Poreč – Crkva sv. Eleuterija – Giuseppe Camerata (Venecija 1676. -1762.)
Ulje na platnu, 218 x 112 cm
Smještaj: na glavnom oltaru
Bogorodica s Djetetom i sveci te dva anđela s njihovim atributima smješteni su na oblacima u nebeskom prostoru, oblikujući cik-cak uspinjuću kompoziciju. Anđeo uz sv. Eleuterija nosi biskupov pastoral i leđima je okrenut promatraču, postavljen koso u prostor i naslikan u blagom skraćenju. Ispod svetaca je veduta Poreča s bedemima, lukom i otocima ispred grada. Uz rub lučno zaključenog formata radijalno su raspoređene skupine anđeoskih glavica, neke potpuno zasjenjene u protu-svjetlu.
Slika je već objavljena kao djelo mletačkog slikara Giuseppea Camerate (Bralić 1995:111-116), čiji je oskudan broj sačuvanih radova u Veneciji značajno proširen djelima prepoznatim u Istri(usp. kat 21-22). Razjašnjene su i nedoumice oko ikonograf-skog tumačenja prikazanih svetaca (Lucchese, u: Istria 1999 [20011:225-231, kat. 320) što je omogućilo pouzdano povezivanje narudžbe ove pale s podizanjem oltara sv. Maura i sv. Eleuterija u porečkoj katedrali. Oltar je posvetio biskup Gaspare Negri 1749. godine prigodom svečanosti translacije vraćenih relikvija ranokršćanskih mučenika i zaštitnika biskupije. Relikvije sv. Maura i Eleuterija su, naime, bile ukradene i odnesene u Genovu 1354. godine nakon uspješnog ratnog pohoda Genovežana i osvajanja grada (Vergotin 1749:22-23). Zbog kasnijih radova i istraživanja u Eufrazijani tijekom kojih je katedrala ostala bez većeg dijela inventara (Terry, Gilmore Eaves 2001:47-48), Cameratina pala premještena je u Crkvu sv. Eleuterija. No postavljena je u kameni oltar sv. Andrije koji je godine 1846. biskup Antonio Peteani prenio iz katedrale u obnovljeno svetište Crkve sv. Eleuterija. Opsežne radove u katedrali biskupa Peteanija i sudbinu inventara zabilježio je kanonik Nazario Weber (1846:8) u rukopisu Notizie Patria “e questo aitar di S. Andrea fù trasportato nella Chiesetta di S. Eleuterio, che già da quattro anni molti divotti la fece alzare ed ingradire di Presbiterio e Sagrestia”.
Čest i zanimljiv fenomen miješanja lokalne tradicije istarskih ranokršćanskih mučenika sa životopisima drugih svetaca istog imena pratimo i kod zaštitnika Poreča: sv. Maura, prvog porečkog biskupa i sv. Eleuterija, mučenika. Poistovjećeni su sa sv. Maurom Afričkim, monahom i rimskim martirom, odnosno sa sv. Eleuterijem, koji je prema jednoj hagiografskoj varijanti bio biskup u Iliriku i rimski mučenik. Sveci prikazani na Cameratinoj pali uz Bogorodicu s Djetetom stoga ikonografski odgovaraju srednjovjekovnim adaptacijama hagiografskih tekstova (Bratož 1999:426-427, s cjelovitom bibliografijom). “Porečka crkvena zajednica gotovo je u potpunosti ‘zaboravila’ svoje lokalne ranokršćanske mučenike. Umjesto konstruiranja legendi oko fragmenata lokalne tradicije preuzela je na nespretan način legende drugih svetaca prilagođujući ih svojim potrebama i brišući pritom sjećanje na vlastitu prošlost.” (Bratož 1999:450)
