Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije
Katedrala Poreč

Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije
Katedrala Poreč

Platna u Crkvi Gospe od Anđela

Razne slike

Poreč – Crkva Gospe od Anđela – Bartolomeo Litterini (Venecija 1669. -1748.), radionica ili sljedbenik

Sv. Toma Akvinski – Ulje na platnu, ng x 87 cm

Natpis: S. Tomaso Ancjelico – Smještaj: u crkvenoj zbirci

Sv. Dominik – Ulje na platnu, 118 x 88 cm

Natpis: S. Domenico – Smještaj: u crkvenoj zbirci

Bogorodica s Djetetom i sv. Agnezom iz Montepulciana – Ulje na platnu, 118 x 88 cm

Natpis: S. AG…J S. Agnese – Smještaj: u crkvenoj zbirci

Sv. Vinko Ferrerski – Ulje na platnu, 118 x 87,5 cm

Natpis: S. Vincenzo – Smještaj: u crkvenoj zbirci

Sv. Katarina Sijenska – Ulje na platnu, 118 x 88 cm

Natpis: S. Caterina di Siena – Smještaj: u crl

Sv. Petar Mučenik – Ulje na platnu, 118 x 87,5 cm

Natpis: S. Pietro Martire – Smještaj: u crkvenoj zbirci

Sv. Dionizije (?) – Ulje na platnu, 117,5 x 87,5 cm

Natpis: S. Dionisio – Smještaj: u crkvenoj zbirci

Sv. Raimond iz Penaforta – Ulje na platnu, 118 x 88 cm

Natpis: S. Raimondo – Smještaj: u crkvenoj zbirci

Sv. Hijacint Poljski – Ulje na platnu, 118 x 88 cm

Natpis: S. Giacinto – Smještaj: u crlcvenoj zbirci

Sv. Antonin Pierozzi – Ulje na platnu, 118 x 87,5 cm

Natpis: S. Antonino – Smještaj: u crkvenom koru

Sv. Petar Gonzalez (sv. Telmo) – Ulje na platnu, 118 x 88 cm

Natpis: S. Telmo – Smještaj: u crlcvenoj zbirci

Prigodom radova preventivne zaštite u koru Crkve Gospe od Anđela pronađeno je u zvoniku četrnaest dotad nepoznatih slika, od kojih je jedanaest bilo istih dimenzija i opreme. Bile su u stanju krajnje zapuštenosti i gotovo nečitljive te su na njima u listopadu 1997. restauratori Hrvatskog restauratorskog zavoda obavili najnužnije radove fiksiranja nestabilnih slojeva boje i preparacije. Sve su ove slike tijekom 19. stoljeća pretrpjele isto­vjetan grub i nestručan popravak uz preslikavanje dijelova kom­pozicija i svetačkih likova. Natpisi s imenima svetaca, izvedeni crvenom bojom, također su naknadno dodani. Na slikama su prikazani istaknuti sveci dominikanskog redate je ciklus pouzdano pripadao inventaru njihova porečkog samostana i crkve, izgrađenima u 18. stoljeću. Redovnici venecijanskog samostana Santi Giovanni e Paolo odazivaju se, naime, pozivu biskupa Gasparea Negrija da se nastane u Poreču i “predaju filozofiju i moralku, odgajaju klerike i vježbaju ih u svim crkvenim disciplinama” (Grah 1983:45). Venecijanski Senat o tome donosi odluku 7. veljače 1743. (1742. more veneto; Babudri 1913:129-130). Svojim dolaskom dominikanci zamje­njuju oratorijance sv. Filipa Nerija koji su pak početkom 18. stoljeća Crkvu Gospe od Anđela preuzeli od bratovštine koja je zbog lošeg poslovanja bankrotirala. Da bi se primjereno smjes­tio novi red, stara crkva je srušena i biskup Negri postavlja kamen temeljac za novu građevinu 8. rujna 1747., što bilježi i natpis na crkvenom zidu. Prema Francescu Babudriju, dominikanci su novu crkvu naumili posvetiti svom osnivaču sv. Dominiku. Međutim, zbog prejakog otpora promjenama nesklonih vjernika, crkva je ostala posvećena BI. Djevici Mariji (Babudri 1913:130-131).

