Kateheze pape Franje
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Ovim smo razmišljanjem došli do praga Jubileja, evo blizu je. Pred nama su vrata, ali ne samo sveta vrata, već i druga: velika vrata Božjeg milosrđa – a to su jedna lijepa vrata! – koja dočekuju naše kajanje nudeći milost njegova opraštanja. Ta su vrata širom otvorena, treba nam samo malo hrabrosti da prijeđemo preko njihova praga. Svaki od nas ima neki teret na duši. Svi smo grešnici! Okoristimo se tom proslavom koja je pred nama i prijeđimo prag toga milosrđa Boga koji se nikada ne umara opraštati, nikada se ne umara čekati nas! Gleda nas, uvijek je uz nas! Samo hrabro! Uđimo kroz ta vrata!
Od Biskupske sinode, koju smo slavili u mjesecu listopadu, sve obitelji, i čitava Crkva, primili su veliki poticaj da se susretnu na pragu tih otvorenih vrata. Crkva je tom prigodom ohrabrena otvoriti svoja vrata, da bi izašla s Gospodinom ususret sinovima i kćerima na njihovu putu: katkad su nesigurni, ponekad izgubljeni, u ovim teškim vremenima. Kršćanske su obitelji, na poseban način, potaknute otvoriti vrata Gospodinu koji čeka da uđe, noseći svoj blagoslov i svoje prijateljstvo. I ako su vrata Božjeg milosrđa uvijek otvorena, i vrata naših crkava, naših zajednica, naših župa, naših ustanova, naših biskupija, moraju biti otvorena, da svi tako možemo izaći i nositi to Božje milosrđe. Jubilej znači velika vrata Božjeg milosrđa ali i mala vrata naših crkava koja su otvorena da Gospodin može ući – odnosno, mnogo puta, da može izaći – kada je zatočenik naših struktura, naše sebičnosti i tolikih drugih stvari.
Gospodin nikada ne ulazi na silu: i on traži dopuštenje da uđe. U Knjizi Otkrivenja se kaže: “Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom” (3, 20). Ali zamislimo Gospodina koji kuca na vrata našeg srca! U posljednjem viđenju iz Knjige Otkrivenja, ovako se prorokuje o Božjem gradu: “Vrata mu se ne zatvaraju obdan”, što znači nikada, jer “noći ondje i nema” (21,25). Ima mjesta na svijetu u kojima se vrata ne zaključavaju, ima ih i danas. Ali mnogo je onih gdje su čvrsto zaključana vrata postalo nešto uobičajeno. Ne smijemo se predati ideji da moramo primijeniti taj sistem na čitav naš život, na život obitelji, grada, društva. A još manje na život Crkve. Bilo bi to užasno! Negostoljubiva Crkva, baš kao i Crkva zatvorena u samu sebe, umrtvljuje evanđelje i svijet. Vrata Crkve ne smiju biti čvrsto zaključana! Sve mora biti otvoreno! Simboličko upravljanje “vratima” – pragovima, prijelazima, granicama – je postalo ključno. Vrata trebaju čuvati, ali ne odbijati. Vrata se ne smiju provaljivati, naprotiv, treba tražiti dopuštenje za ulazak, da gostoljubivost zablista u slobodi prihvaćanja i uskrati se u slučaju drske provale. Vrata se često otvaraju da se vidi čeka li netko vani, tko možda nema hrabrosti, a možda ni snage pokucati. Koliki su izgubili povjerenje, nemaju hrabrosti pokucati na vrata našeg kršćanskog srca, na vrata naših crkava… I stoje tamo, nemaju hrabrosti, oduzeli smo im povjerenje: molim vas, neka se to nikada ne dogodi. Vrata govore mnogo o kući, pa i o Crkvi. Upravljanje vratima zahtijeva pomno razlučivanje i, istodobno, ona moraju ulijevati veliko povjerenje. Želim uputiti zahvalu svim vratarima: naših stambenih zgrada, građanskih ustanova, samih crkava. Često oprez i ljubaznost vratara mogu pružiti sliku o uljudnosti i gostoljubivosti čitave kuće, već od samog ulaza. Možemo učiti od tih muškaraca i žena koji su čuvari mjestâ susreta i prihvaćanja čovjekova grada! Svima vama čuvarima tolikih vrata, bilo da su to vrata stanova ili crkava, velika hvala! Ali uvijek s osmijehom, uvijek pokazujući gostoljubivost te kuće, te crkve, tako će se ljudi osjetiti sretnima i prihvaćenima na tome mjestu. Uistinu, znamo dobro da smo mi sami čuvari i sluge Božjih vrata, a kako se zovu Božja vrata? Zovu se Isus! On je naše svjetlo na svim vratima života, uključujući vrata našeg rođenja i naše smrti. On sam je rekao: “Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti.” (Iv 10, 9). Isus je vrata kroz koja ulazimo i izlazimo. Jer Božji ovčinjak je sigurno sklonište, a ne zatvor! Božji dom je sklonište, nije zatvor, a vrata se zovu Isus! A ako su vrata zatvorena, kažemo: “Gospodine, otvori vrata!” Isus je vrata i daje nam ulaziti i izlaziti. Ima lopova, onih koji pokušavaju izbjeći vrata: zanimljivo da lopovi uvijek pokušavaju ući negdje drugdje, kroz prozor, s krova ali izbjegavaju vrata, jer imaju loše namjere, i krišom ulaze u ovčinjak da prevare ovce i iskoriste ih. Mi pak moramo proći kroz vrata i slušati Isusov glas: ako čujemo ton njegova glasa, sigurni smo, spašeni smo. Možemo ući bez straha i izaći bez opasnosti. U tome prelijepom Isusovu govoru, govori se i o vrataru, koji ima zadaću otvarati dobrom Pastiru (usp. Iv 10, 2). Ako vratar sluša Pastirov glas, tada otvara, i pušta unutra sve ovce koje Pastir dovodi, sve, uključujući i one izgubljene u šumama, po koje je Pastir otišao da ih vrati u ovčinjak. Ovce ne bira vratar, ne bira ih župni tajnik ili tajnica župe; sve ovce su pozvane, bira ih dobri Pastir. Vratar – također – sluša Pastirov glas. Eto, mogli bismo reći da moramo biti poput toga vratara. Crkva je vratarnica Gospodinova doma, nije gospodarica Gospodinova doma. Sveta Nazaretska Obitelj zna dobro što znače otvorena ili zatvorena vrata, za onoga tko čega dijete, za onoga koji se nema gdje skloniti, za onoga koji je prisiljen bježati od opasnosti. Neka kršćanske obitelji učine od praga svoga doma mali a opet veliki znak Vrata milosrđa i Božje gostoljubivosti. Upravo takvom Crkva treba biti prepoznata, u svim krajevima svijeta: kao čuvarica Boga koji kuca, kao gostoljubivost Boga koji ti neće zalupiti vrata pred nosom, uz izliku da ne pripadaš toj kući. S tim se duhom približimo Jubileju: za Jubilej će biti sveta vrata, ali postoje i vrata velikog Božjeg milosrđa! Postoje također vrata našeg srca da svi prime Božje oproštenje i da i mi sami oprostimo, prihvaćajući sve koji kucaju na naša vrata.
Kateheze pape Benedikta XVI. i pape Franje u Godini vjere
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Ovim smo razmišljanjem došli do praga Jubileja, evo blizu je. Pred nama su vrata, ali ne samo sveta vrata, već i druga: velika vrata Božjeg milosrđa – a to su jedna lijepa vrata! – koja dočekuju naše kajanje nudeći milost njegova opraštanja. Ta su vrata širom otvorena, treba nam samo malo hrabrosti da prijeđemo preko njihova praga. Svaki od nas ima neki teret na duši. Svi smo grešnici! Okoristimo se tom proslavom koja je pred nama i prijeđimo prag toga milosrđa Boga koji se nikada ne umara opraštati, nikada se ne umara čekati nas! Gleda nas, uvijek je uz nas! Samo hrabro! Uđimo kroz ta vrata!
Od Biskupske sinode, koju smo slavili u mjesecu listopadu, sve obitelji, i čitava Crkva, primili su veliki poticaj da se susretnu na pragu tih otvorenih vrata. Crkva je tom prigodom ohrabrena otvoriti svoja vrata, da bi izašla s Gospodinom ususret sinovima i kćerima na njihovu putu: katkad su nesigurni, ponekad izgubljeni, u ovim teškim vremenima. Kršćanske su obitelji, na poseban način, potaknute otvoriti vrata Gospodinu koji čeka da uđe, noseći svoj blagoslov i svoje prijateljstvo. I ako su vrata Božjeg milosrđa uvijek otvorena, i vrata naših crkava, naših zajednica, naših župa, naših ustanova, naših biskupija, moraju biti otvorena, da svi tako možemo izaći i nositi to Božje milosrđe. Jubilej znači velika vrata Božjeg milosrđa ali i mala vrata naših crkava koja su otvorena da Gospodin može ući – odnosno, mnogo puta, da može izaći – kada je zatočenik naših struktura, naše sebičnosti i tolikih drugih stvari.
Gospodin nikada ne ulazi na silu: i on traži dopuštenje da uđe. U Knjizi Otkrivenja se kaže: “Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom” (3, 20). Ali zamislimo Gospodina koji kuca na vrata našeg srca! U posljednjem viđenju iz Knjige Otkrivenja, ovako se prorokuje o Božjem gradu: “Vrata mu se ne zatvaraju obdan”, što znači nikada, jer “noći ondje i nema” (21,25). Ima mjesta na svijetu u kojima se vrata ne zaključavaju, ima ih i danas. Ali mnogo je onih gdje su čvrsto zaključana vrata postalo nešto uobičajeno. Ne smijemo se predati ideji da moramo primijeniti taj sistem na čitav naš život, na život obitelji, grada, društva. A još manje na život Crkve. Bilo bi to užasno! Negostoljubiva Crkva, baš kao i Crkva zatvorena u samu sebe, umrtvljuje evanđelje i svijet. Vrata Crkve ne smiju biti čvrsto zaključana! Sve mora biti otvoreno! Simboličko upravljanje “vratima” – pragovima, prijelazima, granicama – je postalo ključno. Vrata trebaju čuvati, ali ne odbijati. Vrata se ne smiju provaljivati, naprotiv, treba tražiti dopuštenje za ulazak, da gostoljubivost zablista u slobodi prihvaćanja i uskrati se u slučaju drske provale. Vrata se često otvaraju da se vidi čeka li netko vani, tko možda nema hrabrosti, a možda ni snage pokucati. Koliki su izgubili povjerenje, nemaju hrabrosti pokucati na vrata našeg kršćanskog srca, na vrata naših crkava… I stoje tamo, nemaju hrabrosti, oduzeli smo im povjerenje: molim vas, neka se to nikada ne dogodi. Vrata govore mnogo o kući, pa i o Crkvi. Upravljanje vratima zahtijeva pomno razlučivanje i, istodobno, ona moraju ulijevati veliko povjerenje. Želim uputiti zahvalu svim vratarima: naših stambenih zgrada, građanskih ustanova, samih crkava. Često oprez i ljubaznost vratara mogu pružiti sliku o uljudnosti i gostoljubivosti čitave kuće, već od samog ulaza. Možemo učiti od tih muškaraca i žena koji su čuvari mjestâ susreta i prihvaćanja čovjekova grada! Svima vama čuvarima tolikih vrata, bilo da su to vrata stanova ili crkava, velika hvala! Ali uvijek s osmijehom, uvijek pokazujući gostoljubivost te kuće, te crkve, tako će se ljudi osjetiti sretnima i prihvaćenima na tome mjestu. Uistinu, znamo dobro da smo mi sami čuvari i sluge Božjih vrata, a kako se zovu Božja vrata? Zovu se Isus! On je naše svjetlo na svim vratima života, uključujući vrata našeg rođenja i naše smrti. On sam je rekao: “Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti.” (Iv 10, 9). Isus je vrata kroz koja ulazimo i izlazimo. Jer Božji ovčinjak je sigurno sklonište, a ne zatvor! Božji dom je sklonište, nije zatvor, a vrata se zovu Isus! A ako su vrata zatvorena, kažemo: “Gospodine, otvori vrata!” Isus je vrata i daje nam ulaziti i izlaziti. Ima lopova, onih koji pokušavaju izbjeći vrata: zanimljivo da lopovi uvijek pokušavaju ući negdje drugdje, kroz prozor, s krova ali izbjegavaju vrata, jer imaju loše namjere, i krišom ulaze u ovčinjak da prevare ovce i iskoriste ih. Mi pak moramo proći kroz vrata i slušati Isusov glas: ako čujemo ton njegova glasa, sigurni smo, spašeni smo. Možemo ući bez straha i izaći bez opasnosti. U tome prelijepom Isusovu govoru, govori se i o vrataru, koji ima zadaću otvarati dobrom Pastiru (usp. Iv 10, 2). Ako vratar sluša Pastirov glas, tada otvara, i pušta unutra sve ovce koje Pastir dovodi, sve, uključujući i one izgubljene u šumama, po koje je Pastir otišao da ih vrati u ovčinjak. Ovce ne bira vratar, ne bira ih župni tajnik ili tajnica župe; sve ovce su pozvane, bira ih dobri Pastir. Vratar – također – sluša Pastirov glas. Eto, mogli bismo reći da moramo biti poput toga vratara. Crkva je vratarnica Gospodinova doma, nije gospodarica Gospodinova doma. Sveta Nazaretska Obitelj zna dobro što znače otvorena ili zatvorena vrata, za onoga tko čega dijete, za onoga koji se nema gdje skloniti, za onoga koji je prisiljen bježati od opasnosti. Neka kršćanske obitelji učine od praga svoga doma mali a opet veliki znak Vrata milosrđa i Božje gostoljubivosti. Upravo takvom Crkva treba biti prepoznata, u svim krajevima svijeta: kao čuvarica Boga koji kuca, kao gostoljubivost Boga koji ti neće zalupiti vrata pred nosom, uz izliku da ne pripadaš toj kući. S tim se duhom približimo Jubileju: za Jubilej će biti sveta vrata, ali postoje i vrata velikog Božjeg milosrđa! Postoje također vrata našeg srca da svi prime Božje oproštenje i da i mi sami oprostimo, prihvaćajući sve koji kucaju na naša vrata.
Draga braćo i sestre,
prošle sam srijede, početkom Godine vjere, započeo s novim nizom kateheza o vjeri. Danas želim zajedno s vama razmišljati o temeljnom pitanju: što je vjera? Ima li vjera još smisla u svijetu u kojem su znanost i tehnologija otvorile vidike koji su još donedavno bili nezamislivi? Što znači vjerovati danas? U našem je dobu nužan ponovni odgoj u vjeri, koji će zacijelo obuhvaćati poznavanje njezinih istina i spasenjskih događaja, ali koji će prije svega proizlaziti iz pravog susreta s Bogom u Isusu Kristu, iz ljubavi prema njemu, iz stavljanja pouzdanja u njega, tako da cio život bude njime obuhvaćen. Danas se, zajedno s mnogim znacima dobra, oko nas širi određena duhovna pustinja. Ponekad imamo osjećaj, sudeći prema određenim zbivanjima o kojima svakodnevno slušamo, kao da svijet ne ide prema izgrađivanju jedne zajednice koja će biti više bratska i miroljubivija; same ideje napretka i blagostanja pokazuju također svoje sjene. Usprkos veličini znanstvenih otkrića i tehnoloških uspjeha, današnji čovjek nije postao slobodniji, čovječniji; ostali su toliki oblici izrabljivanja, manipulacije, nasilja, ugnjetavanja, nepravde… Nadalje, određena vrsta kulture navikla je ljude samo kretati se unutar horizonta stvari, onoga što je izvedivo, vjerovati samo u ono što se vidi i dotiče vlastitim rukama. S druge strane, međutim, raste također broj onih koji se osjećaju dezorijentiranima i, u svom traženju da se izdignu iznad isključivo horizontalne vizije stvarnosti, spremni su u sve povjerovati pa i u ono što se kosi sa čovještvom. U tome kontekstu ponovno se javljaju neka temeljna pitanja, koja su mnogo konkretnija no što se to čini na prvi pogled: kojeg smisla ima živjeti? Ima li budućnosti za čovjeka, za nas i za nove naraštaje? Kako usmjeriti naše slobodne izbore da naš život ima dobar i sretan ishod? Što nas čeka kada prijeđemo prag smrti? Iz tih nezaobilaznih pitanja zorno se vidi kako svijet planiranja, točnog računanja i eksperimentiranja, riječju znanstveno znanje, premda važno za čovjeka, samo nije dovoljno. Trebamo ne samo materijalni kruh, nego nam je potrebna i ljubav, smisao i nada, siguran temelj, čvrsto tlo pod nogama koje nam pomaže živjeti s autentičnim smislom također u krizi, u tami, u svakodnevnim teškoćama i problemima. A vjera nam daje upravo to: to je povjerljivo pouzdanje u jednog “Ti”, koji je Bog, koji mi daje jednu drukčiju sigurnost, koja nije ništa manje pouzdana od one koju mi daje točan izračun ili znanost. Vjera nije puki čovjekov pristanak uz pojedine istine o Bogu; to je čin kojim slobodno stavljam svoje pouzdanje u Boga koji je Otac i koji me ljubi; to je prianjanje uz jedan “Ti” koji mi daje nadu i pouzdanje. Sigurno da to prianjanje uz Boga nije lišeno sadržaja: njime smo svjesni da nam se sam Bog pokazao u Kristu, dao je vidjeti svoje lice i postao stvarno blizak svakome od nas. Štoviše, Bog je objavio da je njegova ljubav prema čovjeku, prema svakom od nas, neizmjerna: na križu, Isus iz Nazareta, Sin Božji koji je postao čovjekom, na jasniji nam način pokazuje dokle seže ta ljubav, do darivanja samoga sebe, do potpune žrtve. Otajstvom smrti i uskrsnuća Kristova, Bog se spušta sve do našeg čovještva da ga ponovno vrati sebi, da ga uzdigne u svoje visine. Vjera znači vjerovati u tu Božju ljubav koja se ne umanjuje pred čovjekovom opakošću, pred zlom i smrću, već je u stanju preobraziti svaki oblik ropstva, dajući mogućnost spasenja. Imati vjere, dakle, znači susresti taj “Ti”, Boga, koji mi pomaže i daje mi obećanje neuništive ljubavi koja ne samo da teži vječnosti, već je i daje; imati vjere znači pouzdati se u Boga poput djeteta, koje dobro zna da se unatoč svim teškoćama, svim problemima može osjećati sigurnim u krilu svoje majke. A ta mogućnost spasenja po vjeri je dar koji Bog daje svim ljudima. Mislim da bismo morali – u svom svakodnevnom životu, označenom često dramatičnim problemima i situacijama – češće razmišljati o činjenici da vjerovati na kršćanski način znači to predanje s povjerenjem dubokom smislu koji drži mene i svijet, onom smislu koji ne možemo mi sami sebi dati, već samo primiti kao dar, i koji je temelj na kojem možemo živjeti bez straha. A tu oslobađajuću i umirujuću sigurnost vjere moramo biti sposobni naviještati riječju i pokazivati je svojim kršćanskim životom. Oko nas, međutim, vidimo svakoga dana kako su mnogi ravnodušni ili odbijaju primiti taj navještaj. Na kraju Markova Evanđelja, Isus kaže: “Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se” (Mk 16, 16). Želim vas pozvati da razmišljate o tome. Vjera u djelovanje Duha Svetoga mora nas uvijek poticati na to da pođemo naviještati evanđelje, na odvažno svjedočenje vjere; ali, osim mogućnosti pozitivnog odgovora na dar vjere, postoji također opasnost odbacivanja evanđelja, neprihvaćanja životvornog susreta s Bogom. Već je sveti Augustin pokrenuo to pitanje u jednom svom komentaru na prispodobu o sijaču: “Mi govorimo – govorio je Augustin –, bacamo sjeme, širimo sjeme posvuda. Ima onih koji preziru, koji će koriti, koji se izruguju. Ako se takvih plašimo, nemamo više što sijati i na dan žetve ostat ćemo bez uroda. Neka stoga dođe sjeme dobrog tla” (Discorsi sulla disciplina cristiana, 13,14: PL 40, 677-678). Odbacivanje nas, dakle, ne smije obeshrabriti. Kao kršćani mi smo svjedočanstvo toga plodnog tla: naša vjera, usprkos našim ograničenjima, pokazuje da postoji dobro tlo, gdje sjeme Božje riječi daje obilne plodove pravednosti, mira i ljubavi, novog čovječanstva, spasenja. I čitava povijest Crkve, sa svim problemima, pokazuje da postoji dobro tlo, da postoji dobro sjeme, i donosi plod. No zapitajmo se: odakle čovjek crpi tu otvorenost srca i uma da uzvjeruje u Boga koji se učinio vidljivim u Isusu Kristu umrlom i uskrslom, da prihvati njegovo spasenje, tako da mu On i njegovo evanđelje budu vodilja i svjetlo života? Odgovor glasi: možemo vjerovati u Boga jer nam se on približava i dotiče nas, jer nas Duh Sveti, dar Uskrsloga, osposobljava da prihvatimo živog Boga. Vjera je dakle prije svega vrhunaravni dar, Božji dar. U dogmatskoj konstituciji Drugoga vatikanskog koncila o božanskoj objavi Dei Verbum kaže se sljedeće: “A da se uzvjeruje, potrebna je Božja milost koja predusreće i potpomaže te unutarnja pomoć Duha Svetoga, koji srce treba pokrenuti i obratiti ga k Bogu, otvoriti oči uma te svima dati ‘ugodnost pristanka i vjerovanja istini'” (5). U temelju našega puta vjere je krštenje, sakrament koji nam daje Duha Svetoga, po kojem postajemo Božja djeca u Kristu i koji označava ulazak u zajednicu vjere, u Crkvu: ne vjerujemo sami od sebe, bez predusretljive milosti Duha Svetoga; i ne vjerujemo sami, već zajedno s braćom. Od krštenja nadalje svaki je vjernik pozvan ponovno živjeti i prisvojiti tu ispovijest vjere, zajedno s braćom. Vjera je Božji dar, ali je također duboko slobodni i ljudski čin. To se jasno kaže u Katekizmu Katoličke Crkve: “Nemoguće je vjerovati bez milosti i unutarnje pomoći Duha Svetoga. A ipak nije ništa manje istinito, da je vjera izvorno ljudski čin. Ne protivi se slobodi niti čovjekovu razumu, da čovjek povjeruje Bogu i prione uz istine koje je on objavio” (154). Štoviše, ona uključuje i uzdiže, u jednom životnom ulogu koji je poput izbavljenja naše slobode iz okova ropstva: to je jedno izlaženje iz samih sebe, iz vlastitih sigurnosti, iz vlastitih mentalnih shema i pouzdavanje u djelovanje Boga koji nam pokazuje svoj put koji vodi k zadobivanju prave slobode, našeg ljudskog identiteta, prave radosti srca, mira sa svima. Vjerovati znači pouzdati se u potpunoj slobodi i s radošću brižnom Božjem naumu o povijesti, kako je to učinio Abraham, kako je to učinila Marija iz Nazareta. Vjera je dakle pristanak kojim naš um i naše srce kažu svoj “da” Bogu, ispovijedajući da je Isus Gospodin. I taj “da” preobražava život, otvara mu put prema punini smisla, čini ga tako novim, ispunjenim radošću i pouzdanom nadom. Dragi prijatelji, naše vrijeme traži kršćane koji su privučeni Kristom, koji rastu u vjeri zahvaljujući dobrom poznavanju Svetog Pisma i sakramenata, osobe koje su poput otvorene knjige koja pripovijeda o novom životu u Duhu Svetom, prisutnosti onoga Boga koji nas podupire na našem životnom putu i otvara nas vječnom životu. Hvala!
Draga braćo i sestre, nastavljamo naš meditativni hod o katoličkoj vjeri. Protekle sam srijede pokazao kako je vjera dar, jer je Bog taj koji preuzima inicijativu i izlazi nam ususret; i tako je vjera odgovor kojim ga prihvaćamo kao čvrsti temelj našega života. To je dar koji stubokom preobražava život, jer nam daje ući u samu Isusovu viziju, koji djeluje u nama i otvara nas ljubavi prema Bogu i prema drugim. Danas želim učiniti korak dalje u našem razmišljanju, polazeći još jednom od nekih pitanja: ima li vjera samo osobni, individualni karakter? Tiče li se samo moje osobe? Živim li svoju vjeru kao pojedinac? Nema sumnje da je čin vjere čisto osobni čin, koji se događa u najdubljoj nutrini i koji označava promjenu, osobno obraćenje: u mome životu se događa neki preokret, promjena. U liturgiji krštenja, u času obećanjâ, predslavitelj traži da očitujemo katoličku vjeru i postavlja tri pitanja: Vjerujete li u Boga Oca svemogućega? Vjerujete li u Sina Njegova Jedinorođenoga? Vjerujete li u Duha Svetoga? Nekoć davno su ta pitanja upućivana osobno onome koji je trebao primiti krštenje, prije nego će biti uronjen tri put u vodu. I danas je odgovor u jednini: “Vjerujem”. Ali to moje vjerovanje nije posljedica nekog mog samotnog razmišljanja, nije produkt moje misli, već je plod jednog odnosa, jednog dijaloga, u kojem postoji slušanje, primanje, odgovaranje; razgovor s Isusom mi omogućuje izaći iz mog “ja” začahurenog u samog sebe i otvoriti se ljubavi Boga Oca. To je poput nekog rođenja u kojem otkrivam da sam sjedinjen ne samo s Isusom, već također sa svima onima koji su kročili i kroče istim putem; a to novo rođenje, koje započinje krštenjem, nastavlja se tijekom čitavog života. Ne mogu graditi svoju osobnu vjeru u privatnom dijalogu s Isusom, jer mi je vjeru podario Bog po zajednici vjernika koja je Crkva i ona me pridružuje mnoštvu vjernika u zajednici koja nije samo društvena, već je ukorijenjena u vječnu Božju ljubav koja je u samoj sebi zajednica Oca, Sina i Duha Svetoga, to je trojstvena Ljubav. Naša je vjera doista osobna, jedino ako je također zajednička: može biti moja vjera, samo ako se živi i kreće u “mi” Crkve, samo ako je naša vjera, vjera Crkve. Nedjeljom, na misnom slavlju, moleći Vjerovanje, mi se izražavamo u prvom licu, ali zajednički ispovijedamo jednu vjeru Crkve. To pojedinačno izrečeno Vjerovanje pridružuje se onom Vjerovanju nebrojenog mnoštva u vremenu i prostoru, u kojem svatko doprinosi, tako reći, složnom višeglasju vjere. U Katekizmu Katoličke Crkve to je sažeto na slijedeći način: “‘Vjerovati’ je crkven čin. Vjera Crkve prethodi našoj vjeri, rađa je, podržava i hrani. Crkva je Majka svih koji vjeruju. ‘Nitko ne može imati Boga za Oca, ako nema Crkvu za Majku’ (sveti Ciprijan)” (br. 181). Dakle, vjera se rađa u Crkvi, njoj vodi i u njoj se živi. To je važno podsjetiti. Na početku kršćanskog puta, kada Duh Sveti u sili silazi na učenike, na Pedesetnicu – kako to opisuju Djela apostolska (usp. 2, 1-13) – rađajuća Crkva prima snagu da ostvaruje poslanje koje joj je povjerio uskrsli Gospodin: širiti po svem svijetu evanđelje, radosnu vijest o Božjem kraljevstvu i voditi tako svakog čovjeka susretu s njim, vjeri koja spašava. Apostoli pobjeđuju svaki strah naviještajući ono što su osobno čuli, vidjeli, iskusili s Isusom. Po snazi Duha Svetoga počinju govoriti nove jezike, otvoreno naviještajući misterij kojem su bili svjedoci. U Djelima apostolskim nam se zatim prenosi veliki govor kojeg je Petar izgovorio upravo na dan Pedesetnice. On najprije navodi jedan ulomak iz proroka Joela (3, 1-5), dovodeći ga u vezu s Isusom i naviještajući srž kršćanske vjere: onaj koji je svima činio dobročinstva, kojeg je Otac potvrdio čudesima i velikim znamenjima, pribijen je na križ i ubijen, ali ga je Bog uskrsnuo od mrtvih, učinivši ga Gospodinom i Kristom. S njime smo ušli u konačno spasenje naviješteno po prorocima i onaj koji bude zazivao njegovo ime bit će spašen (usp. Dj 2, 17-24). Slušajući Petrove riječi, mnogi su ih doživjeli kao osobni izazov, pokajali su se za vlastite grijehe i dali se krstiti primivši dar Duha Svetoga (usp. Dj 2, 37-41). Započinje tako put Crkve, zajednice koja donosi taj navještaj u vrijeme i prostor, zajednice koja je Božji narod utemeljen na novom savezu zahvaljujući Kristovoj krvi i čiji članovi ne pripadaju nekoj posebnoj društvenoj ili etničkoj skupini, već su muškarci i žene koji dolaze iz svakog naroda i kulture. To je “katolički” narod, koji govori nove jezike, svima je otvoren da sve primi u svoje krilo, izvan svih granica, rušeći sve barijere: “Tu više nema: Grk – Židov, obrezanje – neobrezanje, barbar – skit, rob – slobodnjak, nego sve i u svima – Krist” (Kol 3, 11), kaže sveti Pavao. Crkva je, dakle, od samih početaka mjesto vjere, mjesto prenošenja vjere, mjesto u kojem, po krštenju, bivamo uronjeni u uskrsno otajstvo Kristove muke i uskrsnuća, koje nas oslobađa od ropstva grijeha, daje nam slobodu djece i uvodi nas u zajedništvo s Presvetim Trojstvom. Istodobno, bivamo uronjeni u zajedništvo s ostalom braćom i sestrama u vjeri, sa čitavim tijelom Kristovim, istrgnuti iz svoje osamljenosti. Drugi vatikanski koncil na to podsjeća: “Bogu se svidjelo posvetiti i spasiti ljude ne pojedinačno, isključivši svaku svezu među njima, nego ih uobličiti u narod koji bi ga priznavao u istini i sveto mu služio” (Dogm. konst. Lumen gentium, 9). Podsjećajući još jednom na liturgiju krštenja, opažamo da, na zaključenju obećanjâ u kojima izražavamo odricanje od zla i ponavljamo “vjerujem” središnjim istinama vjere, predslavitelj izjavljuje: “To je vjera naša, to je vjera Crkve, njom se dičimo, nju ispovijedamo u Kristu Isusu Gospodinu našemu”. Vjera je teologalna krepost, koju daruje Bog, ali koju Crkva prenosi kroz povijest. Isti sveti Pavao, pišući Korinćanima, kaže da im je prenio evanđelje koje je i sam primio (usp. 1 Kor 15, 3). Postoji neprekinuti lanac života Crkve, naviještanja Božje riječi, slavljenja sakramenata, koji se proteže sve do nas a kojeg nazivamo predajom. Ona nam daje jamstvo da je ono u što vjerujemo izvorna Kristova poruka, koju su proglašavali apostoli. Srž prvobitnog navještaja je događaj Gospodinove smrti i uskrsnuća, iz kojeg proizlazi cjelokupna baština vjere, koju Crkva prenosi na istinit i siguran način iz naraštaja u naraštaj, kao što ističe nadalje Koncil: “Stoga se apostolska propovijed, koja je na poseban način izražena u nadahnutim knjigama, morala u neprekinutom slijedu čuvati sve do dovršetka vremenâ” (Dogm. konst. Dei Verbum, 8). Na taj način, budući da Sveto pismo sadrži Božju riječ, predaja Crkve je čuva i vjerno prenosi, kako bi ljudi svih vremena imali pristupa njezinim neizmjernim bogatstvima i obogatili se riznicama njezine milosti. Tako Crkva “u svojem naučavanju, životu i bogoštovlju postojano održava i svim naraštajima prenosi sve što ona jest i što vjeruje” (isto). Želim, na kraju, istaknuti da osobna vjera raste i sazrijeva u crkvenoj zajednici. Zanimljivo je primijetiti kako u Novom zavjetu izraz “sveti” označava kršćane u cjelini, a sigurno da nisu svi imali potrebne osobine da bi ih Crkva proglasila svetima. Što se dakle želi reći tim izrazom? Odgovor glasi: time se želi ukazati na činjenicu da su oni koji su imali i živjeli vjeru u Krista uskrsloga bili pozvani postati referentna točka za sve druge, dovodeći ih u dodir sa Isusovom osobom i porukom, koji objavljuje lice Boga života. To vrijedi također za nas: kršćanin koji dopušta da ga vodi i oblikuje vjera Crkve, usprkos svojim slabostima, ograničenjima i teškoćama, postaje poput nekog prozora otvorena za svjetlo Boga živoga, koji prima ovo svjetlo i prenosi ga svijetu. Blaženi Ivan Pavao II. u enciklici Redemptoris missio rekao je da “misija obnavlja Crkvu, jača vjeru i kršćanski identitet, daje novi polet i nove poticaje. Vjera se jača darivanjem!” (br. 2). Težnja, koja je danas dosta raširena, da se vjeru ograniči na prostor privatnog u proturječju je sa samom njezinom naravi. Trebamo Crkvu da bismo imali potvrdu naše vjere i da bismo iskusili Božje darove: njegovu Riječ, sakramente, potporu milosti i svjedočanstvo ljubavi. Tako će se naš “ja” u “nama” Crkve percipirati i kao onaj kojem je upravljen i, ujedno, kao protagonist događaja koji ga nadilazi: iskustva zajedništva s Bogom, na kojem počiva zajedništvo među ljudima. U svijetu u kojem se čini da odnosima među ljudima ravna individualizam, čineći ih sve krhkijima, vjera nas poziva da budemo Crkva, nositelji Božje ljubavi i zajedništva za cio ljudski rod (usp. Past. konst. Gaudim et spes, 1). Hvala na pozornosti!
