Korizmena poslanica uz “Tjedan solidarnosti i zajedništva s crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini”
Draga braćo i sestre!
Treću nedjelju došašća slavimo već niz godina u našoj Crkvi u Hrvatskoj kao Nedjelju Caritasa. Na taj dan razmišljamo o djelotvornoj ljubavi prema bližnjemu, mislimo na one koji su sami ili usamljeni, bolesni, ostavljeni i zaboravljeni, zlostavljani, mučeni, progonjeni, na sve one čiji se glas ne čuje i čija lica nećemo vidjeti na naslovnicama novina ili u vizualnim elektroničkim medijima, molimo za njih i prikupljamo dragovoljne priloge.
Ovogodišnje Caritasove Nedjelje pripravljamo se i za obilježavanje 25. obljetnice ustanovljenja našega Hrvatskog Caritasa, krovnog tijela mreže Caritasa u Hrvatskoj, kojem je HBK potvrdila pravni status 1. siječnja 1993. godine. Kao njegov predsjednik, i uime Vijeća HBK za Caritas, želim zahvaliti svim djelatnicima, suradnicima i volonterima, kao i našim partnerima i dobročiniteljima, na postojanom služenju djelotvorne ljubavi.
Danas stoga zajedno sa svima vama želim glasno razmišljati o važnosti organiziranog djelovanja Caritasa te ulozi i zadaćama Caritasa u cjelovitu pastoralu župne zajednice i života Crkve.
Organizirano djelovanje Caritasa
Tijekom povijesti Crkve mijenjalo se razumijevanje o tome što znači brinuti se za potrebite. Svaka se mjesna crkva, saznajemo iz Djela apostolskih i Pavlovih poslanica, brinula za svoje potrebne, ali je, također, imućnija mjesna crkva odmah prianjala pomaganju siromašnijih sestrinskih mjesnih crkava. Da bi se to moglo činiti, rad je potrebno na neki način organizirati. Zato je ta službaprvotnobila povjerena prvim đakonima. Crkva se od svojih početaka nije zatvarala u sebe. Kasnije se organizirano karitativno djelovanje Crkve s jedne strane shvaćalo kao milodar, a s druge kao angažman za cjelokupna čovjeka u potrebi. Kroz stoljeća nicale su unutar Crkve razne kongregacije s naglašenom dimenzijom apostolata usmjerenapomaganju ljudima u potrebama: ne samo hranjenju gladnih, nego i pomaganju da nepismeni nauče čitati i pisati, da nauče obavljati razne poslove kako bi se mogli što više osamostaliti itd. I tako sve do kraja XIX.stoljeća, kada je u Njemačkoj osnovana prva organizacija Caritasa, kao službena ustanova Katoličke Crkve koja želi pomagati svima.
Sve ovo o čemu smo do sada govorili – o nužnosti i temelju postojanja Caritasa iz biblijskih i pastoralnih razloga – dovodi nas do osobe iz naše narodne i Crkvene povijesti koja je još tridesetih godina prošlog stoljeća, možda zahvaljujući upravo studiju i životu u rimskom Papinskomzavodu GermanicumetHungaricum, (koji su tada već tridesetak godina imali organiziran Caritas). Taosoba koji nas i danas iznova nadahnjuje blaženi je kardinal Alojzije Stepinac. Niti danas, dvadeset i pet godina nakon što sve biskupije u Hrvatskoj imaju svoje biskupijske Caritase, koji su organizirani u jedan Hrvatski Caritas, još uvijek teško dostižemo duh i zauzetost mladog Alojzija Stepinca. Na Stepinčev poticaj izdana je 1933. godine okružnica o osnivanju karitativnih organizacija po svim župama kao i osnivanju Caritasa za cijelu Zagrebačkunadbiskupiju.
Danas kada u Hrvatskoj još uvijek nismo dokraja sigurni koja su sve područja djelovanja Caritasa, uzor možemo naći u kardinalu Stepincu, koji je od početka želio Caritas kao dobru organizaciju sa svrhom trajne i sustavne pomoći ljudima u raznim potrebama. Kao dobar organizator, osniva jaku tzv. „Središnjicu Caritasa“, iz koje će izlaziti obavijesti i u koju će se slati obavijesti. (To su danas biskupijski Caritasi, koji, Bogu hvala, postoje u svim našim biskupijama.) Time će svi znati da postoji centralno mjesto na kojem se spajaju oni koji nude pomoć i oni koji pomoć traže. Biskupijska središnjica ustvari služi svim župnim Caritasima jer im želi pomagati u njihovu osnivanju, radu, formaciji i edukaciji volontera.
Ti biskupijski Caritasi imaju svoju krovnu organizaciju – Hrvatski Caritas, kao službeno tijelo Hrvatske biskupske konferencije za karitativno i humanitarno djelovanje. Preko nacionalnoga središnjeg ureda dio smo velike Caritasove obitelji, Caritasa Europa i Caritasa Internationalis te posebno Caritasa Svetog Oca – Corunum. Njegova je uloga koordinirati projektima i programskim područjima od nacionalnog značenja, predstavljati Caritasovu mrežu u Hrvatskoj i svijetu, ostvarivati strateška partnerstva i zagovarati one koji nam nikada neće moći vratiti (usp. Papa Franjo). Zadaća mu je promicati pastoral cjelovita karitativnog djelovanja, svjedočenje konkretnih djela ljubavi koja svaka zajednica ostvaruje u okvirima sveobuhvatnog pastorala. Svjedočanstvo djelotvorne ljubavi – istodobno uz katehezu i liturgiju – odgovorno živi cijela kršćanska zajednica ili je, u slučaju da ona izostane, okrnjena.
