Crkve u unutarnjem području“ ostavilo otvoren prostor za različita tumačenja. Sve jasnije se pokazivala potreba za izdavanje jasnih uputa o pastoralnom držanju u odnosu na razvedene i ponovno vjenčane vjernike. Biskupska sinoda 1980. se pozabavila tim problemom i usvojila više propozicija, među njima jednu o nerazrješivosti braka (prop. 13) i drugu o razvedenim osobama i o njihovu ne/pripuštanju euharistijskoj pričesti i sakramentu pokore (prop. 14).[3] Polazeći od tih propozicija, Ivan Pavao II. je u svojoj postsinodalnoj apostolskoj pobudnici Familiaris consortio (Obiteljska zajednica), od 22. studenoga 1981., dao niz konkretnih odredbi i naputaka.

 Govoreći o pastoralnom djelovanju u nekim nesređenim bračnim situacijama, papa Ivan Pavao II. se osvrnuo na brakove na probu, na slobodne veze (u vanbračnim zajednicama), na civilne ženidbe katolika, na rastavljene i razvedene osobe koje se nisu ponovno vjenčale, te na razvedene i ponovno vjenčane. S obzirom na ove posljednje kaže: „Crkva koja je ustanovljena da svim ljudima, a posebno krštenima, donese spasenje, ne može prepustiti samima sebi one koji su – već povezani sakramentalnom ženidbenom vezom – željeli sklopiti drugi brak“, pa nastavlja: „Pastiri /…/ trebaju dobro razlikovati situacije, jer postoji razlika između onih koji su se iskreno trudili da spase svoj brak, a ipak su od svoga bračnog druga sasvim nepravedno napušteni, od onih koji su teškom svojom krivnjom razorili kanonski valjanu ženidbu“. Papa napominje kako postoje i takve situacije da neki uspostavljaju novu vezu „radi odgoja svoje djece, a koji često, prema njihovoj savjesti, imaju subjektivnu sigurnost da njihova prethodna ženidba, nepopravljivo razorena, nije nikada ni bila valjana“. Papa potom traži od pastira i cijele zajednice vjernika da pružaju pomoć razvedenima koji su se ponovno oženili, nastojeći da se kod njih stvori osjećaj da nisu odijeljeni od Crkve, nego da kao krštenici mogu i moraju i dalje sudjelovati u njezinom životu. „Valja ih poticati“, kaže, „da slušaju Božju riječ, da prisustvuju misnoj žrtvi, da ustraju u molitvi, da dadu svoj doprinos djelima ljubavi i pothvatima zajednice za pravednost, da odgajaju svoju djecu u kršćanskoj vjeri, da gaje duh pokore i to pokažu svojim djelima, konačno da svednevice mole milost Božju“.[4]

 A što se tiče pripuštanja pričesti oženjenih i ponovno vjenčanih, Ivan Pavao II. jasno kaže da Crkva ponovno potvrđuje svoju stegu, zasnovanu na Svetom pismu, i ne može euharistijskom zajedništvu ili pričesti pripustiti razvedene i ponovno oženjene, koji su sami sebe učinili za to nesposobnim, budući da je njihov životni položaj u objektivnoj suprotnosti sa zajedništvom ljubavi između Krista i Crkve, što je označeno i uprisutnjeno u euharistiji. Za nepripuštanje na pričest postoji, nastavlja Papa, još jedan pastoralni razlog: ako bi se te osobe pripustilo euharistijskoj pričesti, vjernici bi bili uvedeni u zabludu i krivo bi shvaćali nauk Crkve o nerazrješivosti ženidbe.[5]

 Pitanje pripuštanja pričesti razvedenih i ponovno oženjenih tijesno je vezano uz pomirenje u sakramentu pokore, čime bi se zapravo otvorio put sakramentu euharistije. A s tim u svezi Papa napominje: „Pomirenje u sakramentu pokore /…/ može se udijeliti jedino onima koji su se pokajali što su pogazili znak Saveza i vjernosti Kristu, te su iskreno spremni provoditi takav život koji nije u suprotnosti s nerazrješivošću ženidbe“. Praktično to bi značilo, tumači Papa, da bi se moglo razvedene i ponovno vjenčane pripustiti sakramentu pokore ili ispovijedi, a onda i pričesti, kada se muž i žena u novom braku, radi teških razloga – npr. radi odgoja djece – ne mogu rastaviti, ali preuzmu obvezu da žive u potpunoj uzdržljivosti, tj. da se uzdržavaju od čina koji su pridržani samo bračnim drugovima.[6]

 Što je sadržano u Familiaris consortio pape Ivana Pavla II. ovako rezimira Katekizam Katoličke crkve: „U naše doba u mnogim zemljama brojni katolici pribjegavaju razvodu po građanskim zakonima te građanski sklapaju novu vezu. /…/ Crkva drži da ne može priznati valjanom novu vezu ako je prvi brak bio valjan. Ako su se rastavljeni građanski ponovno vjenčali, nalaze se u stanju koje se objektivno protivi Božjemu zakonu. Stoga ne mogu pristupiti euharistijskoj pričesti dokle god traju takve prilike. Iz istog razloga ne mogu preuzimati stanovite crkvene odgovornosti. Ne može im se udijeliti ni pomirenje u sakramentu pokore, osim onima koji se pokaju što su povrijedili znak Saveza i vjernosti Kristu, obvezavši se živjeti u potpunoj uzdržljivosti“.[7]

 Unatoč jasnim odredbama Ivana Pavla II. u apostolskoj pobudnici Familiaris consortio i u Katekizmu Katoličke crkve, i dalje je u nekim područjima  podržavana drugačija pastoralna praksa, i pokušavalo se u određenim stručnim studijama teološki opravdati takvu praksu. Mnogi svećenici su razvedenima i ponovno vjenčanima, koji su to tražili, podjeljivali odrješenje i preporučivali, ili barem tolerirali da se pričešćuju.