Draga braćo i sestre, naše zajedničko promišljanje u ovoj Godini vjere danas nas dovodi do razmatranja jednog zadivljujućeg aspekta ljudskog i kršćanskog iskustva: čovjek nosi u sebi tajanstvenu čežnju za Bogom. Katekizam Katoličke Crkve, na vrlo znakovit način, započinje upravo slijedećom tvrdnjom: “Čežnja za Bogom upisana je u čovjekovo srce, jer je od Boga i za Boga stvoren. Bog nikada ne prestaje čovjeka privlačiti sebi. Samo će u Bogu čovjek pronaći istinu i blaženstvo za čime neprekidno traga” (br. 27). Takva jedna tvrdnja, koja je i danas u mnogim kulturama opće prihvaćena, malne očita, mogla bi naprotiv zvučati kao provokacija u zapadnoj, sekulariziranoj kulturi. Mnogi bi naši suvremenici mogli naime prigovoriti da ni najmanje ne osjećaju tu čežnju za Bogom. Za široke slojeve društva on nije više ono čemu se nadaju i žele, koliko više stvarnost koja ljude ostavlja ravnodušnima, o kojoj se ne vrijedi potruditi čak ni izjasniti. Zapravo, ono što smo definirali kao “čežnja za Bogom” nije potpuno iščezla i još se i danas, na mnogo načina, očituje u čovjekovu srcu. Čovjek u svojoj čežnji stremi uvijek određenim konkretnim dobrima, koja su često sve drugo samo ne duhovna, no ipak se susreće s pitanjem što je uistinu Dobro, nalazi se pred nečim što je drukčije od njega, što čovjek ne može graditi, već je pozvan prepoznati. Što je to što uistinu može zadovoljiti tu čovjekovu čežnju? U svojoj enciklici Deus caritas est (Bog je ljubav) pokušao sam analizirati kako se takav dinamizam ostvaruje u iskustvo ljudske ljubavi, koje se u našem dobu lakše percipira kao zanos, izlaženja iz samoga sebe, kao prostor u kojem čovjek opaža da je obuzet željom koja ga nadilazi. Muškarac i žena po ljubavi doživljavaju na nov način, zahvaljujući jedno drugom, veličinu i ljepotu života i stvarnosti. Ako to što doživljavam nije jednostavno iluzija, ako doista želim dobro drugom kao nešto što vodi dobru mene samog, tada se moram biti spreman decentrirati, staviti se u njegovu službu, sve do odricanja od samoga sebe. Odgovor na pitanje o smislu iskustva ljubavi povezan je sa čišćenjem i ozdravljenjem vlastite volje, koje zahtijeva sàmo dobro koje se želi drugome. Potrebno se u tome vježbati, jačati, pa i ispravljati, da bi to dobro doista bilo željeno. Početni se zanos tako pretvara u putovanje, “trajno izlaženje iz vlastitoga ‘ja’ zatvorenog u samoga sebe prema njegovu oslobađanju kroz sebedarje i upravo tako prema istinskom pronalaženju samoga sebe, štoviše prema otkrivanju Boga” (Enc. Deus caritas est, 6). Zahvaljujući tome čovjek će moći sve dublje upoznavati onu ljubav koju je u početku iskusio. Ujedno će sve jasnije nazrijeti također misterij koju ona predstavlja: ni ljubljena osoba, naime, ne može utažiti želju koja prebiva u čovjekovu srcu, štoviše, što je ljubav prema drugom autentičnija, to zornije izbija na vidjelo pitanje o njezinu izvoru i njezinu određenju, o mogućnosti da ona traje zauvijek. Dakle, iskustvo ljudske ljubavi krije u sebi snagu koja čovjeka potiče izdići se iznad samoga sebe, to je iskustvo dobra koje ga navodi da izađe iz samoga sebe i suoči se s misterijem kojim je obavijen čitav život. Slična bi se razmišljanja mogla također iznijeti u vezi ostalih ljudskih iskustava, kao što su prijateljstvo, doživljaj ljepote, ljubav prema znanju: svako dobro koje čovjek iskusi pruža se prema misteriju koji obavija samog čovjeka; svaka želja koja se javlja u ljudskom srcu postaje odjek temeljne čežnje koja nije nikada potpuno zadovoljena. Nema sumnje da se iz te duboke čežnje, koja krije u sebi također nešto zagonetno, ne može izravno prispjeti vjeri. Čovjek, u konačnici, poznaje dobro ono što ga ne ispunjava, ali ne može zamisliti ili opisati ono što bi mu dala iskusiti ona sreća za kojom čezne u svom srcu. Ne može se poznavati Boga polazeći samo od čovjekove želje. S te točke gledišta ostaje misterij: čovjek je tražitelj Apsolutnog, za njime traga malim i nesigurnim koracima. Međutim, već samo to iskustvo čežnje, “nemirno srce” kako ga je nazivao sveti Augustin, je vrlo značajno. Ono nam potvrđuje da je čovjek, u svojoj dubini, religiozno biće (usp. Katekizam Katoličke Crkve, 28), “Božji prosjak”. Mogli bismo reći zajedno s Pascalom: “Čovjek beskrajno nadilazi čovjeka” (Misli, izd. Chevalier 438; izd. Brunschvicg 434). Oči raspoznaju predmete kada ih prosvjetljuje svijetlo. Otud želja da se upozna samo svjetlo, koje obasjava stvari ovoga svijeta i s njima pobuđuje osjećaj ljepote. Moramo zato smatrati da je moguće i u našem dobu, na prvi pogled tako nesklonom i neosjetljivom za transcendentalnu dimenziju, otpočeti hod prema autentičnom smislu života, koji pokazuje kako dar vjere nije apsurdan i iracionalan. Bilo bi od velike koristi, u tu svrhu, promicati svojevrsnu pedagogiju čežnje, bilo u onih koji još uvijek ne vjeruje bilo u onih koji su već primili dar vjere. Ta pedagogija obuhvaća bar dva aspekta. Prvi je naučiti ili ponovno naučiti uživati u istinskim životnim radostima. Ne proizvode sva zadovoljstva u nama isti učinak: neka ostavljaju pozitivan trag, kadra su unijeti mir u čovjekov duh, čine nas aktivnijima i velikodušnijima. Druga, naprotiv, nakon početnog svjetla, kao da iznevjere očekivanja koja su pobudila i katkad ostavljaju iza sebe gorčinu, nezadovoljstvo ili osjećaj praznine. Učiti od najranije dobi kušati prave radosti, u svim područjima života – obitelji, prijateljstvu, solidarnosti sa onima koji trpe, odricanju od samoga sebe radi služenja drugome, ljubavi prema znanju, umjetnosti, prirodnim ljepotama –, sve to znači jačati duhovno zadovoljstvo i stvarati djelotvorna antitijela protiv banalizacije ili duhovnog srozavanja koji su danas uzeli maha. I odrasli trebaju ponovno otkriti te radosti, željeti autentične stvarnosti, čisteći se od osrednjosti u kojima se mogu naći zarobljenima. Postat će tada lakše napustiti ili odbaciti sve ono što se, premda je naizgled privlačno, zapravo pokazuje beživotnim, izvorom navike a ne slobode. I time će izbiti na vidjelo čežnja za Bogom o kojoj govorimo. Drugi aspekt, koji ide ukorak s prethodnim, je da se nikada ne smijemo zadovoljiti s postignutim. Upravo su istinske radosti kadre osloboditi u nama onaj zdravi nemir koji nas navodi da budemo zahtjevniji – da želimo uzvišenije, dublje dobro – i ujedno jasnije shvatimo da ništa što je ograničeno ne može ispuniti naše srce. Naučit ćemo tako težiti, razoružani, onom dobru koje ne možemo izgraditi ili si priskrbiti vlastitim snagama i ne dati se obeshrabriti naporom ili preprekama koje dolaze od naše grešnosti. U vezi s tim, ne smijemo međutim zaboraviti da je dinamizam čežnje uvijek otvoren otkupljenju. Pa i onda kada se zaputi stranputicom, kada trči za umjetnim rajevima i čini se da gubi sposobnost da teži pravom dobru. Ni u ponoru grijeha u čovjeku se ne gasi ona iskra koja mu omogućuje prepoznati pravo dobro, kušati ga i započeti tako ponovni uspon, na kojem mu Bog, darom svoje milosti, neće nikada uskratiti svoju pomoć. Svi, uostalom, trebamo proći taj put čišćenja i ozdravljenja te čežnje. Mi smo putnici prema nebeskoj domovini, prema onom punom, vječnom dobru koje nam nitko neće moći oduzeti. Nije riječ, dakle, o gušenju čežnje koja je u čovjekovu srcu, već o njezinu oslobađanju, kako bi mogla postići svoju pravi domet. Kada se u toj čežnji otvori prozor prema Bogu, to je već znak prisutnosti vjere u duši, vjere koja je Božja milost. Isti je Augustin govorio: “Sa očekivanjem, Bog produbljuje našu želju, sa željom širi duh i šireći ga čini ga sposobnijim” (Komentar na Prvu Ivanovu poslanicu, 4, 6; PL 35, 2009.). Osjećajmo se na tome putovanju braćom svih ljudi, suputnicima i onih koji ne vjeruju, onih koji su u traganju, onih koji dopuštaju da ih snaga vlastite čežnje za istinom i dobrom potiče na propitkivanje. Molimo, u ovoj Godini vjere, da Bog pokaže svoje lice svima onima koji ga traže iskrena srca. Hvala!
Draga braćo i sestre, prošle smo srijede razmišljali o čežnji za Bogom koju čovjek nosi duboko u sebi. Danas ću nastaviti produbljivati taj aspekt kratkim razmišljanjem o nekim putovima kojima se može prispjeti do spoznaje Boga. Želim, međutim, podsjetiti da Božja inicijativa uvijek prethodi svaku čovjekovu inicijativu i da je, također na putu prema njemu, on taj koji nas prvi prosvjetljuje, usmjerava i vodi, poštujući uvijek našu slobodu. On nam također daje ući u svoju intimu, objavljujući se i darivajući milost da možemo tu objavu prihvatiti u vjeri. Ne zaboravimo nikada iskustvo svetog Augustina: nismo mi ti koji posjedujemo Istinu nakon što smo je tražili, već je Istina ta koja nas traži i posjeduje. Ipak, postoje putovi koji mogu otvoriti čovjekovo srce spoznaji Boga, postoje znakovi koji vode prema njemu. Sigurno da smo često u opasnosti da nas zaslijepe svjetovna blještavila zbog čega postajemo manje kadri kročiti tim putovima i čitati te znakove. Bog nas, međutim, neumorno traži, vjeran je čovjeku kojeg je stvorio i otkupio, ostaje nam blizak u našem životu, jer nas ljubi. To je sigurnost koja nas mora pratiti svakoga dana, premda određeni rašireni mentaliteti otežavaju Crkvi i kršćanima prenositi radost evanđelja svakom stvorenju i sve dovesti do susreta s Kristom, jedinim Spasiteljem svijeta. To je, međutim, naše poslanje, to je poslanje Crkve i svaki kršćanin mora to poslanje živjeti radosno, doživljavajući ga kao vlastito, preko jednog života uistinu nadahnutog vjerom, označenom ljubavlju, služenju Bogu i drugima i kadrom širiti oko sebe nadu. To poslanje blista prije svega u svetosti na koju smo svi pozvani. Danas ne nedostaje teškoća i kušnji za vjeru, koja je često slabo shvaćena, osporavana, odbacivana. Sveti je Petar govorio svojim kršćanima: “budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama” (1 Pt 3, 15). Nekoć je na Zapadu, u društvu koje je smatrano kršćanskim, vjera bila ozračje u kojem se živjelo; povezanost i prianjanje uz Boga bili su, za većinu ljudi, dio svakodnevnog života. Prije je onaj koji nije vjerovao bio u poziciji da je morao opravdavati vlastitu nevjeru no obrnuto. U našem svijetu, stanje se promijenilo i sve su više kršćani ti koji moraju biti kadri obrazložiti svoju vjeru. Blaženi Ivan Pavao II. u enciklici Vjera i razum (Fides et ratio) istaknuo je kako je vjera stavljena na kušnju također u suvremenom dobu, u kojem su prisutni jedva zamjetljivi i zavodljivi oblici teorijskog i praktičnog ateizma (usp. br. 46-47). Od prosvjetiteljstva nadalje, kritika religije se zaoštrila; povijest je bila označena također prisutnošću bezbožnih sistema, u kojima se Boga smatralo čistom projekcijom ljudske duše, iluzijom i produktom jednog društva već izopačenog mnogim otuđenjima. Prošlo je stoljeće zatim upoznalo snažni proces sekularizma, u znaku apsolutne čovjekove autonomije, kojeg se smatralo mjerom i tvorcem stvarnosti, ali bitno osiromašenom kao biće stvoreno “na Božju sliku i priliku”. U našem dobu se zbila posebno opasna pojava za vjeru: javio se naime oblik ateizma kojeg definiramo upravo kao “praktični”, u kojem se ne niječu istine vjere ili vjerski obredi, već se jednostavno smatraju nevažnim za svakodnevni život, odvojenim od života, beskorisnim. Često se, tada, vjeruje u Boga na površan način i živi se “kao da Bog ne postoji” (etsi Deus non daretur). U konačnici, međutim, taj novi način života je još destruktivniji, jer vodi ravnodušnosti prema vjeri i pitanju Boga. U stvarnosti, čovjek, odijeljen od Boga, je sveden na samo jednu dimenziju, onu horizontalnu, i upravo to ograničavanje je jedan od temeljnih uzroka totalitarizama koji su imali tragične posljedice u proteklom stoljeću, kao i krize vrijednosti koju vidimo u današnjoj stvarnosti. Potamnjujući povezanost s Bogom, potamnio se također etički horizont te se otvorio prostor relativizmu i dvoznačnom shvaćanju slobode, koja namjesto da čovjeka učini slobodnim na kraju ga veže uz idole. Napasti s kojima se Isus susreo u pustinji prije svog javnog djelovanja dočaravaju dobro koji su to “idoli” koji očaravaju čovjeka, kada ne nadiđe samoga sebe. Ako Bog više nije u središtu, čovjek gubi svoje pravo mjesto, ne nalazi više svoje mjesto u stvorenom svijetu, u odnosima s drugima. Nije nipošto nestalo ono što drevna mudrost evocira mitom o Prometeju: čovjek misli da može postati “bog”, gospodar života i smrti. Suočena s tom slikom svijeta, Crkva, vjerna Kristovu poslanju, ne prestaje nikada potvrđivati istinu o čovjeku i njegovu određenju. U konstituciji Gaudium et spes Drugog vatikanskog koncila kratko se kaže: “Posebno bitna crta ljudskog dostojanstva jest u čovjekovoj pozvanosti u zajedništvo s Bogom. Već od samoga svojeg postanka čovjek je pozvan na razgovor s Bogom: on, naime, postoji samo zato što ga je Bog iz ljubavi stvorio i što ga uvijek iz ljubavi uzdržava” (19). Koje je odgovore dakle pozvana dati vjera, s “blagošću i poštivanjem”, na ateizam, skepticizam, ravnodušnost prema vertikalnoj dimenziji, da bi se čovjek našeg doba nastavio propitkivati o postojanju Boga i zaputio se putovima koji vode njemu? Želim spomenuti neke putove, koji proizlaze bilo iz zdravorazumskog razmišljanja, bilo iz same snage vjere. Sažet ću ih u tri riječi: svijet, čovjek, vjera. Prva je svijet. Sveti Augustin, koji je u svom životu dugo tražio Istinu i bio privučen Istinom, napisao je jedan prelijep i glasoviti tekst, u kojem kaže: “Pitaj ljepotu zemlje, mora, nepregledna nebeska prostranstva i zrak što se stere posvuda: pitaj ljepotu neba…, pitaj sve te stvarnosti. Sve će ti odgovoriti: samo nas gledaj i primijeti kako smo lijepe. Njihova je ljepota kao neki himan hvale. Ta tako lijepa, a ipak promjenjiva, stvorenja tko je stvorio ako ne onaj čija je ljepota nepromjenjiva?” (Sermo 241, 2: PL 38, 1134). Mislim da moramo ponovno vratiti i pomoći današnjem čovjeku da vrati sposobnost razmatranja stvorenog svijeta, njegovu ljepotu, njegovu strukturu. Svijet nije neka bezlična magma, već što ga više poznajemo i više otkrivamo njegove čudesne mehanizme, to više uočavamo jedan naum, vidimo da postoji neki stvaralački um. Albert Einstein je rekao da se u prirodnim zakonima “otkriva jedan tako superioran razum da je čitava racionalnost ljudske misli i ljudskih poredaka u usporedbi s njim potpuno beznačajna” (Il Mondo come lo vedo io [Svijet kakvim ga ja vidim], Rim 2005.). Zato je prvi put koji vodi otkrivanju Boga pažljivo i pomno kontemplirati stvoreni svijet. Druga riječ je čovjek. Isti sveti Augustin ima jednu slavnu rečenicu u kojoj kaže da je Bog dublje u meni od moje najdublje nutrine (usp. Ispovijesti III, 6. 11). Otud on formulira poziv: “ne izlazi iz sebe, vrati se u samoga sebe: u unutarnjem čovjeku prebiva istina” (De vera religione, 39, 72). To je drugi vidik kojeg mi riskiramo izgubiti u bučnom i rastresenom svijetu u kojem živimo: sposobnost da se zaustavimo i zagledamo duboko u same sebe i otkrijemo onu žeđ za beskonačnim koju nosimo u sebi, koja nas tjera da se izdignemo iznad sebe i koja upućuje na Nekoga koji je može utažiti. U Katekizmu Katoličke Crkve se kaže slijedeće: “Svojom otvorenošću prema istini i ljepoti, svojim smislom za moralno dobro, svojom slobodom i glasom svoje savjesti, svojom čežnjom za beskonačnim i za srećom čovjek postavlja pitanja o Božjoj opstojnosti” (br. 33). Treća je riječ vjera. Prije svega u stvarnosti našeg doba ne smijemo zaboraviti da je put koji vodi spoznaji i susretu s Bogom življenje po vjeri. Onaj koji vjeruje sjedinjen je s Bogom, otvoren njegovoj milosti, snazi ljubavi. Tako njegov život postaje svjedočanstvo ne samog sebe, već Uskrsloga, i on se ne boji svoju vjeru pokazati u svakodnevnom životu, u svojoj je vjeri otvoren dijalogu koji izražava duboko prijateljstvo prema svakom čovjeku i zna donijeti svjetla nade onima koji osjećaju potrebu za oslobođenjem, srećom, vedrom budućnošću. Vjera je, naime, susret s Bogom koji govori i djeluje u povijesti i koji stubokom mijenja naš svakodnevni život, preobražavajući u nama mentalitet, vrijednosne sudove, odluke i konkretna djela. To nije nipošto iluzija, bijeg od stvarnosti, ugodno utočište, sentimentalizam, već je uključenost čitavog života i navještaj evanđelja, Radosne vijesti koja je kadra osloboditi čitavog čovjeka. Kršćanin, zajednica koji su djelatni i vjerni naumu Boga koji nas je prvi ljubio, predstavljaju povlašteni put za one koji su ravnodušni i koje muče dvojbe u pogledu vlastitog života i djelovanja. To, međutim, traži od svakog vjernika da njegovo svjedočenje vjere bude sve transparentnije i da očisti vlastiti život da bi bio suobličen Kristu. Danas mnogi imaju ograničeno shvaćanje kršćanske vjere, jer je poistovjećuju s pukim sistemom vjerovanja i vrijednosti a ne toliko s istinom o Bogu koji se objavio u povijesti, koji želi komunicirati sa čovjekom licem u lice, u odnosu ljubavi s njim. Svaki nauk i vrijednosti zapravo se temelje na događaju susreta između čovjeka i Boga u Kristu Isusu. Kršćanstvo, prije no moral ili etika, je događaj ljubavi, to je prihvaćanje Isusove osobe. Zbog toga kršćanin i kršćanske zajednice moraju prije svega gledati i pomoći drugima da vide Krista, pravi Put koji vodi Bogu.
Draga braćo i sestre, nastavljamo svoj hod kroz Godinu vjere, noseći u srcu nadu da ćemo ponovno otkriti radost što je daje vjera i ponovno pronaći zanos da svima prenosimo istinu vjere. Te istine nisu jednostavno poruke o Bogu, neka posebna informacija o njemu. One, naprotiv, izražavaju događaj Božjeg susreta s ljudima, spasenjskog i oslobađajućeg susreta, koji ispunjava najdublje čovjekove čežnje, njegove težnje za mirom, bratstvom i ljubavlju. Vjera vodi do otkrivanja da susret s Bogom valorizira, usavršava i uzdiže sve ono što je istinito, dobro i lijepo u čovjeku. Događa se tako da, dok se Bog objavljuje i daje upoznati, čovjek spoznaje tko je Bog i, upoznavajući ga, otkriva samoga sebe, svoje podrijetlo, vlastito određenje, veličinu i dostojanstvo ljudskog života. Vjera omogućuje istinsku spoznaju o Bogu koja uključuje čitavu osobu: to je neko “znanje”, neko poznavanje koje daje ljepotu životu, novo zadovoljstvo postojanju, radost što smo na svijetu. Vjera se izražava u darivanju sebe za druge, u bratstvu koje nas čini solidarnima s braćom, kadrima ljubiti, pobjeđujući samoću koja čovjeka ožalošćuje. To poznavanje Boga po vjeri nije dakle samo intelektualno, već je životno. To je poznavanje Boga-Ljubavi, zahvaljujući samoj njegovoj ljubavi. Božja ljubav zatim pomaže “progledati”, otvoriti oči, omogućuje spoznati čitavu stvarnost, izvan uskih perspektiva individualizma i subjektivizma koji čovjeka vode na stranputicu. Poznavanje Boga je stoga iskustvo vjere i, istodobno, uključuje jedan intelektualni i moralni hod: dotaknuti duboko u srcu prisutnošću Isusova Duha u nama, izdižemo se iznad obzora naših egoizama i otvaramo se pravim životnim vrijednostima. U svojoj današnjoj katehezi govorit ću o neraskidivoj povezanosti vjere u Boga s razumom. U katoličkoj je tradiciji od samih početaka odbacivan fideizam, koji predstavlja želju da se vjeruje usuprot razumu. Credo quia absurdum (vjerujem zato što je to besmisleno) nije nikako izričaj koji tumači katoličku vjeru. Bog, naime, nije besmislen, ma koliko bio misterij. Misterij, pak, nije racionalan, već je preobilje smisla, značenja, istine. Ako, promatrajući misterij, razum vidi tamu, to nije zato što u misteriju nema svjetla, nego radije zato što ga je previše. To je isto kao kada čovjek izravno gleda u Sunce i ne vidi ništa; no zar bi se zbog toga bilo tko usudio zanijekati da Sunce svijetli, štoviše da je izvor svjetla? Vjera omogućuje promatrati Božje “sunce”, jer je prihvaćanje njegove objave u povijesti i, tako reći, prima doista svu svjetlost Božjeg otajstva, priznavajući veliko čudo: Bog se približio čovjeku i ponudio se njegovoj spoznaji, izlazeći ususret ograničenosti njegova razuma svojstvenog stvorenju (usp. Drugi vatikanski koncil, Dogm. konst. Dei Verbum, 13). Istodobno, Bog, svojom milošću, obasjava razum, razastire pred njim nove – neizmjerne i beskrajne – obzore. Zato vjera predstavlja poticaj da se nikada ne zaustavimo u svome traženju i da nikada ne posustanemo u neiscrpnom otkrivanju istine i stvarnosti. Lažna je predrasuda određenih suvremenih mislilaca, prema kojima dogme vjere koče ljudski razum. Istina je sasvim obrnuta, kao što su to dokazali veliki učitelji katoličke tradicije. Sveti Augustin, prije svoga obraćenja, s velikim nemirom traži istinu, preko svih raspoloživih filozofija i nalazi da su sve nezadovoljavajuće. Njegovo mukotrpno razumsko traženje je za njega značajna pedagogija za susret s Kristovom Istinom. Kada kaže: “spoznaj da bi vjerovao, vjeruj da bi spoznao”, crede ut intelligas; intellige ut credas (Govor 43, 9: PL 38, 258), kao da time pripovijeda vlastito životno iskustvo. Razum i vjera spram Božje objave nisu nepovezani ili u oštroj suprotnosti, već su oboje uvjeti da bi se shvatilo njezino značenje, da bi se primilo njezinu autentičnu poruku, zaustavljajući se na pragu otajstva. Sveti Augustin, zajedno s mnogim drugim kršćanskim piscima, je svjedok vjere koja se izvršava razumom, koja misli i poziva na razmišljanje. Na tome tragu, sveti Anselmo će u svojem djelu Proslogion reći da za katoličku vjeru vrijedi krilatica: fides quaerens intellectum, gdje je težnja za spoznajom duboko utkana u vjeru. Sveti Toma Akvinski – tragom te čvrste tradicije koja uči da vjera ide ruku pod ruku s razumom – će se prvi sukobiti filozofskom mišlju, pokazujući koliko nove plodne racionalne vitalnosti ljudskoj misli daje spona počelâ i istinâ kršćanske vjere. Katolička vjera je dakle razumska i gaji povjerenje također u ljudski razum. Prvi vatikanski koncil, u dogmatskoj konstituciji Dei Filius, je rekao da je razum kadar sa sigurnošću spoznati postojanje Boga preko stvaranja, dok samo vjeri pripada mogućnost spoznati “s lakoćom, potpunom sigurnošću i bez ikakve primjese zablude” (DS 3005) istine koje se tiču Boga, u svjetlu milosti. Spoznaja vjere, nadalje, nije protiv ispravnog razuma. Blaženi papa Ivan Pavao II., u enciklici Vjera i razum (Fides et ratio), ovako to sažima: “Ljudski se razum ne poništava ni ponižava kada daje svoj pristanak uz sadržaje vjere; ovi se uvijek dostižu slobodnom i svjesnom odlukom” (43). U nezadrživoj želji za istinom, samo skladni odnos između vjere i razuma je pravi put koji vodi Bogu i punom osobnom ispunjenju. To se učenje može lako naći u čitavom Novom zavjetu. Sveti Pavao, pišući korintskim kršćanima, kaže: “Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost” (1 Kor 1, 22-23). Bog je, naime, spasio svijet ne nekim moćnim činom, već poniženjem svoga Sina Jedinorođenca: prema ljudskim mjerilima, neobični način na koji je Bog to ostvario potpuno odudara od zahtjeva grčke mudrosti. Ipak, Kristov križ ima jedno svoje obrazloženje, koje sveti Pavao naziva ho lògos tou staurou, “besjeda o križu” (1 Kor 1, 18). Ovdje izraz lògos označava i riječ i razum i, ako aludira na riječ, to je zato što ona na verbalan način izražava ono što razum razjašnjava. Dakle. Pavao vidi u križu ne neki iracionalni događaj, već spasenjski događaj koji posjeduje vlastitu racionalnost koja se može spoznati u svjetlu vjere. Istodobno, on ima toliko povjerenje u ljudski razum da se čudi da mnogi, premda vide ljepotu djelâ koje je izveo Bog, uporno i dalje ne žele vjerovati u njega: “Uistinu”, piše on u Poslanici Rimljanima, “ono nevidljivo njegovo [Božje], vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire” (1,20). Tako, sveti Petar također opominje kršćane iz dijaspore da se klanjaju “Gospodinu – Kristu…, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama” (1 Pt 3, 15). U ozračju progona i snažne potrebe svjedočenja vjere, od vjernika se traži da s utemeljenim obrazloženjima opravdaju svoje prianjanje uz riječ evanđelja. Na tim se premisama o plodnoj povezanosti spoznaje i vjerovanja temelji također snažni odnos između znanosti i vjere. Znanstveno istraživanje dovodi do uvijek novih spoznaja o čovjeku i svemiru. Pravo čovjekovo dobro, koje se može dokučiti vjerom, otvara horizont na kojem se mora kretati njegovo istraživanje i otkrivanje. Zato treba ohrabriti, primjerice, istraživanja koja stoje u službi života i iskorjenjivanja bolesti. Važna su zato istraživanja okrenuta otkrivanju tajni našega planeta i svemira, sa sviješću da je čovjek na vrhuncu stvaranja ne zato da stvoreni svijet bezumno iskorištava, već da ga čuva i od njega učini mjesto pogodno za življenje. Tako vjera, ako je stvarno življena, ne ulazi u konflikt sa znanošću, ona, prije, surađuje s njom, pružajući temeljne kriterije jer promiče dobro sviju i traži od nje da se odrekne samo onih pokušaja koji – budući da su u suprotnosti s prvobitnim Božjim naumom – mogu izazvati učinke koji se okreću protiv samoga čovjeka. I zbog toga je također razumno vjerovati: ako je znanost dragocjena saveznica vjere u shvaćanju Božjeg naumu u svemiru, vjera omogućuje znanstvenom napretku da se sve više ostvaruje za čovjekovo dobro i istinu, ostajući vjeran istom tom naumu. Eto zašto je od presudne važnosti za čovjeka otvoriti se vjeri i spoznaji Boga i njegovu naumu spasenja u Isusu Kristu. U Evanđelju je započelo novo čovještvo, istinska “gramatika” onoga što čovjek jest i čitave stvarnosti. U Katekizmu Katoličke Crkve se kaže slijedeće: “Božja je istina njegova mudrost koja upravlja cijelim redom stvorenja i vlada svijetom. Bog koji je sam ‘stvorio nebo i zemlju’ (Ps 115, 15), samo On može dati istinsku spoznaju svega stvorenoga u odnosu prema Sebi” (br. 216). Nadamo se dakle da će naše zauzimanje u evangelizaciji pomoći da se evanđelje ponovno nađe u središtu života mnogih muškaraca i žena našega doba. Molimo da svi ponovno pronađu u Kristu smisao života i temelj prave slobode: bez Boga, naime, čovjek gubi samoga sebe. Svjedočanstva onih koji su nam prethodili i posvetili svoj život evanđelju trajna su potvrda tome. Razumno je vjerovati, u igri je naš život. Vrijedi se trošiti za Krista, samo on zadovoljava želje za istinom i dobrom ukorijenjene u srcu svakog čovjeka: sada, u vremenu koje prolazi, i u danu bez kraja u vječnom blaženstvu.
