Svećenici Porečkog dekanata na svojem predljetnom susretu u ponedjeljak, 6. lipnja 2016., u oči blagdana sv. Romualda 19. lipnja, u organizaciji vlč. Lina Zohila, župnika iz Vrsara i domaćina susreta, hodočastili su sv. Romaualdu. Susret je započeto u ostacima Samostana sv. Mihovila nad Limom. Prof. Ivan Milotić nazočnim svećenicima ukratko je prikazao povijest samostana. Nakon razgledavanja samostana, crkve sv. Mihovila i njezinih obnovljenih znamenitih fresaka, svećenici su krenuli prema spilji sv. Romualda koja se nalazi na južnoj padini Limskog kanala. Daljnje druženje i molitveno – duhovni susret na otvorenom prekinuo je jaki proljetni pljusak koji je obilno zalio i sudionike susreta.
Sveti Romuald, osnivač benediktinske grane kamaldulenza, rodio se oko g. 951. u Raveni kao sin nekog plemića po imenu Sergija. Kad mu je bilo dvadesetak godina, bio je upleten u svađu između svoga oca i jednog rođaka, koja se imala rasplesti na najnesretniji način – oružjem. Sergije tada usmrti svog protivnika. Kako se branio od pokore za to zlodjelo, pokoru će izvršiti njegov sin Romuald stupivši za 40 dana u samostan San Apollinare in Classe. Za jednog noćnog bdjenja ukazao mu se sveti mučenik Apolinar, a Romuald, obodren i prosvijetljen tim viđenjem, odluči postati redovnik. Ravenski nadbiskup Honestus nagovorio je Sergija da dadne svoj pristanak sinovljevu konačnom ulasku u samostan. Otac je pristao i Romuald je položio zavjete. Sergije se obratio te i sam stupio u samostan San Severo u Raveni, gdje je umro na glasu svetosti. Okajao je svoje grijehe i za njih činio oštru pokoru. Sveti Romuald je tri godine ostao u samostanu San Apollinare, ali kako mu se nije sviđala opala redovnička stega, osobito slabo obdržavanje poslušnosti, otvoreno je kritizirao stanje u zajednici. To ga je među subraćom učinilo veoma nepopularnim, a kako je duh strašno opao vidi se i po tome što su ga htjeli naprosto likvidirati. Da bi izbjegao životnoj opasnosti i riješio se loše zajednice, zamolio je svoga opata za dopuštenje da smije u okolici Venecije živjeti kao pustinjak. Ondje se podvrgnuo oštroj stezi pustinjaka Marina. Taj ga je u pravom smislu »muštrao« te iskušavao na sve moguće načine. Smatrajući njegov redovnički život premalo temeljitim, a naobrazbu nedostatnom, poučavao ga je u latinskom moljenju Psaltira. Učitelj i učenik izmolili bi ga svaki dan cijeloga. Tako su skupa proveli tri godine.
Godine 978. došao im je u posjet mletački dužd Petar Orseolo tražeći od njih duhovnih savjeta. Mučila ga je savjest zbog okolnosti u kojima se dokopao vlasti. Njega je zapravo već prije Guarin, opat samostana Sv. Mihovila u Cuxi u Pirinejima, pokušao nagovoriti da se odrekne duždevske časti i postane redovnik. Kad su mu posve isti savjet dali Marin i Romuald, dužd ih posluša te u pratnji Guarina, Marina, Romualda, a zajedno s mletačkim odličnicima Ivanom Gradenigon i Morsinijem potajno napusti Veneciju te preko Lombardije i Provanse pobjegne u samostan Cuxa, gdje je cvala redovnička stega i osjećao se dah klinijevske obnove. Romuald i Marin živjeli su i dalje pustinjačkim životom u blizini Cuxe obrađujući zemlju.
Sveti Romuald se dao ozbiljno i na čitanje Života otaca i Kasijanovih Usporedbi. Te su knjige tada bile birano monaško štivo. U njima je Romuald mnogo naučio, sredio svoju askezu te postao učiteljem u krepostima i molitvi Petru Orseolu i Ivanu Gradenigu. »Poučavao ih je, kako nas izvješćuje njegov budući učenik Bruno iz Querfurta, u potpunoj zaboravi svijeta, postojanom boravljenju u ćeliji, bdjenjima i postovima, poniranju u riječ i duh psalama, poništavanju samoga sebe u očekivanju Boga, a strogost je svoje pouke sjedinjavao s povlaštenom ljubavlju kojom je ljubio te jake duše što su mu se pokoravale« (Giovanni Tabacco). Petar Orseolo je g. 987. umro u Cuxu.
Godine 988. Oliba Cabreta, grof Cerdagne i lenski gospodar Cuxe, došao je Romualdu na savjetovanje. Taj ga je uvjerio da ima zvanje za redovnika. Grof ga je poslušao, ali je, bojeći se otpora svojih vazala, s Romualdom, Marinom, Guarinom i Gradenigom otputovao u Monte Cassino. Oliba je u toj kolijevci benediktinskog reda položio zavjete, no umro je već dvije godine poslije toga. Gradenigo je kao pustinjak u blizini samostana poživio još 30 godina, Guarin je pošao na hodočašće u Jeruzalem, Marin se uputio u južnu Italiju da ondje provodi pustinjački život, ali je bio ubijen od Saracena, i tako je Romuald ostao sam. Kroz više je godina krstario samotnim mjestima Apenina i Lombardije provodeći posvuda veoma strog isposnički život. Tri godine proživio je na području Porečke biskupije u našoj Istri. Ondje je živio zatvoren u jednoj ćeliji u kojoj se nalazio oltar. Tu je, moleći psalme, često ronio suze što su mu dolazile od duhovne utjehe kojom ga je Gospodin obdarivao. Bavio se i dušobrižništvom, a sazidao je i jedan samostan.