 Da bi odgovorili pastoralnim zahtjevima, biskupi Gornje Rajne u Njemačkoj, Oskar Saier, nadbiskup Freiburga i. Br., Karl Lehman, biskup Mainza, i Walter Kasper, biskup Rottenburg-Stuttgarta, objavili su 10. srpnja 1993. Pastoralno pismo naslovljeno: Grundsätze für eine seelsorgliche Begleitung von Menschen aus zerbrochenen Ehen und von Wiederverheirateten Geschiedenen (Temeljna načela za pastoralno praćenje osoba iz razorenih brakova i razvedenih i ponovno vjenčanih). Oni su dopustili mogućnost da razvedeni i ponovno civilno vjenčani vjernici u određenim slučajevima pristupe stolu Gospodnjem, ako nakon razgovora s razboritim i iskusnim svećenikom drže u svojoj savjesti da im je to dopušteno. Ta je inicijativa njemačkih biskupa pozitivno prihvaćena na mnogim stranama u Crkvi, ali se ne mali broj kardinala i biskupa obratio Kongregaciji za nauk vjere i zatražio razjašnjenje u pogledu takvog postupanja.

 Neki teolozi su bili još radikalniji od spomenutih njemačkih biskupa, i tražili su promjenu u crkvenoj nauci i disciplini. Jedni su držali da se nakon nekog vremena pokore treba službeno pripustiti na sakramente vjernike razvedene i ponovno vjenčane, a drugi su bili mišljenja da pitanje treba prepustiti svećenicima koji djeluju u pastoralu, ili odluku prepustiti samim zainteresiranim vjernicima.

 Zbog doktrinarnih implikacija takvih prijedloga, Kongregacija za nauk vjere, na čijem je čelu bio prefekt Joseph kard. Ratzinger, uputila je 14. rujna 1994. biskupima Katoličke crkve Pismo o euharistijskoj pričesti vjernika koji su poslije razvoda sklopili novi brak, u kojem se, uz ostalo, ponavljaju riječi Katekizma, koje sam naprijed naveo, kao i ono što je Ivan Pavao II. opširnije izložio u svojoj pobudnici Familiaris consortio. Napominje se da uskraćivanje sakramenata razvedenima i ponovno vjenčanima nema kazneni ili diskriminirajući karakter prema njima, nego izražava objektivnu situaciju koja sama po sebi čini nemogućim pristupanje euharistijskoj pričesti. Zatim se kaže da za vjernike koji ustraju u takvoj bračnoj situaciji, pristupanje euharistijskoj pričesti se otvara jedino sakramentalnim odrješenjem u ispovijedi, a koje se može dati samo onima koji se pokaju što su povrijedili znak Saveza i vjernosti Kristu, i koji su iskreno raspoloženi živjeti na način koji više neće biti u suprotnosti s nerazrješivošću ženidbe.[8]

 I nakon navedenih intervencija najviše crkvene vlasti bilo je i dalje autora koji su smatrali, i različitom argumentacijom obrazlagali da se kan. 915. Zakonika kanonskog prava iz 1983., koji sam ranije citirao, o uskraćivanju pričesti „drugima koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu“, ne odnosi ili ne primjenjuje na razvedene i ponovno vjenčane ako subjektivno smatraju da se ne nalaze u očitom teškom grijehu, i ako  tvrdokorno u njemu ne ustrajavaju.

 To je bio povod i razlog Papinskom vijeću za tumačenje zakonskih tekstova da, u suglasnosti s Kongregacijom za nauk vjere i Kongregacijom za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, 24. lipnja 2000. donese posebnu Izjavu u kojoj ukazuje na pogrešno tumačenje navedenog kanona.[9]

 Pitanjem pripuštanja odnosno nepripuštanja na euharistijsku pričest razvedenih i ponovno vjenčanih bavila se i Biskupska sinoda u listopadu 2005. u okviru teme: „Euharistija: izvor i vrhunac života i poslanja Crkve“,[10] a potom i papa Benedikt XVI. Ratzinger. On u svoj postsinodalnoj apostolskoj pobudnici Sacramentum caritatis (Sakrament ljubavi), od 22. veljače 2007., o uskraćivanju pričesti razvedenima i ponovno vjenčanima uglavnom ponavlja što je rečeno u pobudnici Familiaris consortio Ivana Pavla II. i u pismu Kongregacije za nauk vjere, upućenom katoličkim biskupima 1994. godine.[11]

 Sintetizirajući bitni sadržaj crkvene nauke o pitanju kojim se ovdje bavimo, mogli bismo, prema prikazu kardinala Ratzingera u jednom njegovu tekstu iz vremena dok je bio prefekt Kongregacije za nauk vjere (1998.), reći sljedeće:

 – Vjernici razvedeni i ponovno vjenčani nalaze se u stanju objektivno suprotnom nerazrješivosti ženidbe;

 – ostaju članovi Božjega naroda i trebaju osjećati ljubav Kristovu i majčinsku blizinu Crkve;

 – pozvani su da aktivno sudjeluju u životu Crkve, u mjeri u kojoj je to spojivo s njihovim objektivnim stanjem;

 – zbog njihovog objektivnog stanja ne mogu biti pripušteni na svetu pričest, niti na vlastitu inicijativu pristupiti stolu Gospodnjem;

 – zbog njihovog objektivnog stanja ne mogu vršiti određene crkvene odgovornosti;

 – ako se rastave ili ako žive kao brat i sestra, mogu biti pripušteni na sakramente;

 – koji su subjektivno uvjereni u nevaljanost svoje prethodne ženidbe, trebaju svoje stanje urediti na vanjskom forumu;

 – vjernici razvedeni i ponovno vjenčani ne mogu nikada izgubiti nadu u postizanje spasenja.[12]

 Sve što je iz najnovijih dokumenata najviše crkvene vlasti ovdje dosad izneseno ne predstavlja velik zaokret ni u doktrinarnom pogledu ni u praktičnom držanju u odnosu na ne/pripuštanje razvedenih i ponovno vjenčanih osoba sakramentima pokore i pričesti. Ukazuje ipak na spremnost i stanovita nastojanje u Crkvi da se istraže putovi i nađe način kako i tim osobama omogućiti da budu dionici sakramentalnih duhovnih plodova.

1. Mišljenje kardinala Waltera Kaspera o pripuštanja na pričest razvedenih i ponovno vjenčanih.

 Kako sam naprijed naveo, na tajnom konzistoriju kardinalâ u veljači 2014. godine, uvodno izlaganje o temi obitelji imao je kardinal Walter Kasper. On je u tom izlaganju najprije ukazao na krize obitelji i braka u današnjem svijetu, a zatim je govorio o obitelji u redu stvaranja, strukturama grijeha u obiteljskom životu, o obitelji u kršćanskom redu otkupljenja, o obitelji kao kućnoj Crkvi, te posebno o problemu razvedenih i ponovno vjenčanih vjernika.

 Ovdje iznosim glavne točke vezano za ovo posljednje. Kasper je istaknuo kako je broj razorenih obitelji u brzom porastu, te napomenuo kako nije dovoljno promatrati problem samo sa stanovišta i iz perspektive Crkve kao sakramentalne stvarnosti, nego da ga treba promatrati također iz perspektive onih koji trpe i traže pomoć, te da se problem ne može svesti samo na pitanje pripuštanja na pričest razvedenih i ponovno vjenčanih – tiče se čitavog bračnog i obiteljskog pastorala. Istaknuo je kako dušobrižnici trebaju učiniti sve što je moguće da pridonesu ozdravljenju i izmirenju u brakovima koji su u krizi, ali da postoje situacije u kojima svaki razumni pokušaj da se spasi brak ostaje uzaludan. Konstatirao je da mnogi koji su napušteni ovise, za dobro djece, od novog odnosa i od novog civilnog braka; često, nakon gorkog iskustva iz prošlosti, novi odnosi donose novu radost, ponekad se doživljavaju kao dar s neba.

 I postavio je pitanje: Što Crkva može učiniti u takvim situacijama? Odmah je i naglasio kako ona ne može predložiti rješenje različito ili suprotno Isusovim riječima, misli se na riječi o nerazrješivosti ženidbe: „Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“ (Mt 9, 16). Ali je i nadodao da – zbog milosrdne Božje vjernosti – ne postoji ljudska situacija koja je apsolutno lišena nade i rješenja. Koliko god čovjek može pasti nisko, ne može nikada pasti niže nego što je Božje milosrđe. Pitanje je, dakle, nastavio je Kasper: Kako Crkva može odgovoriti u svom pastoralnom djelovanju na problem razvedenih i ponovno civilno vjenčanih vjernika? Problem je, kaže, relativno noviji, koji postoji od uvođenja civilne ženidbe u Francuskoj preko Napoleonovog Code civil (1804.), a potom  uvedene u mnogim državama.

 Kasper napominje kako je Crkva, da odgovori toj novoj situaciji, posljednjih decenija učinila značajne korake. Prema Zakoniku kanonskog prava 1917., razvedeni i ponovno civilno vjenčani tretirani su kao bigami i ipso facto infames – beščasni, i mogli su, prema težini slučaja, biti kažnjeni izopćenjem iz Crkve ili udareni osobnim interdiktom (k. 2356). Novi Zakonik kanonskog prava 1983., osim odredbe o uskraćivanju pričesti onome tko tvrdokorno ustraje u očitom teškom grijehu (k. 915), i o nepripuštanju da bude kum na krštenju i potvrdi onoga tko ne provodi život u skladu s vjerom i preuzetom službom (usp. k. 874, § 1,3 i k. 893, § 1), ne predviđa drugih kazna za razvedene i ponovno vjenčane, a Familiaris consortio Ivana Pavla II. i Sacramentum caritatis Benedikta XVI. govore čak na blagonaklon način o tim kršćanima; uvjerava ih se da nisu izopćeni iz Crkve, nego da su dio Crkve, i poziva ih se da sudjeluju u njezinu životu. Novi je to ton, kaže Kasper, ali se može postaviti pitanje: Nije li možda moguć daljnji razvoj ublažavanja crkvene discipline u pogledu takvih situacija?