Draga braćo i sestre, glavno pitanje koje danas postavljamo glasi: kako govoriti o Bogu u našem dobu? Kako prenositi poruku evanđelja i otvoriti putove njegovoj spasenjskoj istini u često zatvorenim srcima naših suvremenika i u njihovim umovima koji su katkad otupljeni blještavilima društva? Sam se Isus, kažu nam evanđelisti, u naviještanju Božjeg kraljevstva pitao o tome: “Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo?” (Mk 4, 30). Kako govoriti o Bogu danas? Prvi je odgovor da mi možemo govoriti o Bogu, jer je on govorio s nama. Prvi uvjet za razgovor s Bogom je dakle slušati ono što je sam Bog rekao. Bog je razgovarao s nama! Bog dakle nije neka daleka hipoteza o postanku svijeta; nije neki matematički um dalek nama ljudima. Bog se zanima za nas, ljubi nas, osobno je ušao u stvarnost našega života, u svojoj je samoobjavi išao čak tako daleko da se utjelovio. Dakle, Bog je stvarnost našega života, on je tako velik da ima također vremena za nas, bavi se nama. U Isusu iz Nazareta mi susrećemo lice Boga, koji je sišao s neba da uđe u svijet ljudi i poučava “umijeću življenja”, putu koji vodi do sreće; da nas oslobodi od grijeha i učini nas sinovima Božjim (usp. Ef 1, 5; Rim 8, 14). Isus je došao zato da nas spasi i pokaže nam dobar život evanđelja. Govoriti o Bogu znači prije svega da nam mora biti potpuno jasno što je to što moramo nositi muškarcima i ženama našega doba: ne nekog apstraktnog Boga, neku hipotezu, već konkretnog Boga, Boga koji postoji, koji je ušao u povijest i koji je prisutan u povijesti; Boga Isusa Krista kao odgovor na temeljno pitanje koji je smisao života i kako trebamo živjeti. Zbog toga, govoriti o Bogu traži familijarnost sa Isusom i njegovim evanđeljem, pretpostavlja naše osobno i stvarno poznavanje Boga i snažnu ljubav prema njegovu naumu spasenja, ne podliježući napasti uspjeha, već se držeći Božje metode. A ta je Božja metoda je poniznost – Bog je postao jedan od nas – ta se metoda realizirala u utjelovljenju u jednostavnoj kući u Nazaretu i betlehemskoj štali, ta se metoda ogleda u usporedbi o gorušičinu zrnu. Ne trebamo se plašiti skromnosti malih koraka i pouzdavanja u kvasac koji se miješa sa tijestom i čini da ono polako raste (usp. Mt 13, 33). U govoru o Bogu, u djelu evangelizacije, pod vodstvom Duha Svetoga, nužno je vratiti se jednostavnosti, vratiti se bîti navještaja: Radosnoj vijesti o Bogu-Ljubavi koji nam se približio u Isusu Kristu sve do križa i koji nam u uskrsnuću daje nadu i otvara nas jednom životu koji nema kraja, vječnom životu, pravom životu. Apostol Pavao, taj vrsni komunikator, daje nam pouku koja na jednostavan način prodire u samu srž vjere i pitanja “kako govoriti o vjeri” s velikom jednostavnošću. U Prvoj poslanici Korinćanima on naime piše: “I ja kada dođoh k vama, braćo, ne dođoh s uzvišenom besjedom ili mudrošću navješćivati vam svjedočanstvo Božje jer ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga” (2, 1-2). Dakle prva stvarnost je da Pavao ne govori o nekoj filozofiji koju je on razvio, ne govori o idejama koje je pronašao negdje drugdje ili izmislio, već govori o jednoj stvarnosti svoga života, govori o Bogu koji je ušao u njegov život, govori o stvarnom Bogu koji živi, koji je govorio s njim i koji će govoriti s nama, govori o Kristu raspetom i uskrslom. Druga je stvarnost da Pavao ne traži samoga sebe, ne želi stvoriti oko sebe krug obožavatelja, ne želi ući u povijest kao vođa jedne velike škole, ne traži samoga sebe, već sveti Pavao naviješta Krista i želi pridobiti ljude za pravog i stvarnog Boga. Kada govori Pavao je vođen isključivo željom da propovijeda ono što je ušlo u njegov život a to je pravi život, koji ga je osvojio na putu za Damask. Dakle, govoriti o Bogu znači dati prostora Onome koji nam ga pomaže upoznati, koji nam otkriva svoje lice ljubavi; to znači ‘oplijeniti’ samoga sebe i predati se Kristu, sa sviješću da nismo mi ti koji možemo steći druge za Boga, već ih moramo očekivati od samoga Boga, zazivati ih od njega. Govoriti o Bogu rađa se dakle iz slušanja, iz našeg poznavanja Boga koje se ostvaruje u familijarnosti s njim, u molitvenom životu i življenju prema zapovijedima. Prenositi poruku vjere, za svetog Pavla, ne znači nositi samoga sebe, već otvoreno i javno govoriti ono što je vidio i osjetio u susretu s Kristom, ono što je iskusio u svojem životu koji je preobražen tim susretom: to znači nositi onog Isusa kojeg osjeća prisutnog u sebi i koji je postao pravi putokaz njegova života, da bi pomogao svima shvatiti da je on potreban za svijet i presudan za slobodu svakog čovjeka. Apostol se ne zadovoljava naviještanjem riječi, već čitav svoj život uključuje u veliko djelo vjerovjesništva. Da bi se govorilo o Bogu, treba mu dati prostora, s pouzdanjem da je on taj koji djeluje u našoj slabosti: dati mu prostora bez straha, s jednostavnošću i radošću, u dubokom uvjerenju da što više stavimo u središte njega a ne sebe, to će naša komunikacija biti plodonosnija. A to vrijedi također za kršćanske zajednice: one su pozvane pokazati preobražavajuće djelovanje Božje milosti, prevladavajući individualizme, zatvorenosti, sebičnosti, ravnodušnosti i živeći u svakodnevnim odnosima Božju ljubav. Zapitajmo se jesu li naše zajednice doista takve. Moramo se pokrenuti da budemo uvijek i stvarno takvi, navjestitelji Krista a ne nas samih. Sada se moramo zapitati kako je komunicirao sam Isus. Isus govori o svom Ocu – naziva ga Abbà – i Božjem kraljevstvu, s pogledom punim suosjećanja za nevolje i teškoće s kojima se ljudi susreću u svom životu. On govori s velikim realizmom i rekao bih da je osnovna značajka Isusova navještaja da svijet čini transparentnim i da poručuje je naš život vrijedan pred Bogom. Isus pokazuje da se u svijetu i stvorenju odražava Božje lice i pokazuje nam kako je Bog prisutan u svakodnevnim zbivanjima našega života. On to čini bilo u prispodobama u kojima se koristi slikama iz prirode, kao što su one o zrnu gorušičinu i polju s različitim sjemenjem, bilo u prispodobama preuzetim iz našeg života, sjetimo se primjerice prispodobe o izgubljenom sinu, Lazaru i drugih Isusovih prispodoba. Iz Evanđeljâ vidimo kako se Isus zanima za svaku ljudsku situaciju s kojom se susreće, uranja u stvarnost muškaraca i žena svog doba, s punim pouzdanjem u Očevu pomoć. I da je stvarno u toj povijesti Bog, na skriven način, prisutan i ako smo pažljivi možemo ga susresti. A učenici, koji žive sa Isusom, mnoštvo koje ga susreće, vide njegovu reakciju na najrazličitije probleme, vide kako govori, kako se ponaša; vide u njemu djelovanje Duha Svetoga, Božje djelovanje. U njemu se navještaj i život isprepliću: Isus djeluje i poučava, polazeći uvijek od prisnog odnosa s Bogom Ocem. Taj stil postaje osnovni putokaz za nas kršćane: naš način življenja u vjeri i ljubavi postaje govor o Bogu u današnjem dobu, jer životom življenim u Kristu pokazuje vjerodostojnost, realizam onoga što govorimo riječima, koje nisu samo riječi, već pokazuju stvarnost, pravu stvarnost. A u tome moramo biti pozorni da uočimo znakove vremena u našem dobu, da prepoznamo naime mogućnosti, želje i prepreke na koje se nailazi u današnjoj kulturu, napose želju za autentičnošću, težnju k transcendenciji, osjetljivost za očuvanje stvorenog svijeta i bez straha priopćiti odgovor kojeg pruža vjera u Boga. Godina vjere je prigoda da se otkrije, s maštovitošću nadahnutom Duhom Svetim, nove putove na osobnoj i zajedničkoj razini, kako bi snaga evanđelja u svakom mjestu bila mudrost života i životni orijentir. I u našem dobu, povlašteno mjesto za govor o Bogu je obitelj, ta prva škola za prenošenje vjere novim naraštajima. Drugi vatikanski koncil govori o roditeljima kao prvim vjerovjesnicima (usp. Dogm. konst. Lumen gentium, 11; Dekr. Apostolicam actuositatem, 11), koji su pozvani ponovno otkriti tu svoju misiju, preuzimajući na sebe odgovornost u odgajanju, u otvaranju savjesti malenih Božjoj ljubavi kao temeljnoj službi u svom životu, u tome da budu prvi katehisti i učitelji vjere svojoj djeci. A u toj je zadaći važna nadasve budnost, koja znači znati uočiti povoljne prilike za otpočinjanje govora o vjeri u obitelji i za rast i jačanje kritičke refleksije o brojnim uvjetovanostima kojima su djeca izložena. Ta pozornost roditelja je također osjetljivost u recepciji mogućih vjerskih pitanja prisutnih u duši obitelji, koja su katkad očita a katkad skrivena. Tu je zatim radost: komunikacija vjere mora uvijek biti u radosnom tonu. To je uskrsna radost, koja ne prešućuje i ne skriva stvarnost boli, trpljenja, napora, teškoća, nerazumijevanja i same smrti, ali umije pružiti kriterije za tumačenje svega u perspektivi kršćanske nade. Dobar život evanđelja je upravo taj novi pogled, ta sposobnost promatrati svaku situaciju samim Božjim očima. Važno je pomoći svim članovima obitelji da shvate da vjera nije neki teret, već izvor duboke radosti, da vjerovati znači zamijetiti Božje djelovanje, prepoznati prisutnost dobra, koje ne diže buku; i da vjera pruža dragocjene putokaze za življenje vlastite egzistencije. Na kraju, tu je i sposobnost slušanja i dijaloga: obitelj mora biti ambijent u kojem se uči živjeti zajedno, izgladiti sporove u uzajamnom dijalogu, kojeg čine slušanje i riječ, jedni druge razumjeti i međusobno se ljubiti, da bi jedni drugima bili znak Božje milosrdne ljubavi. Govoriti o Bogu, dakle, znači svojom riječju i životom pomoći drugima da shvate da Bog nije takmac našega života, već je njegov pravi jamac, jamac veličine osobe. Tako se ponovno vraćamo na početak: govoriti o Bogu znači, riječju i životom, komunicirati, snažno i jednostavno, ono što je bitno a to je Bog Isusa Krista, onaj Bog koji nam je pokazao tako veliku ljubav da se utjelovio, umro i uskrsnuo za nas; onaj Bog koji traži da ga slijedimo i da dopustimo da nas preobrazi njegova neizmjerna ljubav kako bismo obnovili svoj život i svoje odnose; onaj Bog koji nam je darovao Crkvu, da bismo zajedno kročili ovim svijetom i, po Riječju i sakramentima, obnovili čitav ljudski grad, da može postati Božji grad.
Draga braćo i sestre, na početku svoje poslanice kršćanima u Efezu (usp. 1, 3-14) apostol Pavao uzdiže jednu molitvu blagoslova Bogu, Ocu Gospodina našega Isusa Krista, koja nas uvodi u življenje došašća, u kontekstu Godine vjere. Tema toga himna hvale je Božji naum prema čovjeku, opisan izrazima punim radosti, divljenja i zahvaljivanja, kao “dobrohotni naum” (r. 9), naum milosrđa i ljubavi. Zašto Apostol, iz dubine srca, uzdiže Bogu taj blagoslov? Zašto gleda njegovo djelovanje u povijesti spasenja, koje ima svoj vrhunac u utjelovljenju, smrti i uskrsnuću i promatra kako nas je nebeski Otac izabrao još prije stvaranja svijeta, da budemo njegovo posinstvo, u njegovu Sinu Jedinorođencu, Isusu Kristu (usp. Rim 8, 14 sl.; Gal 4, 4 sl.). Mi postojimo, još od vječnosti, u Božjoj namisli, u velikom naumu kojeg je Otac čuvao u samome sebi i kojeg je odlučio provesti i otkriti “u punini vremenâ” (usp. Ef 1, 10). Sveti Pavao nam pomaže shvatiti kako čitavo stvorenje i, na poseban način, muškarac i žena nisu plod slučajnosti, već odgovaraju dobrohotnom naumu Božjeg vječnog uma koji stvaralačkom i otkupiteljskom snagom svoje riječi stvara svijet. Ta nas prva tvrdnja podsjeća kako se naš poziv ne sastoji jednostavno u tome da budemo u svijetu, da budemo uključeni u povijest, a niti u tome da budemo samo Božja stvorenja; pozvani smo na nešto veće: Bog nas je, još prije stvaranja svijeta, izabrao u Sinu, u Isusu Kristu. U njemu postojimo, tako reći, oduvijek. Bog nas promatra u Kristu, kao svoje posinstvo. Božji “dobrohotni naum”, kojeg je Apostol okvalificirao također kao naum “ljubavi” (Ef 1, 5), definiran je kao “otajstvo” Božje volje (r. 9), koje je skriveno i koje se sada očitovalo u Kristovoj osobi i djelovanju. Božja inicijativa prethodi svakom ljudskom odgovoru: to je besplatni dar njegove ljubavi koja nas obuzima i preobražava. Koji je krajnji cilj tog tajanstvenog nauma? Što je središte Božje volje? Odgovor – da se poslužimo Pavlovim riječima – glasi: “da se provede punina vremena: uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na zemlji” (r. 10). U tome izrazu nalazimo jedan od središnjih novozavjetnih izričajâ koji nam pomažu shvatiti Božji naum spasenja, njegov naum ljubavi prema čitavom ljudskom rodu, izričaj kojeg je sveti Irenej Lyonski stavio u samo središte svoje kristologije: “rekapitulirati” (uglaviti) cjelokupnu stvarnost u Kristu. Možda se neki od vas sjećaju izraza kojeg je sveti papa Pio X. upotrijebio prilikom posvete čitavog svijeta Presvetom Srcu Isusovu: “Instaurare omnia in Christo” (Sve obnoviti u Kristu) koji nam doziva u pamet taj Pavlov izraz i koji je bio također geslo toga svetog pape. Apostol, međutim, govori preciznije o rekapitulaciji svemira u Kristu a to znači da se u velikom naumu stvaranja i povijesti, Krist uzdiže kao središte čitave povijesti svijeta, središnja os svega, koja privlači sebi čitavu stvarnost, da prevlada raspršenost i ograničenost i sve privede punini koju je htio Bog (usp. Ef 1, 23). Taj “dobrohotni naum” nije ostao, tako reći, u Božjoj tišini, u nedokučivim visinama njegova neba, već nam ga je dao upoznati ušavši u odnos sa čovjekom, kojem nije objavio tek nešto o sebi, već samoga sebe. On nije priopćio jednostavno niz istina, već nam je očitovao samoga sebe, sve do utjelovljenja. Drugi vatikanski koncil u dogmatskoj konstituciji Dei Verbum kaže: “Bogu se svidjelo da u svojoj dobroti i mudrosti objavi samoga sebe te priopći otajstvo svoje volje, kojim ljudi po Kristu, Riječi tijelom postaloj, u Duhu Svetom imaju pristup k Ocu te postaju zajedničari božanske naravi” (br. 2). Bog objavljuje veliki naum ljubavi ulazeći u odnos sa čovjekom, približavajući mu se sve dotle da je postao čovjekom. “Nevidljivi Bog”, nastavlja se u Dei Verbum, “iz preobilja svoje ljubavi, oslovljava ljude kao prijatelje (usp. Izl 33, 11; Iv 15, 14-15) te s njima druguje (usp. Bar 3, 38) da ih pozove i primi u zajedništvo sa sobom” (isto). Samo svojim umom i svojim sposobnostima čovjek ne bi mogao prispjeti tako sjajnoj objavi Božje ljubavi; Bog je otvorio svoje nebo i sišao na zemlju da povede čovjeka u bezdan svoje ljubavi. Sveti Pavao, nadalje, piše kršćanima u Korintu: “Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube. A nama to Bog objavi po Duhu jer Duh sve proniče, i dubine Božje” (2, 9-10). A sveti Ivan Zlatousti, u jednom svom slavnom tekstu u kojem tumači početak poslanice Efežanima, poziva kušati svu ljepotu Božjeg “dobrohotnog nauma” ovim riječima: “Što ti nedostaje? Postao si besmrtan, postao si slobodan, postao si sin, postao si pravedan, postao si brat, postao si subaštinik, s Kristom kraljuješ, s Kristom si proslavljen. Sve nam je darovano i – kao što je napisano – ‘Kako nam onda s njime neće sve darovati?’ (Rim 8, 32). Tvojoj prvini (usp. 1 Kor 15, 20.23) klanjaju se anđeli […]: što ti onda nedostaje?” (PG 62,11). To zajedništvo u Kristu po Duhu Svetom, koje je Bog svjetlom objave darovao svim ljudima, nije nešto čime naše čovještvo biva zakriljeno, već je ispunjenje najdubljih čovjekovih čežnji, one želje za beskonačnim i puninom koja prebiva u dubini ljudskog bića i otvara ga ne trenutačnoj i ograničenoj sreći, već vječnoj. Sveti Bonaventura iz Bagnoreggia, referirajući se na Boga koji se objavljuje i govori po Pismima da nas povede k sebi, kaže kako je Sveto pismo “Pismo u kojem su ‘riječi života vječnoga’; one su napisane riječi ne samo da vjerujemo nego i da posjedujemo vječni život u kojem ćemo gledati i ljubiti i u kojem će se posvema ispuniti naše želje” (Breviloquium [Kratki prikaz teologije], Proslov; Opera Omnia V, 201s.). Na kraju, blaženi papa Ivan Pavao II. podsjetio je da “objava unosi u povijest jednu referentnu točku koju čovjek naprosto mora uzeti u obzir ako želi prispjeti shvaćanju tajne svoga postojanja; s druge strane, međutim, to poznavanje neprestano upućuje na Božji misterij, kojeg um ne može iscrpno spoznati već samo prigrliti u vjeri” (Enc. Fides et ratio, 14). U toj perspektivi, što je dakle čin vjere? To je čovjekov odgovor na Božju objavu, koji daje čovjeku da ga upozna, koji očituje svoj dobrohotni naum o čovjeku; vjerovati znači, da se poslužimo Augustinovim riječima, pustiti da nas zahvati Istina koja je Bog, Istina koja je Ljubav. Zato sveti Pavao ističe kako se Bogu, koji je objavio svoje otajstvo, duguje “poslušnost vjere” (Rim 16, 26; usp. 1, 5; 2 Kor 10, 5-6), stav kojim “čovjek”, kako kaže Drugi vatikanski koncil, “cijeloga sebe Bogu slobodno izručuje iskazujući potpun posluh uma i volje Bogu objavitelju i dragovoljno pristajući uz objavu koju je on dao” (Dogm. konst. Dei Verbum, 5). Sve to dovodi do temeljne i sveobuhvatne promjene načina na koji se čovjek odnosi prema čitavoj stvarnosti; riječ je o pravom “obraćenju”, “promjeni mentaliteta” jer nas Bog koji se objavio u Kristu i pomogao nam spoznati svoj naum ljubavi zahvaća, privlači Sebi, postaje smisao života i životni oslonac, stijena na kojoj čovjekov život može naći stabilnost. U Starom zavjetu nalazimo jedan zgusnut izraz o vjeri, kojeg Bog povjerava proroku Izaiji da ga saopći judejskom kralju Ahazu. Bog kaže: “Ako se na me ne oslonite – to jest ako ne ostanete vjerni Bogu –, održat’ se nećete!” (Iz 7, 9b). Postoji dakle veza između stajati i shvatiti, koji dobro izražava kako je vjera neko prihvaćanje u životu Božjeg pogleda na stvarnost, kako vjerovati znači pustiti da nas Bog svojom riječju i sakramentima uvodi u shvaćanje što nam je činiti, kojim nam je putom ići. Istodobno je, međutim, upravo shvaćanje stvari na način na koji ih Bog shvaća, gledati stvari njegovim očima to što život čini postojanim, što nam omogućuje “stajati na nogama” i sprječava nas da padnemo. Dragi prijatelji, liturgijsko vrijeme koje smo upravo započeli i koje nas pripravlja na sveti Božić, stavlja nas pred svijetlo otajstvo dolaska Sina Božjega, pred veliki “dobrohotni naum” kojim nas on želi privući Sebi, da bi nam pomogao živjeti u punom zajedništvu radosti i mira sa sobom. Došašće nas još jednom poziva, usred brojnih teškoća, da obnovimo sigurnost da je Bog prisutan: on je ušao u svijet, postao čovjekom kao i mi, da ispuni svoj naum ljubavi. A Bog traži da i mi postanemo znak njegova djelovanja u svijetu. Po našoj vjeri, našoj nadi, našoj ljubavi, on želi učiniti da njegovo svjetlo ponovno zasja u noći.
Draga braćo i sestre! U prošloj sam katehezi govorio o Božjoj objavi kao njegovu samoobjavljenju i njegovu dobrohotnom naumu ljubavi. Ta se Božja objava zbiva u vremenu i ljudskoj povijesti: ta povijest postaje “mjesto u kojem možemo ustanoviti Božje dobrohotno djelovanje prema čovjeku. On do nas dopire u onom što nam je najbliže, što nam je najlakše prihvatiti, jer predstavlja naše svakodnevno okruženje, bez kojeg nećemo uspjeti sebe razumjeti” (Ivan Pavao II., Enc. Fides et ratio, 12). Evanđelist sveti Marko – kao što smo čuli –, jasnim i jezgrovitim riječima, prenosi prve trenutke Isusova propovijedanja: “Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje!” (Mk 1, 15). Prva iskra onoga što baca svijetlo i daje puni smisao povijesti svijeta i čovječanstva zablistala je u betlehemskoj špilji; otajstvo je to koje ćemo uskoro kontemplirati na Božić: spasenje koje se ostvaruje u Isusu Kristu. U Isusu Nazarećaninu Bog očituje svoje lice i traži od čovjeka da se odluči priznati ga i slijediti. Božja objava u povijesti kojom ulazi u odnos dijaloga u ljubavi sa čovjekom, daje novi smisao čitavoj ljudskoj povijesti. Povijest nije puko nizanje stoljeća, godina, dana, već je vrijeme jedne prisutnosti koja joj daje puno značenje i otvara je čvrstoj nadi. Gdje možemo čitati o etapama te Božje objave? Sveto pismo je povlašteno mjesto za otkrivanje događaja toga puta i želim – još jednom – pozvati sve, u ovoj Godini vjere, da uzmu češće u ruku Bibliju, da je čitaju i nad njom meditiraju i da posvete veću pozornost čitanjima na nedjeljnoj misi; sve to predstavlja dragocjenu hranu za našu vjeru. Čitajući Stari zavjet možemo vidjeti kako Božji zahvati u povijesti naroda kojeg si je izabrao i s kojim sklapa savez nisu činjenice koje prolaze i padaju u zaborav, već postaju “spomen”, predstavljaju “povijest spasenja”, na koju židovski narod čuva živu svijest slavljenjem spasenjskih događaja. Tako, u knjizi Izlaska, Gospodin poručuje Mojsiju da slavi veliki događaj oslobođenja iz egipatskog ropstva, židovsku Pashu, ovim riječima: “Taj dan neka vam bude spomen-dan. Slavite ga kao blagdan u čast Jahvi. Svetkujte ga po trajnoj uredbi od koljena do koljena” (12, 14). Za čitav izraelski narod spominjati se onoga što je Bog izveo postaje neka vrsta stalnog imperativa kako bi prolaženje vremena bilo označeno živim sjećanjem na prošle događaje. U knjizi Ponovljenog zakona, Mojsije se obraća narodu riječima: “Zato pazi i dobro se čuvaj da ne zaboraviš događaje što si ih svojim očima vidio; neka ti ne iščeznu iz srca ni jednoga dana tvoga života; naprotiv, pouči o njima svoje sinove i sinove svojih sinova” (4, 9). Vjeru se jača otkrivanjem i spomenom na uvijek vjernog Boga, koji vodi povijest i koji predstavlja siguran i čvrsti temelj na kojem treba izgraditi vlastiti život. Himan Veliča, kojeg Djevica Marija uzdiže Bogu, također je uzvišeni primjer te povijesti spasenja, toga spomena koji prenosi i posadašnjuje Božje djelovanje. Marija veliča Božje milosrdno djelovanje u konkretnoj povijesti svog naroda, vjernost obećanjima saveza danima Abrahamu i njegovu potomstvu; a sve to je živi spomen trajne Božje prisutnosti koja nikada neće minuti (usp. Lk 1, 46-55) Izlazak je, za izraelski narod, središnji povijesni događaj u kojem Bog objavljuje svoje moćno djelovanje. Bog oslobađa Izraelce iz egipatskog ropstva da se mogu vratiti u Obećanu zemlju i klanjati mu se kao jedinom i pravom Gospodinu. Izrael ne kreće na put da bi bio narod poput ostalih naroda – da i on stekne nacionalnu neovisnost –, već da služi Bogu u bogoštovlju i životu i da ga svjedoče među ostalim narodima, da stvori za Boga mjesto gdje će mu čovjek biti poslušan, gdje je Bog prisutan i gdje mu se svijet klanja; i, naravno, ne samo za njih, već zato da ga svjedoče među ostalim narodima. Proslava toga događaja je neko njegovo uprisutnjenje i posadašnjenje, jer je Božje djelovanje trajno i neprolazno. On je vjeran svojem naumu oslobođenja i nastavlja ga provoditi, kako bi čovjek moga prepoznati i služiti svome Gospodinu i s vjerom i ljubavlju odgovoriti na njegovo djelovanje. Bog dakle objavljuje samoga sebe ne samo u praiskonskom činu stvaranje, već ulazeći u našu povijesti, u povijest jednog malog naroda koji nije bio ni najbrojniji ni najjači. A ta Božja objava, koja se razvija u povijesti, ima svoj vrhunac u Isusu Kristu: Bog, Logos, stvaralačka Riječ po kojoj je svijet nastao, utjelovila se u Isusu i pokazala pravo Božje lice. U Isusu se ispunjavaju sva obećanja, u njemu Božja povijest s ljudskim rodom ima svoj vrhunac. Kada čitamo izvješće o dvojici učenika na putu za Emaus, koje nam donosi sveti Luka, vidimo kako jasno izlazi na vidjelo da Kristova osoba baca svjetlo na Stari zavjet, čitavu povijest spasenja i pokazuje veliki jedinstveni naum o dva zavjeta. Isus, naime, dvojici svojih izgubljenih i razočaranih suputnika objašnjava da je on ispunjenje svih obećanja: “Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu” (24, 27). Evanđelist prenosi usklik dvojice učenika nakon što su prepoznali da je njihov suputnik bio Gospodin: “Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?” (r. 32). Katekizam Katoličke Crkve donosi sažeti prikaz etapa Božje objave prikazujući u kratkim crtama njezin razvoj (usp. br. 54-64): Bog je pozvao čovjeka od samih početaka na prisno zajedništvo sa sobom i kada je čovjek, zbog svoje neposlušnosti, izgubio prijateljstvo, Bog ga nije prepustio vlasti smrti, već je mnogo puta ljudima nudio spasenje (usp. Rimski misal, Četvrta euharistijska molitva). Katekizam predstavlja Božji hod sa čovjekom od saveza s Noom nakon potopa, do poziva Abrahamu da izađe iz svoje zemlje da bi učinio od njega mnoštvo narodâ. Bog od Izraela čini svoj narod, po događaju Izlaska, savezu na Sinaju i daru zakona, po Mojsiju, da bi ga se priznalo i služilo mu se kao jedinom živom i pravom Bogu. S prorocima, Bog vodi svoj narod u nadi spasenja. Poznajemo – preko Izaije – “drugi Izlazak”, povratak iz babilonskog izgnanstva u vlastitu zemlju, ponovnu uspostavu naroda; istodobno, međutim, mnogi su se pripadnici narod rasuli na sve strane i tako počinje univerzalnost te vjere. Na kraju ne očekuje se samo neki kralj, David, Davidov sin, već jedan “Sin Čovječji”, spas svih naroda. Dolazi do susretâ među kulturama, najprije s Babilonijom i Sirijom, a zatim također sa silno raširenom grčkom kulturom. Tako vidimo kako se Božji hod proširuje, otvara se prema otajstvu Krista, Kralja svega stvorenja. U Kristu se konačno ostvaruje objava u svojoj punini: on postaje jedan od nas. Zaustavio sam se na spomenu Božjeg djelovanja u ljudskoj povijesti, kako bih predstavio etape tog velikog nauma ljubavi posvjedočenog u Starom i Novom zavjetu: to je jedan te isti naum spasenja upućen čitavom čovječanstvu, što ga je Bog svojom moćnom rukom postupno objavljivao i ostvarivao. To je od temeljne važnosti za hod u vjeri. Nalazimo se u liturgijskom vremenu došašća koje nas pripravlja na sveti Božić. Kao što dobro znamo, izraz “advent” znači “dolazak”, “prisutnost” i u starini je označavao upravo dolazak kralja ili cara u određeni kraj. Za nas kršćane to označava jednu divnu i potresnu stvarnost: Bog je prešao preko praga svoga neba i prignuo se nad čovjeka; sklopio je savez s njim ušavši u povijest jednog naroda; on je kralj koji je sišao u ovaj siromašni kraj koji je zemlja i podario nas svojim pohodom preuzevši na sebe naše tijelo, postavši čovjekom poput nas. Došašće nas poziva da ponovno prođemo put te prisutnosti i podsjeća nas da se Bog nije otuđio od svijeta, da nije odsutan, nije nas prepustio nama samima, već nam izlazi ususret na razne načine, koje moramo naučiti prepoznati. I mi smo s našom vjerom, našom nadom i našom ljubavlju pozvani svakoga dana otkrivati i svjedočiti tu prisutnost, u jednom često površnom i rastresenom svijetu, i učiniti da u našem životu zasja svjetlo koje je obasjalo betlehemsku špilju. Hvala!
Draga braćo i sestre, u došašću posebno mjesto zauzima Djevica Marija kao ona koja je na jedinstven način iščekivala ostvarenje Božjih obećanja, prihvativši u vjeri i tijelu Isusa, Sina Božjega, u punoj poslušnosti Božjoj volji. Danas želim zajedno s vama kratko razmišljati o Marijinoj vjeri polazeći od velikog otajstva utjelovljenja. “Chaîre kecharitomene, ho Kyrios meta sou”, “Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!” (Lk 1, 28). To su riječi – koje prenosi evanđelist Luka – kojim arkanđeo Gabriel obraća Mariji. Na prvi pogled grčki izraz chaîre, “raduj se”, čini se kao obični pozdrav, uvriježen u grčkom ambijentu, ali ta riječ, ako je se čita na pozadini biblijske tradicije, dobiva veoma duboko značenje. Isti taj izraz nalazimo četiri puta u grčkoj verziji Staroga zavjeta i svaki put je posrijedi navještaj radosti zbog Mesijinog dolaska (usp. Sef 3, 14; Jl 2, 21; Zah 9, 9; Tuž 4,21). Anđelov pozdrav Mariji je dakle poziv na radost, na duboku radost, on najavljuje završetak žalosti koja vlada u svijetu zbog prolaznosti života, trpljenja, smrti, zloće, tame zla koja kao da potamnjuje svjetlo Božje dobrote. To je pozdrav koji označava početak evanđelja, Radosne vijesti. Ali zašto je Marija pozvana radovati se na taj način? Odgovor se krije u drugom dijelu pozdrava: “Gospodin s tobom”. I ovdje da bismo dobro shvatili smisao tog izraza moramo zaviriti u Stari zavjet. U Knjizi proroka Sefanije nalazimo ovaj izraz: “Klikći od radosti, Kćeri sionska… Jahve, kralj Izraelov, u sredini je tvojoj!… Jahve, Bog tvoj, u sredini je tvojoj, silni spasitelj!” (3, 14-17). U tim se riječima kriju dva obećanja dana Izraelu, Kćeri sionskoj: Bog će doći kao spasitelj i nastanit će se u svom narodu, u krilu Kćeri sionske. U dijalogu između anđela i Marije ostvaruje se upravo to obećanje: Marija je poistovjećena s narodom s kojim je Bog uspostavio zaručnički odnos. Ona je doista osobno Kćer sionska; u njoj se ispunjava očekivanje konačnog Božjeg dolaska, u njoj se nastanio Bog živi. Marija je u anđelovom pozdravu nazvana “milosti puna”; na grčkom izraz “milost”, charis, ima isti jezični korijen kao i riječ “radost”. I u tom se izrazu dodatno pojašnjava izvor Marijina radovanja: radost izvire iz milosti, ona ima svoj izvor u zajedništvu s Bogom, u veoma živoj povezanosti s njim, u činjenici da se u njoj nastanio Duh Sveti, da je potpuno oblikovana Božjim djelovanjem. Marija je stvorenje koje je na jedinstven način širom otvorilo vrata svog srca svome Stvoritelju, predalo se s bezgraničnim povjerenjem u njegove ruke. Ona živi u potpunosti od odnosa i u odnosu s Gospodinom; zauzela je prema njemu stav poučljivosti, osluškivanja, pozorna je na Božje znakove na putu kojim kroči njegov narod; ona je uključena u povijest vjere i nade u Božja obećanja, koja predstavlja tkanje njezina života. I slobodno se podlaže primljenoj riječi, Božjoj volji u poslušnosti vjere. Evanđelist Luka opisuje Marijin život kroz jedan fini paralelizam s Abrahamovim životom. Kao što je veliki patrijarh otac svih vjernika, koji je spremno odgovorio na Božji poziv da izađe iz zemlje u kojoj je živio, iz svojih sigurnosti, i započne novo putovanje prema nepoznatoj zemlji koju će posjedovati samo u obliku Božjeg obećanja, tako se Marija s punim povjerenjem uzda u riječ koju joj naviješta Božji blagovjesnik i postaje uzor i majka svih stvorenja. Želim istaknuti još jedan važan aspekt: otvorenost duše Bogu i njegovu djelovanju uključuje također element tame. Odnos ljudskog bića s Bogom ne briše distancu između Stvoritelja i stvorenja, ne uklanja ono što apostol Pavao kaže zadivljen dubinom Božje mudrosti: “O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi!” (Rim 11, 33). Ali upravo onaj koji je – poput Marije – na tako potpun način otvoren Bogu, prispijeva tome da prihvaća Božju volju, premda je ona tajanstvena, premda često ne odgovara onome što mi hoćemo i poput mača probada dušu, kao što će proročki reći starac Šimun Mariji, u času Isusova prikazanja u hramu (usp. Lk 2, 35). Abrahamova vjera uključuje radost zbog dara sina Izaka, ali također čas tame, kada se mora uspeti na goru Moriju da izvrši paradoksalan čin: Bog od njega traži da žrtvuje sina kojeg mu je tek dao. Na brdu mu anđeo naređuje: “Ne spuštaj ruku na dječaka, niti mu što čini! Sad, evo, znam da se Boga bojiš, jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga” (Post 22, 12); potpuno Abrahamovo povjerenje u Boga vjernog obećanjima ne jenjava ni kada je njegova riječ tajanstvena i kada ju je teško prihvatiti. Tako je i s Marijom, njezina vjera doživljava radost naviještenja, ali prolazi također kroz tamu Sinova raspeća, da bi mogla prispjeti sve do svjetla uskrsnuća. Nije ništa drukčije ni s vjerom svakoga od nas: u svome vjerskom životu poznajemo trenutke svjetla, ali prolazimo također kroz trenutke u kojima se čini da je Bog odsutan, njegova se tišina poput teškog tereta obrušava na naše srce i njegova se volja ne podudara s našom, s onim što bismo mi htjeli. Ali što se više otvaramo Bogu, što više prihvaćamo dar vjere, stavljamo potpuno u njega svoje pouzdanje – poput Abrahama i Marije – to nas on više, svojom prisutnošću, osposobljava da svaku životnu situaciju živimo u miru i sigurnosti njegove vjernosti i njegove ljubavi. To međutim znači izaći iz samih sebe i vlastitih planova, kako bi Božja riječ bila svjetiljka koja vodi naše misli i naša djela. Želim se zadržati na još jednom aspektu koji izlazi na vidjelo u izvješćima o Isusovu djetinjstvu koje je opisao sveti Luka. Marija i Josip vode sina u Jeruzalem, u hram, da ga prikažu i posvete Gospodinu kao što to propisuje Mojsijev zakon: “Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu!” (usp. Lk 2, 22-24). Taj čin Svete Nazaretske Obitelji zadobiva još dublje značenje ako ga promatramo u svjetlu evanđeoskog izvješća o dvanaestogodišnjem Isusu koji je, nakon tri dana traženja, pronađen u hramu gdje raspravlja sa učiteljima. Na Marijine i Josipove riječi pune zabrinutosti: “Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili”, Isus uzvraća tajanstvenim odgovorom: “Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?” (Lk 2, 48-49). Marija mora obnoviti duboku vjeru kojom je rekla “da” u naviještenju; mora prihvatiti da prednost ima pravi i istinski Isusov Otac; mora znati pustiti Sina kojeg je rodila da slobodno slijedi svoje poslanje. A Marijin “da” Božjoj volji, u poslušnosti vjere, ponavlja se tijekom čitavog njezinog života, sve do najtežeg časa – križa. Imajući sve to pred očima, možemo se zapitati: kako je Marija mogla živjeti taj hod uz Sina s jednom tako čvrstom vjerom, također u trenucima tame, a da nije izgubila potpuno pouzdanje u Božje djelovanje? Postoji jedan temeljni stav kojeg Marija zauzima pred onim što se događa u njezinu životu. Prilikom naviještenja ona ostaje zbunjena slušajući anđelove riječi – to je strah kojeg čovjek osjeća kada je dotaknut Božjom blizinom –, ali to nije stav onoga koji strahuje pred onim što Bog može tražiti. Marija razmišlja, propitkuje se o značenju toga pozdrava (usp. Lk 1, 29). Grčki izraz koji se koristi u Evanđelju za opisivanje toga “razmišljanja”, “dielogizato”, doziva u pamet korijen riječi “dijalog”. To znači da Marija ulazi u prisni dijalog s Božjom riječi koja joj je naviještenja, ne uzima je površno, već se na njoj zadržava, pušta da ona prodre u njezin um i srce da bi shvatila što to Gospodin želi od nje, smisao naviještenja. Drugu naznaku Marijina duhovnog stava pred Božjim djelovanjem nalazimo, ponovno u Evanđelju svetoga Luke, u času Isusova rođenja, nakon poklona pastirâ, gdje se kaže da Marija “u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu” (Lk 2, 19), mogli bismo reći da ona “držala”, “stavljala” u svoje srce sve ono što joj se događalo; uklapala je svaki pojedini element, svaku riječ, svaki čin u jednu cjelinu i to prebirala, čuvala, prepoznavajući da sve dolazi od Božje volje. Marija se ne zaustavlja na prvom površnom shvaćanju onoga što se događa u njezinu životu, već zna gledati u dubinu, propitkuje te događaje, analizira ih, prebire i stječe ono razumijevanje koje jedino vjera može jamčiti. To je ona duboka poniznost Marijine poslušne vjere, koja prihvaća u sebi također ono što ne shvaća od Božjeg djelovanja, puštajući da joj Bog otvori um i srce: “Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina” (Lk 1, 45), kliče rođakinja Elizabeta. Upravo zbog njezine vjere svi će je naraštaji nazivati blaženom. Dragi prijatelji, svetkovina Gospodinova Rođenja koju ćemo uskoro proslaviti, poziva nas živjeti istu tu poniznost i poslušnost vjere. Božja slava se ne očituje u trijumfu i moći nekog kralja, ne blista u nekom čuvenom gradu, u raskošnom dvorcu, već se nastanjuje u krilu jedne djevice, objavljuje se u siromaštvu jednog djeteta. Bog svojom svemoći, također u našem životu, djeluje, često tiho, snagom istine i ljubavi. Vjera nam, dakle, kaže da moć toga Djeteta na kraju pobjeđuje buku sila ovoga svijeta.
