Iz nagovora pape Franje uz molitvu Anđeo Gospodnji u nedjelju 31. siječnja 2016.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Današnji evanđeoski odlomak nas ponovno, kao i prošle nedjelje vodi u sinagogu u Nazaretu, galilejskom selu gdje je Isus odrastao u obitelji i gdje ga svi znaju. On, koji je nedavno iz njega bio otišao kako bi započeo svoj javni život, sada se vraća po prvi put i predstavlja se zajednici, okupljenoj subotom u sinagogi. Čita odlomak iz proroka Izaije koji govori o budućem Mesiji i na kraju kaže:
“Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima” (Lk 4, 21). Isusovi sumještani, isprva začuđeni i zadivljeni, počinju se zatim mrštiti i mrmljati među sobom i govoriti: zašto ovaj, koji za sebe tvrdi da je Pomazanik Gospodnji, ne ponovi ovdje, u svome selu, čuda za koja se govori da ih je učinio u Kafarnaumu i obližnjim selima? Tada Isus reče: “nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju” (r. 24), i poziva se na velike proroke iz prošlosti Iliju i Elizeja, koji su činili čuda među poganima kako bi prokazali nevjernost svoga naroda. Tada se prisutni osjetiše povrijeđenima, ustadoše gnjevni, izbaciše Isusa van i htjedoše ga strovaliti niz liticu. Ali on, snagom svoga mira, “prođe između njih i ode” (r. 30). Njegov čas još nije bio došao.
Ovaj odlomak Luke evanđeliste nije jednostavno izvještaj o svađi među sumještanima, kao što se ponekad događa također u našim četvrtima, potaknutoj zavistima i ljubomorama, već iznosi na vidjelo jednu napast kojoj je čovjek vjernik uvijek izložen – svi mi smo joj izloženi – a koje se treba uvijek odlučno kloniti. A koja je to napast? To je napast da se religiju smatra ljudskim ulaganjem i, samim tim, upustiti se u “pogađanje” s Bogom tražeći vlastitu korist. Međutim, u pravoj religiji, radi se o prihvaćanju objave Boga koji je Otac i koji se brine za svako svoje stvorenje, pa i ono najmanje i najbeznačajnije u ljudskim očima. Upravo se u ovome sastoji Isusova proročka služba: u naviještanju da nijedno ljudsko stanje ne može predstavljati razlog za isključenost – nijedno ljudsko stanje ne može predstavljati razlog za isključenost – iz Očeva srca, i da je jedini privilegij u Božjim očima taj da smo bez privilegija. Jedini privilegij u Božjim očima je da nemamo privilegije, da nemamo kumova, da smo prepušteni u njegove ruke.
“Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima” (Lk 4, 21). To “danas”, koje je Krist izgovorio toga dana, vrijedi za sva vremena; odzvanja također za nas na ovome trgu, podsjećajući nas na aktualnost i nužnost spasenja koje je Isus donio ljudskom rodu. Bog dolazi ususret muškarcima i ženama svih vremena i mjestâ u konkretnim situacijama u kojima se oni nalaze. Dolazi ususret i nama. On je uvijek taj koji čini prvi korak: dolazi nas pohoditi svojim milosrđem, podići nas iz prašine naših grijeha; dolazi nam pružiti ruku da nas izvuče iz ponora u koji nas je srušila naša oholost, i poziva nas prihvatiti utješnu istinu evanđelja i kročiti putovima dobra. Ali on nas uvijek dolazi naći, tražiti.
Vratimo se u sinagogu. Sigurno da je toga dana, u nazaretskoj sinagogi, bila i Marija, Majka. Možemo samo zamisliti što se zbivalo u njezinu srcu, mali predokus onoga što će pretrpjeti pod križem, dok je promatrala kako se Isusu, ondje u sinagogi, najprije dive, zatim ga izazivaju, pogrđuju i na kraju mu prijete smrću. U njezinu srcu, punom vjere, ona je sve čuvala. Neka nam ona pomogne obratiti se od jednog boga čudâ na Božje čudo, koje je Isus Krist.
Izvor: >>>>