 Kasper je u svom izlaganju na konzistoriju istaknuo kako se ne može polaziti od pojma objektivne situacije svedene na jedan samo vid; odgovor općenit, ili jedinstveno rješenje za sve slučajeve ne postoji. Treba se ozbiljno zapitati, smatra on: Da li mi stvarno vjerujemo u oproštenje grijeha, kao što ispovijedamo u Vjerovanju, i da li uistinu vjerujemo da netko tko je počinio jednu pogrešku, ako se kaje i, ne mogavši je otkloniti bez nove pogreške, čini sve što mu je moguće, može dobiti Božje oproštenje? A onda, možemo li mu mi uskratiti odrješenje? Bi li to bilo postupanje dobrog pastira i milosrdnog Samaritanca?

 Kasper zatim uzima u razmatranje dvije situacije, za koje su u nekim službenim dokumentima već natuknuta rješenja. Želi, kaže, samo postaviti pitanja, ograničavajući se na to da naznači pravac kojim bi bilo moguće ići u potrazi za rješenjima, a da će biti zadatak Biskupske sinode da, u suglasju s papom, dadne odgovor.

 Prva situacija, naznačena u Familiaris consortio, odnosi se na razvedene ponovno vjenčane, koji su u savjesti subjektivno uvjereni da njihov prethodni brak, nepopravljivo razoren, nije nikada ni bio valjan. Kasper se u tom kontekstu dotakao pravne pretpostavke kanonskoga prava o valjanosti ženidbe dok se suprotno ne dokaže (usp. k. 1060), pitajući: Nije li to možda pravna fikcija? Ali, s druge strane, ženidba, ukoliko je sakrament, ima javni karakter, i odluka o njegovoj valjanosti ne može biti prepuštena potpuno subjektivnoj prosudbi upletenih osoba. Prema kanonskom pravu prosudba spada na crkvena sudišta, ali se ponekad postavlja pitanje da li sudbeni put treba biti jedini put za rješavanje problema, i zar ne bi bili mogući drugi postupci, više pastoralni i duhovni. Kao alternativa, moglo bi se razmišljati da biskup taj zadatak povjeri nekom svećeniku s duhovnim i pastoralnim iskustvom, koji bi prosudio o pripuštanju na ispovijed i pričest nekoga tko je razveden i ponovno vjenčan.

 Druga, teža situacija su tvrde i izvršene ženidbe, u kojima je zajedništvo bračnog života nepopravljivo razoreno i jedna ili obje stranke su sklopile drugi, civilni brak. U pismu iz 1994. godine Kongregacije za nauk vjere biskupima Katoličke crkve navodi se kako razvedeni i ponovno vjenčani ne mogu primiti sakramentalne pričesti, ali mogu primiti duhovnu (communio spiritualis). To međutim, napominje Kasper, povlači druga pitanja. Tko primi duhovnu pričest, jedno je s Isusom Kristom; kako onda može biti u protuslovlju s Kristovom zapovijedi? Zašto ne može primiti također sakramentalnu pričest? Ako isključimo od sakramenata kršćane razvedene i ponovno vjenčane koji su raspoloženi da im pristupe i upućujemo ih na izvansakramentalni put spasenja, ne stavljamo li možda na diskusiju temeljnu sakramentalnu strukturu Crkve? A onda čemu služe Crkva i njezini sakramenti? Dalje Kasper kaže: „U Vjerovanju priznajemo: Vjerujem u oproštenje grijeha. To znači: tko se obratio, oprost je uvijek moguć. Ako je moguć za ubojicu, moguć je i za preljubnika. Možemo li taj put, put obraćenja slijediti u ovoj situaciji – razvedenih i ponovno vjenčanih“?

 Uzima potom primjer i postavlja pitanje:

 – Ako se razvedeni i ponovno vjenčani kaje zbog svog promašaja u prvom braku,

 – ako je raščistio obveze prvoga braka,

 – ako je isključena mogućnost da se vrati natrag,

 – ako ne može, a da ne počini drugu krivnju, napustiti obveze preuzete novim    civilnim brakom,

 – ako se trudi živjeti najbolje što je moguće drugi brak vjernički, i odgajati vlastitu djecu u vjeri,

 – ako ima želju za sakramentima kao izvorom snage u svojoj situaciji,

 trebamo li, i možemo li mu uskratiti, nakon nekog vremena novog usmjeravanja, sakrament pokore i potom pričesti?