Draga braćo i sestre, Gospodinovo Rođenje prosvjetljuje još jednom svojim svijetlom tmine koje često obavijaju naš svijet i naše srce i donosi nadu i radost. Odakle dolazi to svjetlo? Odgovor glasi: iz betlehemske spilje, gdje pastiri “pronađoše Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama” (Lk 2, 16). Pred tom Svetom Obitelji javlja se drugo i dublje pitanje: kako je moguće da je to malo i slabašno Djetešce donijelo tako radikalnu novost u svijet da je promijenilo tijek povijesti? Nema li možda nečeg misterioznog u njegovu rođenju što nadilazi tu spilju? Uvijek se iznova tako javlja pitanje o Isusovu porijeklu, isto ono pitanje koje je prokurator Poncije Pilat postavio tijekom procesa: “Odakle si ti” (Iv 19, 8). Ipak, radi se o vrlo jasnom porijeklu. U Ivanovom Evanđelju, kada Gospodin kaže: “Ja sam kruh koji je s neba sišao”, Židovi su reagirali mrmljajući: “Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: ‘Sišao sam s neba?'” (Iv 6, 42). A nešto kasnije građani Jeruzalema se snažno protive Isusovu mesijanstvu, govoreći da se za njega zna dobro “odakle je, a kad Krist dođe, nitko neće znati odakle je!” (Iv 7, 27). Sâm Isus primjećuje koliko je njihov zahtjev da upoznaju njegovo porijeklo neprimjeren, i time već pruža neki putokaz koji pomaže shvatiti odakle je: “Poznajete me i znate odakle sam! A ipak ja nisam došao sam od sebe: postoji jedan istiniti koji me posla. Njega vi ne znate. ” (Iv 7, 28). Isus je, bez sumnje, porijeklom iz Nazareta, rođen je u Betlehemu, ali što se zna o njegovu pravom porijeklu? U četiri Evanđelja jasno izlazi na vidjelo odgovor na pitanje “odakle” je Isus: njegovo je pravo porijeklo Otac, Bog; on potpuno dolazi od njega, ali na drukčiji način od bilo kojeg proroka ili Božjeg izaslanika prije njega. To porijeklo iz Božjeg otajstva, “koje nitko ne poznaje” sadržano je već u izvješćima o Isusovu djetinjstvu iz Matejeva i Lukinog Evanđelja, koje čitamo u ovom božićnom vremenu. Anđeo Gabriel naviješta: “Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji” (Lk 1, 35). Svaki put kada molimo Vjerovanje, ispovijest vjere, ponavljamo ove riječi: “et incarnatus est de Spiritu Sancto, ex Maria Virgine”, “i utjelovio se po Duhu Svetom od [u krilu] Djevice Marije”. Na tu rečenicu kleknemo na koljena jer se veo koji je skrivao Boga, tako reći, otvara i dolazimo u doticaj s njegovim nedokučivim i nedostupnim otajstvom. Bog postaje Emanuel, “Bog s nama”. Kada slušamo Mise koje su sastavili veliki majstori sakralne glazbe – tu mislim primjerice na Mozartovu Misu krunidbenu misu – odmah primjećujemo kako se oni posebno zaustavljaju na toj rečenici, gotovo kao da žele univerzalnim jezikom glazbe izraziti ono što se riječima ne može izreći: veliki misterij Boga koji se utjelovljuje, koji postaje čovjekom. Ako pozorno promotrimo izričaj “po Duhu Svetom od [u krilu] Djevice Marije”, otkrivamo kako on uključuje četiri subjekta koji djeluju. Izrijekom su spomenuti Duh Sveti i Marija, ali se podrazumijeva “On”, to jest Sin, koji se utjelovio u krilu Djevice. U ispovijesti vjere, Vjerovanju, Isusa se definira raznim nazivima: “Gospodin,… Krist, Jedinorođeni Sin Božji… Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga… istobitan s Ocem” (Nicejsko-carigradsko vjerovanje). Vidimo nadalje da “On” upućuje na drugu osobu, a ta osoba je Otac. Prvi subjekt te rečenice je dakle Otac koji je, zajedno sa Sinom i Duhom Svetim, jedan Bog. Ta tvrdnja iz Vjerovanja ne odnosi se na Božje vječno biće, već nam radije govori o jednom činu u kojem sudjeluju tri božanske osobe i koji se ostvaruje “ex Maria Vergine”. Bez nje ulazak Boga u ljudsku povijest ne bi prispio svom cilju i ne bi se zbilo ono što je u središtu naše ispovijesti vjere: Bog je Bog s nama. Tako Marija pripada na jedan neotuđiv način našoj vjeri u Boga koji djeluje, koji ulazi u povijest. Ona stavlja na raspolaganje čitavu svoju osobu, “prihvaća” postati mjestom u kojem će se nastaniti i prebivati Bog. Katkad, također na svom putu i u životu vjere možemo zapaziti svoje siromaštvo, svoju neprimjerenost pred svjedočanstvom koje treba pružiti svijetu. Ali Bog je izabrao upravo jednu poniznu ženu, u jednom nepoznatom selu, u jednoj od najudaljenijih pokrajina velikog Rimskog carstva. Uvijek, pa i usred najtežih teškoća s kojima se suočavamo, moramo se uzdati u Boga, obnavljajući vjeru u njegovu prisutnost i djelovanje u našoj povijesti, kao što je to bio slučaj u Marijinu životu. Bogu nije ništa nemoguće! S njim naš život uvijek kroči sigurnim tlom i otvoren je budućnosti koja je u znaku nepokolebljive nade. Ispovijedajući u Vjerovanju: “po Duhu Svetom od [u krilu] Djevice Marije” mi kažemo da je Duh Sveti, kao snaga Boga Svevišnjega, izveo na tajanstven način u Djevici Mariji začeće Sina Božjega. Evanđelist Luka prenosi riječi arkanđela Gabriela: “Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti” (1, 35). Ovdje su očita dva podsjetnika: prvi je na trenutak stvaranja. Na početku Knjige Postanka čitamo, naime, kako “Duh Božji lebdio je nad vodama” (1, 2); to je Duh stvoritelj koji je dao život svim stvorenjima i ljudskom biću. To što se događa u Mariji, po djelovanju samoga Božjeg Duha, je novo stvaranje: Bog, koji je biće dozvao ni iz čega, utjelovljenjem izvodi novi početak čovječanstva. Crkveni oci više put govore o Kristu kao novom Adamu, da time istaknu početak novog stvaranja koje ima svoje ishodište u rođenju Sina Božjega u krilu Djevice Marije. To nas potiče razmišljati o tome kako vjera donosi također u nas novost koja je tako snažna da izvodi drugo rođenje. Naime, na početku našega kršćanskog puta stoji krštenje kojim se rađamo na novi život kao djeca Božja i kojim postajemo dionici istog onog sinovskog odnosa što ga Isus ima sa Ocem. I želim ovdje primijetiti kako se krštenje prima, mi “smo kršteni” – to je pasiv – jer nitko ne može postati dijete Božje sam od sebe: to je dar koji se besplatno podjeljuje. Sveti Pavao doziva u svijest to posinstvo kršćanâ u središnjem ulomku svoje Poslanice Rimljanima, gdje piše: “Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: ‘Abba! Oče!’ Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja” (8, 14-16), ne sluge, već djeca Božja. Jedino ako se, poput Marije, otvorimo Božjem djelovanju, samo ako povjerimo svoj život Gospodinu kao prijatelju u kojeg se potpuno uzdamo, sve se mijenja, naš život dobiva novi smisao i novo lice: lice djece jednoga Oca koji nas ljubi i koji nas nikada ne napušta. Spomenuli smo dva elementa: prvi je element Duh nad vodama, Duh Stvoritelj; postoji još jedan element u riječima naviještenja. Anđeo kaže Mariji: “sila će te Svevišnjega osjeniti”. To podsjeća na sveti oblak koji se, tijekom putovanja u Izlasku, zadržavao nad Šatorom sastanka, nad Kovčegom saveza, kojeg je izraelski narod nosio sa sobom i koji je označavao Božju prisutnost (usp. Izl 40,40,34-38). Marija je, dakle, novi sveti šator, novi kovčega saveza: njezinim “da” arkanđelovim riječima, Bog prima jedno boravište u ovom svijetu, onaj kojeg cio svemir ne može obuhvatiti nastanjuje se u krilu jedne djevice. Vratimo se sada na pitanje od kojeg smo krenuli, ono o Isusovu porijeklu, koje je sažeto u Pilatovom pitanju: “Odakle si ti?”. Iz naših razmišljanje je sasvim razvidno, od početka Evanđelja, koje je pravo Isusovo porijeklo: On je Jedinorođeni Sin Očev, dolazi od Boga. Pred nama je veliko i dirljivo otajstvo koje slavimo u ovom božićnom vremenu: Sin Božji, po Duhu Svetom, utjelovio se u krilu Djevice Marije. To je naviještaj koji uvijek iznova odzvanja i koji nosi u sebi nadu i radost našem srcu, jer nam daje svaki put sigurnost da, premda se često osjećamo slabima, siromašnima, nemoćnima pred teškoćama i zlom svijeta, Bog svojom moći djeluje uvijek i izvodi čuda upravo u slabosti. Njegova je milost naša snaga (usp. 2 Kor 12, 9-10). Hvala!
Draga braćo i sestre, u ovom božićnom vremenu zaustavimo se još jednom na velikom Božjem otajstvu Boga koji je sišao s neba i ušao u naše tijelo. U Isusu, Bog se utjelovio, postao je čovjekom poput nas, i tako nam otvorio put prema svome Nebu, prema punom zajedništvu s Njim. U ovim danima našim se crkvama više put razlijegao izraz Božje “utjelovljenje”, da izrazi stvarnost koju slavimo na svetkovinu Božića: Božji sin je postao čovjekom, kao što molimo u Vjerovanju. Što znači ta središnja riječ za kršćansku vjeru? Ona dolazi od latinskog izraza “incarnatio”. Sveti Ignacije Antiohijski i, prije svega, sveti Irenej koristili su taj izraz razmišljajući o Proslovu Evanđelja svetog Ivana, osobito o izrazu: “Riječ je tijelom postala” (Iv 1, 14). Ovdje riječ “tijelo”, prema tome kako se koristila u hebrejskom jeziku, označava čovjeka u cjelini, upravo pod aspektom njegove propadljivosti i prolaznosti, njegova siromaštva i kontingentnosti. Time nam se želi reći da spasenje koje je donio Bog koji se utjelovio u Isusu iz Nazareta dotiče čovjeka u njegovoj konkretnoj stvarnosti i u kojoj god da se situaciji nalazi. Bog je preuzeo na sebe ljudsko stanje da ga ozdravi od svega onoga što ga dijeli od njega, da nam omogući da ga oslovljavamo, u njegovu Sinu Jedinorođencu, imenom “Abba, Oče” i budemo doista njegova djeca. Sveti Irenej kaže: “Razlog radi kojega je Riječ postala čovjekom, i Sin Božji, Sinom čovječjim jest taj da bi čovjek, ulazeći u zajedništvo s Riječju i primajući tako božansko posinjenje, postao Sinom Božjim” (Adversus haereses, 3,19,1: PG 7,939; usp. Katekizam Katoličke Crkve, 460). “Riječ je tijelom postala” jedna je od onih istina na koju smo se tako navikli da nas gotovo više ne pogađa veličina događaja kojeg ona izražava. I doista u ovom božićnom vremenu, u kojem se taj izraz često ponavlja u liturgiji, ponekad su ljudi pozorniji na izvanjske aspekte, na “boje” slavlja, no na srž velike kršćanske novosti koju slavimo, a posrijedi je nešto apsolutno nezamislivo, što je samo Bog mogao izvesti i u što možemo ući samo s vjerom. Logos, koji je kod Boga, Logos koji je Bog (usp. Iv 1, 1), po kojem je sve stvoreno (usp. 1, 3), koji je svojim svjetlom pratio ljude u povijesti (usp. 1, 4-5, 1, 9), postaje tijelom i nastanjuje se među nama, postaje jedan od nas (usp. 1, 14). U pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes Drugog vatikanskog koncila se kaže: “Sin Božji… radio je ljudskim rukama, razmišljao ljudskim umom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio ljudskim srcem. Rođen od Marije Djevice, postao je uistinu jedan od nas, u svemu nama sličan osim u grijehu” (22). Važno je dakle iznova se vratiti divljenju pred tim otajstvom, pustiti da nas obuzme veličina toga događaja: Bog je u ljudskom obličju kročio našim putovima, ušavši u čovjekovo vrijeme, da nam objavi sam svoj život (usp. Iv 1, 1-4). I činio je to ne sjajem nekog vladara, koji svojom moći sebi podlaže svijet, već poniznošću jednoga djeteta. Želim istaknuti još nešto. Na Božić se obično razmjenjuju darovi s najbližima. Ponekad to može biti gesta koja se čini čisto zbog običaja, ali općenito je to izraz privrženosti, znak ljubavi i poštivanja. U darovnoj molitvi na misi polnoćki svetkovine Božića ovako smo molili: “Gospodine, neka ti omili prinos što ga prikazujemo ove noći. Nebo i zemlja noćas razmjenjuju darove. Daj da se po toj razmjeni i mi nađemo u Kristu Isusu u kojem je naša narav zauvijek s tobom. Po Kristu”. Misao o darivanju je u središtu liturgije i doziva nam u svijest prvi dar Božića: u toj je svetoj noći Bog, svojim utjelovljenjem, htio postati darom za ljude, dao je samoga sebe za nas; preuzeo je na sebe naše čovještvo da nam daruje svoje božanstvo. To je veliki dar. I u našem darivanju nije važno je li dar skup ili ne; onaj koji ne uspijeva dati dio sebe, daje uvijek premalo; štoviše, ponekad se pokušava upravo zamijeniti srce i trud darivanja samoga sebe novcem i materijalnim stvarima. Otajstvo utjelovljenja upućuje na to da Bog nije činio tako: nije dao nešto, već je dao samoga sebe u svome Sinu Jedinorođencu. Tu nalazimo model našeg darivanja, kako bi naši odnosi, osobito oni najvažniji, bili vođeni besplatnošću i ljubavlju. Želim vam staviti na srce i treće razmišljanje: činjenica utjelovljenja, Boga koji je postao čovjekom poput nas, pokazuje nam nečuveni realizam božanske ljubavi. Božje djelovanje se, naime, ne ograničava na riječi, štoviše mogli bismo reći da se on ne zadovoljava pričanjem, već uranja u našu povijest i preuzima na sebe napor i teret ljudskoga života. Sin Božji je postao doista čovjekom, rođen je od Djevice Marije, u određenom vremenu i mjestu, u Betlehemu za vladavine cara Augusta, pod upraviteljem Kvirinom (usp. Lk 2, 1-2); odrastao je u jednoj obitelji, imao je prijatelje, okupio oko sebe skupinu učenika, učio je učenike kako da nastave njegovo poslanje, okončao je svoj zemaljski život na križu. Taj način Božjeg djelovanja je snažan poticaj da se preispitamo o realizmu naše vjere, koja ne smije biti ograničena na područje osjećaja, emocija, već mora ući u konkretnost života, mora dotaknuti naime naš svakodnevni život i usmjeravati ga također u praktičnom smislu. Bog se nije zaustavio na riječima, već nam je pokazao kako živjeti, dijeleći samo naše iskustvo, izuzev grijeha. Katekizam svetog Pija X., kojeg su neki od nas učili kao djeca, svojom jezgrovitošću, na pitanje: “Što nam je činiti da živimo po Bogu?”, daje ovaj odgovor: “Da bismo živjeli po Bogu moramo vjerovati u istine koje je on objavio i obdržavati njegove zapovijedi uz pomoć njegove milosti, koju se postiže po sakramentima i molitvom”. Vjera ima jedan temeljni aspekt koji se tiče ne samo uma i srca, već čitavog našega života. Na kraju, predlažem vam posljednji element za razmišljanje. Sveti Ivan kaže da je Riječ, Logos, bila od početka kod Oca i da je sve stvoreno po Riječi i da ništa od onoga što postoji nije stvoreno bez njega (usp. Iv 1, 1-3). Evanđelist aludira na izvješće o stvaranju koje se nalazi u prvim poglavljima Knjige Postanka i iščitava ga u Kristovu svjetlu. To je temeljni kriterij u kršćanskom tumačenju Biblije: Stari i Novi zavjet treba uvijek čitati zajedno i polazeći od Novoga otkriva se također dublji smisao Staroga. Ista ta Riječ, koja postoji oduvijek kod Oca, koja je sam Bog i po kojoj i zbog koje je sve stvoreno (usp. Kol 1, 16-17) postala je čovjekom: vječni i beskrajni Bog je uronio u ljudsku ograničenost, u svoje stvorenje, da čovjeka i cjelokupno stvaranje ponovno privede sebi. U Katekizmu Katoličke Crkve se kaže: “Prvom je stvaranju smisao i vrhunac u novom stvaranju u Kristu, čiji sjaj nadvisuje ono prvo” (br. 349). Crkveni su oci Isusa stavljali uz bok Adamu te su ga nazivali “drugim Adamom” ili posljednjim Adamom, savršenom slikom Boga. Utjelovljenjem Sina Božjega događa se novo stvaranje, koje daje potpuni odgovor na pitanje: “Tko je čovjek?”. Samo u Isusu se na potpun način očituje Božji naum prema ljudskom biću: On je konačni čovjek po Bogu. Drugi vatikanski koncil to snažno ističe: “Otajstvo čovjeka stvarno postaje jasnim jedino u otajstvu utjelovljene Riječi… Krist, novi Adam, u samoj objavi Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva čovjeka njemu samom i objavljuje mu njegov uzvišeni poziv” (Konst. Gaudium et spes, 22; Usp. Katekizam Katoličke Crkve, 359). U tome djetetu, Sinu Božjem kojeg kontempliramo na svetkovinu Božića, možemo prepoznati pravo lice ljudskog bića; i samo otvarajući se njegovoj milosti i nastojeći svakoga dana da ga slijedimo, mi ostvarujemo Božji naum s nama. Dragi prijatelji, u ovome razdoblju razmatramo veliko i čudesno bogatstvo otajstva utjelovljenja, da bismo dopustili da nas Gospodin prosvijetili i sve više preobražava na sliku svoga Sina koji se utjelovio za nas.
Draga braćo i sestre, Drugi vatikanski koncil, u dogmatskoj konstituciji o božanskoj objavi Dei Verbum, kaže da duboka istina o čitavoj Božjoj objavi blista za nas “u Kristu, koji je ujedno i posrednik i punina čitave objave” (br. 2). Stari zavjet nam opisuje kako Bog, nakon stvaranja, usprkos istočnome grijehu i čovjekovoj oholosti koji se htio postaviti na mjesto svoga Stvoritelja, pruža ponovno mogućnost svoga prijateljstva, osobito savezom s Abrahamom i putovanjem jednog malog naroda, Izraela, kojeg on izabire ne na temelju mjerila zemaljske moći, već jednostavno iz ljubavi. Zašto je izabran baš Izrael to ostaje tajna i otkriva način na koji postupa Bog koji poziva svakoga ne zato da isključi druge, već zato da služi kao most kojim će ljudi dolaziti njemu: izabranje je uvijek izabranje za druge. U povijesti izraelskog naroda možemo proći etape dugoga hoda u kojem se Bog daje upoznati, otkriva sebe, ulazi u povijest riječima i djelima. U tu se svrhu on služi posrednicima, poput Mojsija, proroka, sudaca, koji objavljuju narodu njegovu volju, dozivaju u svijest potrebu vjernosti savezu i održavaju budnim očekivanje punog i konačnog ostvarenja Božjih obećanja. I upravo je ostvarenje tih obećanja to što smo razmatrali na Božić: Božja objava dostiže svoj vrhunac, svoju puninu. U Isusu iz Nazareta, Bog pohađa svoj narod, pohađa čovječanstvo na način koji nadilazi sva očekivanja: šalje svoga Sina Jedinorođenca koji se utjelovljuje. Isus nam ne kaže tek nešto o Bogu, ne govori jednostavno o Ocu, već nam objavljuje Božje lice. U Proslovu Ivanova Evanđelja, Ivan piše: “Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani” (Iv 1, 18). Želim se zadržati na tome izrazu “objaviti Božje lice”. U vezi s tim, sveti Ivan, u svome Evanđelju, prenosi nam jednu značajnu činjenicu. Kada se približio čas muke, Isus umiruje svoje učenike pozivajući ih da se ne boje i da imaju vjere; zatim se upušta u jedan dijalog u kojem govori o Bogu Ocu (usp. Iv 14, 2-9). U jednom trenutku, apostol Filip moli Isusa: “Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!” (Iv 14, 8). Filip je vrlo praktičan i konkretan: traži da “vidi” Oca, da vidi njegovo lice. Isusov odgovor ne samu Filipu već i svima nama i uvodi nas u samu srž kristološke vjere Crkve: on naime kaže: “Tko je vidio mene, vidio je i Oca” (Gv 14,9). U tome je izrazu na sažet način sadržana novost Novoga zavjeta, ona novost koja se pojavila u betlehemskoj spilji: Bog se može vidjeti, očitovao je svoje lice, moguće ga je vidjeti u Isusu Kristu. U čitavom Starom zavjetu je veoma prisutna tema “traženja Božjeg lica”, želje da se upozna to lice, želje da se vidi Boga takav kakav jest, tako da se hebrejski izraz pānîm, koji znači “lice”, javlja čak 400 puta, od čega se 100 puta odnosi na Boga. Ipak, židovska religija, zabranjujući u potpunosti slike, zato jer Boga nije moguće predočiti – kako su naprotiv činili okolni narodi klanjanjem idolima; dakle, tom zabranom stvaranja slika o Bogu Stari zavjet kao da potpuno isključuje to “vidjeti” iz bogoštovlja i pobožnosti. Što dakle znači, za pobožnog Izraelca, tražiti Božje lice, premda sa sviješću da ne smije stvarati nikakvu predodžbu o njemu? To je pitanje važno: s jedne strane se želi reći da se Boga ne može svoditi na neku stvar, poput slike koju se uzima u ruke, ali se jednako tako ne smije nešto stavljati na Božje mjesto. S druge se strane, međutim, kaže da Bog ima jedno lice, to jest jedan “Ti” koji može ući u odnos, koji nije zatvoren u svoje nebo da gleda ljude s visine. Bog je zasigurno iznad svega, ali se obraća nama, sluša nas, vidi, govori, sklapa savez, kadar je ljubiti. Povijest spasenja je povijest Božjeg drugovanja sa čovjekom, to je povijest toga odnosa Boga koji se postupno objavljuje čovjeku, koji daje spoznati samoga sebe, svoje lice. Upravo na početku godine, 1. siječnja, slušali smo, u liturgiji, prelijepu molitvu blagoslova nad narodom: “Neka te blagoslovi Jahve i neka te čuva! Neka te Jahve licem svojim obasja, milostiv ti bude!” (Br 6, 24-26). Sjaj Božjeg lica je izvor života, to je ono što omogućuje vidjeti stvarnost; svijetlo njegova lica je ono što čovjeka vodi kroz život. U Starome zavjetu ima jedan lik s kojim je na sasvim poseban način povezana tema “Božjeg lica”; riječ je o Mojsiju, onome koga Bog izabire da oslobodi narod iz egipatskog ropstva, daje mu Zakon saveza i vodi ga u Obećanu zemlju. U 33. poglavlju Knjige Izlaska, kaže se da je Mojsije imao prisan i povjerljiv odnos s Bogom: “Tako bi Jahve razgovarao s Mojsijem licem u lice, kao što čovjek govori s prijateljem” (r. 11). Zbog te povjerljivosti, Mojsije moli Boga: “Pokaži mi svoju slavu”, a Gospodinov je odgovor jasan: “Dopustit ću da ispred tebe prođe sav moj sjaj…, i pred tobom ću izustiti svoje ime… A ti… moga lica ne možeš vidjeti, jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati. Evo mjesta ovdje uza me… pa ćeš me s leđa vidjeti. Ali se lice moje ne može vidjeti” (rr. 18-24). S jedne strane, postoji dijalog licem u lice kao među prijateljima, ali s druge postoji nemogućnost, u ovome životu, da se vidi Božje lice, koje ostaje skriveno; to je gledanje ograničeno. Na kraju, Boga se može samo slijediti, budući ga da se može vidjeti samo s leđa. S utjelovljenjem se, međutim, događa nešto potpuno novo. Traženje Božjeg lica dobiva jedan nezamislivi zaokret, jer se to lice sada može vidjeti: to je lice Isusa, Sina Božjega koji se utjelovio. U njemu se dovršava hod Božje objave započet Abrahamovim pozivom, on je punina te objave jer je Božji Sin, on je ujedno “posrednik i punina čitave objave” (dogm. konst Dei Verbum, 2), u njemu se sadržaj objave i Objavitelj podudaraju. Isus nam pokazuje Božje lice, daje nam spoznati Božje ime. U Svećeničkoj molitvi, na Posljednjoj večeri, on kaže Ocu: “Objavio sam tvoje ime ljudima… Očitovao sam im tvoje ime” (usp. Iv 17,6.26). Izraz “Božje ime” označava Boga kao onoga koji je prisutan među ljudima. Mojsiju, pred gorućim grmom, Bog je objavio svoje ime, dopustio se nazvati imenom, dao je konkretni znak svoga “postojanja” među ljudima. Sve to u Isusu nalazi ispunjenje i puninu: on označava početak novog načina Božje prisutnosti u povijesti, jer onaj koji vidi njega, vidi Oca, kao što kaže Filipu (usp. Iv 14, 9). Kršćanstvo – kaže sveti Bernard – je “religija Božje riječi”; no, ne “pisane i nijeme riječi, već utjelovljene i žive riječi” (Hom. super missus est, IV, 11: PL 183, 86B). U patrističkoj i srednjovjekovnoj tradiciji koristi se posebni izraz za izražavanje te stvarnosti: Isus je Verbum abbreviatum (usp. Rim 9, 28, gdje se Pavao referira na tekst Iz 10, 23), kratka, skraćena i bitna riječ Oca, koja nam je rekla sve o njemu. U Isusu i posredovanje između Boga i čovjeka nalazi svoju puninu. U Starome zavjetu postoji čitav niz osoba koje su vršile tu ulogu, napose Mojsije, osloboditelj, vođa, “posrednik” saveza, kako ga se naziva također u Novome zavjetu (usp. Gal 3, 19; Dj 7, 35; Iv 1, 17). Isus, pravi Bog i pravi čovjek, nije jednostavno jedan od posrednika između Boga i čovjeka, već je “posrednik” novoga i vječnog saveza (usp. Heb 8, 6; 9, 15; 12, 24); “Jer jedan je Bog”, kaže sveti Pavao, “jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus” (1 Tim 2, 5;usp. Gal 3, 19-20). U njemu vidimo i susrećemo Oca; u njemu možemo nazivati Boga imenom “Abbà, Oče”; u njemu nam je darovano spasenje. Želja da se stvarno upozna Boga, to jest da se vidi Božje lice je utkana u svakog čovjeka, također i bezbošce. I mi imamo možda nesvjesno tu želju da vidimo jednostavnog tko je on, što je, tko je za nas. Ali ta se želja ostvaruje slijedeći Krista, tako vidimo leđa i vidimo na kraju također Boga kao prijatelja, njegovo lice u Kristovu licu. Ako želimo vidjeti Božje lice, ono lice koje daje smisao, postojanost, vedrinu našem hodu moramo slijediti Krista, ali ne samo kada za tim imamo potrebu, kada za to nađemo vremena usred bezbrojnih svakodnevnih poslova. Čitav naš život mora biti usmjeren susretu s njim, ljubavi prema njemu; i u njemu, središnje mjesto mora imati također ljubav prema bližnjemu, ona ljubav koja, u svjetlu Raspetoga, pomaže spoznati Isusovo lice u siromašnima, slabima, onima koji trpi. To je moguće samo ako nam je pravo Isusovo lice postalo blisko u slušanju njegove riječi i prije svega u otajstvu euharistije. U Evanđelju svetog Luke ima jedan značajan ulomak o dvojici učenika iz Emausa, koji su prepoznali Isusa u lomljenju kruha. Za nas je euharistija velika škola u kojoj učimo gledati Božje lice, ulazimo u prisni odnos njim; i učimo, istodobno, upravljati pogled prema završetku povijesti, kada će nas on nasititi svjetlom svoga lica. Na zemlji mi kročimo prema toj punini, u očekivanju ispunjenja Božjeg kraljevstva.
