Župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije (Eufrazijeva bazilika) – Nepoznati slikar; početak 18. stoljeća
Sv. Apolonija – Ulje na platnu, 106 x 80 cm Natpis: S. Apolonia
Smještaj: na zidu treće kapele u desnom brodu
Sv. Lucija – Ulje na platnu, 106 x 80,5 cm Natpis: S. Luda
Smještaj: na zidu treće kapele u desnom brodu
Na slikama su prikazane dopojasni likovi svetica mučenica u raskošnoj odjeći dvorskih dama uokvireni cvjetnim girlandama. Sv. Lucija je nedvojbeno određena glavnim atributom – pliticom s očima, dok se druga svetica s krunom i palmom mučeništva tradicionalno tumačila kao sv. Katarina Aleksandrijska. Međutim, natpisi otkriveni tijekom restauratorskih radova i izvedeni crvenom bojom u donjem lijevom kutu svake slike pouzdano ih ikonografski određuju kao sv. Luciju i sv. Apoloniju. Pripadale su inventaru Crkve Gospe od Anđela u Poreču, a nakon dovršenih restauratorskih radova smještene su u katedralu.
Bez sumnje su djelo istog slikara, u kojem Antonino Santangelo prepoznaje utjecaje Bernarda Strozzija (1935:134-135). Ispravnije ih je, međutim, povezati s aktivnošću periferijskih slikarskih radionica s početka 18. stoljeća, kako je primijetio i Alessio Pasian (u: Istria, 1999 [20011:151, kat. 276) opisujući majstora “koji premda nije lišen određene elegancije, ipak je zastao na stilskim rješenjima prethodnog stoljeća”. Valja također istaknuti da ovi pandani kolorističkim rješenjima i tipologijom likova pokazuju srodnosti s djelima srednjoeuropskih radionica, posebno iz podalpskih područja. Sličan način stilizacije likova te sklonost stilskom tradicionalizmu prepoznaje se u radovima slikara u kontinentalnoj Hrvatskoj i Sloveniji iz istog razdoblja te nije isključeno da se i ovdje radi o djelima srednjoeuropske provenijencije. Nerijetko su se ovi periferijski majstori u oblikovanju sakralnih tema služili grafičkim predlošcima iz različitih regija islikarskih škola. Ljepuškaste svetice u bogatoj odjeći s obiljem nakita na porečkim pandanima odaju veze s tipologijom ženskih figura Pietera Paula Rubensa, a iz iste tradicije je i za mletačko slikarstvo posve iznimna pojava dekorativnog motiva cvjetne girlande koja uokviruje sakralni prizor. Motiv potječe od Jana Brueghela Starijeg koji početkom 17. stoljeća radi za kardinala Federica Borromea. Postat će uobičajen u flamanskom slikarstvu, a osobitu pažnju će mu u svom opusu posvetiti Daniel Seghers (1590. – 1661.). “Cvjetovi koji uokviruju figuralne prikaze bili su simbolička i metaforička nadopuna suvremenih običaja postavljanja girlandi oko sakralnih predmeta u vrijeme svetkovina i blagdana. U skladu s tim, naslikani cvjetovi mogu biti nosioci specifične simbolike vezane uz centralni prizor.” (Chong, Kloek 1999:113-116, 163-165) Među talijanskim slikarima koji prenose ovu tradiciju djelujući na mletačkom području u posljednjoj četvrtini 17. stoljeća treba spomenuti Girolama Pellegrinia (Rim 1624. – Venecija, poslije 1700.) koji se formirao u Rimu u krugu Pietra da Cortone. Gusto prepletene cvjetne girlande uokviruju njegove prikaze Vrlina (Virtii cardinali) na platnima iz Musei Civici u Padovi, a isti motiv koristit će i u fresko dekoracijama poput Igre putta u palači Poli u San Pietro di Cadore (Claut 2001b, II:86o).
Suradnja dvojice slikara na istom djelu – jednog specijaliziranog za figure, a drugog za cvjetne motive, bila je u tom razdoblju uobičajena. Takva mogućnost nije isključena ni za ove porečke slike, premda se radi o pojednostavljenom i slabom pokušaju imitiranja flamanskih uzora.
Obje slike je 1998. godine restaurirao Zoran Durbić u Hrvatskom restauratorskom zavodu u Zagrebu. Tijekom radova otkriven je i natpis S. Pesaro /1906 na poleđini platna za dubliranje koji vjerojatno označava ime slikara koji je početkom 20. stoljeća izveo vrlo grub i neprimjeren popravak. Slični postupci i uporaba nepovratnih restauratorskih materijala zabilježeni su i na drugim djelima porečke slikarske baštine.
Bibliografija: SANTANGELO 1935:134-135; PASIAN, u: Istria 1999
[2oo1]:151, kat. 276.
VB