 Taj put, kako kaže, ne bi bilo generalno rješenje za sve slučajeve, nego za mali broj razvedenih ponovno vjenčanih, iskreno zainteresiranih za sakramente. Zatim napominje da taj put sa strane Crkve ili njezinih službenika-dušobrižnika, pretpostavlja diskreciju – duhovno rasuđivanje, pastoralnu razboritost i mudrost. Ta sposobnost rasuđivanja nije lagani kompromis između krajnje strogosti i popustljivosti, nego je hod zdravog srednjeg puta i prave mjere. Želim, zaključio je Kasper, da na putu takvoga rasuđivanja, u tijeku sinodalnog procesa uspijemo pronaći zajednički odgovor, da bismo na vjerodostojan način posvjedočili Božju riječ u teškim ljudskim situacijama, kao poruku vjernosti, ali također kao poruku milosrđa, života i radosti.[13]

 U replici nakon izlaganja kardinalima koji se nisu slagali s Kasperom, on je istaknuo kako ne postoji jedna samo objektivna situacija koja se protivi pripuštanju razvedenih ponovno vjenčanih na pričest, nego postoje mnoge veoma različite situacije. Ako npr. jedna žena, koja je ostavljena od muža bez njezine krivnje, nastoji čestito živjeti u drugom braku, sklopljenom civilno, te odgaja kršćanski djecu i primjerno se zalaže u župi (kao što se često događa), onda se objektivno ta situacija bitno razlikuje od one, nažalost česte, kada je netko, više-manje indiferentan s vjerskog stanovišta, i sklopi drugi brak civilni i u njemu živi uglavnom podalje od Crkve.[14]

Zaključak

 Kako se iz ovoga prikaza može razabrati, crkveno učiteljstvo i najviša vlast obraćaju u najnovije vrijeme posebnu pozornost osobama iz razvedenih brakova i koje su potom sklopile novi civilni brak, a kojih je u suvremenom svijetu sve više, te koje, prema dosadašnjem naučavanju i kanonskom reguliranju, ne mogu dobiti odrješenja svojih grijeha u sakramentu pokore i nije im dopušteno pristupanje svetoj pričesti. Iako u tom pogledu na općem crkvenom planu nije došlo do bitnih promjena, ipak su učinjeni značajni pomaci u nastojanju da se i te osobe aktivno uključi u crkvenu zajednicu i da im se, vodeći računa o različitosti slučajeva, pruži duhovna pomoć na način i u mjeri u kojoj je to moguće.

 Kardinal Walter Kasper, čije izlaganje na tajnom konzistoriju u veljači 2014. sam ovdje predstavio, više je postavljao pitanja i naznačivao dvojbe nego što je iznosio apodiktičke tvrdnje i predlagao svoja rješenja u pogledu pripuštanja razvedenih i ponovno vjenčanih na sakramente pokore i pričesti. Dalo se ipak naslutiti kamo on naginje, i dosta kardinala je, prema izvješću novinara M. Tosattija u novinama La Stampa, na konzistoriju izrazilo manje ili veće neslaganje s Kasperovim istupom. Među ostalima to su učinili Carlo Caffara, nadbiskup Bologne, Gerhard Ludwig Müller, prefekt Kongregacije za nauk vjere, Walter Brandmüller, bivši predsjednik Papinske komisije za povijesne znanosti, Angelo Bagnasco, nadbiskup Genove i predsjednik Talijanske biskupske konferencije, Robert Sarah, iz Gvineje, predsjednik Papinskog vijeća „Cor Unum“, Mauro Piacenza, prefekt Penitencijerije, Angelo Scola, nadbiskup Milana, Camillo Ruini, bivši papin Vikar za biskupiju Rim. Pošto je Kasper težište stavio na pastoralnu dimenziju problema, Ruini je upozorio kako bi bila fatalna pogreška htjeti ići putem pastoralnosti bez obaziranja na nauku.[15]

 Na izlasku iz dvorane u kojoj je konzistorij održavan, novinari su kardinalu Kasperu postavili nekoliko pitanja. Jedno od njih je bilo: Je li razgovarao s Papom prije izvanrednog konzistorija? Na što je on odgovorio: „Da, Papa mi je rekao: postavi pitanja, ne rješenja. I ispravno je postavljati si pitanja u vjeri. /…/ Postavio sam pitanja, ali ne insistiram na mojem gledanju. Ja nemam rješenja, treba rasuđivati, a biskupska sinoda će raspravljati o tim pitanjima“. A na upit: Postoji li opasnost rascjepa unutar kardinalskog zbora glede pitanjâ koja se odnose na obitelj? Kasper je odgovorio: „Ne, ovo je sinodalni kontekst, treba postići konsenzus, potrebna nam je izmjena, argumenti, i također molitve“.[16]

 Što reći, na kraju?

 Kasperova razmišljanja su izazovna, i sigurno će se na Biskupskoj sinodi ona uzimati u razmatranje i o njima raspravljati, ali je teško očekivati da bi moglo doći i do nekog značajnijeg zaokreta u naučavanju i u praktičnom pastoralnom postupanju u Crkvi. Učenje o nerazrješivosti braka, koje se temelji na Kristovim riječima: „Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“, je neupitno. Jedino bi, možda, neke nove teološke spoznaje i sagledavanje nekih novih pastoralnih elemenata mogli doprinijeti tome da se na crkvenim sudovima lakše, što ne znači i proizvoljno, donose presude o nevaljanosti brakova koji su se raspali.