Draga braćo i sestre, u ovoj Godini vjere danas ću zajedno s vama početi razmišljati o Vjerovanju, svečanoj ispovijesti vjere koja nas prati u našem kršćanskom životu. Vjerovanje započinje riječima: “Vjerujem u Boga”. To je osnovna tvrdnja, naizgled jednostavna u svojoj jezgrovitosti, ali koja uvodi u beskrajni svijet odnosa s Gospodinom i njegovim otajstvom. Vjerovati u Boga uključuje prianjanje uza Nj, prihvaćanje njegove riječi i radosni posluh njegovoj objavi. Kao što uči Katekizam Katoličke Crkve, “vjera je osobni čin: slobodan čovjekov odgovor na poziv koji se objavljuje” (br. 166). Moći reći da vjerujemo u Boga je ujedno dar – Bog se objavljuje i ide nam ususret – i zadaća, to je Božja milost i čovjekova odgovornost, u iskustvu dijaloga s Bogom koji, iz ljubavi, “oslovljava ljude kao prijatelje” (Dei Verbum, 2), govori nam da bismo, u vjeri i s vjerom, mogli ući u zajedništvo s njim. Gdje možemo slušati Boga koji nam govori? Tu je temeljno Sveto pismo, u kojem Bog daje čovjeku čuti svoju riječ i koje jača naš život kao Božjih “prijatelja”. Čitava Biblija govori o Božjoj objavi čovjeku; čitava Biblija govori o vjeri i poučava nas prenoseći nam jednu povijest u kojoj Bog ustrajno provodi svoj naum otkupljenja i postaje blizak ljudima, preko brojnih svijetlih likova osoba koje vjeruju u Njega i u Nj se uzdaju, sve do punine objave u Gospodinu Isusu. Vrlo je lijepo, u vezi s tim, poglavlje 11. Poslanice Hebrejima gdje se govori o vjeri i ističu se dva biblijska lika koji su živjeli po vjeri, postavši uzorom za sve vjernike: “A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo” (11, 1). Očima vjere, dakle, čovjek može vidjeti ono nevidljivo i vjerničko se srce može nadati iznad svake nade, upravo poput Abrahama, o kojem Pavao u Poslanici Rimljanima kaže da “u nadi protiv svake nade povjerova” (4, 18). U svom se današnjem razmišljanju želim zadržati upravo na Abrahamu, jer je on prvi referentni lik kada se govori o vjeri u Bogu: veliki patrijarh Abraham, primjer i uzor, govori svim vjernicima (usp. 4, 11-12). Poslanica Hebrejima to predstavlja ovim riječima: “Vjerom pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu, zaputi se ne znajući kamo ide. Vjerom se kao pridošlica naseli u obećanoj zemlji kao u tuđini, prebivajući pod šatorima s Izakom i Jakovom, subaštinicima istog obećanja, jer iščekivaše onaj utemeljeni Grad kojemu je graditelj i tvorac Bog” (11, 8-10). Autor Poslanice Hebrejima ovdje se referira na Abrahamov poziv, opisan u Knjizi Postanka. Što Bog traži od tog velikog patrijarha? Traži da napusti svoju zemlju i zaputi se prema zemlji koju će mu pokazati: “Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati” (Post 12, 1). Kako bismo mi odgovorili na takav jedan poziv? Riječ je, naime, o putovanju u nepoznato, ne zna se, naime, gdje će ga Bog povesti; to je putovanje koje traži duboku poslušnost i pouzdanje, na što se samo vjerom može pristati. Ali tamu nepoznatog – gdje Abraham mora ići – razgoni svjetlo jednoga obećanja; Bog naime dodaje zapovijedi umirujuće riječi koje otvaraju pred Abrahamom budućnost života u punini: “Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati… sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati” (Post 12, 2.3). Blagoslov u Svetom pismu je u prvom redu vezan uz dar života koji dolazi od Boga i očituje se prije svega u plodnosti, u životu koji se umnožava, prenoseći se s naraštaja na naraštaj. Blagoslov je povezan također s iskustvom posjedovanja jedne zemlje, stalnog mjesta u kojem će se živjeti i rasti u slobodi i sigurnosti, u bogobojaznosti, izgrađujući društvo ljudi vjernih savezu, “kraljevstvo svećenika, narod svet” (usp. Izl 19, 6). Zato je Abraham, u Božjem naumu, određen da postane “naroda mnogih ocem” (Post 17, 5; usp. Rim 4, 17-18) i da uđe u novu zemlju gdje će prebivati. No njegova žena Sara je neplodna, ne može imati djecu; a zemlja prema kojoj ga vodi Bog je daleko od njegove rodne grude, nju već nastanjuju drugi narodi, i nikada mu neće pripadati u pravom smislu riječi. Biblijski pripovjedač to vrlo diskretno ističe: kada Abraham stiže u mjesto koje mu je Bog obećao “Kanaanci su onda bili u zemlji” (Post 12, 6). Zemlja koju Bog daje Abrahamu ne pripada mu, on je stranac i to će zauvijek ostati, sa svim onim što to za sobom povlači: nemati namjeru bilo što posjedovati, neprestano ćutjeti breme svojeg siromaštva, sve promatrati kao dar. To je ujedno duhovno stanje onoga koji prihvaća nasljedovati Gospodina, onoga koji odluči zaputiti se na put prihvaćajući njegov poziv, pod znakom njegova nevidljivog ali moćnog blagoslova. A Abraham “otac vjernikâ”, prihvaća taj poziv, u vjeri. Sveti Pavao piše u Poslanici Rimljanima: “U nadi protiv svake nade povjerova Abraham da postane ocem naroda mnogih po onom što je rečeno: Toliko će biti tvoje potomstvo. Nepokolebljivom vjerom promotri on tijelo svoje već obamrlo – bilo mu je blizu sto godina – i obamrlost krila Sarina. Ali pred Božjim obećanjem nije nevjeran dvoumio, nego se vjerom ojačao davši slavu Bogu, posve uvjeren da on može učiniti što je obećao” (Rim 4, 18-21). Vjera vodi Abrahama dotle da se upušta u paradoksalnu pustolovinu. On će biti blagoslovljen ali bez vidljivih znakova blagoslova; dano mu je obećanje da će postati otac velikog naroda, ali sa životom označenim neplodnošću supruge Sare; doveden je u novu domovinu ali će ondje morati živjeti poput stranca, a jedini zemljoposjed koji će mu se dopustiti bit će komadić polja gdje će pokopati Saru (usp. Post 23, 1-20). Abraham je blagoslovljen zato što, u vjeri, zna razabrati Božji blagoslov neovisno o pojavnostima, uzdajući se u Božju prisutnost i onda kada mu se njegovi putovi čine misterioznim. Što to znači za nas? Kada kažemo: “Vjerujem u Boga”, mi zapravo kažemo poput Abrahama: “Vjerujem Ti; vjerujem u Tebe, Gospodine”, ali ne kao u nekoga kojem se utječem samo u teškim trenucima ili kojem posvećujem tek nekoliko trenutaka u danu ili tjednu. Reći “vjerujem u Boga” znači osloniti se na njega u svom životu, pustiti da me njegova Riječ vodi i usmjerava svakoga dana, u konkretnim odluka, bez straha da ću izgubiti nešto svoje. Kada se, u obredu krštenja, tri puta pita: “Vjerujete li…?” u Boga, u Isusa Krista, u Duha Svetoga, u svetu Crkvu Katoličku i ostale istine vjere, trostruki je odgovor u jednini: “Vjerujem”, jer moj osobni život darom vjere mora dobiti zaokret, moj se život mora promijeniti, obratiti. Svaki put kada sudjelujemo na nekom krštenju morali bi se preispitati kako u svom svakodnevnom životu živimo veliki dar vjere. Abraham, vjernik, uči nas vjeri; kao stranac, pak, na zemlji, pokazuje nam pravu domovinu. Po vjeri postajemo putnici na zemlji, dio smo svijeta i povijesti, ali putujemo prema nebeskoj domovini. Vjera u Boga nas dakle čini nositeljima vrijednosti koje često ne podudaraju s modom i trenutnim mišljenjem, traži od nas da prihvatimo kriterije i usvojimo vladanja koja ne pripadaju općem načinu razmišljanja. Kršćanin se ne smije bojati ići “protiv struje” da bi živio svoju vjeru i mora se oduprijeti napasti da se utopi u “jednolikost”. U mnogim našim društvima Bog je postao “veoma odsutan” i njegovo su mjesto zauzeli mnogi idoli, prije svega autonomni “ja”. I značajni i pozitivni napreci znanosti i tehnologije usadili su u čovjeka iluziju o svemoći i samodostatnosti, a sve veći egocentrizam je stvorio brojne neravnoteže u interpersonalnim odnosima i društvenim vladanjima. Ipak, žeđ za Bogom (usp. Ps 63, 2) nije ugasla i evanđeoska poruka i dalje odzvanja kroz riječi i djela mnogih vjernikâ i vjernicâ. Abraham, otac vjernikâ, nastavlja biti otac mnoge djece koja pristaju kročiti njegovim tragovima i kreću na put, u poslušnosti Božjem pozivu, uzdajući se u Gospodinovu dobrohotnu prisutnost i prihvaćajući njegov blagoslov da bi postali blagoslov za sve. Svijet blagoslovljen vjerom je ono na što smo svi pozvani, da bismo kročili bez straha slijedeći Gospodina Isusa Krista. To je katkad težak put, koji poznaje također kušnju i smrt, ali koji otvara životu, u dubokoj preobrazbi stvarnosti koju se samo očima vjere može vidjeti i kušati u punini. Reći “Vjerujem u Boga” potiče nas, dakle, krenuti na put, neprestano izlaziti iz nas samih, upravo poput Abrahama, da bismo u svakodnevnu stvarnost u kojoj živimo unosili sigurnost koja nam dolazi od vjere: sigurnost, naime, u Božju prisutnost u povijesti, također danas; prisutnost koja donosi život i spasenje i otvara nas budućnosti u zajedništvu s njime prema punini života kojoj neće nikada biti kraja.
Draga braćo i sestre, u prethodnoj smo se katehezi zadržali na početnim riječima Vjerovanja: “Vjerujem u Boga”. Ali ta ispovijest vjere pobliže određuje tu tvrdnju: Bog je Otac svemogući, Stvoritelj neba i zemlje. Želim dakle zajedno s vama razmišljati o prvoj, temeljnoj definiciji Boga kojeg nam predstavlja Vjerovanje: on je Otac. Danas nije uvijek lako govoriti o očinstvu. Prije svega u zapadnom svijetu, razdvojene obitelji, sve više iscrpljujuće radne obaveze, brige a često i teškoća da se izađe na kraj s obiteljskim financijama, nasrtljivost masovnih medija u svakodnevnom životu koja kod ljudi izaziva rastresenost samo su neki od mnogih činitelja koji mogu omesti vedri i konstruktivni odnos između očeva i djece. Komunikacija je ponekad teška, povjerenja nestaje i odnos sa ocem može biti doveden u pitanje; upitno može postati također zamišljanje Boga kao oca, budući da djeca nemaju primjerene uzore na koje bi se mogla pozvati. Za onoga koji ima iskustvo previše autoritarnog, nepopustljivog i krutog, ili ravnodušnog i neosjećajnog, ili čak odsutnog oca, nije lako zamišljati s vedrinom Boga kao Oca i prepustiti mu se s povjerenjem. Ali biblijska objava pomaže prevladati te teškoće govoreći nam o Bogu koji nam pokazuje što znači doista biti “otac”. Evanđelje na poseban način objavljuje to lice Boga kao Oca koji ljubi do te mjere da predaje svoga Sina za spasenje ljudskog roda. Referiranje na lik oca pomaže dakle shvatiti nešto od Božje ljubavi koja međutim ostaje beskrajno veća, vjernija, potpunija od ljubavi bilo kojeg čovjeka. “Ta ima li koga među vama – kaže Isus u želji da dočara učenicima Očevo lice – da bi svojemu sinu, ako ga zaište kruha, kamen dao? Ili ako ribu zaište, zar će mu zmiju dati? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac vaš, koji je na nebesima, dobrima obdariti one koji ga zaištu!” (Mt 7, 9-11; usp. Lk 11, 11-13). Bog nam je Otac zato što nas je blagoslovio i izabrao prije stvaranja svijeta (usp. Ef 1, 3-6), učinio nas je stvarno svojom djecom u Isusu (usp. 1 Iv 3, 1). I, poput Oca, Bog nas prati s ljubavlju u našem životu, darujući nam svoju Riječ, svoje učenje, svoju milost, svoga Duha. On – kao što objavljuje Isus – je Otac koji hrani ptice nebeske tako da one ne moraju sijati i žeti, i ukrašava divnim bojama poljsko cvijeće, odijevajući ga u halje ljepše od Salomonovih (usp. Mt 6, 26-32; Lk 12, 24-28); a mi – dodaje Isus – vrijedimo daleko više od cvijeća i ptica na nebu! I ako je on tako dobar da “daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima” (Mt 5, 45), možemo se uvijek bez straha i s potpunim povjerenjem uzdati u njegovo očinsko oproštenje kada zalutamo s pravoga puta. Bog je dobri Otac koji prihvaća i prima u zagrljaj izgubljenog i raskajanog sina (usp. Lk 15, 11sl.), daje besplatno onima koji ga zaištu (usp. Mt 18, 19; Mk 11, 24; Iv 16, 23) i pruža kruh nebeski i vodu živu od koje čovjek živi u vijeke (usp. Iv 6, 32.51.58). Zato molitelj u Psalmu 27, okružen neprijateljima, napadan od zlotvora i klevetnika, dok traži Gospodinovu pomoć i za nju moli, može dati svoje puno svjedočanstvo riječima: “Ako me otac i mati ostave, Jahve će me primiti” (r. 10). Bog je Otac koji nikada ne ostavlja svoje djece, Otac pun ljubavi koji pomaže, prihvaća, oprašta, spašava, i to čini vjernošću beskrajno većom od ljudske, toliko velikom da otvara vrata vječnosti. “Vječna je ljubav njegova” ponavlja se kao u nekim litanijama u svakom retku Psalma 136 u kojem se prolazi povijest spasenja. Božja ljubav ne nestaje, ne umara se od nas; to je ljubav koja daje do kraja, sve do žrtve Sina. Vjera nam daje tu sigurnost, koja postaje sigurna hrid na kojoj možemo graditi svoj život: možemo se uhvatiti u koštac sa svim teškoćama i opasnostima, iskustvom tame krize i trenucima boli, poduprti vjerom da nas Bog nikada ne ostavlja same i da nam je uvijek blizu, da bi nas spasio i donio nam život. U Gospodinu Isusu se pokazuje punina dobrohotnog lica Oca koji je na nebesima. Upoznavajući Njega možemo upoznati također Oca (usp. Iv 8, 19; 14, 7), gledajući njega možemo vidjeti Oca, jer je on u Ocu i Otac u njemu (usp. Iv 14, 9.11). On je “slika Boga nevidljivoga”, kako ga se naziva u Poslanici Kološanima, “Prvorođenac svakog stvorenja… Prvorođenac onih koji ustaju od mrtvih”, “po njemu imamo otkupljenje, oproštenje grijeha” i pomirenje svega, “jer je krvlju svoga križa izmirio sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima” (usp. Kol 1, 13-20). Vjera u Boga Oca traži od nas da vjerujemo u Sina, po djelovanju Duha Svetoga i prepoznamo u križu koji spašava konačnu objavu Božje ljubavi. Bog nam je Otac jer daje svoga Sina za nas; Bog nam je Otac jer nam oprašta naše grijehe i donosi nam radost uskrsloga života; Bog nam je Otac zato što nam daje Duha Svetoga po kojem postajemo djeca i omogućuje nam da ga zovemo, u istini, “Abba, Oče” (usp. Rim 8, 15). Zato Isus, kada nas uči moliti, poziva nas da mu se obraćamo sa “Oče naš” (Mt 6, 9-13; usp. Lk 11, 2-4). Božje je očinstvo, dakle, beskrajna ljubav, nježnost koja se priginje nad nas, slabu djecu, potrebitu svega. Psalam 103, veliki himan Božjeg milosrđa, proklamira: “Kako se otac smiluje dječici, tako se Jahve smiluje onima što ga se boje. Jer dobro zna kako smo sazdani, spominje se da smo prašina” (rr. 13-14). Upravo naša malenost, naša slaba ljudska narav, naša krhkost pretvara se u vapaj milosrdnom Gospodin da očituje svoju veličinu i nježnost Oca pomažući nam, opraštajući nam i spašavajući nas. A Bog odgovara na naš vapaj, šaljući svoga Sina, koji umire i uskrišava za nas; ulazi u našu krhkost i izvodi ono što čovjek sâm nikada ne bi mogao izvesti: preuzima na sebe grijeh svijeta, kao nevini jaganjac, i ponovno nam otvara put prema zajedništvu s Bogom, čini nas pravom djecom Božjom. Upravo se ondje, u vazmenom otajstvu, objavljuje u svem svom sjaju konačno lice Oca. Upravo se ondje, na slavnom križu, događa puno očitovanje Božje veličine kao “svemogućeg Oca”. Ali mogli bismo se zapitati: kako je uopće moguće zamisliti svemogućeg Bog gledajući Kristov križ, gledajući moć zla koja seže dotle da ubija Božjeg Sina? Mi bismo htjeli Božju svemoć prema našim mentalnim shemama i našim željama: “svemogućeg” Boga koji rješava probleme, koji intervenira da s našeg životnog puta ukloni svaku teškoću, koji pobjeđuje sve neprijateljske sile, mijenja tijek događaja i dokida bol. Tako danas mnogi teolozi tvrde da Bog ne može biti svemoguć jer u protivnom ne bi moglo biti toliko patnje, toliko zla u svijetu. Zapravo mnogima, kada ih snađe neko zlo i trpljenje, postaje teško vjerovati u Boga Oca i vjerovati da je on svemoguć; neki traže bijeg u idole, popuštaju pred napašću da traže odgovor u tobožnjoj svemoći “magije” i u njezinim lažnim obećanjima. Ali vjera u svemogućeg Boga vodi nas na veoma različite putove: Božji putovi i namisli su drukčiji od naših (usp. Iz 55,8) i njegova je svemoć također različita: ne očituje se kao automatska i svojevoljna sila, već je označena milosrdnom i očinskom slobodom. Zapravo, stvarajući slobodna stvorenja, dajući slobodu, odrekao se dijela svoje moći, ostavljajući moć naše slobode. Tako one ljubi i poštuje slobodan odgovor ljubavi na svoj poziv. Kao Otac, on želi da mi postanemo njegova djeca i živimo kao takvi u njegovu Sinu, u zajedništvu, u punoj prisnosti s njim. Njegova se svemoć, dakle, izražava u ljubavi, u milosrđu, u opraštanju, u prihvaćanju naše slobode i u neumornom pozivanju na obraćenje srca, u držanju koje je samo naizgled slabo – Bog se čini slab, sjetimo se Isusa Krista koji moli, koji dopušta da bude ubijen. Stav koji je na prvi pogled slab, a čine ga strpljivost, krotkost i ljubav, pokazuje da je to pravi način da se bude moćan! To je Božja moć! I ta će moć pobijediti! Mudrac iz Knjige mudrosti ovako se obraća Bogu: “A ti si milostiv svemu jer možeš sve i kroz prste gledaš na grijehe ljudima da bi se pokajali. Jer ti ljubiš sva bića… Ali ti štediš, jer sve je tvoje, Gospodaru, ljubitelju života” (11, 23-24a.26). Samo onaj koji je doista moćan može podnositi zlo i pokazati se sućutnim; samo onaj koji je doista moćan može potpuno odjelotvoriti snagu ljubavi. A Bog, kojem sve pripada jer je sve stvorio, objavljuje svoju snagu ljubeći sve i svakoga, u strpljivom očekivanju obraćenja nas ljudi, koje želi imati kao djecu. Božja svemoćna ljubav ne pozna granica, tako da “ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao!” (Rim 8, 32). Svemoć ljubavi nije onakva kakvom je zamišljaju moćnici ovoga svijeta, već je potpuno sebedarje, a Isus, Božji Sin, objavljuje svijetu Očevu svemoć dajući život za nas grešnike. Ovo je prava, autentična i savršena Božja moć: odgovoriti na zlo dobrom, na uvrede praštanjem, na smrtonosnu mržnju ljubavlju koja daje život. Tada je zlo doista pobijeđeno, jer je oprano Božjom ljubavlju; tada je smrt definitivno poražena jer je preobražena u dar života. Bog Otac uskrišava Sina: smrt, velika neprijateljica (usp. 1 Kor 15, 26), je poražena i oduzet joj je otrovni žalac (usp. 1 Kor 15, 54-55), a nama, oslobođenima od grijeha, omogućen je pristup našoj stvarnosti djece Božje. Dakle, kada kažemo “Vjerujem u Boga oca svemogućega” mi izražavamo svoju vjeru u moć Božje ljubavi koji u svome umrlom i uskrslom Sinu pobjeđuje mržnju, zlo, grijeh i otvara nas vječnom životu, životu djece koja žele biti zauvijek u “kući Očevoj”. Reći “Vjerujem u Boga oca svemogućega”, u njegovu moć, u njemu svojstveno očinstvo, uvijek je čin vjere, obraćenja, promjene našeg načina razmišljanja, čitave naše ljubavi, čitavog našeg načina življenja. Draga braćo i sestre, molimo Gospodina da podupre našu vjeru, da nam dadne snage da naviještamo Krista raspetog i uskrslog i da ga svjedočimo u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. I neka nam Bog udijeli da prihvatimo dar svoga sinovstva, da živimo u punini stvarnost Vjerovanja, u povjerljivom predanju Očevoj ljubavi i njegovoj milosrdnoj svemoći koja je prava svemoć i koja spašava.
Biblijski ulomak: Post 1, 1-2.27.31a Draga braćo i sestre, Vjerovanje, u kojem se na početku Boga naziva “Ocem svemogućim”, dodaje da je on “Stvoritelj neba i zemlje”, ponavljajući time tvrdnju kojom započinje Biblija. U prvom retku Svetog pisma, naime, čitamo: “U početku stvori Bog nebo i zemlju” (Post 1, 1): Bog je začetnik svega i u ljepoti stvorenja se očituje njegova svemoć Oca koji ljubi. Bog se očituje kao Otac u stvaranju, jer je izvor života i, u stvaranju, pokazuje svoju svemoć. Slike koje se koriste u Svetom pismu s tim u vezi su vrlo sugestivne (usp. Iz 40, 12; 45, 18; 48, 13; Ps 104, 2.5; 135, 7; Izr 8, 27-29; Job 38–39). On, kao dobri i moćni Otac, brine se za ono što je stvorio s ljubavlju i vjernošću koji neće nikada minuti, opetovano nam poručuju psalmi (usp. Ps 57, 11; 108, 5; 36, 6). Tako, stvaranje postaje mjesto u kojem se treba priznati i prepoznati Gospodinovu svemoć i njegovu dobrotu, i postaje poziv na vjeru nama vjernicima da naviještamo Boga kao Stvoritelja. “Vjerom”, piše autor Poslanice Hebrejima, “spoznajemo da su svjetovi uređeni riječju Božjom tako te ovo vidljivo ne posta od nečega pojavnoga” (11, 3). Vjera podrazumijeva dakle da znamo prepoznati ono nevidljivo razaznavanjem njegovih tragova u vidljivom svijetu. Vjernik može čitati veliku knjigu prirode i shvatiti njezin jezik (usp. Ps 19, 2-5); svemir nam govori o Bogu (usp. Rim 1, 19-20), ali je nužna Riječ objave, koja pobuđuje vjeru, da čovjek može prispjeti punoj svijesti o stvarnosti Boga kao Stvoritelja i Oca. U knjizi Svetog pisma ljudska inteligencija može pronaći, u svjetlu vjere, interpretacijski ključ za razumijevanje svijeta. Posebno mjesto u tome smislu zauzima prvo poglavlje Postanka, sa svečanim predstavljanjem Božjeg djela stvaranja koje se odvija tijekom sedam dana: u šest dana Bog dovršava stvaranje a sedmoga dana, u subotu, prekida svaki rad i počiva. To je dan slobode za sve, dan zajedništva s Bogom. I tako, tom slikom, knjiga Postanka nam kazuje da je prva misao o Bogu naći ljubav koja odgovara na njegovu ljubav. Druga misao je potom stvoriti materijalni svijet gdje će smjestiti tu ljubav, ta stvorenja koja mu slobodno odgovaraju. Zbog te strukture tekst je dakle obilježen nekim značajnim refrenima. Šest puta se, primjerice, ponavlja rečenica: “I vidje Bog da je dobro” (rr. 4.10.12.18.21.25), a sedmi put, nakon stvaranja čovjeka, zaključuje: “I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro” (r. 31). Sve što Bog stvara je lijepo i dobro, protkano mudrošću i ljubavlju; Božje djelo stvaranja unosi red, uvodi sklad, daje ljepotu. U izvješću iz Postanka pokazuje se zatim da Gospodin stvara svojom riječju: deset se puta u tekstu susreće izraz “Bog reče” (rr. 3.6.9.11.14.20.24.26.28.29), ističući djelotvornu moć Božje riječi. Kao što pjeva psalmist: “Jahvinom su riječju nebesa sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova… Jer on reče – i sve postade, naredi – i sve se stvori” (33, 6.9). Život se rađa, svijet postoji, jer sve se pokorava Božjoj riječi. Ali pitanje koje danas postavljamo jeste sljedeće: ima li smisla u dobu znanosti i tehnologije još uvijek govoriti o stvaranju? Kako moramo shvatiti opise iz Postanka? Najprije treba reći da Biblija ne želi biti priručnik iz prirodnih znanosti; ona želi naprotiv pomoći ljudima da shvate autentičnu i duboku istinu o stvarima. Temeljna istina koju nam izvješća iz Postanka otkrivaju jest da svijet nije niz međusobno suprotstavljenih sila, već ima svoj izvor i svoju postojanost u Logosu, u Božjem vječnom Razumu, koji nastavlja držati svijet. Postoji neki naum o svijetu koji izvire iz toga Razuma, iz Duha stvoritelja. Vjerovati da na tome sve počiva, prosvjetljuje svaki vidik postojanja i daje čovjeku hrabrosti da se s pouzdanjem i nadom upusti u pustolovinu života. Dakle, Sveto pismo nam kaže da je ishodište bića, svijeta, naš početak nije iracionalan i nužnost, već razum i ljubav i sloboda. Otud proizlazi alternativa: ili prioritet iracionalnog, nužnosti, ili prioritet razuma, slobode, ljubavi. Mi zastupamo ovo drugo mišljenje. Ali želim reći još nešto o onome što je vrhunac čitavog stvaranja: muškarac i žena, ljudsko biće, jedino je “sposobno spoznati i ljubiti svojega Stvoritelja” (Past. konst. Gaudium et spes, 12). Psalmist, dok gleda nebo, pita se: “Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde što ih učvrsti – pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš?” (8, 4-5). Ljudsko biće, koje je Bog s ljubavlju stvorio, je sićušno i neznatno u odnosu na beskrajni svemir; ponekad, dok zadivljeni promatramo nepregledna nebeska prostranstva, i mi opažamo svoju ograničenost. U ljudskom biću postoji paradoks sraslosti njegove neznatnosti i prolaznosti s veličinom onoga što je Božja vječna ljubav htjela za njega. Izvješća o stvaranju u Knjizi Postanka uvode nas također u taj tajanstveni ambijent, pomažući nam da spoznamo Božji naum o čovjeku. Prije svega tvrdimo da je Bog oblikovao čovjeka od zemaljskog praha (usp. Post 2, 7). To znači da mi nismo Bog, mi nismo sami sebe stvorili, mi smo prah; ali to također znači da potječemo od dobre zemlje, da smo izašli iz Stvoriteljevih ruku. Tome se pridodaje jedna druga temeljna stvarnost: svi su ljudi prah, neovisno o tome kojoj kulturi pripadali ili u kojem povijesnom razdoblju živjeli; mi smo jedna jedincata ljudska obitelj oblikovana jednim Božjim tlom. Tu je zatim drugi element: čovjek nastaje tako što Bog udahnjuje dah života u tijelo oblikovano prahom (usp. Post 2, 7). Ljudsko biće je stvoreno na Božju sliku i priliku (usp. Post 1, 26-27). Svi dakle nosimo u sebi Božji životni dah i svaki ljudski život – kaže nam Biblija – je pod posebnom Božjom zaštitom. To je najdublji razlog nepovredivosti ljudskog dostojanstva nasuprot svakoj napasti da se osobu vrednuje prema kriterijima korisnosti i moći. Biti na Božju sliku i priliku pokazuje zatim da čovjek nije zatvoren u samoga sebe, već da je duboko usidren u Boga. U prvim poglavljima Knjige Postanka nalazimo dvije značajne slike: vrt sa stablom spoznaje dobra i zla i zmiju (usp. 2, 15-17; 3, 1-5). Vrt nam kazuje da stvarnost u koju je Bog postavio čovjeka nije neka neprohodna prašuma, već mjesto koje štiti, hrani i uzdržava; a čovjek mora prepoznati svijet ne kao vlasništvo koje treba opustošiti i iskorištavati, već kao Stvoriteljev dar, znak njegove spasenjske volje, dar koji treba njegovati i čuvati, pomoći mu da raste i razvija se u poštovanju, u skladu, slijedeći njegove ritmove i logiku, prema Božjem naumu (usp. Post 2, 8-15). Zmija je pak lik koji potječe iz istočnjačkih kultova plodnosti, koji su očaravali Izraelce i neprestano ih dovodili u napast da napuste tajanstveni savez s Bogom. U svjetlu toga Sveto pismo prikazuje napast kojoj su podvrgnuti Adam i Eva kao jezgru napasti i grijeha. Što naime kaže zmija? Ona ne niječe Boga, već insinuira podmuklo pitanje: “Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?” (Post 3, 1). Na taj način zmija pobuđuje sumnju da je savez s Bogom poput nekog lanca koji sputava, koji oduzima slobodu i ono najljepše i najdragocjenije u životu. Napast se dakle sastoji u tome da sami izgrađujemo svijet u kojem ćemo živjeti, da ne prihvaćamo ograničenja ljudskog stvorenja, granice dobra i zla, moralnosti; ovisnost o Božjoj ljubavi se promatra kao teret kojeg se treba osloboditi. Ali kada se iskrivi odnos s Bogom, kada se čovjek postavi na njegovo mjesto, svi ostali odnosi bivaju promijenjeni. Tada drugi postaje suparnik, prijetnja: nakon što je podlegao napasti, Adam odmah optužuje Evu (usp. Post. 3, 12); njih dvoje se skrivaju od pogleda onoga Boga s kojim su se prijateljski ophodili (usp. 3, 8-10); svijet nije više vrt u kojem se živi u skladu, nego mjesto koje treba iskorištavati i u kojem se kriju zamke (usp. 3, 14-19); zavist i mržnja prema drugome ulaze u čovjekovo srce: primjer za to je Kajin koji ubija svoga brata Abela (usp. 4, 3-9). Okrećući se protiv Stvoritelja, čovjek se zapravo okreće protiv sebe, niječe svoje porijeklo i dakle istinu o sebi; i zlo, sa svojim bolnim lancima patnje i smrti, ulazi u svijet. Iz izvješća o stvaranju želim istaknuti posljednje učenje: grijeh rađa grijeh i svi su grijesi u povijesti međusobno povezani. Taj aspekt nas potiče govoriti o onom što se naziva “istočni grijeh”. Koje je značenje te stvarnosti koju je teško shvatiti? Želim reći samo nešto kratko o tome. Prije svega moramo shvatiti da nijedan čovjek nije zatvoren u samoga sebe, nitko ne može živjeti sam od sebe i za sebe; primamo život od drugoga i to ne samo u času rođenja, već svakoga dana. Ljudsko biće je odnos: ja sam to što jesam samo u tebi i po tebi, u odnosu ljubavi s Božjim Ti i s “ti” drugih. Ipak, grijeh remeti i uništava odnos s Bogom to je njegova bît: uništiti odnos s Bogom, temeljni odnos, postaviti se na Božje mjesto. Katekizmu Katoličke Crkve se kaže da je s prvim grijehom čovjek “izabrao sebe nasuprot Bogu, protiv zahtjeva svoga položaja stvorenja, a otud i protiv vlastitog dobra” (br. 398). Pošto je narušen taj temeljni odnos, ugroženi su ili uništeni također ostali polovi odnosa, grijeh razara odnose, tako uništava sve, jer mi smo odnos. Ako je pak ta relacijska struktura narušena od samoga početka, svaki čovjek ulazi u svijet označen tom poremećenošću odnosa, ulazi u svijet pomućen grijehom, kojim biva osobno označen; prvi grijehe nanosi povrjeđuje i ranjava ljudsku narav (usp. Katekizam Katoličke Crkve, 404-406). A čovjek vlastitim silama ne može izaći iz toga stanja, ne može samoga sebe otkupiti; jedino Stvoritelj može povratiti ispravne odnose. Samo ako Onaj od kojeg smo se udaljili dođe nam i pruža nam ruku s ljubavlju, pravi se odnosi mogu ponovno uspostaviti. To se događa u Isusu Kristu, koji čini upravo suprotno od onoga što je učinio Adam, kao što opisuje himan u drugom poglavlju Poslanice svetoga Pavla Filipljanima (2, 5-11): dok Adam ne priznaje stanje ograničenog stvorenja i želi se postaviti na Božje mjesto, Isus, Sin Božji, je u savršenom sinovskom odnosu s Ocem, silazi na zemlju, postaje sluga, prolazi putom ljubavi ponižavajući se sve do smrti na križu, da bi ponovno uspostavio red u odnosima s Bogom. Kristov križ postaje tako novo stablo života. Draga braćo i sestre, živjeti od vjere znači prepoznati Božju veličinu i prihvatiti svoju malenost, svoj položaj stvorenja puštajući da ga Gospodin ispuni svojom ljubavlju i tako raste naša prava veličina. Zlo, svojim nabojem patnje i trpljenja, je misterij koji biva rasvijetljen svjetlom vjere, koje nam daje jednu sigurnost da možemo biti od njega oslobođeni: sigurnost da je dobro biti čovjek.
