Draga braćo i sestre, dobro jutro!
Danas nam liturgija predlaže prispodobu o “dobrom Samarijancu”, preuzet iz Evanđelja po Luki (10,25-37). On, u svojoj jednostavnoj i nadahnjujućoj priči, ukazuje na način života – u čijem središtu nismo mi sami – nego drugi, koje susrećemo u njihovim teškoćama i koji od nas traže da im pomognemo. Isus koristi ovu prispodobu u dijalogu s zakonoznancem, o Dvostrukoj zapovijedi koja omogućuje ulazak u život vječni: da ljubimo Boga svim svojim srcem i bližnjega svoga kao sebe same (reci 25-28).. “Da – da odgovori zakonoznanac – ali reci mi tko je moj bližnji?” (V. 29). Mi također možemo postavljati sebi ovo pitanje: „Tko je moj bližnji? Koga volim kao sebe? Svoje rođake? Prijatelje? Zemljake? One koji su iste vjere kao i ja? Tko je moj bližnji…?
Isus odgovara s parabolom. Čovjeka, na putu iz Jeruzalema u Jerihon, napala skupina razbojnika, pretukli su ga i ostavili. Tuda prođe svećenik, a zatim levit, koji se, kad su vidjeli ranjenika, ne zaustaviše nego produže dalje (r. 31-32). Zatim prođe neki Samarijanac, stanovnik Samarije koju su Židovi prezirali, jer nisu pripadnici i obdržavatelji prave religije; a baš se on, vidjevši bijednika”, ganuo. Došao je do njega i previo mu rane […], odveo ga u gostinjac i pobrinuo se za nj” (rr 33-34.); Sutradan ga je povjerio vlasniku gostinjca, platio za njega i rekao da će platiti i sve dodatne troškove (usp r. 35).
U ovom trenutku, Isus se obraća zakonoznancu i upita ga: “Koji je od ove trojice – svećenik, levit, samarijanac – bližnji onome koji je upao među razbojnike”. „Onaj koji mu iskaza milosrđe” (rr 36-37.), odgovori mu. Na taj način Isus je u potpunosti poništio početno gledište zakonoznanca – ali i naše! – Ne trebam druge kategorizirati kako bih se odlučio tko je moj bližnji, a tko nije. Odluka je moja. O meni ovisi hoću li biti ili ne biti bližnji osobi koju sam susreo i koja treba pomoć, pa bio to i stranac ili čak neprijatelj. A Isus zaključuje: “Idi pa i ti čini tako“ (v 37.). Lijepa pouka! A to ponavlja i svakom od nas: “Idi” i ti čini tako; učini se bližnjim bratu i sestri koje vidiš u nevolji. Idi i ti čini tako. Čini dobra djela, a ne da ti riječi idu u prazno. Dolazi mi u pamet ona pjesma: Riječi, riječi, riječi (Parole, parole parole). Ne, nego djela, djela.
Po dobrim djelima, koja činimo s ljubavlju i radošću drugima, naša vjera klija i donosi rod. Zapitajmo se – svatko neka u svom srcu odgovori sam sebi – Je li naša vjera plodna? Proizvodi li dobra djela? Ili je uglavnom sterilna, te utoliko više mrtva nego živa? Postajem li bližnjim ili jednostavno prođem pored? Pripadam li onima koji druge prosuđuju po vlastitom ukusu? Ova si je pitanja dobro češće sebi postaviti, jer ćemo na kraju biti suđeni prema djelima milosrđa; Gospodin nam može reći: “Sjećaš li se onoga dana, na putu između Jeruzalema i Jerihona? Onaj polumrtvi čovjek bio sam Ja. Sjećaš li se? Onaj ogladnjeli dječak sam bio ja. Onaj selilac kojega toliki žele odbaciti, bio sam ja; one bake i djedovi, napušteni u domovima, bio sam ja; onaj bolesnik u bolnici, kojega nitko ne pohodi, bio sam ja”.
Neka nam Djevica Marija pomogne hoditi putem velikodušne ljubavi prema drugima, na putu dobrog Samarijanca. Neka nam pomogne da živimo najvažniju zapovijed koju nam je Krist ostavio. A to je put za ulazak u vječni život.
Izvor: >>>