 Svakako da u slučaju valjanog jednoga braka, dok traje ženidbeni vez, ne može biti priznata valjanost novoga braka. Ali ostaje pitanje: Da li, osim u slučaju teške bolesti i smrtne pogibelji, moraju u svakom slučaju biti isključeni od ispovijedi i primanja pričesti svi koji su se rastavili ili razveli pa sklopili novi civilni brak, i žive bračnim životom? Kardinal Walter Kasper nije toga mišljenja, a ni mnogi drugi, i možda bi odgovor na postavljeno pitanje mogla ponuditi Biskupska sinoda koja će se uskoro održati.

 [1] Vidi: Aleksandar VII., konst.: Sacrosancti, 18. siječnja 1658., § 2, brr. XII, XIII; Klement IX., konst.: In excelsa, 13. rujna 1669., § 1, brr. XII, XIII, § 3; Klement XII., ap. p.: Compertum, 24. kolovoza 1734, dub. X, XII; ap. p. Concredita Nobis, 13. svibnja 1739; Benedikt XIV., konst.: Omnium solicitudinem, 12. rujna 1744., § 14, dub. X, XII, § 26, 33 ss; enc.: Ex omnibus, 16. listopada 1756, § 3 ss.; Kongregacija za širenje vjere, instr. (za mis. Malabar.), 9. travnja 1783.; instr. (ap. vik. Sutchuan.), 29. travnja 1784.

 [2] Kongregacija za nauk vjere, Pismo: Haec Sacra Congregatio, prot. n. 1284/66, u Enchiridion Vaticanum, 4, br. 2363, str. 1508s.

 [3] Biskupska sinoda (1980), Popis propozicija: Post disceptationem de muneribus familiae christianae in mundo hodierno, u: Enchiridion Vaticanum, 7, brr. 695-806, str. 660-740.

 [4] Ivan Pavao II., ap. pobudnica Familiaris consortio, 22. studenoga 1981., br. 84., u: Enchiridion Vaticanum, 7, br. 1798; hrvatski prijevod, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, Dokumenti, 64, str. 114.

 [5] Isto, u: Enchiridion Vaticanum, 7, br. 1799; hrvatski prijevod, KS, Dokumenti, 64, str. 114.

 [6] Isto, u: Enchiridion Vaticanum, 7, br. 1800; hrvatski prijevod, KS, Dokumenti, 64, str. 114-115.

 [7] Katekizam Katoličke crkve, br. 1650, Zagreb, Glas Koncila, 1994., str. 425.

 [8] Vidi: Kongregacija za nauk vjere, Pismo biskupima Katoličke crkve: Annus internationalis, o euharistijskoj pričesti vjernika koji su poslije razvoda sklopili novi brak, 14. rujna 1994., u: Enchiridion Vaticanum, 14, brr. 1455-1456, str. 792-800.

 [9] Papinska komisija za tumačenje zakonskih tekstova, Dichiarazione, 24. lipnja 2000., u: Communicationes, vol. XXXII/2000, 2, str. 159-162.

 [10] Vidi: Biskupska sinoda g. 2005. (XI. redovita opća skupština), Elenco finale delle proposizioni, pr. 40, u: Enchiridion Vaticanum, 23, brr. 1143-1145, str. 765-766.

 [11] Benedikt XVI., ap. pobudnica Sacramentum Caritatis, 22. veljače 2007., br. 29, u: Enchiridion Vaticanum, 24, br. 136-138, str. 139-142; u prijevodu na hrvatskom jeziku, koji je u nizu: Dokumenti, 146, objavila Kršćanska sadašnjost, Zagreb, Sakrament ljubavi, str. 46-49.

 [12] Vidi: J. Ratzinger, Introduzione, u: Congregazione per la dottrina della fede, Sulla pastorale dei divorziati risposati, Documenti, commenti e studi, Libreria Editrice Vaticana, 1998, str. 11-20.

 [13] Izlaganje kardinala Waltera Kaspera održano na tajnom konzistoriju 20. veljače 2014. objavljeno je u: Il Foglio quotidiano, XIX, 51 – Vaticano Esclusivo I, 1. ožujka 2014., a zatim i kao zasebna knjižica: Il Vangelo della famiglia, Ed. Queriniana, a stavljeno je i  na Internet: www.sanfrumenzio.it/archivio/kasper_famiglia.pdf

 [14] Vidi: W. Kasper, „Misericordia e verità per i divorziati risposati” – na Internetu http:/chiesa.espresso.repubblica.it/articolo/1350739.

 [15] Prema izvješću preuzetom s Interneta: www.lastampa.it/2014/03/24/blogs/san-pietro-e-dintorni.conci…

 [16] Prema izvješću na Internetu: www.genitoriseparati.org/blog-notizie/religione/312-card-kasp…

 Članak je objavljen u: Crkva u svijetu, Vol. 49, No 3 (g. 2014.), str. 369-383.

Može li ateist sklopiti crkveni brak?

Na vjeronauku smo učili da se bez krštenja ne može primiti nijedan sakrament. Kako je onda moguće da crkveni brak sklopi katolička i nekrštena osoba?