Draga braćo i sestre, danas, na Čistu srijedu, započinjemo liturgijsko vrijeme korizme, četrdeset dana koji nas pripravljaju za proslavu Uskrsa; to je vrijeme posebne zauzetosti u našem duhovnom hodu. Broj četrdeset se više puta javlja u Svetom pismu. Na osobit način, doziva u sjećanje četrdeset godina koje je Izraelski narod proveo na putovanju kroz pustinju: to je dugo razdoblje formacije kako bi postao Božji narod, ali također dugo razdoblje u kojem je napast da bude nevjeran savezu s Gospodinom bila uvijek prisutna. Četrdeset je također dana trajalo putovanje proroka Elije do Božje gore, Horeba; isto to razdoblje je Isus proveo u pustinji prije nego će započeti svoj javni život i gdje je bio napastovan od đavla. U ovoj ću se katehezi zadržati upravo na tome dijelu zemaljskog života Sina Božjega, o kojem ćemo čitati u evanđelju iduće nedjelje. Prije svega pustinja, u koju se Isus povlači, je mjesto tišine, siromaštva, šutnje, gdje je čovjek lišen materijalnih oslonaca i suočava se s temeljnim životnim pitanjima, prisiljen je usredotočiti se na ono bitno i upravo zato mu je lakše susresti Boga. Ali pustinja je također mjesto smrti, jer gdje nema vode nema ni života, i to je mjesto samoće, u kojem čovjek osjeća snažnije napast. Isus odlazi u pustinju i ondje trpi napasti da napusti put kojeg je označio Bog Otac i slijedi druge, svjetovne putove (usp. Lk 4, 1-13). Tako on preuzima na sebe naše napasti, nosi našu bijedu, da pobijedi zloga i otvori nam put prema Bogu, put obraćenja. Razmišljati o napastima, kojima je bio izložen Isus u pustinji je poziv za svakog od nas da odgovorimo da temeljno pitanje: što nam je doista važno u životu? U prvoj napasti đavao predlaže Isusu da pretvori kamen u kruh i tako utaži glad. Isus uzvraća da čovjek živi također od kruha, ali ne samo od kruha: bez odgovora na glad za istinom, gladi za Bogom, čovjek se ne može spasiti (usp. rr. 3-4). U drugoj, đavao predlaže Isusu put moći: vodi ga na visoko i nudi mu vlast nad čitavim svijetom; ali to nije Božji put: Isus dobro zna da svjetska moć ne spašava svijet, već moć križa, poniznosti i ljubavi (usp. rr. 5-8). U trećoj, đavao predlaže Isusu da se sunovrati s vrha jeruzalemskog hrama kako bi ga Bog spasio po svojim anđelima, to jest da učini nešto senzacionalno i stavi na kušnju samoga Boga; ali odgovor je da Bog nije neki predmet kojem ćemo nametati naše uvjete: on je Gospodar svega (usp. rr. 9-12). Koja je suština triju napasti kojima je podvrgnut Isus? Odgovor glasi: instrumentalizirati Boga, koristiti ga za vlastite interese, za vlastitu slavu i vlastiti uspjeh. Dakle, u bîti, postaviti same sebe na Božje mjesto, uklanjajući ga iz vlastitog života i nastojeći ga prikazati suvišnim. Svatko bi se dakle morao zapitati: koje mjesto Bog ima u mome životu? Je li on Gospodin ili sam to ja? Pobijediti napast podlaganja Boga sebi i vlastitim interesima ili da se gurne Boga u neki kut i obratiti se pravom poretku prioriteta, dati Bogu prvo mjesto, je hod koji svaki kršćanin mora poduzeti. “Obratiti se”, poziv koji ćemo više puta slušati u korizmi, znači slijediti Isusa na način da nam njegovo evanđelje bude konkretni vodič za život; znači pustiti da nas Bog preobrazi i prestati misliti da smo mi jedini graditelji svojeg života; znači priznati da smo stvorenja, da ovisimo o Bogu, njegovoj ljubavi, i da samo “gubeći” svoj život u njemu možemo ga steći. To zahtijeva da vlastite odluke donosimo u svjetlu Božje riječi. Danas više nije moguće biti kršćanima kao jednostavna posljedica činjenice da živimo u društvu koje ima kršćanske korijene: i onaj koji se rađa u kršćanskoj obitelji i odgajan je u vjerskom duhu mora, svakoga dana, obnavljati odluku da bude kršćanin, to jest dati Bogu prvo mjesto, pred napastima pred koje ga svakoga dana stavlja jedna sekularizirana kultura, pred kritičkim sudom mnogih suvremenika. Kušnje pred koje današnje društvo stavlja kršćanina, naime, su mnoge i tiču se osobnog i društvenog života. Nije lako biti vjeran kršćanskom braku, biti milosrdan u svakodnevnom životu, ostaviti prostor molitvi i nutarnjoj šutnji; nije lako javno se suprotstaviti opredjeljenjima koja mnogi smatraju očitima, kao što su pobačaj u slučaju neželjene trudnoće, eutanazija u slučaju teških bolesti, ili selekcija zametaka kako bi se spriječile nasljedne bolesti. Napast da se vlastitu vjeru ostavi po strani je uvijek prisutna i obraćenje postaje odgovor Bogu koji se mora više puta potvrditi u životu. Ima pobudnih primjera velikih obraćenja poput obraćenja svetoga Pavla na putu za Damask, ili svetog Augustina, ali i u našem dobu u kojem nestaje osjećaja za sveto, Božja je milost na djelu i čini čuda u životu mnogih ljudi. Gospodin neumorno kuca na čovjekova vrata u društvenim i kulturnim sredinama koje kao da je proždrla sekularizacija, kao što se dogodilo ruskom pravoslavcu Pavelu Florenskiju. Nakon što je odgajan u potpuno agnostičkom duhu, tako da je osjećao pravo neprijateljstvo prema vjerskim učenjima koja su se učila u školi, znanstvenik Florenskij je zavapio: “Ne, ne može se živjeti bez Boga!” i stubokom promijenio svoj život, te je čak postao monah. Tu mislim i na Etty Hillesum, mladu Nizozemku židovskog porijekla koja je umrla u Auschwitzu. Isprva je bila daleko od Boga, no otkriva ga zagledavši duboko u samu sebe i piše: “U meni postoji veoma dubok zdenac. I taj zdenac je Bog. Ponekad mi polazi za rukom da doprem do njega, no češće je pokriven kamenjem i pijeskom: tada je Bog zakopan. Treba ga ponovno iskopati” (Dnevnik, 97). U svojem raspršenom i nemirnom životu, ponovno nalazi Boga usred velike tragedije dvadesetog stoljeća – Shoaha. Ta krhka i nezadovoljna djevojka, preobražena vjerom, pretvara se u ženu punu ljubavi i duhovnog mira, koja može reći: “Stalno živim u prisnosti s Bogom”. Sposobnost da se suprotstavi ideološkim zavodljivostima svoga doba i izabere traženje istine i otvori se otkrivanju vjere svjedoči jedna druga žena našega doba, Amerikanka Dorothy Day. U svojoj autobiografiji otvoreno priznaje da je pala u napast da sve riješi politikom, prigrlivši marksizam: “Htjela sam poći s prosvjednicima, otići u zatvor, pisati, utjecati na druge i ostaviti svoj san svijetu. Koliko je samo častohleplja i traženja same sebe bilo u svemu tome!”. Hod prema vjeri u tako sekulariziranom svijetu bio je osobito težak, ali milost svejednako djeluje, kao što ona sama ističe: “Sigurno da sam češće osjetila potrebu poći u crkvu, kleknuti, prignuti glavu u molitvi. Bio je to slijepi nagon, moglo bi se reći, jer nisam bila svjesna da molim. Ali išla sam, uranjala sam u ozračje molitve…”. Bog ju je doveo do svjesnog prianjanja uz Crkvu, u životu posvećenom razbaštinjenima. U našem dobu nisu rijetka obraćenja shvaćena kao povratak onoga koji je, nakon, makar površnog, kršćanskog odgoja, godinama okretao leđa vjeri a zatim ponovno otkrio Krista i njegovo evanđelje. U Knjizi Otkrivenja čitamo: “Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom” (3, 20). Naš nutarnji čovjek mora pripraviti da ga Bog pohodi i upravo zato ne smije dopustiti da ga obuzimaju iluzije, prividi, materijalne stvari. U ovom korizmenom vremenu, u Godini vjere, obnovimo svoju zauzetost na putu obraćenja, da bismo svladali napast da se zatvaramo u same sebe i da bismo, naprotiv, dali prostora Bogu, promatrajući njegovim očima svakodnevnu stvarnost. Alternativa između zatvaranja u vlastiti egoizam i otvaranja ljubavi prema Bogu i drugima, podudara se, mogli bismo reći, s alternativom pred kojom našao Isus u napastima: posrijedi je, naime, alternativa između ljudske vlasti i ljubavi križa, između otkupljenja življenog samo u materijalnom blagostanju i otkupljenja kao Božjeg djela, kojem dajemo prvo mjesto u životu. Obratiti se znači ne zatvarati se u traženje vlastitog uspjeha, ugleda, položaja, već činiti da svaki dan, u malim stvarima, istina, vjera u Boga i ljubav postanu najvažniji.
Draga braćo u biskupstvu i svećenstvu! Uvaženi predstavnici vlasti! Draga braćo i sestre! Hvala vam što ste se okupili u tako velikom broju na ovoj posljednjoj općoj audijenciji moga pontifikata. Hvala od srca! Doista sam dirnut! Vidim živu Crkvu! Mislim da moramo zahvaliti Stvoritelju na lijepom vremenu koje nam daje sada dok još zima traje. Poput svetog apostola Pavla u biblijskom tekstu koji smo čuli, i ja osjećam u svome srcu da moram prije svega zahvaliti Bogu, koji vodi i daje rasti Crkvi, koji sije svoju Riječ i tako jača vjeru u svom narodu. U ovom času srce mi se širi i grli čitavu Crkvu diljem svijeta; i zahvaljujem Bogu za “informacije” koje sam u ovim godinama petrovske službe mogao primiti o vjeri u Gospodina Isusa Krista, ljubavi koja stvarno kola u tijelu Crkve i daje da ona živi u ljubavi i nadi koja nas otvara i usmjerava prema životu u punini, prema Nebeskoj domovini. Osjećam da, u sadašnjem času koji je Gospodinov, nosim sve u svojoj molitvi, sve susrete, sva putovanja, svaki pastoralni pohod. Sve to i sve zajedno uključujem u molitvu i povjeravam Gospodinu: jer imamo punu svijest o njegovoj volji, sa svakom mudrošću i duhovnim spoznanjem, i da se možemo ponašati na način dostojan njega, njegove ljubavi, plodni svakim dobrim djelom (usp. Kol 1, 9-10). U ovom trenutku, u srcu gajim veliko pouzdanje, jer znam, znamo to svi mi, da Riječ istine evanđelja je snaga Crkve, ona je njezin život. Evanđelje čisti i obnavlja, donosi plod, gdjegod zajednica vjernika sluša evanđelje i prihvaća Božju milost u istini i živi u ljubavi. To je moje pouzdanje, to je moja radost. Kada sam 19. travnja prije gotovo osam godina prihvatio preuzeti petrovsku službu, imao sam čvrstu sigurnost koje me je uvijek pratila: ta sigurnost da Crkva živi od Božje riječi. U tome trenutku, kao što sam već više put rekao, u srcu su mi odzvanjale riječi: Gospodine, što tražiš od mene? Velik je to teret što mi ga stavljaš na pleća, ali ako ti to tražiš od mene, na tvoju riječ bacit ću mreže, siguran da ćeš me ti voditi, i sa svim mojim slabostima. I osam godina poslije mogu reći da me Gospodin doista vodio, bio mi je blizu, mogao sam svakodnevno zamijetiti njegovu prisutnost. Bila je to jedna dionica povijesnog puta Crkve koja je imala trenutke radosti i svjetla, ali i teške trenutke; osjećao sam se poput svetog Petra i apostola na lađi na Galilejskom jezeru: Gospodin nam je dao mnogo sunčanih dana i laganog povjetarca, dana kada je ulov bio obilan; bilo je međutim i trenutaka u kojima se more uzburkalo i zapuhao protivan vjetar, kao u čitavoj povijesti Crkve, i činilo se da Gospodin spava. Ali uvijek sam znao da je u toj lađi Gospodin i uvijek sam znao da lađa Crkve nije moja, nije naša, već je njegova a on neće dopustiti da potone; on je taj koji je vodi, zasigurno također uz pomoć ljudi koje je izabrao, jer je tako htio. To je bila i jest jedna sigurnost, koju ništa ne može potamniti. I zbog toga je danas moje srce ispunjeno zahvalnošću Bogu jer nikada nije uskratio čitavoj Crkvi i meni samom svoju utjehu, svoje svjetlo, svoju ljubav. Nalazimo se u Godini vjere, koju sam proglasio zato da učvrstim upravo našu vjeru u Boga u okruženju koje kao da ga sve više potiskuje u drugi plan. Pozivam sve da obnove čvrstu vjeru u Gospodina, da se pouzdajemo poput djece u Božje ruke, sigurni da nas te ruke uvijek drže i omogućuju nam da kročimo svakoga dana, i onda kada nas snađu nevolje. Želim da se svi osjete da ih ljubi onaj Bog koji je dao svoga Sina za nas i koji nam je pokazao svoju beskrajnu ljubav. Želim da svi osjete radost što su kršćani. U jednoj lijepoj molitvi koja se moli svakoga jutra kaže se: “Klanjam ti se, moj Bože, i ljubim te svim srcem. Zahvaljujem ti što si me stvorio, što sam kršćanin…”. Dà, zadovoljni smo zbog dara vjere; to je najdragocjenije dobro, koje nitko ne može oduzeti! Zahvaljujmo Gospodinu za to svaki dan, molitvom i dosljednim kršćanskim životom. Bog nas ljubi, ali očekuje da i mi njega ljubimo! Ali u ovim trenucima ne želim zahvaliti samo Bogu. Papa nije nikada sam za kormilom Petrove lađe, premda je za nju najodgovorniji. Nikada nisam osjećao osamljenim u nošenju radosti i tereta petrovske službe; Gospodin mi je stavio blizu mnoge osobe koje su, s velikodušnošću i ljubavlju prema Bogu i Crkvi, pomagali i bili mi blizu. To ste prije svega vi, draga braćo kardinali: vaša mudrost, vaši savjeti, vaše prijateljstvo, bili su za mene dragocjeni; zatim moji suradnici, počevši od moga državnog tajnika koji je bio moj vjerni pratilac ovih godina; Državno tajništvo i čitava Rimska kurija, kao i svi oni koji su, na raznim područjima, stavljeni u službu Svete Stolice: mnogo je onih koji se ne vide, koji ostaju u sjeni, ali upravo u tišini, u svakodnevnom predanju, s duhom vjere i poniznosti bili su za mene siguran i pouzdan oslonac. Posebnu misao upućujem Crkvi u Rimu, mojoj biskupiji! Ne mogu zaboraviti braću u biskupstvu i svećenstvu, posvećene osobe i čitav Božji narod: u svojim pastoralnim pohodima uvijek sam osjećao veliku pažnju i duboku ljubav; a i ja sam volio sve i svakoga, bez razlika, onom pastoralnom ljubavlju koja je srce svakoga pastira, napose Rimskoga biskupa, nasljednika apostola Petra. Svakoga sam dana nosio svakoga od vas u svojoj molitvi, očinskim srcem. Želim da moj pozdrav i moja zahvala dopru do svih: srce jednog pape se širi i proteže na čitav svijet. Želim izraziti svoju zahvalnost također Diplomatskom zboru pri Svetoj Stolici, koji uprisutnjuje veliku obitelj narodâ. Tu mislim također na one koji rade za dobru komunikaciju i kojima zahvaljujem za njihovu važnu službu. Želim sada od sveg srca zahvaliti i svim onim brojnim osobama u čitavom svijetu koje su mi posljednjih tjedana slale dirljive znakove pažnje, prijateljstva i molitve. Dà, papa nije nikada sam, sada sam to doživio još jednom na tako velik način da mi to dira srce. Papa pripada svima i mnogi se osjećaju veoma blizu njemu. Istina je da primam pisma od svjetskih velikana – državnih poglavara, vjerskih vođa, predstavnika svijeta kulture itd. Ali primam i veoma mnogo pisama od običnih ljudi koji mi pišu jednostavno ono što im je na srcu i daju mi osjetiti svoju ljubav, koja izvire iz našega zajedništva sa Isusom Kristom, u Crkvi. Te mi osobe ne pišu kako se piše primjerice nekom knezu ili velikanu kojeg se ne poznaje. Pišu mi kao braća i sestre ili kao kćeri i sinovi, obraćaju mi se kao članu obitelji s kojim su posebno bliski. Tu se može rukom dotaknuti što je Crkva – ne neka organizacija, ne neka udruga s vjerskim ili humanitarnim ciljevima, već živo tijelo, zajednica braće i sestara u Tijelu Isusa Krista, koja nas sve ujedinjuje. Doživljavati Crkvu na taj način i moći malne rukom dotaći snagu njezine istine i njezine ljubavi ispunja čovjeka radošću, u vremenu u kojem mnogi govore da te radosti nestaje. Ali vidimo kako je Crkva danas itekako živa! Posljednjih sam mjeseci osjetio da su mi snage oslabile, i tražio sam ustrajno od Boga, u molitvi, da me prosvijetli svojim svjetlom i pomogne mi donijeti odluku koja je najispravnija ne za moje dobro, već za dobro Crkve. Učinio sam taj korak u punoj svijesti o njegovoj ozbiljnosti kao i novosti, ali s dubokim mirom u duši. Ljubiti Crkvu znači također imati hrabrosti donijeti teške, bolne odluke, imajući uvijek pred očima dobro Crkve a ne nas samih. Dopustite mi sada da se još jednom vratim na 19. travnja 2005. Ta je odluka bila teška upravo zbog činjenice da me od toga trenutka nadalje Gospodin obvezao trajno i zauvijek. Trajno, jer onaj koji preuzima papinsku službu nema više nikakve privatnosti. Pripada uvijek i posvuda svima, čitavoj Crkvi. Njegovu je životu, tako reći, potpuno oduzeta privatna dimenzija. Mogao sam iskusiti, i osjećam to jasno i sada, da čovjek prima život upravo kada daruje. Ranije sam rekao da mnoge osobe koje vole Gospodina vole i nasljednika svetog Petra i privržene su mu; da papa ima doista braću i sestre, sinove i kćeri u čitavom svijetu, i da se osjeća sigurnim u zagrljaju svoje zajednice; jer ne pripada više samome sebi, pripada svima i svi pripadaju njemu. “Trajno” je također “zauvijek” – nema više vraćanja u privatnost. Mojom odlukom da se odreknem aktivnog vršenja službe to se ne opoziva. Ne vraćam se privatnom životu, putovanjima, susretima, primanjima, predavanjima i sličnom. Ne ostavljam križa, već ostajem na nov način uz Gospodina Raspetog. Ne obnašam više službenu vlast upravljanja Crkvom, nego u službi molitve ostajem, tako reći, u dvorištu svetog Petra. Sveti Benedikt, čije ime nosim kao papa, uvijek će mi biti primjer u tome. On nam je pokazao put prema životu koji, bio on aktivan ili pasivan, potpuno pripada Božjem djelu. Zahvaljujem svima i svakome također za poštivanje i razumijevanje kojim ste prihvatili tu tako važnu odluku. Nastavit ću pratiti Crkvu na njezinom putu molitvom i razmatranjem, onom predanošću Gospodinu i njegovoj Zaručnici u kojoj sam nastojao živjeti sve do sada svakoga dana i u kojoj želim uvijek živjeti. Molim vas da me se sjetite pred Gospodinom i prije svega da molite za kardinale, koji su pozvani na tako važnu zadaću, i za novog nasljednika apostola Petra: da ga Gospodin prati svjetlom i snagom svoga Duha. Zazovimo majčinski zagovor Blažene Djevice Marije, Majke Božje i Majke Crkve, da prati svakog od nas i čitavu crkvenu zajednicu; njoj se povjeravamo, s dubokim pouzdanjem. Dragi prijatelji! Bog vodi svoju Crkvu, uvijek je podupire a osobito u teškim trenucima. Ne gubimo nikada taj pogled vjere, to je jedini pravi pogled na Crkvu i svijet na njihovu povijesnom putu. Neka u našem srcu, u srcu svakog od nas, bude uvijek radosna sigurnost da je Gospodin uz nas, da nas ne napušta, da nam je blizu i grli nas svojom ljubavlju. Hvala!
Kateheze pape Franje I.
Draga braćo i sestre, dobar dan, danas nastavljamo kateheze uz Godinu vjere. U Vjerovanju ponavljamo ovaj izraz: “uskrsnuo treći dan po Svetom pismu”. To je događaj koji slavimo: Isusovo uskrsnuće, središte kršćanske poruke, koji odzvanja od samih početaka i koji se prenosio sve do nas. Sveti Pavao piše kršćanima u Korintu: “predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici” (1 Kor 15, 3-5). Ta kratka ispovijest vjere naviješta upravo vazmeno otajstvo, s prvim ukazanjima Uskrsloga Petru i dvanaestorici: Isusova smrt i uskrsnuće su središte naše nade. Bez te vjere u Isusovu smrt i uskrsnuće naša će nada biti slaba, neće štoviše ni biti nada, a upravo su Isusova smrt i uskrsnuće središte naše nade. Apostol kaže: “ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima” (r. 17). Nažalost, često se pokušavalo potamniti vjeru u Isusovo uskrsnuće, čak su se i u neke vjernike uvukle sumnje. To je pomalo ona, kako mi kažemo, “mekušasta”, površna vjera; vjera kojoj nedostaje čvrstine. I to zbog površnosti, ponekad zbog ravnodušnosti, zaokupljenosti mnogim stvarima koje se smatra važnijima od vjere, odnosno zbog isključivo ovozemaljskog poimanja života. Ali upravo nas uskrsnuće otvara većoj nadi, jer otvara naš život i život svijeta Božjoj vječnoj budućnosti, punoj sreći, sigurnosti da zlo, grijeh, smrt mogu biti pobijeđeni. I to nas potiče da živimo s većim pouzdanjem svakodnevne stvarnosti, da se s njima suočavamo hrabro i zauzeto. Kristovo uskrsnuće prosvjetljuje novim svjetlom te svakodnevne stvarnosti. Kristovo uskrsnuće naša je snaga! Ali kako nam je prenesena ta vjerska istina o Kristovu uskrsnuću? Postoje dvije vrste svjedočanstava u Novom zavjetu: jedna su u obliku ispovijesti vjere, to jest sažeti i jezgroviti izričaji koji pokazuju središte vjere; druge su pak u obliku izvješća o uskrsnuću i događajima koji su s njim povezani. Ovaj prvi oblik, ispovijest vjere, je primjerice ono što smo upravo imali priliku čuti u tekstu iz Poslanice Rimljanima gdje sveti Pavao piše: “Jer ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen” (10, 9). U Crkvi je od samih njezinih početaka vrlo čvrsta i jasna vjera u otajstvo Isusove smrti i uskrsnuća. Danas se, međutim, želim zadržati na svjedočanstvima u obliku izvješća, koja nalazimo u Evanđeljima. Prije svega opažamo da su prvi svjedoci toga događaja bile žene. U osvit zore one su pošle na grob da pomažu Isusovo tijelo te nalaze prvi znak: prazan grob (usp. Mk 16, 1). Slijedi zatim susret s Božjim glasnikom koji naviješta: Isus Nazarećanin, Raspeti, nije ovdje, uskrsnu (usp. rr. 5-6). Žene su potaknute ljubavlju i znaju prihvatiti taj navještaj s vjerom: vjeruju i odmah ga prenose, ne zadržavaju to za sebe. Radost spoznaje da je Isus živ, nada koja ispunja srce, ne mogu se zadržati. To bi se moralo dogoditi i u našem životu. Osjetimo radost što smo kršćani! Mi vjerujemo u Uskrsloga koji je pobijedio zlo i smrt! Imajmo hrabrosti “izaći” i nositi tu radost i to svjetlo u sva mjesta našega života! Kristovo uskrsnuće je naša najveća sigurnost; to je najdragocjenije blago! Kako ne dijeliti s drugima to blago, tu tako lijepu sigurnost? Ona nije samo za nas, moramo je prenositi, davati je drugima, dijeliti je s drugima. Upravo to je naše svjedočanstvo. Još nešto. U ispovijesti vjere Novoga zavjeta, kao svjedoci uskrsnuća spominju se samo muškarci, apostoli, ali ne i žene. To je zato jer se prema ondašnjem židovskom zakonu žene i djeca nisu mogli dati pouzdano, vjerodostojno svjedočanstvo. U Evanđeljima, međutim, žene su imale primarnu, temeljnu ulogu. Tu možemo uočiti nešto što ide u prilog povijesnosti uskrsnuća: da je riječ o izmišljenom događaju, u kontekstu toga doba ne bi bio vezan uz svjedočenje žena. Evanđelisti međutim jednostavno opisuju ono što se dogodilo: žene su prvi svjedoci. To govori da Bog ne bira prema ljudskim kriterijima: prvi svjedoci Isusova rođenja su pastiri, jednostavni i ponizni ljudi; prvi svjedoci uskrsnuća su žene. I to je lijepo. I to je pomalo poslanje žena: mama, žena! Davati svjedočanstvo djeci, unucima, da je Isus živ, živući, da je uskrsnuo. Mame i žene, samo naprijed s tim svjedočanstvom! Kod Boga ono što vrijedi je srce, koliko smo otvoreni njemu, jesmo li poput djece koja se uzdaju. Ali to nas potiče i na razmišljanje o tome kako su žene, u Crkvi i na putu vjere, imale i imaju i danas posebnu ulogu u otvaranju vrata Gospodinu, u njegovu nasljedovanju i približavanju njegova lica, jer pogled vjere treba uvijek jednostavni i duboki pogled ljubavi. Apostolima i učenicima je teže povjerovati u Uskrsloga. Ženama ne. Petar trči do groba, ali se zaustavlja na praznom grobu; Toma mora svojim rukama dotaći rane Isusova tijela. I na našem putu vjere je važno znati i osjećati da nas Bog ljubi, ne plašiti se ljubiti ga: vjera se ispovijeda ustima i srcem, riječju i ljubavlju. Nakon ukazanja ženama, slijede druga ukazanja: Isus se pojavljuje na nov način: on je Raspeti, ali njegovo je tijelo slavno; nije se vratio u zemaljski život, već u jedno novo stanje. Isprva ga ne prepoznaju, i tek kroz njegove riječi i njegove geste oči se otvaraju: susret s Uskrslim preobražava, daje novu snagu vjeri, neuništiv temelj. I za nas postoje mnogi znakovi u kojima se Uskrsli daje prepoznati: to su Sveto pismo, euharistija, ostali sakramenti, ljubavi, ona djela ljubavi koja nose zraku Uskrsloga. Pustimo da nas Kristovo uskrsnuće prosvijetli, pustimo da nas preobrazi njegova snaga, jer i po nama znakovi smrti u svijetu ustupaju mjesto znakovima života. Vidim da na Trgu ima mnogo mladih. Eno ih! Vama kažem: nosite po svijetu tu sigurnost: Gospodin je živ i kroči uz nas u životu. To je vaše poslanje! Pronosite tu nadu. Budite usidreni u tu nadu: to sidro koje je na nebu; držite čvrsto uže, budite usidreni i pronosite nadu. Vi, Isusovi svjedoci, pronosite svjedočanstvo da je Isus živ i to će nam dati nadu, dat će nadu ovom svijetu pomalo ostarjelom zbog ratova, zla i grijeha. Naprijed mladi!
Draga braćo i sestre, dobar dan! U prethodnoj smo se katehezi zadržali na događaju Isusova uskrsnuća, u kojem su žene imale posebnu ulogu. Danas ću govoriti o njegovoj važnosti za spasenje. Što uskrsnuće znači za naš život? I zašto je bez njega uzaludna naša vjera? Naša vjera počiva na smrti i uskrsnuću Kristovu, upravo kao što kuća leži na temeljima: ako se ove ukloni ruši se čitava kuća. Isus je na križu prinio samoga sebe uzevši na sebe naše grijehe i sišavši u ponor smrti, a u Uskrsnuću ih pobjeđuje, uklanja ih i otvara nam put da se možemo ponovno roditi na novi život. Sveti Petar to izražava na sažet način na početku svoje Prve poslanice, kao što smo čuli: “Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista koji nas po velikom milosrđu svojemu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu, za baštinu neraspadljivu, neokaljanu i neuvelu, pohranjenu na nebesima za vas” (1, 3-4). Apostol nam poručuje da se s Isusovim uskrsnućem zbiva nešto sasvim novo: oslobođeni smo ropstva grijeha i postajemo djeca Božja, rođeni smo naime na novi život. Kada se to ostvaruje za nas? Na sakramentu krštenja. U starini se ono redovito primalo uranjanjem. Onaj koji se trebao krstiti silazio bi u veliki bazen krstionice, ostavljajući svoju odjeću, a biskup ili prezbiter bi mu tri puta izlijevao na glavu vodu, krsteći ga u ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Zatim bi krštenik izlazio iz krsnog bazena i oblačio novu odjeću, koja je bila bijele boje: on je, naime, bio rođen na novi život, uronivši u Kristovu smrt i uskrsnuće. Postao je dijete Božje. Sveti Pavao u Poslanici Rimljanima piše: vi “primiste Duha posinstva u kojem kličemo: ‘Abba! Oče!'” (Rim 8, 15). Upravo Duh Sveti što smo ga primili na krštenju uči nas, potiče nas da Bogu govorimo: “Oče” ili bolje “Abba” što znači “tata”. Takav je naš Bog: on je za nas tata. Duh Sveti ostvaruje u nama to novo stanje djece Božje. I to je najveći dar kojeg primamo od Isusova uskrsnog misterija. A Bog s nama postupa kao sa djecom, razumije nas, oprašta nam, grli nas, voli nas i kada pogriješimo. Već je u Starome zavjetu prorok Izaija govorio da i kada bi majka zaboravila svoje dijete, Bog nas nikada ne zaboravlja, ni u jednom trenutku (usp. 49, 15). I to je lijepo! Ipak, taj sinovski odnos nije poput nekog blaga kojeg čuvamo u nekom kutku našega života, već mora rasti, mora se hraniti svakoga dana slušanjem Božje riječi, molitvom, sudjelovanjem u sakramentima, osobito pokori i euharistiji, i ljubavlju. Mi možemo živjeti kao djeca! I to je naše dostojanstvo – mi imamo dostojanstvo sinova. Ponašati se poput prave djece! To znači da moramo svaki dan dopustiti da nas Krist preobražava i čini da budemo poput njega; to znači da moramo nastojati živjeti kao kršćani, nastojati slijediti ga, premda smo svjesni svojih ograničenja i svoje slabosti. Napast da ostavimo Boga po strani i stavimo u središte same sebe je uvijek na vratima i iskustvo grijeha ranjava naš kršćanski život, naše posinstvo u Bogu. Zbog toga moramo imati hrabrost vjere i ne dopustiti se voditi mentalitetom koji nam kaže: “Bog nije potreban, nije važan za tebe” i tako dalje. Upravo suprotno: samo ako se budemo ponašali kao djeca Božja, ako se ne obeshrabrimo zbog vlastitih padova, osjećajući da nas on ljubi, naš će život biti nov, oživljen vedrinom i radošću. Bog je naša snaga! Bog je naša nada! Draga braćo i sestre, mi prvi moramo imati tu čvrstu nadu i moramo biti njezin vidljivi, jasni, svijetli znak za sve. Uskrsli Gospodin je nada koja nikada ne nestaje, koja ne razočarava (usp. Rim 5, 5). Nada ne razočarava. Ona Gospodinova nada! Koliko puta u našem životu nade nestaju, koliko se puta očekivanja koja nosimo u srcu ne ispune! Nada nas kršćana je snažna, sigurna, čvrsta na ovoj zemlji, kojom nas je Bog pozvao da kročimo, i otvorena je vječnosti, jer se temelji na Bogu, koji je uvijek vjeran. Ne smijemo zaboraviti: Bog je uvijek vjeran; Bog je uvijek vjeran s nama. Biti uskrsli s Kristom po krštenju, s darom vjere, za jednu baštinu neraspadljivu, potiče nas da više tražimo ono što je Božje, da više mislimo na njega, da mu se više molimo. Biti kršćani ne svodi se samo na to da se držimo zapovijedi, već to znači biti u Kristu, misliti poput njega, djelovati poput njega, ljubiti poput njega; to znači pustiti da on zagospodari našim životom i promijeni ga, preobrazi, oslobodi ga od tmina zla i grijeha. Draga braćo i sestre, onaj koji traži razlog nade koja je u nama (usp. 1 Pt 3, 15), mi pokazujemo Krista uskrsloga. Pokazujemo ga naviještanjem Božje riječi, ali prije svega svojim životom kao uskrsli. Pokazujemo radost što smo djeca Božja, slobodu koju nam daje život u Kristu, koji je prava sloboda, sloboda od ropstva zla, grijeha i smrti! Uzdignimo svoj pogled prema nebeskoj domovini, imat ćemo tada novo svjetlo i snagu i u našem zauzimanju i u našim svakodnevnim naporima. To je dragocjena služba koju moramo dati ovom našem svijetu, koji često ne uspijeva uzdići svoj pogled prema gore, koji ne uspijeva podići svoj pogled prema Bogu.