Iako se oltar sv. Maura i sv. Eleuterija dugo gradio, palu je moguće relativno precizno vezati uz godinu posvećenja i svečanost polaganja relikvija, a njezinu narudžbu uz biskupa Negrija, koji od istog slikara desetak godina prije toga naručuje prizore iz života sv. Servula u Bujama (kat. 21-22). Porečka pala pokazuje analogije s kasnim Cameratinim djelima, prije svega sa slikom Čudo bi. Girolama Mianija iz Crkve San Giacomo dell’Orio u Veneciji koja je nastala nakon beatifikacije sveca 1747. godine. Sv. Mauro je fizionomijom identičan bi. Girolamu Mianiju, te vrlo srodan liku sv. Antuna na stropnoj kompoziciji Su. Antun pobjeđuje herezu u franjevačkom samostanu u Kopru koja se također veže uz zrelo razdoblje Cameratine karijere (Lucchese 1999:229). I motiv lebdećeg anđela prikazanog s leđa naporečkoj slici ponovio je Camerata na koparskoj kompoziciji Bezgrešnog začeća. Anđeo je oblikovan intenzivnim bojama s oštrim obrisima i naglašenim chiaroscurom, što u odnosu na mekše oblikovanje figura u pozadini pojačava iluziju prostornosti i dubinskog rasporeda likova. Kompozicijom sa svecima raspoređenim u otvorenom nebeskom prostoru porečkoj je pali pak najbliža zidna slika u kompleksu Crkve San Simeone Piccolo u Veneciji Anđeo pruža model crkve zaštitnicima sv. Šimunu i Judikoja se datira u četvrto desetljeće (Salvadori 1982,1:307-321). Specifičan kromatski kontrast, sraz jako ružičastih inkarnata i hladnih plavkastih sjena kojima je dinamičnim potezima oblikovana fizionomija sv. Maura može se, međutim, prepoznati i na najranijoj pouzdano datiranoj Cameratinoj slici Čudo sv.Eustahija (1710.-1721.) u Crkvi San Stae u Veneciji. Plavkaste sjene na sljepoočnicama i vjedama, oko usta i korijena nosa mekano oblikuju lice, dok oštrije, tamnosmeđe sjene na zasjenjenim dijelovima glave i vrata ističu njegov oval. Slikajući brzo, slobodnim skicoznim potezima, ovaj je mletački slikar često mijenjao i ispravljao likove u skraćenju, o čemu svjedoče brojni pentimenti na porečkoj pali, ali i kritički tekstovi suvremenika “lavora con buon giudizio e in maniera assai spedita (…) mi piace assai in poche figure poiché nelle tele di gran dimensione pare che non si fermi e non ami molto la correzione” (Da Canal 1810 [1735-17401:13). Tipologija likova možda najbolje svjedoči o ishodištu Cameratina stila i vezi s Gregoriom Lazzarinijem, u čijoj se radionici zadržao do majstorove smrti. Lazzarinijevim fizionomijama osobito su bliski Bogorodica i anđeli s karakterističnim krupnim, tamnim očima i naglašenom gornjom usnom. Formiranje u Lazzarinijevu krugu ističu svi izvori, no već je Vicenzo Da Canal primijetio da se Camerata “u potpunosti udaljio od maniere svog učitelja” razvivši slobodniji način slikanja prožet novim iskustvima i kolorističkim vrijednostima venecijanskog settecenta (Salvadori 1982, 1:309). Rafinirani kolorit obogaćen odbljescima svjetla, odnosi svjetlucavobijelog i hladnosivog, Ijubičastocrvenog i zlatnog okera ili intenzivno-plavog i blijedocrvenog, govore o prihvaćanju stilskih obilježja rokokoa, no istovremeno su toliko osobni i prepoznatljivi da Cameratino slikarstvo uvjerljivo izdvajaju na mletačkoj slikarskoj sceni.
Sliku je tijekom 1996. i 1997. godine restaurirala Višnja Bralić u Hrvatskom restauratorskom zavodu u Zagrebu.
Bibliografija: BRALIĆ 1995:111-116; LUCCHESE 1999:225-231; LUCCHESE,
u: Istria 1999 [2001]:172-173; kat. 320.
VB