Na jednoj od slika prikazan je sv. Toma Akvinski, glavni teolog reda i zaštitnik katoličkih škola. Uz tradicionalne atribute: sunce na prsima, raspelo, pero i knjigu, svetac drži i model crkve kojoj pročelje i zvonik odgovaraju današnjem izgledu. Moguće je stoga da je ciklus slika s dominikanskim svecima naručen između 1743. i 1747., neposredno nakon dolaska redovnika iz Venecije i osnivanja škole za klerike, odnosno tijekom priprema za izgradnju nove crkve. Takva datacija odgovara likovnim značajkama ciklusa koji, pre­mda skromnog devocionalnog karaktera i dijelom izmijenjen preslikom, pokazuje vezu s mletačkim slikarstvom prve polovice 18. stoljeća. Chiaroscuro kojim je istaknut plasticitet u oblikovanju likova, kao i kolorit ograničene game, isključuju bliskost “ai modi di Angelo Venturini”, a pogotovo vezu s for­mama i načinom slikanja Giuseppea Camerate s čijim opusom ih povezuje Alberto Craievich objavljujući četiri slike iz ciklusa (u: Istria 1999 [20oi]:i65-i66, kat. 305). Usporednom analizom slike se, međutim, mogu približiti devocionalnim djelima Bartolomea Litterinija i njegove radionice. Priklanjanje likov­nim rješenjima tenebrosa može se pratiti već u djelima njegova oca, Agostina Litterinija (1642.-1730.) koji “se približio struji tenebroznih slikara zato što je bila najprimjerenija zahtjevima devocionalnog slikarstva” (Pallucchini 1995, I:i66). Svoj će likovni jezik na istim ishodištima oblikovati i njegova djeca, Bartolomeo (1669.-1748.) i Caterina (1675.-1727.), ostvarujući velik opus slika gotovo isključivo religioznog sadržaja i sakralne namjene. Karakter njihove slikarske produkcije pre­cizno je definirao Giorgio Fossaluzza: “in realtà si tratta di partecipanti di una bottega di tradizione e gestione famigliare piuttosto affiatata per come ci appare finora la vasta produzione di opere devozionali bergamasche, veneziane o per l’entroterra veneto stilisticamente inconfondibili (…)” (Fossaluzza, u: Da Padouanino 1997:235, kat. 181).

Na porečkom se ciklusu prepoznaju brojne formalne sličnosti i citati tipologije svetačkih likova iz opusa pripisanog Bartolomeu Litteriniju. Najizrazitije podudarnosti s oltarnim palama sačuvanim u Veneciji ili na bergamskom području mogu se pratiti na figuri anđela koji pridržava atribute sv. Tome Akvinskog, njegovoj fizionomiji, kao i u načinu slikanja nabora otvorenocrvene draperije. Iz Litterinijevog tipološkog rječnika potječu i likovi Bogorodice i Djeteta uz sv. Agnezu, kao i likovi sv. Dionizija, sv. Petra Gonzalesa i sv. Petra Mučenika s anđelom, a njihovi se modeli mogu pronaći na najpoznatijim slikarevim djelima za crkve San Pietro Martire na Murano i San Canciano u Veneciji.

Zanimljiva je usporedba slike Su. Vinko Ferrerski iz porečkog cik­lusa s istovjetnim prikazom sveca iz Crkve San Geremia u Veneciji koji je pripisan sljedbeniku Giambattiste Piazzette (Lorenzetti izd. 1994:450). Međutim, radi se o tipičnom djelu Bartolomea Litterinija manjeg formata i devocionalnog karak­tera. Slike su kompozicijskiidentične, a oblikovna se pojednos­tavljenja, posebno kromatskih vrijednosti, na porečkoj varijanti mogu tumačiti udjelom suradnika i radioničkom proizvod­njom.

Litterinijeve veze s dominikancima u Veneciji, uz brojna djela za spomenutu Crkvu San Pietro Martire, potvrđuje i oltarna slika Su. Katarina Sijenska u Crkvi Santi Giovanni e Paolo matičnog samostana porečkih redovnika (Moretti 1996:46-47, si. 18). Ne čudi stoga da su se narudžbom za novoosnovani porečki samostan dominikanci ponovno obratili Litterinijevoj radionici, možda naručujući kopiju već postojećeg ciklusa. Izbor prikazanih svetaca također upućuje na veze s matičnim samostanom u Veneciji. Uz najznačajnije pripadnike reda – sv. Tomu Akvinskog, sv. Dominika, sv. Katarinu Sijensku i sv. Vinka Ferrerskog – prikazani su i manje poznati dominikanski sveci važni za širenje reda, čuveni po svojem misionarskom ili didaktičkom radu. Najpoznatiji među njima, inkvizitor i borac protiv heretika, sv. Petar Mučenik iz Verone, prikazan je s atri­butom mučeničke smrti dok krvlju ispisuje prvu riječ Vjerovanja “Credo”. Sv. Antonin Pierozzi, zaštitnik grada Firence i osnivačSamostana sv. Marka, prikazanje s biskupskim atributima zato što je 1446. posvećen za firentinskog nadbiskupa. Sv. Petar Gonzalez, čiji je kult potvrdio papa BenediktXIV. godine 1741., poznatiji je kao sv. Telmo ili Elmo. Zaštitnik je mornara, na što podsjeća jedrenjak u pozadini prikaza, dok ribe na plitici ilus­triraju legendu prema kojoj bi svetac, skrbeći o siromašnima, molitvom pozivao ribe da iskoče na obalu. Atribut sv. Raimonda iz Penaforta – crni dominikanski plašt, također ilus­trira čudesni događaj iz života španjolskog profesora kanon­skog prava kada je svetac preplovio more služeći se ogrtačem kao jedrom. Sv. Hijacint Poljski, zbog svojih zasluga u širenju reda u slavenskim i nordijskim zemljama nazivan i Apostolom Sjevera, prema legendi je prehodao Dnjepar bježeći pred Tatarima. Pritom je nosio pokaznicu i Bogorodičin kameni kip, koji ga prate i u porečkom ciklusu.

Istovjetan kompozicijski obrazac u prikazivanju svetaca, uz jed­nostavnost sadržaja i jasnoću poruke, upućuje na didaktičku namjenu ciklusa.

Bibliografija: CRAIEVICH, u: Istrio 1999 [200i]:165-166; kat. 305.

VB