Draga braćo i sestre, dobar dan! U Vjerovanju nalazimo tvrdnju da je Isus “uzašao na nebo, sjedi s desne Ocu”. Isusov zemaljski život ima svoj vrhunac u događaju uzašašća, kada prelazi s ovoga svijeta Ocu i biva uzdignut njemu zdesna. Koje je značenje toga događaja? Koje su njegove posljedice za naš život? Što znači promatrati Isusa koji sjedi s desne Ocu? Pustimo da nas u tome vodi evanđelist Luka. Pođimo od trenutka u kojem Isus odlučuje krenuti na svoje posljednje putovanje u Jeruzalem. Sveti Luka bilježi: “Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu” (Lk 9, 51). Dok “uzlazi” u Sveti grad, gdje će se dogoditi njegov “izlazak” iz ovoga života, Isus već vidi cilj, Nebo, ali zna dobro da put povratka u slavu Očevu prolazi kroz križ, po poslušnosti Božjem naumu ljubavi prema čovječanstvu. U Katekizmu Katoličke Crkve kaže se da “uzdignuće na križ označuje i navješćuje uzdignuće u Uzašašću na nebo” (br. 661). I nama u našem kršćanskom životu mora biti jasno da ulazak u Božju slavu zahtijeva svakodnevnu vjernost njegovoj volji, i onda kada to iziskuje žrtvu, i onda kada to traži da katkad promijenimo svoje planove. Isusovo uzašašće se konkretno dogodilo na Maslinskoj gori, blizu mjesta gdje se povukao na molitvu prije muke da ostane u dubokom jedinstvu s Ocem: tu ponovno vidimo da nam molitva daje milost da u svom životu budemo vjerni Božjem naumu. Na kraju svoga Evanđelja, sveti Luka opisuje događaj uzašašća na nebo na vrlo jezgrovit način. Isus svoje učenike “izvede do Betanije, podiže ruke pa ih blagoslovi. I dok ih blagoslivljaše, rasta se od njih i uznesen bi na nebo. Oni mu se ničice poklone pa se s velikom radosti vrate u Jeruzalem” (24, 50-53); tako kaže sveti Luka. Želim ukazati na dvije stvari u tome izvješću. Prvo: tijekom svog uzašašća Isus podjeljuje svećenički blagoslov a učenici izražavaju svoju vjeru prostracijom, kleknuvši pred njim pognute glave. To je prva važna točka: Isus je jedini i vječni Svećenik koji je svojom mukom prošao kroz smrt i grob i uskrsnuo te uzašao na nebo; on je kod Oca, gdje nas trajno zagovara (usp. Heb 9, 24). Kao što kaže sveti Ivan u svojoj Prvoj poslanici, on je naš zagovornik: kako je lijepo to čuti. Kada je netko pozvan od suca ili ide na sud prvu stvar koju učini je da potraži nekog odvjetnika koji će ga braniti. Mi ga već imamo i on nas brani uvijek, brani nas od đavolskih zamki, brani nas od nas samih, od naših grijeha! Predraga braćo i sestre, imamo toga zagovornika: ne bojmo se otići mu i tražiti oproštenje, tražiti blagoslov, tražiti milosrđe! On nam uvijek oprašta, on je naš odvjetnik: on nas uvijek brani! Ne zaboravite to! Isusovo uzašašće na nebo daje nam upoznati tu tako utješnu stvarnost za naš životni put: u Kristu, pravom Bogu i pravom čovjeku, naše je čovještvo doneseno pred Boga; on nam je otvorio prolaz; on je poput predvodnika na užetu koje služi za uspinjanje na planinu, koji je došao do vrha i poteže uže da nas privuče sebi i dovede Bogu. Ako povjerimo svoj život njemu, ako pustimo da nas on vodi budimo sigurni da smo u sigurnim rukama, u ruci svoga spasitelja, svoga zagovornika! Drugo: sveti Luka izvješćuje da su se apostoli, nakon što su vidjeli Isusa kako uzlazi u nebo, vratili u Jeruzalem “s velikom radosti”. To nam se čini pomalo čudnim. Općenito, kada se zauvijek odvajamo od svojih dragih, od naših prijatelja a posebno zbog smrti, obuzme nas žalost, što je sasvim prirodno, jer više nećemo vidjeti njihovo lice, nećemo više čuti njihov glas, nećemo više moći uživati njihovu ljubav, njihovu prisutnost. Evanđelist, naprotiv, ističe duboku radost apostola. Zašto? Upravo zato jer će, pogledom vjere, oni shvatiti da, premda uzet njihovim očima, Isus ostaje zauvijek s njima, ne napušta ih i, u Očevoj slavi, podupire ih, vodi ih i zagovara za njih. Sveti Luka opisuje događaj uzašašća također na početku Djela apostolskih, da istakne kako je taj događaj poput spone koja veže i povezuje Isusov zemaljski život sa životom Crkve. Ovdje sveti Luka spominje također oblak koji otima Isusa pogledu učenikâ, koji su ostali promatrati Krista koji uzlazi Bogu (usp. Dj 1, 9-10). Pojavila su se tada dva čovjeka u bijeloj odjeći koji ih pozivaju da ne stoje i gledaju u nebo, već da jačaju svoj život i svoje svjedočanstvo sigurnošću da će se Isus vratiti na isti način na koji su vidjeli da uzlazi na nebo (usp. Dj 1, 10-11). To je upravo poziv da pođemo od kontemplacije Kristova gospodstva da bismo dobili od njega snagu da nosimo i svjedočimo evanđelje u svakodnevnom životu: kontemplirati i djelovati, ora et labora, uči sveti Benedikt, i jedno i drugo je nužno u našem kršćanskom životu. Draga braćo i sestre, uzašašće ne znači Isusovu odsutnost, već nam kaže da je on živ među nama na jedan nov način; nije više na nekom točno određenom mjestu u svijetu kao što je to bio prije uzašašća; sada je u Božjem kraljevstvu, prisutan na svakom mjestu i u svakom vremenu, bliz svakom od nas. U našem životu nismo nikada sami: imamo toga zagovornika koji nas čeka, koji nas brani. Nismo nikada sami: raspeti i uskrsli Gospodina nas vodi; s nama su mnoga braća i sestre koji u tišini i skrovitosti, u svojem obiteljskom životu i na radnome mjestu, u svojim problemima i teškoćama, u svojim radostima i nadama, svakodnevno žive vjeru i donose, zajedno s nama, svijetu vladavinu Božje ljubavi, u Kristu Isusu koji je uskrsnuo, uzašao na nebo, koji nas zagovora. Hvala!
Draga braćo i sestre, dobar dan! U Vjerovanju ispovijedamo da će Isus “i opet doći u slavi suditi žive i mrtve”. Ljudska povijest započinje stvaranjem muškarca i žene na Božju sliku i priliku a završava Kristovim posljednjim sudom. Često se zaborave ta dva pola povijesti, a na osobit način vjera u Kristov ponovni dolazak i posljednji sud ponekad nije tako jasna i čvrsta u srcu kršćana. Isus se tijekom javnog života često zaustavljao na stvarnosti svoga posljednjeg dolaska. Svoje ću današnje razmišljanje posvetiti trima evanđeoskim tekstovima koji nam pomažu ući u to otajstvo: riječ je o tekstovima o deset djevica, talentima i posljednjem sudu. Sva tri su dio Isusova govora o svršetku vremena, a nalaze se u Matejevom Evanđelju. Najprije podsjetimo da je svojim uzašašćem Sin Božji ponio Ocu naše čovještvo koje je na sebe preuzeo i želi privući sve sebi, pozvati čitav svijet da ga Bog primi raširenih ruku, da bi, na kraju povijesti, čitava stvarnost bila predana Ocu. Postoji, međutim, ovo “međuvrijeme” između prvog i posljednjeg Kristova dolaska, a to je upravo ovo vrijeme u kojem mi živimo. U taj je kontekst smještena prispodoba o deset djevica (usp. Mt 25, 1-13). Riječ je o deset djevojaka koje čekaju Zaručnikov dolazak, ali ovaj kasni i one pozaspaše. Na iznenadnu vijest da Zaručnik dolazi sve se pripremaju da ga dočekaju, ali dok pet od njih, mudrih, imaju ulja za svoje svjetiljke, ostale, lude, ostaju s ugašenim svjetiljkama jer ga nemaju; i dok ga čekaju Zaručnik dolazi i ludim djevicama se zatvaraju vrata koja vode na svadbenu svečanost. Uporno kucaju, no sada je već kasno, Zaručnik odgovara: ne poznam vas. Zaručnik je Gospodin, a vrijeme očekivanja njegova dolaska je vrijeme koje nam On daruje, s milosrđem i strpljivošću, prije svoga konačnog dolaska, vrijeme budnosti; vrijeme u kojem moramo svjetiljke vjere, nade i ljubavi držati upaljene, u kojem treba otvoriti srce dobru, ljepoti i istini; vrijeme koje treba živjeti po Božjoj volji, jer ne znamo ni dana ni časa Kristova ponovnog dolaska. Od nas se traži da budemo spremni na susret – spremni na susret, na jedan lijep susret, susret s Isusom -, a to znači da moramo znati vidjeti znakove njegove prisutnosti, održati živom svoju vjeru, s molitvom, sakramentima, biti budni da se ne bi uspavali, da ne bi zaboravili Boga. Život uspavanih kršćana je žalostan život, to nije sretan život. Kršćanin mora biti sretan, to je Isusova radost. Nemojmo se uspavati! Druga prispodoba, o talentima, potiče nas na razmišljanje o odnosu između onoga kako koristimo darove koje smo primili od Boga i njegova ponovnog dolaska, kada će nas pitati kako smo ih koristili (usp. Mt 25, 14-30). Poznajemo dobro tu prispodobu: prije polaska na put gospodar predaje svakom od slugu nekoliko talenata, da se njima dobro služe tijekom njegova izbivanja. Prvome daje pet, drugome dva a trećem jedan. Za vrijeme njegove odsutnosti, prva dvojica su umnožili svoje talente – drevna novčana jedinica -, dok je treći radije svoj zakopao u zemlju i vratio ga netaknuta gospodaru. Po povratku, gospodar prosuđuje njihov postupak: prvu dvojicu pohvaljuje zbog učinjenog, ali trećeg izbacuje van u tamu, jer je primljeno zbog straha držao u skrovitosti, zatvorivši se u samoga sebe. Vjernik koji se zatvara u samoga sebe, koji skriva sve ono što mu je Gospodin dao je kršćanin… nije uopće kršćanin! To je kršćanin koji ne zahvaljuje Bogu za sve ono što mu je darovao! To nam kazuje da je očekivanje Gospodinova ponovnog dolaska vrijeme djelovanja – mi smo u vremenu djelovanja –, vrijeme u kojem se treba iskoristiti Božje darove ne za sebe same, već za njega, za Crkvu, za druge, vrijeme u kojem treba neprestano nastojati da se dobro umnoži u svijetu. A osobito danas, u ovom kriznom razdoblju, važno je ne zatvoriti se u sebe i ne zakopati vlastiti talent, već se otvoriti, biti solidarni, biti pozorni prema drugom. Danas je na trgu mnogo mladih. Vas, koji ste na početku životnog puta, pitam: jeste li razmišljali o talentima koje vam je Bog dao? Jeste li mislili na to kako ih staviti u službu drugih? Ne zakopavajte talente! Gajite velike ideale, one ideale koji vas čine plemenitima i velikodušnima, one ideale služenja koji će umnožiti vaše talente. Život nam nije dan da ga ljubomorno čuvamo za same sebe, već nam je dan da ga darujemo. Dragi mladi, imajte veliko srce! Ne bojte se sanjati velike stvari! Na kraju, nekoliko riječi o ulomku o posljednjem sudu u kojem je opisan Gospodinov drugi dolazak, kada će suditi sva ljudska bića, žive i mrtve (usp. Mt 25, 31-46). Evanđelist koristi sliku pastira koji dijeli ovce od jaraca. S desne postavlja one koji su djelovali po Božjoj volji, pomažući bližnjega koji je gladan, žedan, stranac, gol, bolestan, u tamnici – rekao sam “stranac”, u mislima su mi mnogi stranci koji su ovdje u Rimskoj biskupiji: što ćemo učiniti za njih? – i tako slijedili samoga Gospodina; dok na lijevu postavlja one koji nisu pomagali bližnjega. To nam govori da će nas Bog suditi prema ljubavi, prema tome kako smo ga ljubili u našoj braći, osobito najslabijima i onima koji su u najvećoj potrebi. Sigurno da moramo uvijek imati pred očima da smo opravdani, da smo spašeni po milosti, po besplatnom činu Božje ljubavi koja nam uvijek prethodi; sami ne možemo ništa učiniti. Vjera je prije svega dar. Ali da bi donijela plodove, Božja milost traži uvijek našu otvorenost njemu, naš slobodan i konkretan odgovor. Krist dolazi da nam donese milosrđe Boga koji spašava. Od nas se traži da se uzdamo u nj, da odgovorimo na dar njegove ljubavi dobrim životom, kojeg čine djela nadahnuta vjerom i ljubavlju. Draga braćo i sestre, misao na posljednji sud nikada nas ne smije uplašiti; naprotiv, potiče nas da bolje živimo sadašnjost. Bog nam s milosrđem i strpljivošću daje ovo vrijeme da naučimo svakoga dana prepoznavati ga u siromašnima i malenima, da se trudimo oko dobra i da budemo budni u molitvi i ljubavi. Prepoznao nas Gospodin na završetku našega života i povijesti kao dobre i vjerne sluge! Hvala!
Draga braćo i sestre, dobar dan! Danas, 1. svibnja, slavimo svetog Josipa radnika i počinjemo mjesec koji je tradicionalno posvećen Gospi. Na ovom našem susretu zadržat ću se na ta dva tako važna lika u Isusovu, u životu Crkve i u našem životu, s dva kraća razmišljanja: o radu i o Isusovoj kontemplaciji. 1. U Evanđelju svetog Mateja u jednoj od prigoda u kojoj se Isus vraća u svoj rodni Nazaret i govori u sinagogi, istaknuta je zapanjenost njegovih zemljaka njegovom mudrošću i pitanje koje si postavljaju: “Nije li ovo drvodjeljin sin?” (13, 55). Isus ulazi u našu povijest, dolazi među nas, rodivši se od Marije po Božjem zahvatu, ali uz njega je sveti Josip, zakoniti otac koji ga čuva i uči također svom poslu. Isus se rađa i živi u jednoj obitelji, u Svetoj obitelji, učeći od svetog Josipa tesarski posao, u nazaretskoj radionici, dijeleći zajedno s njim rad, napor, zadovoljstvo ali i svakodnevne teškoće. To nas podsjeća na dostojanstvo i važnost rada. U Knjizi Postanka se opisuje kako je Bog stvorio muškarca i ženu povjerivši im zadaću da napune zemlju i sebi je podlože, što ne znači iskorištavati, već obrađivati i čuvati, brinuti se za nju svojim radom (usp. Post 1, 28; 2, 15). Rad je sastavni dio Božjeg nauma ljubavi; pozvani smo njegovati i čuvati sva stvorena dobra; na taj način sudjelujemo u djelu stvaranja! Rad je od temeljne važnosti za dostojanstvo neke osobe. Rad nas, da se poslužimo jednom slikom, “pomazuje uljem” dostojanstva, ispunja nas dostojanstvom, čini nas sličnima Bogu, koji je radio i radi, radi uvijek (usp. Iv 5, 17), omogućuje uzdržavati same sebe i svoje obitelji, dati doprinos razvoju vlastitog naroda. Ovdje želim spomenuti nevolje i teškoće kroz koje, u raznim zemljama, danas prolazi svijet rada i poduzetništva; u mislima su mi oni koji su nezaposleni. Mnogo puta razlog tome treba tražiti u određenom ekonomicističkom (težnja da se ekonomskoj aktivnosti prida najveća važnost među čovjekovim djelatnostima, pr.) shvaćanju društva, koji teži profitu, ne uzimajući u obzir parametre društvene pravednosti. Želim uputiti svima poziv na solidarnost a odgovorne za javnu stvar ohrabriti da se svim silama trude da se dadne novi poticaj zapošljavanju; to znači brinuti se za dostojanstvo osobe; no nadasve želim poručiti da se ne smije gubiti nadu; i sveti je Josip imao teških trenutaka, ali nije nikada gubio pouzdanje i znao je te teškoće prebroditi, sa sigurnošću da nas Bog ne napušta. Želim se, nadalje, obratiti vama, mladeži: predano ispunjavajte svoje svakodnevne obaveze u učenju, radu, prijateljstvu, u pomaganju drugima; vaša budućnost ovisi također o tome kako ćete znati živjeti te dragocjene godine u životu. Ne plašite se truda, žrtve i ne gledajte sa strahom u budućnost; sačuvajte živom nadu: uvijek postoji svjetlo na obzoru. Želim nešto reći i o jednoj posebnoj situaciji vezanoj uz rad koja me zabrinjava: mislim na ono što bismo mogli nazvati “ropskim radom”, radom koji porobljava. Koliki su samo, u čitavom svijetu, žrtve te vrste ropstva, u kojoj osoba služi radu, dočim zapravo rad treba služiti osobama budući da su urešene dostojanstvom. Tražim od braće i sestara u vjeri i svoh muškaraca i žena dobre volje odlučno opredjeljenje protiv trgovine ljudima, u kojoj istaknuto mjesto zauzima “ropski rad”. 2. Ističem još jednu misao: u tišini svakodnevnog posla, svetom Josipu, kao i Mariji, samo je jedno u središtu pažnje: Isus. Oni, zauzeto i nježno, prate i čuvaju Sina Božjega koji se utjelovio za nas u njegovu rastu i razvoju, razmišljajući o svemu onome što se događalo. U svom Evanđelju sveti Luka ističe dva puta Marijin stav, a to je ujedno i Josipov stav: “Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu” (2, 19.51). Da bismo slušali Gospodina treba naučiti kontemplirati ga, zamijetiti njegovu stalnu prisutnost u našem živoetu; treba se zadržati u razgovoru s njim, dati mu prostora s molitvom. Svaki od nas, i vi mladići i djevojke, koji ste se jutros okupili u velikom broju, morao bi si postaviti pitanje: koji prostor dajem Gospodina? Zadržavam li se u razgovoru s njim? Naši su nas roditelji još od malih nogu učili započeti i završiti dan molitvom, da bi nas naučili osjetiti da nas Bog prati svojom ljubavlju i prijateljstvom. Spomenimo se češće Gospodina u svojim danima! U ovome mjesecu svibnju želim podsjetiti na važnost i ljepotu molitve svete krunice. Moleći Zdravo Marijo, potaknuti smo razmatrati Isusova otajstva, to jest razmišljati o središnjim trenucima njegova života, da on, kao za Mariju i svetoga Josipa, bude u središtu naših misli, naše pažnje i naših djela. Bilo bi lijepo, osobito u ovom mjesecu svibnju, moliti zajedno u obitelji, s prijateljima, u župi svetu krunicu ili neku molitvu Isusu i Djevici Mariji! Zajednička molitva je dragocjeni trenutak da se obiteljski život, prijateljstvo učine još čvršćima! Naučimo moliti više u obitelji i kao obitelj! Draga braćo i sestre, zamolimo svetog Josipa i Djevicu Mariju da nas nauče da budemo vjerni svojim svakodnevnim obavezama, da živimo našu vjeru u svakodnevnom radu i da dajemo više prostora Gospodinu u našemu životu, da se zaustavimo kako bi kontemplirali njegovo lice. Hvala!
Draga braćo i sestre, dobar dan! Vazmeno vrijeme koje s radošću živimo, vođeni liturgijom Crkve, je u pravom smislu riječi vrijeme Duha Svetoga kojeg raspeti i uskrsli Isus daje “bez mjere” (usp. Iv 3, 34). To se milosno vrijeme zaključuje svetkovinom Duhova, u kojoj Crkva ponovno proživljava izlijevanje Duha Svetoga na Mariju i Apostole sabrane na molitvu u dvorani Posljednje večere. Ali tko je Duh Sveti? U Vjerovanju ispovijedamo s vjerom: vjerujem “u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca”. Prva istina uz koju prianjamo u Vjerovanju je da je Duh Sveti Kýrios, Gospodin. To znači da je on uistinu Bog kao što su to Otac i Sin, njemu iskazujemo isto ono klanjanje i čašćenje što ga iskazujemo Ocu i Sinu. Duh Sveti je, naime, treća Osoba Presvetog Trojstva; on je veliki dar Krista Uskrsloga koji naš um i naše srce otvara vjeri u Isusa kao Sina kojega je Otac poslao i koji nas vodi prijateljstvu, zajedništvu s Bogom. No želim se zadržati prije svega na činjenici da je Duh Sveti neiscrpni izvor Božjeg života u nama. Ljudi svih vremena i svih krajeva žele život u punini, žele lijep, pravedan i dobar život, život kojem neće prijetiti smrt, već koji može sazrijevati i rasti do svoje punine. Čovjek je poput nekog putnika koji, prolazeći pustinjama života, žeđa za živom, svježom izvor vodom, koja može utažiti njegovu duboku želju za svjetlom, ljubavlju, ljepotom i mirom. Svi osjećamo tu želju! A Isus nam daruje tu vodu živu: ta je voda Duh Sveti, koji dolazi od Oca i kojeg Isus izlijeva u naša srca: “Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju” (Iv 10, 10). Isus obećava Samarijanki da će dati “vodu živu”, u preobilju i zauvijek, svima onima koji ga priznaju Sinom kojega je Otac poslao da nas spasi (usp. Iv 4, 5-26; 3, 17). Isus je došao dati nam “vodu živu” koja je Duh Sveti, da naš kroz život vodi Bog i njegov duh, da ga jača Bog. Kada mi kažemo da je kršćanin duhovni čovjek time želimo reći slijedeće: kršćanin je osoba koja misli i djeluje u skladu s Božjom voljom, po Duhu Svetom. Ali pitam se: jesu li naše misli u skladu s Božjom voljom? Ili puštamo da nas vode mnoge druge stvari koje nisu Božje? Svaki od nas mora na to odgovoriti u dubinu svog srca. Sada bi se mogli zapitati: zašto ta voda može potpuno ugasiti našu žed? Mi znamo da je voda bitna za život; bez vode se umire; ona gasi čovjekovu žeđ, pere, daje zemlji plodnost. U Poslanici Rimljanima nalazimo ovaj izraz: “Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan” (5, 5). “Voda živa”, Duh Sveti, dar Uskrsloga koji se nastanjuje u nama, čisti nas, prosvjetljuje, obnavlja, preobražava da postanemo dionici istoga Božjeg života koji je Ljubav. Zato apostol Pavao kaže da je kršćaninov život oživljen Duhom i njegovim plodovima, a to su: “ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost” (Gal 5, 22-23). Duh Sveti nas uvodi u Božji život kao “sinove u Sinu Jedinorođencu”. U jednom drugom ulomku iz Poslanice Rimljanima, kojeg smo spomenuli u više navrata, sveti Pavao to sažima ovim riječima: “Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. Ta… primiste Duha posinstva u kojem kličemo: ‘Abba! Oče!’ Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja; ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo” (8, 14-17). Ovo je dragocjeni dar kojeg Duh Sveti unosi u naša srca: sâm Božji život, život prave djece, odnos povjerenja, slobode i pouzdanja u Božju ljubav i milosrđe, čiji je jedan od plodova i novi pogled na druge, bliske i daleke, koje se uvijek promatra kao braću i sestre u Isusu koje treba poštivati i ljubiti. Duh Sveti nas uči gledati Kristovim očima, živjeti onako kako je živio Krist, shvaćati život kako ga je shvaćao Krist. Eto zašto živa voda koja je Duh Sveti gasi žeđ našega života: jer nam kaže da nas Bog ljubi kao djecu, da možemo Boga ljubiti kao njegova djeca i da s njegovom milošću možemo živjeti kao djeca Božja, poput Isusa. A mi, slušamo li mi Duha Svetoga? Što nam kaže Duh Sveti? Kaže nam: Bog te ljubi. To nam kaže. Bog te ljubi, Bog te voli. Ljubimo li mi doista Boga i druge, poput Isusa? Pustimo da nas vodi Duh Sveti, pustimo da nam on govori u srcu i kaže nam to: da je Bog ljubav, da nas Bog čeka, da je Bog Otac, da nas ljubi kao pravi otac, da nas doista ljubi i to nam kaže samo Duh Sveti u srcu. Osjetimo Duha Svetoga, slušajmo Duha Svetoga i kročimo naprijed tim putom ljubavi, milosrđa i opraštanja. Hvala!
Draga braćo i sestre, dobar dan! Danas ću govoriti o djelovanju koje Duh Sveti poduzima u vođenju Crkve i svakog od nas prema Istini. Sâm Isus kaže apostolima: Duh Sveti “upućivat će vas u svu istinu” (Iv 16, 13), jer je on sâm “Duh Istine” (usp. Iv 14, 17; 15, 26; 16, 13). Živimo u dobu u kojem su ljudi dosta skeptični prema istini. Benedikt XVI. je u mnogo navrata govorio o relativizmu, to jest sklonosti pojedinaca da vjeruju kako ne postoji ništa konačno i shvaćanju da je istina plod konsenzusa ili naših htijenja. Tu se javlja pitanje: postoji li doista “istina”? Što je “istina”? Možemo li je spoznati? Možemo li je naći? Tu mi pada na um pitanje rimskog prokuratora Poncija Pilata kada mu je Isus otkrio duboki smisao svoga poslanja: “Što je istina?” (Iv 18, 37.38). Pilat ne uspijeva shvatiti da je Istina pred njim, ne uspijeva vidjeti u Isusu lice istine, a to je lice Boga. Pa ipak Isus je upravo to: Istina, koja, u punini vremena, “tijelom postade” (Iv 1, 1.14), došla je među nas da je upoznamo. Za istinom se ne poseže kao za nekom stvari, već se s njom susreće. Ona nije nešto što se posjeduje, već je susret s Osobom. Ali tko nam pomaže prepoznati da je Isus Riječ istine, Jedinorođeni Sin Boga Oca? Sveti Pavao uči da “nitko ne može reći: ‘Gospodin Isus’ osim u Duhu” (1 Kor 12, 3). Dakle, upravo nam Duh Sveti, dar Krista Uskrsloga, pomaže spoznati Istinu. Isus ga naziva “Tješiteljem” (Paraklit), to jest “onim koji nam pritječe u pomoć”, koji je uz nas da nas podupire na tome putu spoznaje; a tijekom Posljednje večere, Isus uvjerava svoje učenike da će ih Duh Sveti poučiti svemu i dozivati im u pamet njegove riječi (usp. Iv 14, 26). Kako nas to Duh Sveti u našem životu i životu Crkve vodi prema istini? Prije svega tako da podsjeća i utiskuje u srca vjernika riječi koje je Isus rekao i, upravo po tim riječima, Božji zakon – kako su ga naviještali starozavjetni proroci – biva upisan u naše srce i postaje u nama vrijednosno načelo u donošenju naših odluka i načelo kojim se vodimo u svakodnevnom djelovanju, postaje životno počelo. Ostvaruje se tako veliko Ezekielovo proroštvo: “Očistit ću vas od svih vaših nečistoća i od svih kumira vaših. Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas!… Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe” (36, 25-27). Naime, izvor svih naših djela je duboko u nama: srce je to koje se treba obratiti Bogu, a Duh Sveti preobražava naše srce ako mu se otvorimo. Duh Sveti, pak, kao što obećava Isus, uvodi nas “u svu istinu” (Iv 16, 13); vodi nas ne samo prema susretu s Isusom, puninom Istine, već nas vodi “u” Istinu, odnosno pomaže nam ući u sve dublje zajedništvo sa samim Isusom, dajući nam spoznati Boga. A to ne možemo postići vlastitim silama. Ako nas Bog ne prosvjetljuje iznutra, naš kršćanski život bit će površan. Crkvena predaja govori da Duh istine djeluje u našem srcu pobuđujući onaj “osjećaj vjere” (sensus fidei) po kojem, kao što kaže Drugi vatikanski koncil, Božji narod, pod vodstvom Učiteljstva, nepokolebljivo prianja uz prenesenu vjeru, produbljuje je pravilnim sudom i u životu je potpunije primjenjuje (usp. Dogm. konst. Lumen gentium, 12). Pokušajmo se zapitati: jesam li otvoren djelovanju Duha Svetoga, molim li ga da mi da svjetlo, da me učini osjetljivijim za Boga? Ovo je molitva koju moramo svakodnevno moliti: “Daj Duše Sveti da moje srce bude otvoreno Božjoj riječi, da moje srce bude otvoreno dobru, da moje srce svakoga dana bude otvoreno Božjoj ljepoti”. Želim svima postaviti jedno pitanje: koliko se od vas svakoga dana moli Duhu Svetom? Malo je onih koji će odgovoriti potvrdno, ali mi moramo ispuniti tu Isusovu želju i moliti se svakoga dana Duhu Svetom, da nam otvori srce za Isusa. Pomislimo na Mariju koja “u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu” (Lk 2, 19.51). Prihvaćanje riječî i istinâ vjere da bi postale život, ostvaruje se i raste pod djelovanjem Duha Svetoga. U tome smislu treba naučiti od Marije ponovno živjeti njezin “da”, njezinu potpunu raspoloživost za primanje Sina Božjeg u vlastitom životu, koji je od toga trenutka preobražen. Po Duhu Svetom, Otac i Sin se nastanjuju u nama: mi živimo u Bogu i od Boga. No je li naš život doista oživljen od Boga? Koliko mi je stvari ispred Boga? Draga braćo i sestre, trebamo dopustiti Duhu Svetom da nas preplavi svojim svjetlom, jer nas on uvodi u Božju istinu, koji je jedini Gospodin našega života. U ovoj Godini vjere zapitajmo se konkretno jesmo li što poduzeli da bolje upoznamo Krista i istine vjere, čitajući i razmatrajući Sveto pismo, proučavajući Katekizam, pristupajući stalno sakramentima. No zapitajmo se istodobno koje korake činimo da vjera usmjeri čitav naš život. Ne može se biti kršćanin “s vremena na vrijeme”, u nekim trenucima, u nekim prilikama, u nekim odlukama. Ne može se biti tako kršćaninom, kršćanin je uvijek kršćanin. Potpuno! Kristova istina, kojoj nas Duh Sveti poučava i koju nam daruje, zahvaća zauvijek i potpuno naš svakodnevni život. Zazivajmo ga češće, da nas vodi na putu Kristovih učenikâ! Zazivajmo ga svaki dan. Dajem vam slijedeći prijedlog: zazivajmo svakoga dana Duha Svetoga, tako će nas Duh Sveti približiti Isusu Kristu.