O životu Sv. Romualda u Istri i o njegovu blaženom preminuću njegov veliki suvremenik i životopisac sv. Petar Damiani zapisao je ovo: »Dok je Romuald boravio tri godine u okolici grada Poreča, jedne je godine sazidao samostan i s braćom postavio u njemu opata, a preostale dvije proveo je posve zatvoren. Tu ga je božanska ljubav uzdigla do tako visokog vrhunca savršenosti da je, nadahnut Duhom Svetim, i neke buduće događaje prorekao i zrakama razumijevanja proniknuo mnoga skrovita otajstva Staroga i Novoga zavjeta. Često ga je zahvaćalo takvo promatranje Božanstva da bi, kao sav omekšao u suzama i zračeći neizrecivi dar božanske ljubavi, uzviknuo: ’Dragi Isuse, dragi, slatki moj medu, neizreciva željo, slasti svetaca, dražesti anđela’, i ostalo tome slično.
Nama je nemoguće izraziti ljudskim riječima ono što je on govorio kao radosni poklik, jer mu je tako Duh Sveti kazivao. Gdje god bi pak taj sveti čovjek nakanio boraviti, najprije bi u Obitavalištu načinio oratorij s oltarom, onda se zatvorio i zabranio pristup. Poslije svih mjesta svojih boravišta, kad je već na zreniku vidio svoj svršetak, vrati se u samostan što ga je podigao u Val di Castru, očekujući bez sumnje svoj skori kraj. Tu odredi da mu sagrade ćeliju s kapelicom u koju bi se zatvorio i sve do smrti opsluživao šutnju. I tako je bilo načinjeno njegovo obitavalište za osamu. A kako je mislio da se odmah treba zatvoriti, njegovo je tijelo počelo sve više slabiti poradi tegotnosti. Opadalo je ne toliko zbog slabosti koliko zbog dugovjeke starosti, koja je već bila velika. Tako ga jednoga dana stade malo-pomalo napuštati tjelesna snaga, a tegotnost, koja je bivala sve veća, teže umarati. Sunce je tada bilo već na zapadu i on naredi dvojici braće koji su bili uza nj da iziđu van i da za sobom zatvore vrata, a da se u osvit, kad proslave jutarnje pohvale, opet k njemu vrate. Izišli su, dakle, protiv svoje volje, zabrinuti za njegov svršetak. Nisu se požurili odmah krenuti na počinak. Bojahu se da učitelj ne bi preminuo i zato su skriveni blizu ćelije promatrali talent skupocjenog blaga. Neko su se vrijeme tako zadržali, a onda pozornije osluškivali, i kako više nisu čuli ni gibanje tijela ni zvuk glasa, znajući već pouzdano što se dogodilo, brzo su ušli unutra otvorivši vrata te zapalili svjetlo. Sveta je duša bila uzeta na nebo, sveto su tijelo našli kako leži nauznak. Tad je ležalo kao zanemareni nebeski biser, a potom će biti časno položeno u riznicu višnjega Kralja.
«Godine 1023. Romuald je osnovao malu pustinjačku zajednicu u Camaldoli kod Arezza. Ona postade kuća matica kamaldulskog reda. Sv. Romuald je umro 19. lipnja 1027. Relikvije mu se danas nalaze u crkvi kamaldulenza u Fabrianu. Ako promatramo današnjim očima život sv. Romualda i njegovih prvih sudrugova, može nam izgledati tvrd i bez srca. No to u stvari nije tako bilo. Naš suvremenik, francuski dominikanac o. Lassus, u jednome svome članku pod naslovom »Gozba ljubavi«, objavljenom u reviji La Vie Spirituelle, raspravljajući o braći i prijateljima, piše: »Nadasve nam je potreban prodor Duha koji će nas učiniti jednim i trojstvenim kao što su oni divni Rubljovi anđeli što sjede pod hrastom u Mambri. Pomišljam na prvi naraštaj romualdovaca, na one samotnike, Bruna, Benedikta, Ivana, koji su se smatrali sretnima što su proživljavali povlasticu prave ljubavi. To je čudesna svečanost za koju znaju samo prijatelji.« Romualdovi prvi redovnici bili su, sigurno, pod snažnim zahvatom Duha i zato su kraj sve vanjske strogosti i različitosti temperamenta bili jedno srce i jedna duša, proživljavajući blagodat istinskog prijateljstva u Gospodinu.
Zanimljivo je da je i nenadmašivi ruski slikar i ikonopisac Trojstva Andrej Rubljov (1360. – 1430.) bio monah, koji je upravo iz svoga monaškoga duhovnoga iskustva crpio nadahnuće za svoje slike za Trojstvo, što je na ljudsku najteže prikazati. On je iz nutarnjega bogatstva svoga redovničkog života koloristički i emotivno obogatio tradiciju religioznog bizantskog slikarstva. Zato su ga stoljećima mnogi oponašali. Od njega su umjetnici mogli mnogo naučiti, a za nas je dobro da idemo na sam izvor njegova nadahnuća. Taj je u životu bratske redovničke zajednice.