Uloga i zadaća Caritasa u cjelovitom pastoralu i životu Crkve
“Kršćanska vjera se izražava kroz tri stvari: riječi, srce i ruke”,propovijeda papa Franjo u Gidoniji, selu pored Rima, u siječnju ove godine te pojašnjava: “Ako kažem da sam katolik i idem na misu, ali ne razgovaram sa svojim roditeljima, ne pomažem baki i djedu ili siromašnima, ne pomažem bolesnima, onda samo dolazak na misu ne dokazuje da istinski vjerujem.” Upravo ono po čemu su prepoznate prve Crkvene zajednice prije dvije tisuće godina i danas je u samim temeljima „programskog djelovanja“ Crkve – opredjeljenje za siromašne! U svojoj poruci naslovljenoj„Ljubimo, ali ne riječima, nego djelima“, povodom 1. svjetskog dana siromašnih, koji smo obilježili 19. studenog 2017. godine, nedjelju prije svetkovine Krista Kralja svega stvorenoga,Sveti Otac podsjeća na riječi „ljubljenog učenika“ Ivana, koji u svojoj poslanici piše: „Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom“ (1 Iv 3,18). Te riječi predstavljaju imperativ koji nijedan od nas koji se želimo zvati kršćanima ne smije zanemariti. Kršćane se mjeri konkretnim djelima, a ne ispraznim riječima koje često prelaze preko naših usana. Papa upozorava da siromašni nisu problem po sebi. Pasivnost i bezvoljnost, pred brojnim licima kojima nas izazivaju siromaštva našeg vremena – „lica obilježena trpljenjem, marginalizacijom, ugnjetavanjem, nasiljem, mučenjem i utamničenjem, ratom, oduzimanjem slobode i dostojanstva, neznanjem i nepismenošću, zdravstvenim hitnim slučajevima i nezaposlenošću, trgovinom ljudima i ropstvom, egzilom, krajnjom bijedom i prisilnom migracijom… siromaštvo koje ima lice žena, muškaraca i djece koje se izrabljuje te koje gazi izopačena logika moći i novca“ – nisu opcija za kršćanina, nego je na sve to potrebno odgovoriti novom vizijom života i društva, stoji u poruci.
Siromaštvo i siromasi nisu teret,nego bogatstvo bez kojega su uzaludni naši pokušaji da otkrijemo Gospodinovo lice. U tom smislu djelovanje Caritasa, od župnog preko biskupijskog do nacionalnog, doista je jedan od tri stupa cjelovita pastorala župne zajednice koji želi prožeti sva naša misli i djela. Caritas usmjeren na prepoznavanje lica siromaštva, stvaranje kreativnih odgovora, usmjeren na uklanjanje uzroka siromaštva, na poticanje konkretnih djela ljubavi i pravde, na koordinaciju s drugim grupama i inicijativama koje postoje u župi, u biskupiji, u društvu, kako bi se s davanja materijalne pomoći prešlo na poklanjanje sebe, na susret osoba, kako bi se dogodio prelazak s pružanja pomoći na prihvaćanje i dijeljenje teškoća – ima svoju pedagošku, cjeloživotno odgojnu ulogu.
„Crkva bez Caritasa ne postoji. Caritas je nježnost Majke Crkve prema svojim sinovima: nježnost, blizina… duhovnost Caritasa je duhovnost nježnosti kakvu nalazimo samo u Crkvi … Crkve je temeljno majka“, govori Papa te traži upravo od Caritasa da joj pomogne „obnoviti se“. Time se nastavlja i misao pape u miru Benedikta XVI. iz enciklike „Caritas inveritate –Ljubav u istini“, upućene biskupima, prezbiterima i đakonima, posvećenim osobama, vjernicima laicima i svim ljudima dobre volje. On nam tumači da je ljubav načelo društvenih, ekonomskih i političkih odnosa te oživotvorenje osobnog odnosa s Bogom i bližnjim. Papa Franjo, koristeći prostor društvenih mreža (Twitter, 18. listopada 2014.) na svoj način kaže: „Da bismo promijenili svijet, moramo biti dobri prema onima koji nam ne mogu uzvratiti.“
Karitativno djelovanje stoga ne smije ostati u anonimnosti, jer će se brzo ugasiti. Upravo su mediji oni biblijski “krovovi” s kojih treba vikati svijetu što Caritas radi kako bi se svatko osjećao potaknut izaći iz vlastitih zona ugode i komfora kad čuje što i tko sve radi i za koga. Stoga u Crkvi i danas odzvanjaju riječi kardinala Stepinca, koji je u uvodniku časopisa „Karitas“ na pitanje “Šta hoćemo?” odgovorio ovako: “Ništa nova! Hoćemo samo da pokažemo, da u Katoličkoj Crkvi još živi onaj duh, koji je božanski Spasitelj ulio u nju. Hoćemo da pokažemo da u katoličkoj crkvi još živi duh djelotvorne ljubavi. Hoćemo da ona lijepa svjetiljka, što ima da gori u srcu svakoga kršćanina – a to je djelotvorna ljubav – da ta svjetiljka i dalje sjaje pred licem Gospodnjim. Ako bi se pak gdjegod počela gasiti, da joj nanovo prilijemo ulja. A ako bi se gdjegod nesrećom sasvim ugasila, da ju nanovo zapalimo.”
Svjestan tegoba, ali i radosti i nada vremena u kojem živimo, zazivam na sve Božji blagoslov i mir u življenju Marijinog poziva u ovome svijetu. Mir neka uđe u svako srce i svaki dom! Hrabro darujmo sebe jedni drugima jer to je jedini temelj napretka pojedinca, društva i Crkve. Budite blagoslovljeni!
+ Josip Mrzljak
biskup varaždinski
predsjednik Hrvatskog Caritasa