Draga braćo i sestre, dobar dan! U Vjerovanju, odmah nakon što smo ispovijedali vjere u Duhu Svetom, kažemo: “I u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu”. Postoji neka duboka veza između tih dvaju zbiljnosti vjere: to je Duh Sveti, koji daje život Crkvi, vodi je na njezinu putu. Bez prisutnosti i djelovanja Duha Svetoga, Crkva ne bi mogla živjeti i ne bi mogla ostvariti zadaću koju joj je uskrsli Isus povjerio: da učini učenicima sve narode (usp. Mt 28, 18). Evangelizacija je poslanje Crkve, i to ne samo nekih, već moje, tvoje, naše poslanje. Apostol Pavao je zavapio: “jao meni ako evanđelja ne navješćujem” (1 Kor 9, 16). Svi moraju biti navjestitelji evanđelja, prije svega životom! Pavao VI. je isticao: “Da Crkva može naviještati Evanđelje, za nju je to zapravo milost i njeno poslanje, njena najdublja raspoznajna crta. Ona je upravo radi naviještanja Evanđelja” (Apost. pobud. Evangelii nuntiandi, 14). Tko je pravi pokretač evangelizacije u našem životu i u Crkvi? Pavao VI. ne ostavlja prostora sumnji: “Upravo on [Duh Sveti], danas kao i u počecima Crkve, djeluje u svakom blagovjesniku koji mu se prepusti da ga vodi i da u njegova usta stavi do čega on sam ne bi mogao doći, dok u isto vrijeme pripravlja i dušu slušatelja da bude otvorena i prijemljiva za Radosnu vijest i Kraljevstvo koje se naviješta” (isto, 75). Za naviještanje evanđelja je, dakle, nužno još se jednom otvoriti djelovanju Božjeg Duha, bez straha od onoga što od nas traži i kamo nas vodi. Uzdajmo se u njega! On će nas osposobiti da živimo i svjedočimo našu vjeru. On će i prosvijetliti srce onoga kojeg susrećemo. To je bilo iskustvo na Pedesetnici: apostolima, okupljenim s Marijom u dvorani Posljednje večere, “pokažu… se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.” (Dj 2, 3-4). Duh Sveti, sišavši na apostole, izvodi ih iz prostorije u kojoj su se od straha bili zatvorili, izvodi ih iz njih samih i pretvara ih u navjestitelje i svjedoke “djela Božjih” (r. 11). A ta preobrazbu koju čini Duh Sveti odražava se na mnoštvo “iz svakog naroda pod nebom.” (r. 5) koje je pohrlilo na to mjesto, jer je svatko čuo riječi apostola kao da su izgovorene na njihovu jeziku (r. 6). To je prvi važni učinak djelovanja Duha Svetoga koji vodi i daje poticaj naviještanju evanđelja: jedinstvo, zajedništvo. U Babelu, prema biblijskom izvješću, započelo je raspršivanje naroda i konfuzija jezikâ, što je posljedica čovjekove oholosti i bahatosti koji je htio, vlastitim silama, graditi bez Boga “grad i toranj s vrhom do neba” (Post 11, 4). Na Pedesetnicu te su podijele prevladane. Nema više oholosti spram Boga, niti zatvorenosti jednih prema drugima, već postoji otvorenost Bogu, postoji neko izlaženje poradi naviještanja Božje riječi: nastaje jedan novi jezik, jezik ljubavi koji Duh Sveti izlijeva u srca (usp. Rim 5, 5); jezik kojeg svi mogu razumjeti i koji, kada je prihvaćen, može se očitovati u svakom životu i u svakoj kulturi. Jezik Duha Svetoga, jezik evanđelja je jezik zajedništva, koji poziva na prevladavanje zatvorenosti i ravnodušnosti, podjela i suprotstavljanja. Svi bi se morali zapitati: kako dopuštam da me vodi Duh Sveti tako da moje svjedočenje vjere bude svjedočanstvo jedinstva i zajedništva? Nosim li riječ pomirenja i ljubavi, koja je evanđelje, u sredine u kojima živim? Ponekad se čini da se ponavlja ono što se dogodilo u Babelu: podjele, nesposobnost ljudi da jedni druge razumiju, suparništva, zavisti, sebičnosti. Što činim sa svojim životom? Širim li jedinstvo oko sebe? Ili unosim razdor, svojom brbljavošću, svojim kritikama, zavistima? Što činim? Mislimo na to. Nositi evanđelje znači da mi prvi naviještamo i živimo pomirenje, oproštenje, mir, jedinstvo, ljubav koje nam Duh Sveti daruje. Sjetimo se Isusovih riječi: “Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge” (Iv 13, 34-35). Drugo: na dan Pedesetnice, Petar, pun Duha Svetoga, ustaje “zajedno s jedanaestoricom” i “podiže glas” ” (Dj 2, 14) i “otvoreno” (r. 29) naviješta radosnu vijest o Isusu, koji je dao svoj život za naše spasenje i kojeg je Bog uskrisio od mrtvih. To je drugi učinak djelovanje Duha Svetoga: hrabrost naviještati novost Isusova evanđelja svima, otvoreno (parresia), glasno, u svakom vremenu i na svakom mjestu. A to se događa i danas za Crkvu i za svakog od nas: iz ognja Duha Svetoga, iz djelovanja Duha Svetoga, oslobađaju se uvijek nove snage za poslanje, novi putovi na kojima treba naviještati poruku spasenja, nova hrabrost za naviještanje evanđelja. Ne zatvarajmo se nikada tome djelovanju! Živimo ponizno i hrabro evanđelje! Svjedočimo novost, nadu, radost koju nam Gospodin unosi u život. Osjetimo u sebi “slatku i okrepljujuću radost naviještanja” (Pavao VI., Apost. pobud. Evangelii nuntiandi, 80). Zato jer nam evangeliziranje, naviještanje Isusa daje radost; sebičnost nam naprotiv daje gorčinu, žalost, čini nas klonulima; evanđelje nas pak podiže. Samo ću se kratko osvrnuti na treći element, koji je međutim posebno važan: nova evangelizacija, Crkva koja evangelizira mora polaziti uvijek od molitve, od zazivanja – poput apostola u dvorani Posljednje večere – ognja Duha Svetoga. Samo vjerni i snažni odnos s Bogom omogućuje nam izaći iz vlastitih zatvorenosti i otvoreno (parresia) naviještati evanđelje. Bez molitve naše djelovanje postaje prazno a naše naviještanje nema dušu, nije oživljeno Duhom. Dragi prijatelji, kao što je rekao Benedikt XVI., Crkva danas “osjeća prije svega vjetar Duha Svetoga koji nam pomaže, pokazuje nam pravi put; i tako, s novim zanosom, krećemo na put i zahvaljujemo Gospodinu” (Govor na redovnoj Biskupskoj sinodi, 27. listopada 2012.). Obnavljajmo svakoga dana vjeru u djelovanje Duha Svetoga, vjeru da on djeluje u nama, on je u nama, daje nam apostolski žar, daje nam mir, daje nam radost. Pustimo da nas on vodi, budimo muškarci i žene molitve, koji odvažno svjedoče evanđelje, i postanimo u našem svijetu oruđa Božjeg jedinstva i zajedništva. Hvala!
Draga braćo i sestre, dobar dan! U prošlu sam srijedu istaknuo duboku vezu između Duha Svetoga i Crkve. Danas ću započeti s nizom kateheza o otajstvu Crkve, otajstvu što ga svi mi živimo i čiji smo dio. Želim to učiniti pomoću izraza koji su vrlo prisutni u tekstovima Drugog vatikanskog koncila. Prvi je od tih izraza Crkva kao Božja obitelj. Ovih sam se mjeseci u više navrata osvrnuo na prispodobu o rasipnom sinu ili, bolje, o milosrdnom ocu (usp. Lk 15, 11-32). Mlađi sin ostavlja očev dom, potroši sva dobra i odlučuje se vratiti jer je shvatio da je pogriješio, ali se ne smatra više dostojnim da bude sin i misli da će biti primljen kao sluga. Otac mu međutim trči ususret, grli ga, vraća mu dostojanstvo sina i priređuje slavlje. Ta prispodoba, poput drugih u Evanđelju, dobro pokazuje Božji naum s ljudskim rodom. Koji je to naum? Odgovor glasi: učiniti od svih nas jednu obitelj njegove djece, u kojoj će se svatko osjećati da mu je Otac blizu i da ga ljubi, kao u evanđeoskoj prispodobi, u kojoj će svatko osjetiti toplinu koju pruža pripadnost Božjoj obitelji. U tome velikom naumu ima svoj korijen Crkva, koja nije neka organizacija nastala dogovorom nekolicine osoba, nego je – kao što nas je više puta podsjetio papa Benedikt XVI. – Božje djelo, rađa se upravo iz toga nauma ljubavi koji se postupno ostvaruje u povijesti. Crkva se rađa iz Božje želje da pozove sve ljude u zajedništvo s njim, u prijateljstvo s njim, štoviše da budemo dionici kao njegova djeca samoga božanskog života. Sama riječ “Crkva”, od grčkog ekklesia, znači “saziv”: Bog nas okuplja, potiče nas da izađemo iz individualizma, iz težnje da se zatvaramo u same sebe i poziva nas da postanemo dio njegove obitelji. A taj poziv ima svoj izvor u samom stvaranju. Bog nas je stvorio zato da živimo u jednom dubokom odnosu s njim. I kada je taj odnos s njim, s drugim i sa čitavim stvorenim svijetom raskinut grijehom, Bog nas nije napustio. Čitava povijest spasenja je povijest Boga koji traži čovjeka, pruža mu svoju ljubav, prihvaća ga. Pozvao je Abrahama da bude otac mnoštvu, izabrao je izraelski narod da sklopi savez kojim će biti obuhvaćeni svi narodi i, u punini vremena, poslao je svoga Sina da se njegov naum ljubavi i spasenja ostvari u jednom novom i vječnom savezu sa čitavim ljudskim rodom. Kada čitamo Evanđeljâ vidimo da je Isus okupio oko sebe malu zajednicu koja prihvaća njegovu riječ, slijedi ga, dijeli njegov put, postaje njegova obitelj i s tom zajednicom on priprema tlo i gradi svoju Crkvu. Odakle se dakle rađa Crkva? Rađa se iz najvišeg čina ljubavi na križu, iz otvorenog Isusova boka iz kojeg su potekli krv i voda, simbol sakramenata euharistije i krštenja. U Božjoj obitelji, u Crkvi, životna snaga je Božja ljubav koja se konkretizira u ljubavi prema njemu i prema drugima, svima, bez razlike i mjere. Crkva je obitelj u kojoj se ljubav daje i prima. Kada se Crkva očituje? Slavili smo to pretprošle nedjelje; ona se očituje kada dar Duha Svetoga ispuni srca apostolâ i potakne ih da izađu i krenu naviještati evanđelje, šireći Božju ljubav. I danas ima onih koji kažu: “Krist da, Crkva ne”, kao i onih koji kažu: “ja vjerujem u Boga ali ne u svećenike”. Ali upravo je Crkva ta koja nas vodi Kristu i koja nas vodi Bogu; Crkva je velika obitelj Božje djece. Sigurno da ima ljudske aspekte; oni koji je čine, pastiri i vjernici, imaju svoje mane, nesavršenosti, grijehe, i papa ih ima i to mnoge, ali lijepo je to što kada postanemo svjesni toga da smo grešnici nalazimo Božje milosrđe, koji uvijek oprašta. Ne zaboravite to: Bog uvijek oprašta i prima nas u svojoj ljubavi u kojoj nam oprašta i daje milosrđe. Neki kažu da je grijeh uvreda Bogu, ali i prilika da se ponizimo kako bi uvidjeli da postoji nešto ljepše: Božje milosrđe. Mislimo na to. Zapitajmo se danas: koliko ljubim Crkvu? Molim li za nju? Osjećam li se dijelom obitelji Crkve? Što činim da ona bude zajednica u kojoj će se svatko osjećati prihvaćenim i shvaćenim, u kojoj će svatko osjetiti milosrđe i ljubav Boga koji obnavlja život? Vjera je dar i čin koji nas se osobno tiče, ali Bog nas poziva da živimo zajedno našu vjeru, kao obitelj, kao Crkva. Molimo Gospodina, osobito u ovoj Godini vjere, da naše zajednice, čitava Crkva, budu uvijek prave obitelji u kojima obitava i koje nose Božju toplinu.
Draga braćo i sestre, danas ću se zadržati na temi okoliša, kao što sam to već učinio u raznim prigodama. Na to me poziva i današnji Svjetski dan zaštite okoliša čiju su proslavu pokrenuli Ujedinjeni narodi, koji upućuju snažni poziv na nužnost suzbijanja rasipanja i uništavanja namirnica. Kada je riječ o okolišu, stvorenom svijetu, odmah se sjetim prvih stranica Biblije, Knjige Postanka, gdje se kaže da je Bog muškarca i ženu postavio na zemlju da je obrađuju i čuvaju (usp. 2, 15). I javljaju mi se pitanja: što znači obrađivati i čuvati zemlju? Obrađujemo li i čuvamo doista stvoreni svijet? Ili ga prekomjerno iskorištavamo i zanemarujemo? Glagol “obrađivati” doziva mi u pamet onu brigu koju zemljoradnik pokazuje prema svojoj zemlji da bi dala plod i da bi se taj plod dijelio: kolika pažnja, ljubav i predanost! Bog nije pozvao obrađivati i čuvati stvorena dobra samo na početku povijesti već je to poziv upućen svakome od nas; to je dio njegova nauma; to znači odgovorno se brinuti za svijet, preobražavati ga kako bi postao vrt, mjesto pogodno za stanovanje svim ljudima. Benedikt XVI. je u više navrata podsjetio da ta zadaća koju nam je povjerio Bog Stvoritelj traži da shvatimo ritam i logiku stvaranja. Nas naprotiv često vodi oholost gospodovanja, posjedovanja, manipuliranja, prekomjernog iskorištavanja; mi stvoreni svijet ne “čuvamo”, ne poštujemo ga, ne smatramo ga besplatnim darom za kojeg se treba brinuti. Gubimo stav divljenja, kontemplacije, slušanja glasa stvorenja; i tako ne uspijevamo više u njemu čitati ono što Benedikt XVI. naziva “ritam povijesti Božje ljubavi sa čovjekom”. Zašto se to događa? Zato jer mislimo i živimo na horizontalan način, udaljili smo se od Boga, ne čitamo njegove znakove. Ali to “obrađivati i čuvati” ne obuhvaća samo odnos između nas i okoliša, između čovjeka i stvorenja, već se tiče također međuljudskih odnosa. Pape su govorile o humanoj ekologiji, koja je usko povezana s ambijentalnom ekologijom. Mi sada prolazimo kroz jednu krizu; uočavamo je u okolišu, ali je prije svega vidimo u čovjeku. Ljudska osoba je u opasnosti: to je sigurno, ljudska osoba je danas u opasnosti, otud proizlazi urgentnost humane ekologije! A ta opasnost je ozbiljna jer uzrok tome problemu nije površan, već dubok: nije to samo pitanje ekonomije, već etike i antropologije. Crkva je to više put isticala; a mnogi kažu: da, točno, to je istina… ali sistem ide dalje kao i prije, jer ono što prevladava jesu dinamike ekonomije i financije u kojima nedostaje etike. Ono što danas gospodari nije čovjek, već novac, novac gospodari. A Bog naš Otac je povjerio zadaću čuvanja zemlje ne novcu, već nama: muškarcima i ženama, mi imamo taj zadatak! Međutim, muškarci i žene bivaju žrtvovani idolima zarade i potrošnje: to je “kultura odbacivanja”. Ako se pokvari neko računalo to je prava tragedija, ali siromaštvo, potrebe, drame mnogih ljudi na kraju postaju nešto uobičajeno… Ako jedne zimske noći, ovdje blizu u ulici Ottaviano, primjerice, umre neka osoba, to nije vijest. Ako u mnogim dijelovima svijeta ima djece koja nemaju za jesti, to nije vijest, čini se normalnim. Ne smije biti tako! A ipak te stvari ulaze u normalnost: da neke osobe bez krova nad glavom umiru od hladnoće na ulici to nije vijest. Naprotiv, pad na burzama nekih gradova od deset bodova predstavlja pravu tragediju. Kada netko umre to nije vijest, ali ako burze zabilježe pad od deset bodova to je tragedija! Tako su osobe odbačene, kao da su otpad. Ta “kultura odbacivanja” teži tome da postane opći mentalitet i širi se poput zaraze na sve. Ljudski život, osobu više se ne doživljava kao primarne vrijednosti koje treba poštivati i čuvati, posebno ako je siromašna ili invalidna, ako još uvijek ne koristi – poput nerođenog djeteta – ili više ne koristi – poput starijih osoba. Ta kultura odbacivanja učinila nas je neosjetljivima također na rasipanje i bacanje namirnica, koji zaslužuju svaku osudu, posebno kada se zna da u svim dijelovima svijeta, nažalost, mnoge osobe i obitelji trpe glad i neishranjenost. Nekoć su naši preci dobro pazili da ne bacaju ništa od hrane koja bi preostala. Konzumerizam nas je doveo do toga da smo se navikli na svakodnevne viškove i rasipanje hrane, kojoj katkad nismo više kadri dati pravu vrijednost, koja uvelike nadilazi puke ekonomske parametre. Međutim, upamtimo dobro da je bacati hranu isto što i krasti je sa stola onoga koji je siromašan, koji je gladan! Pozivam sve da razmišljaju o problemu bacanja i rasipanja hrane kako bi se iznašlo putove i načine za rješavanje tog problema i iskazalo solidarnost i dijelilo dobra s onima koji su u najvećoj potrebi. Prije nekoliko dana, na svetkovinu Tijelova, čitali smo izvješće o čudu s kruhovima: Isus hrani mnoštvo s pet kruhova i dvije ribe. A zaključak tog ulomka je važan: “Jeli su i svi se nasitili. I od preteklih ulomaka nakupilo se dvanaest košara.” (Lk 9, 17). Isus traži od učenika da se ništa ne baci: nema bacanja! A ima i taj podatak o dvanaest košara: zašto dvanaest? Što to znači? Dvanaest je broj izraelskih plemena, na simboličan način predstavlja čitav narod. A to nam kazuje da kada se hrana dijeli pravedno, sa solidarnošću, tada nitko nije lišen potrebnoga, svaka zajednica može izaći ususret potrebama siromašnih. Humana ekologija i ambijentalna ekologija idu ukorak. Želim dakle da svi shvatimo ozbiljno zahtjev da poštujemo i čuvamo stvoreni svijet, da budemo pažljivi prema svakoj osobi, da se borimo protiv kulture rasipanja i odbacivanja, kako bismo promicali kulturu solidarnosti i susreta. Hvala!
Draga braćo i sestre, dobar dan! Danas se želim kratko zadržati na drugom od izraza kojim je Drugi vatikanski koncil definirao Crkvu: Božji narod (usp. Dogm. konst. Lumen gentium 9; Katekizam Katoličke Crkve, 782). I to činim s nekim pitanjima, o kojima će svatko moći razmišljati. 1. Što znači biti “Božji narod”? To prije svega znači da Bog nije svojina bilo kojeg naroda; jer On je taj koji zove nas, koji nas okuplja, poziva da budemo dio njegovog naroda i taj je poziv upućen svima, bez razlike, jer Bog u svojem milosrđu “hoće da se svi ljudi spase” (1 Tim 2, 4). Isus ne govori apostolima i nama da tvorimo neku isključivu grupu, elitu. Isus kaže: idite i učinite učenicima sve narode (usp. Mt 28, 19). Sveti Pavao kaže da u Božjem narodu, u Crkvi “nema više: Židov – Grk!… Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu” (Gal 3, 28). Htio bih poručiti i onima koji se osjećaju dalekima od Boga i Crkve, koji su bojažljivi ili ravnodušni, onima koji misle da se ne mogu više promijeniti: Gospodin zove i tebe da budeš dio njegova naroda i to čini s velikim poštivanjem i ljubavlju! Bog nas zove da postanemo dio toga naroda, Božjeg naroda. 2. Kako se postaje članovima toga naroda? Ne postaje se tjelesnim rođenjem, već novim rođenjem. U Evanđelju Isus kaže Nikodemu da se treba roditi odozgo, iz vode i Duha da bi se ušlo u Božje kraljevstvo (usp. Iv 3, 3-5). Po krštenju bivamo uvedeni u taj narod, po vjeri u Krista, tom Božjem daru kojeg treba njegovati i sve više učvršćivati u čitavom svom životu. Zapitajmo se: što činim da vjera koju sam primio na krštenju sve više raste? Kako toj vjeri koju sam primio i koju Božji narod posjeduje pomažem rasti? 3. Drugo pitanje glasi: koji je zakon Božjeg naroda? To je zakon ljubavi, ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu, prema novoj zapovijedi koju nam je Gospodin ostavio (usp. Iv 13, 34). Ta ljubav, međutim, nije besplodna sentimentalnost ili nešto nejasno, već je prepoznavanje Boga kao jedinoga Gospodara života i, istodobno, prihvaćanje drugoga kao pravoga brata, prevladavajući podjele, rivalstva, nerazumijevanja, egoizme; to dvoje ide jedno s drugim ukorak. Koliki samo još put moramo prijeći da bismo živjeli na konkretan način taj novi zakon, zakon Duha Svetoga koji djeluje u nama, zakon milosrđa i ljubavi! U novinama ili na televiziji gledamo tolike ratove među kršćanima, ali kako je to moguće? Unutar Božjeg naroda se vode toliki ratovi! U gradskim četvrtima, na radnim mjestima vode se toliki ratovi iz zavisti, ljubomore! I u samoj obitelji koliki se samo ratovi vode! Moramo moliti Gospodina da nam dadne shvatiti taj zakon ljubavi. Kako je lijepo međusobno se ljubiti kao prava braća. Kako je to lijepo! Učinimo nešto danas. Možda su nam svima neki ljudi dragi a drugi ne; možda se mnogi od nas malo ljute na nekoga; recimo tada Gospodinu: Gospodine srdim se na ovoga ili onu; molim te za njega ili za nju. Moliti za one na koje se ljutimo je lijep korak u tome zakonu ljubavi. Činimo li to? Učinimo to danas! 4. Koje poslanje ima taj narod? Odgovor glasi: nositi u svijetu Božju nadu i spasenje; biti znak ljubavi Boga koji poziva sve na prijateljstvo s Njim; biti kvasac koji uskvasa čitavo tijesto, sol koja daje okus i čuva od propadanja, svjetlo koje prosvjetljuje. Oko nas – dovoljno je otvoriti novine – vidimo da prisutnost zla postoji, đavao djeluje. Ali želim glasno reći: Bog je snažniji! Vjerujete li vi to: da je Bog snažniji? Ali recimo to zajedno, recimo to zajedno svi: Bog je snažniji! A znate li zašto je snažniji? Jer On je Gospodin, jedini Gospodin. I želim dodati da se stvarnost koja je katkad obavijena tamom, označena zlom, može promijeniti, ako mi prvi budemo ti koji će u nju, prije svega svojim životom, donijeti svjetlo evanđelja. Ako na nekom stadionu, poput Olimpijskog stadiona u Rimu ili stadiona San Lorenzo u Buenos Airesu, u mrkloj noći, neka osoba upali svjetlo ono se jedva vidi, ali ako drugih sedamdeset tisuća gledatelja svaki upali svoje svjetlo, stadion postaje potpuno osvijetljen. Postupajmo tako da naš život bude Kristovo svjetlo. Zajedno ćemo nositi svjetlo evanđelja u čitavu stvarnost. 5. Koji je cilj toga naroda? Cilj je Božje kraljevstvo, koje je započeo ovdje na zemlji sam Bog i koje se mora širiti sve do ispunjenja, kada će se pojaviti Krist, život naš (usp. Lumen gentium, 9). Cilj je dakle puno zajedništvo s Gospodinom, ući u sam njegov božanski život, gdje ćemo živjeti radost njegove neizmjerne ljubavi. Draga braćo i sestre, biti Crkva, biti Božji narod, prema velikom naumu Očeve ljubavi, znači biti Božji kvasac u ovom našem svijetu, to znači naviještati i nositi Božje spasenje u ovaj naš svijet, koji je često izgubljen i treba odgovore koji ohrabruju, koji daju nadu, koji daju novu snagu na putu. Neka Crkva bude mjesto Božjeg milosrđa i nade, gdje će svatko moći osjetiti da je prihvaćen, ljubljen, da mu je oprošteno i da je potaknut živjeti prema dobrom životu evanđelja. A da bi ljudima pomogla ljudima da se osjećaju prihvaćenima, ljubljenima, ohrabrenima i da iskuse milosrđe Crkva mora biti otvorenih vrata, da svi mogu ući. A mi moramo izaći iz tih vrata i naviještati evanđelje.
Draga braćo i sestre, dobar dan! Danas ću se zadržati na još jednom izrazu kojim Drugi vatikanski koncil opisuje narav Crkve: to je tijelo. Koncil, naime, kaže da je Crkva tijelo Kristovo (usp. Lumen gentium, 7). Želim započeti jednim dobro nam poznatim tekstom iz Djela apostolskih: obraćenju Savla, koji će se kasnije zvati Pavao, jedan od najvećih vjerovjesnika (usp. Dj 9, 4-5). Savao je progonitelj kršćanâ, ali na putu za grad Damask iznenada ga je obasjala neka svjetlost te on pade na zemlju i začu jedan glas koji mu govori: “Savle, Savle, zašto me progoniš?”. On upita: “Tko si, Gospodine?”, a onaj glas odgovara: “Ja sam Isus kojega ti progoniš” (r. 3-5). To iskustvo svetoga Pavla nam govori koliko je duboko jedinstvo između nas kršćana i samoga Krista. Kada je Isus uzašao na nebo nije nas ostavio siročad, već je darom Duha Svetoga jedinstvo s njim postalo još snažnije i čvršće. U dogmatskoj konstituciji Lumen gentium Drugoga vatikanskog koncila se kaže da “dajući svoga Duha, On [Isus] od svoje braće, sazvane iz svih naroda, na mističan način uspostavlja kao svoje tijelo” (7). Slika tijela nam pomaže shvatiti tu duboku povezanost između Crkve i Krista, koju je sveti Pavao na osobit način razložio u Prvoj poslanici Korinćanima (usp. pog. 12). Prije svega, tijelo nam doziva u pamet neku živu stvarnost. Crkva nije humanitarno, kulturno ili političko udruženje, već je živo tijelo, koje putuje kroz povijest i djeluje u njoj. A to tijelo ima jednu glavu, Isusa, koja ga vodi, jača i podupire. To je ono što želim istaknuti: ako se glavu odvoji od ostatka tijela, čitava osoba ne može preživjeti. Tako je i u Crkvi: moramo biti povezani na sve snažniji način sa Isusom. No ne samo to: kao što je tijelu, da bi opstalo, važno da njegovim žilama teče krv, tako moramo dopustiti da Isus djeluje u nama, da nas njegova riječ vodi, da nas njegova euharistijska prisutnost hrani, oživljuje, da njegova ljubav daje snagu našoj ljubavi prema bližnjemu. I to uvijek! Uvijek, uvijek! Draga braćo i sestre, ostanimo u jedinstvu s Isusom, uzdajmo se u Njega, usmjeravajmo svoj život prema njegovu evanđelju, krijepimo se svakodnevnom molitvom, slušanjem Božje riječi, sudjelovanjem, u sakramentima. I ovdje dolazim do drugog aspekta Crkve kao Tijela Kristova. Sveti Pavao kaže da kao što udovi ljudskoga tijela, premda različiti i brojni, čine jedno tijelo, tako smo svi mi kršteni po jednom Duhu u jedno tijelo (usp. 1 Kor 12, 12-13). U Crkvi, dakle, postoji neka raznolikost, različitost zadaćâ i službî; u njoj ne postoji bezizražajna jednoličnost, već bogatstvo darova što ih razdjeljuje Duh Sveti. Međutim postoji zajedništvo i jedinstvo: svi su jedni s drugima povezani i svi složno tvore jedno jedino živo tijelo, duboko povezano s Kristom. Upamtimo to dobro: biti dio Crkve znači biti sjedinjeni s Kristom i primati od Njega božanski život koji nam pomaže živjeti kao kršćani, to znači ostati u jedinstvu s papom i biskupima koji su oruđa jedinstva i zajedništva, to također znači naučiti prevladati personalizme i podjele, imati više razumijevanja jedni za druge, dovesti u sklad različitosti i bogatstva svakog pojedinog; riječju, više voljeti Boga i ljude koji su oko nas, u obitelji, u župi, u udrugama. Da bi živjeli, tijelo i udovi moraju biti ujedinjeni! Jedinstvo je nadmoćnije od sukoba, uvijek! Ako se ne uspiju riješiti, konflikti unose razdor među nama, odjeljuju nas od Boga. Konflikt nam može pomoći da rastemo, ali može također među nas unijeti razdor i podjelu. Ne idimo putem podjela i međusobnih borbi! Budimo svi ujedinjeni, s našim razlikama, ali ujedinjeni, uvijek: to je Isusov put. Jedinstvo je nadmoćnije od sukoba. Jedinstvo je jamstvo koje moramo moliti od Gospodina da nas oslobodi od napasti podjelâ, međusobnih borbi, egoizama, govorkanja. Koliko samo zla čine isprazni razgovori i govorkanja, koliko zla! Nikada ne govorimo o drugima, nikada! Koliko zla Crkvi nanose podjele među kršćanima, strančarenja, plitki interesi. Podjele među nama ali i podjele među zajednicama: kršćani evangelici, pravoslavni kršćani, katolički kršćani, ali zašto podijeljeni? Moramo nastojati donositi jedinstvo. Ispričat ću vam nešto: danas, prije nego ću izaći iz kuće, proveo sam četrdesetak minuta, pola sata, s jednim evangeličkim pastorom i zajedno smo molili i tražili jedinstvo. Mi katolici moramo moliti, sami i zajedno s drugim kršćanima, da nam Gospodin dadne jedinstvo, jedinstvo među nama. Ali kako ćemo imati jedinstvo među kršćanima ako nismo kadri imati ga u vlastitim redovima? Ako nismo kadri imati ga u svojim obiteljima? U kolikim samo obiteljima vladaju borbe i podjele! Tražite jedinstvo, jedinstvo koje daje Crkva. Jedinstvo dolazi od Isusa Krista. On nam šalje Duha Svetoga da stvara jedinstvo. Draga braćo i sestre, molimo se Bogu ovako: pomozi nam da budemo udovi Tijela Crkve koji su sve dublje sjedinjeni s Kristom, pomozi nam da Tijelo Crkve ne trpi zbog naših sukoba, naših podjela, naših egoizama; pomozi nam da budemo živi udovi koji su međusobno povezani jednom snagom, snagom ljubavi, koju Duh Sveti izlijeva u naša srca (usp. Rim 5, 5).
Draga braćo i sestre, dobar dan, danas se želim kratko osvrnuti na još jednu sliku koja nam pomaže pojasniti otajstvo Crkve: sliku hrama (usp. Drugi vatikanski koncil, Dogm. konst. Lumen gentium, 6). Na što pomislimo kada čujemo riječ hram? Pomislimo na neku zgradu, na neku građevinu. Mnogi se, na poseban način, sjete povijesti izraelskog naroda opisane u Starome zavjetu. Veliki Salomonov hram u Jeruzalemu bio je mjesto susreta s Bogom u molitvi; u hramu je bio Kovčeg saveza, znak Božje prisutnosti usred naroda; a u Kovčegu su bile ploče zakona, mana i Aronov propupali štap: podsjetnik je to na činjenicu da je Bog bio uvijek prisutan u povijesti svoga naroda, pratio ga je na njegovu putu, vodio njegove korake. Hram doziva u pamet tu povijest: i mi kada idemo u hram moramo se sjetiti te povijesti, svaki od nas svoje povijesti, kako se Isus susreo sa mnom, kako je Isus kročio sa mnom, kako me Isus ljubi i blagoslivlja. Ono što je predoznačeno u starom hramu, ostvareno je, snagom Duha Svetoga, u Crkvi: Crkva je “Božja kuća”, mjesto njegove prisutnosti, gdje možemo naći i susresti Gospodina; Crkva je hram u kojem prebiva Duh Sveti koji je oživljava, vodi i podupire. Ako se zapitamo: gdje možemo susresti Boga? Gdje možemo ući u zajedništvo s njim po Kristu? Gdje možemo naći svjetlo Duha Svetoga koje prosvjetljuje naš život? Odgovor glasi: u Božjem narodu, među nama, koji smo Crkva. Tu susrećemo Isusa, Duha Svetoga i Oca. Stari je hram bio ljudska rukotvorina: htjelo se “podići kuću” Bogu, da bi se imalo vidljivi znak njegove prisutnosti usred naroda. Utjelovljenjem Sina Božjeg, ispunjava se Natanovo proroštvo kralju Davidu (usp. 2 Sam 7, 1-29): nisu narod i kralj ti koji “podižu kuću Bogu”, već sam Bog “gradi svoju kuću” da bi došao nastaniti se među nas, kao što piše sveti Ivan u svojem Evanđelju (usp. 1, 14). Krist je živi Očev hram, i sâm Krist gradi svoj “duhovni dom”, Crkvu, sagrađenu ne od materijalnog kamenja, već od “živog kamenja” koje smo mi. Apostol Pavao govori kršćanima Efeza: vi ste “nazidani na temelju apostolâ i prorokâ, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu. U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu” (Ef 2, 20-22). To je baš lijepo! Mi smo živo kamenje Božje građevine, duboko povezano s Kristom, koji je potporna stijena, kamen na kojem počiva čitavo zdanje i koji nas podupire. Što to znači? To znači da smo mi hram, mi smo živa Crkva, živi hram i kada smo zajedno među nama je i Duh Sveti, koji nam pomaže rasti kao Crkva. Mi nismo izolirani, već smo Božji narod: to je Crkva! A Duh Sveti, svojim darovima, oblikuje različitost. To je važno: što čini Duh Sveti među nama? On oblikuje različitost koja je bogatstvo u Crkvi i stvara jedinstvo u svemu i među svima, tako da gradi jedan duhovni hram, u kojem ne prinosimo materijalne žrtve, nego sebe same, svoj život (usp. 1 Pt 2,4-5). Crkva nije splet stvarî i interesâ, nego je hram Duha Svetoga, hram u kojem je Bog na djelu, hram u kojem je svaki od nas darom krštenja živi kamen. To nam kazuje kako nitko nije beskoristan u Crkvi i ako netko ponekad kaže drugome: ‘Idi svojoj kući, ti si beskoristan’, to nije istina, jer nitko nije beskoristan u Crkvi, svi smo potrebni za izgrađivanje toga hrama! Nitko nije sporedan. Nitko nije najvažniji u Crkvi, svi smo jednaki u Božjim očima. Netko bi od vas mogao reći: ‘Čujte gospodine papa, pa vi niste jednaki s nama’. Dà, ja sam kao jedan od vas, svi smo jednaki, svi smo braća! Nitko nije bezimen: svi tvorimo i gradimo Crkvu. To nas poziva također razmišljati o činjenici da ako nedostaje jedna opeka našega kršćanskoga života, Crkva biva uskraćena za dio svoje ljepote. Neki kažu: ‘Ja s Crkvom nemam ništa’, ali tako iskače opeka jednoga života iz tog lijepog hrama. Nitko ne može iz njega izaći, svi moramo donositi Crkvi svoj život, svoje srce, svoju ljubav, svoj duh, svoj rad: svi zajedno. Želim dakle da se zapitamo: kako živimo svoju crkvenost, svoju pripadnost Crkvi? Jesmo li živo kamenje ili smo, tako reći, umorno, malaksalo, ravnodušno kamenje? Jeste li vidjeli kako je ružno vidjeti umornog, malaksalog, ravnodušnog kršćanina? Takav kršćanin nije dobar, kršćanin mora biti živahan, radostan što je kršćanin; mora živjeti tu ljepotu pripadnosti Božjem narodu koji je Crkva. Otvaramo li se djelovanju Duha Svetoga da bismo bili aktivni dio u našim zajednicama ili se pak zatvaramo u same sebe govoreći: ‘previše sam zauzet, to nije moj zadatak’? Neka nam Gospodin svima dadne svoju milost, svoju snagu, da možemo biti duboko sjedinjeni s Kristom, koji je kamen zaglavni, stup, potporna stijena našega života i čitavog života Crkve. Molimo da, nošeni njegovim Duhom, budemo uvijek živo kamenje njegove Crkve.