Papin nagovor prije molitve Anđeo Gospodnji u nedjelju 2. veljače 2020.
Slavimo danas blagdan Prikazanja Gospodinova: kad su Djevica Marija i sveti Josip novorođenog Isusa prikazali u hramu. Na taj datum pada i Dan posvećenog života koji doziva u pamet veliko blago u Crkvi koje predstavljaju oni koji slijede Gospodina izbliza ispovijedajući evanđeoske savjete.
U Evanđelju (usp. Lk 2, 22-40) pripovijeda se kako su, četrdeset dana nakon rođenja, Isusovi roditelji donijeli Djetešce u Jeruzalem da ga posvete Bogu kao što je propisano židovskim Zakonom. I dok opisuje obred predviđen tradicijom, ta nam zgoda stavlja pred oči primjer nekih osoba. Vidimo ih u trenutku u kojem doživljavaju susret s Gospodinom na mjestu u kojem se on učinio prisutnim i bliskim čovjeku. Riječ je o Mariji i Josipu, Šimunu i Ani, koji predstavljaju uzore prihvaćanja i darivanja vlastitoga života Bogu. Njih četvero nisu bili isti, svi su bili različiti, ali svi su tražili Boga i pustili su Gospodinu da ih vodi.
Evanđelist Luka sve četvero opisuje u dvojakom stavu: stavu kretanja i stavu čuđenja.
Prvi je stav kretanje. Marija i Josip su se zaputili prema Jeruzalemu. Šimun, pak, nagnan od Duha svetoga, odlazi u Hram, dok Ana služi Bogu danju i noću bez prestanka. Na taj način tih četvero protagonista iz tog evanđeoskog odlomka pokazuju nam da kršćanski život iziskuje dinamizam i traži spremnost na pokret i prepustiti se vodstvu Duhu Svetoga. Nepokretnost ne dolikuje kršćanskom svjedočenju i poslanju Crkve. Svijet treba kršćane koji se daju prodrmati, koji se ne umaraju kročiti putovima života kako bi svima donijeli Isusovu utješnu riječ. Svaki krštenik je primio poziv na naviještanje – naviještati nešto, naviještati Isusa –, poziv na evangelizacijsko poslanje: naviještati Isusa! Župe i razne crkvene zajednice pozvane su potaknuti sudjelovanje mladih, obitelji i starijih kako bi svi mogli doživjeti kršćansko iskustvo živeći kao protagonisti život i poslanje Crkve.
Drugi stav kojim sveti Luka predstavlja četvero osoba iz ovoga izvješća jest divljenje. Marija i Josip „divili se što se to o njemu [Isusu] govori“ (r. 33). Divljenje je eksplicitna reakcija također starca Šimuna, koji u Djetešcu Isusu vidi svojim očima spasenje koje je Bog izveo za svoj narod: ono spasenje koje je on očekivao godinama. A isto vrijedi za Anu koja „hvalila je Boga“ (r. 38) i pošla narodu pokazati Isusa. To je jedna brbljiva svetica, brbljala je o dobru, brbljala je o dobrim, a ne lošim stvarima. Govorila je, naviještala: svetica koja je išla od jedne žene do druge pokazujući im Isusa. To su likovi svetaca obuzeti divljenjem jer su se dali uključiti i zaplesti u događaje koji su se događali pred njihovim očima. Sposobnost divljenja stvarima koje nas okružuju potiče vjersko iskustvo i čini plodnim susret s Gospodinom. Naprotiv, nesposobnost divljenja čini čovjeka ravnodušnim i produbljuje jaz između puta vjere i svakodnevnog života. Braćo i sestre, budimo uvijek u pokretu i pustimo da nam srce bude otvoreno divljenju!
Neka nam Djevica Marija pomogne da svakoga dana promatramo u Isusu Božji dar za nas te da dopustimo da nas On uključi u pokret dara, s radosnim divljenjem, kako bi čitav naš život postao hvala Bogu u služenju braći!