Obilazio je Isus sve gradove i sela učeći po njihovim sinagogama, propovijedajući Evanđelje o Kraljevstvu i liječeći svaku bolest i svaku nemoć. Vidjevši mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira. Tada reče svojim učenicima: “Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.”
Isus prolazi, obilazi, ulazi u gradove i sela, daruje prilike, stvara mogućnosti, progovara, ulazi u sinagoge, govori, uči… Teško da netko može reći: nisam znao, mogao ili imao prilike… prije bi moglo biti nisam htio, nisam se usudio, nisam mario. Isus obilazi, konkretan je, govori o bitnim stvarima. Radosna vijest o Kraljevstvu ne želi nikoga mimoići, želi sresti svakoga. Zato Isus i liječi, ozdravlja svaku bolest i svaku nemoć. A nas i naše vrijeme zahvatila je neizlječiva bolest, nemoć. Samo On može moćno i korisno zahvatiti čovjekovo srce i darovati ozdravljenje. Zna našu izgubljenost i žao mu je ophrvanosti, uzdrmanosti čovjekovih temelja, lutanja i izgubljenosti. Da, kao ovce bez pastira. Došašće je vrijeme traženja i pronalaženja. Susreta Boga i čovjeka, pogleda s Njim oči u oči, oči u dušu, duše u ljubav.
Došašće je vrijeme poslanja u žetvi, ne samo molitve za radnike nego i srpa u ruci, i motike i pluga. Došašće je vrijeme odluka i prilika. Došašće je vrijeme u vremenu, vrijeme rascvjetanosti usred zime. Došašće je signalna raketa kako bi pronašli i cilj i put. Došašće je vrijeme moći usred nemoći, budnosti usred zimskoga sna našeg srca i duše. Došašće je iskorak i odluka, biti radnik, biti svjetionik zapaljen na vječnoj baklji, na neugasivoj vatri.
Darko Zgrablić