 Katolička nas Crkva uči da je krst vrata sakramenata, stoga tko nije primio krst, ne može valjano primiti ni ostale sakramente. Obzirom na to, ono što ste učili na vjeronauku siguran je nauk Katoličke Crkve. Na samom početku, kako bi se moglo ispravno odgovoriti na ovo pitanje, treba reći da je ženidba bez ikakve sumnje jedan od sedam sakramenata Katoličke Crkve. Ona je savez, kojim muška i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu svoga života po svojoj naravi usmjerenu k dobru ženidbenih drugova, te k rađanju i odgajanju potomstva (kan. 1055). Krist Gospodin je ženidbu među krštenima uzdigao na dostojanstvo sakramenta. I kada krštene osobe sklapaju katoličku ženidbu, ona je samim tim ugovor i sakrament, i ne mogu se te dvije stvarnosti odijeliti jedna od druge.

Ipak, Katolička Crkva, iako zabranjuje tzv. mješovite ženidbe, tolerantna je zajednica koja dopušta sklapanje ženidbe članovima Katoličke Crkve s drugim krštenicima koji su kršteni u bilo kojoj kršćanskoj vjerskoj zajednici, pa čak i s nekrštenicima. Crkva to čini zbog prirodnoga prava svake ljudske osobe da može sklopiti ženidbu, ako joj to pravo u pojedinom slučaju ne zabranjuje.

Prema propisima Katoličke Crkve, ženidba između krštene katoličke osobe i nekrštene osobe zabranjena je, budući joj na putu valjanosti stoji zaprjeka različitosti vjere (disparitas cultus). To je temeljno načelo kojega bi se trebali pridržavati svi krštenici, a osobito članovi Katoličke Crkve. Crkva takve ženidbe nije zabranila bez razloga, već zbog brojnih opasnosti koje za katoličku stranu prijete u takvim ženidbama. Ženidba koja bi bila sklopljena usprkos takve ženidbene zaprjeke, bila bi nevaljana.

Pa ipak, budući svaka osoba ima pravo na ženidbu, Katolička Crkva, putem izuzetka može dopustiti ženidbu između člana Katoličke Crkve i nekrštene osobe, ali pod točno određenim uvjetima. Prije svega za takvu ženidbu treba postojati opravdan i razborit razlog (kan. 1125) čiju dostatnost prosuđuje mjesni ordinarij. Osim toga, mjesni ordinarij – biskup treba tražiti i ispunjenje još dvaju uvjeta, i to:

1) da katolička strana izjavi da je spremna ukloniti pogibelj otpada od vjere i iskreno obećati da će učiniti sve što je u njezinoj moći da se sva djeca krste i odgoje u Katoličkoj Crkvi;
2) da o obećanju i preuzetim obvezama katoličke strane treba pravodobno biti obaviještena druga, nekrštena strana.

Kako se radi o vrlo delikatnom tipu ženidbe, crkveni zakonodavac određuje: Obje stranke neka se pouče o svrhama i bitnim svojstvima ženidbe, koje ni jedna ni druga stranka ne smije isključiti. Ako ti uvjeti ne bi bili ispunjeni, neka se od te zaprjeke ne daje oprost – kaže se u Zakoniku kanonskoga prava (kan. 1086, § 2).

Pa ipak, i tada, kada se (ispunjenjem postavljenih uvjeta) ishodi dopuštenje mjesnoga ordinarija, takva ženidba (ako su se ispunili i svi ostali uvjeti za valjanost), iako je apsolutno nerazrješiva kao i svaka druga valjano sklopljena ženidba, nije sakrament. Razlog tomu je što se ne radi o ženidbi dviju krštenih osoba, već o ženidbi između krštene i nekrštene osobe.

Međutim, ako se nekrštena strana krsti, tada njihova ženidba automatski postaje sakrament.

Zašto je to tako? Zato što su djelitelji sakramenta ženidbe sami supružnici. Vjenčatelj je samo službeni svjedok Crkve, koji u ime Crkve prima ženidbenu privolu zaručnika. Zbog jedinstvenosti ženidbenoga ugovora, takva ženidba ne može biti nejednakoga karaktera, a to znači da s katoličke strane bude sakrament, a s nekrštene strane da ne bude sakrament, već jednostavno takva ženidba nema sakramentalni karakter. Nekrštena strana sakrament ženidbe ne može ni primiti niti podijeliti, dok krštena strana koja ga može podijeliti i primiti, ne može to učiniti valjano, jer s druge strane nedostaje valjan subjekt koji bi ga mogao primiti (jer nema krštenja). Tek ako su obje strane krštenici, njihova ženidba će istodobno biti i sakrament.

Stoga, oslobođenjem od ženidbene zaprjeke katolička i nekrštena strana sklapaju valjanu ženidbu, jer ženidbe kojima je makar samo jedna stranka katolička moraju se ravnati ne samo prema božanskom, nego i prema kanonskom pravu. Dakle, katolička strana može sklopiti valjanu ženidbu jedino u katoličkom obliku. Nekrštena osoba, iako se s katoličkom stranom vjenčala u Katoličkoj Crkvi i u propisanom kanonskom obliku, ipak ne prima sakrament jer nedostaje temelj (krštenje) na kojem bi sakrament ženidbe mogao zaživjeti. Sakrament ženidbe u takvom tipu brakova može se ostvariti jedino ako se nekrštena osoba krsti.

1. don Ivan Jakulj

Preuzeto iz knjige Vjera u pitanjima. 

