„Službene“ povijesti gotovo nikada ne pripovijedaju o jednostavnim pričama siromašnih. U današnjem Evanđelju nalazimo iznimku. Luka se nije dao zavesti opisivanjem djela zemaljskih velikana i moćnika, nego je radije prikazao priproste pojedinosti jedne stvarnosti koja prividno nije našla mjesta u povijesnim analima.
U ovoj svetoj – „Lukinoj“ – povijesti glavni junaci su dvije žene, već kao takve podcijenjene u mačističkom društvu svoga vremena; te dva začeta djeteta koja, premda još ne vidjevši svjetlo dana, svraćaju pozornost Duha Svetoga, koji ispunja Elizabetu radošću.
Najljepšim od svih ljudskih susreta, između Marije i Elizabete, evanđelist nam prenosi način na koji Bog djeluje u povijesti, otkriva tipologiju ljudi preko kojih djeluje: „Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne“. Ove riječi Marijinog hvalospjeva dodatno potkrepljuje prorok Mihej u prvom današnjem čitanju, dok navješćuje: „I ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom“. – I doista, Božja logika, često suprotna našoj je „karijera prema dolje“, u dubinu srca, koje sve događaje dana koji ga se dotiču „pohranjuje i prebire po njima“, baš poput Marije. Isus to potvrđuje slaveći Oca što je otajstva Božje riječi sakrio „od mudrih i umnih, a objavio malenima“. Biblija, a u njoj posebno Evanđelja, napisani su za „malene“, koji srcem vide, da mognu susresti uskrslog Gospodina i da On postane sadašnje iskustvo u njihovom životu – plamen koji daje toplinu i čisti ono što koči Život u nama.
„Evanđeoski prototip malenosti“ je Marija. Ona je Bogu sve dala: svoju utrobu i čitavo svoje biće. Onih par talenata koje je imala uložila je u riznicu Duha Svetoga i zaslužila nam kamate za vječnost. Ne možemo joj dovoljno zahvaliti za ono što nam je učinila. Njezina žurba rođakinji Elizabeti je puna radosnog iščekivanja i nema ništa s našim frenetičnim dnevnim trčanjem za koječime u kojem često nema prostora za drugoga, za odnos. U sceni koju prikazuje Luka sve se giba u dinamičkom pokretu: Marija „hita“, Ivan „igra“ u utrobi majke, dok Elizabeta blagoslivlja. Doista, autentična ljubav ne može biti dosadna! A Isus?! – Isus šuti i čezne, čeka svoj čas. Poput nas, devet je mjeseci „šutio“ u utrobi Majke i zatim je još trideset skrovitih godina čekao da Duh Sveti, na Jordanu, potpuno objavi Njegov duboki identitet Sina Božjeg. – Od tog Časa i demoni koji mu se opiru, počinju javno istupati.
A za čim Isus čezne? – Sigurno ne za „žrtvama i prinosima koje se po Zakonu prinose“, kako donosi Poslanica Hebrejima, nego On čezne da vršimo volju Božju i tako uđemo u živi odnos s Ocem i Njime, u Duhu. – U tom odnosu leži temelj dubinske sreće, koje površinske životne oluje i uzburkanosti ne mogu poljuljati. Zbog toga je došao na Zemlju i za tebe život dao, baš poput Marije – prvi te uzljubio! – Dođi na žrtvenik i donesi ostatke svoje mrtve neosobne vjere, da ih vatra Duha Božjeg sažeže te iz pepela, ponovno u tebi sagradi svoje živo prebivalište – Hram Božji – iz kojeg ćeš govoriti: „Abba, Oče“. Upravo se od pretpostavke da je s nama sve dobro i da nam ne treba obraćenje trebamo obratiti.
p. Hrvoje Mravak
Audio snimku poslušajte ovdje
Izvor: Radio Vatican