1. Može li se poništiti sakrament ženidbe? 2. Može li se s rastavljenom osobom ponovno oženiti?

Na prvo pitanje Zakonik kanonskoga prava odgovara: »Tvrda i izvršena ženidba (matrimonium ratum et consumatum) ne može se razriješiti nijednom ljudskom vlašću, i ni zbog ikakva razloga, osim smrću« (kan. 1141). Taj je nauk Krista Gospodina jasan i apsolutan. Uzmimo izvješće sv. Marka: »A pristupe farizeji pa, da ga iskušaju, upitaše: ‘Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?’ Isus im odgovori: ‘Što vam zapovjedi Mojsije?’ Oni rekoše: ‘Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo i – otpustiti.’ A Isus će im: ‘Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed… Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku i prionuti uza svoju ženu. Tako više nisu dvoje nego jedno tijelo. Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja’« (Mk 10,2–9; Mt 19,3–6).

»Neizvršenu ženidbu (matrimonium non consumatum) između krštenih ili između krštene stranke i nekrštene stranke može, zbog opravdanih razloga, razriješiti rimski prvosvećenik na molbu obiju stranaka ili samo jedne od njih, makar druga stranka bila protivna« (kan. 1142). Ali taj slučaj ne spada u vaše pitanje.

Na području smo, dakle, nepokolebljiva tisućljetna nauka Crkve: »Bitna su svojstva ženidbe jednost i nerazrješivost, koja u kršćanskoj ženidbi zbog sakramenta zadobivaju posebnu čvrstoću« (kan. 1056). Prema tome, veza koja nastaje iz valjane ženidbe među ženidbenim drugovima »trajna je i isključiva« (kan. 1134). Pa ako »jedna stranka ili obje pozitivnim činom volje isključe samu ženidbu ili neki bitni sastavni dio ili neko bitno svojstvo ženidbe, nevaljano sklapa ženidbu« (kan. 1101, 2). Znači, isključe li pristanak (»samu ženidbu«), ili rađanje djece (»bitni sastavni dio ženidbe«), ili nerazrješivost do »njegove ili njezine smrti« (»bitno svojstvo ženidbe«), nevaljano sklapaju ženidbu. No takva je nevaljanost teško dokaziva na crkvenomu sudu. Ima i drugih razloga zbog kojih crkveni sud može proglasiti brak nevaljanim (zbog premlade dobi, spolne nemoći, prebliza srodstva itd.). O svakomu od sličnih slučajeva ima prosuditi crkveni sud.

Očito je da Crkva, vjerna evanđelju, nepokolebljivo brani nerazrješivost braka, makar i uz najtežu cijenu. Ona taj nauk jednostavno ne može mijenjati. Sjetimo se engleskoga kralja Henrika VIII. Taj je, dok još bijaše mlad, zbog obrane vjere (1521.) dobio naslov »Branitelj vjere«. Kasnije se rastavio od zakonite žene Katarine Aragonske jer od nje ne dobiva muškoga potomka za nasljednika na prijestolju pa traži da i Papa njegov brak proglasi nevaljanim. Kada papa Klement VII. njegovu valjanu ženidbu nije mogao proglasiti nevaljanom, Henrik se ženi Anom Bolen (koju će smaknuti 1536.), zatim će se ženiti redom još četiri puta, a sebe će proglasiti glavom Crkve. Tako će stvoriti anglikanizam (1534.) i krvavo progoniti katolike. Ne će poštedjeti ni svoga kancelara, lorda Thomasa Morea, ni prijatelja Johna Fishera, biskupa od Rochestera. Dat će ih ubiti, a bili su to najčestitiji ljudi kraljevstva.

Drugo pitanje danas mnogima nije jasno. Nažalost, velik broj mladih prije vjenčanja živi raspušteno, nisu upućeni u ozbiljne dužnosti braka i ne shvaćaju teške odgovornosti koje ih čekaju. I nakon vjenčanja »u crkvi« oni se »zabavljaju«. Djecu odbacuju. Rastavljaju se na laku ruku i brzo ulaze u drugu, pa i treću nezakonitu vezu, poput Henrika VIII. Kada se jednom skrene s puta, sve se može dogoditi jer su napuštene bitne ljudske i kršćanske vrijednosti. Da se pokriju, takvi onda žele ponovno vjenčanje »u crkvi« s rastavljenom osobom. A kada Crkva to ne može dopustiti, onda galame da je »nemilosrdna«. Gdje su tu vjera i etičnost pravih kršćana?

Starokršćanski spis »Poslanica Diognetu« kaže da kršćani provode »izvanredan i po jednodušnu mišljenju svih nevjerojatan način života… Žene se kao i ostali i rađaju djecu, ali ne odbacuju (još nerođene djece)… U tijelu su, ali ne žive po tijelu. Provode život na zemlji, ali na nebu imaju domovinu… Šire se u svijetu, ali nisu od svijeta… Svijet mrzi kršćane, jer se kršćani bore protiv zlih požuda, a ipak mu ne nanose nikakve nepravde.«

Kao i onda, Crkva i danas naučava: »Nevaljano pokušava sklopiti ženidbu onaj tko je vezan vezom prijašnje, makar i neizvršene, ženidbe« (kan. 1084, 1). Nema, dakle, govora o mogućnosti drugoga ili trećega vjenčanja s rastavljenom osobom.