Nedjelja Muke Gospodnje ili Cvjetnica slavi se u nedjelju prije Uskrsa. Cvjetnica je uvod u Veliki tjedan. Crkva se spominje Isusovog trijumfalnog ulaska u Jeruzalem u dane prije Pashe, opisanog u sva četiri Evanđelja (Marko 11:1-11, Matej 21:1-11, Luka 19:28-44, i Ivan 12:12-19), ali i njegove muke koja je uslijedila nakon toga. Kad je ulazio u Jeruzalem, narod je dočekao Isusa mašući palminim i maslinovim grančicama i rasprostirući svoje haljine, putem kojim je išao jašući na magarcu.
Bogoslužje ima dva dijela: blagoslov grančica i procesiju s njima te svečani spomen muke i smrti Kristove. Boja liturgijskog ruha je crvena i znak je istodobno Kristove mučeničke ljubavi (usp. Iv 15,13) i vatre Duha od koje je Isus gorio i izgorio (Lk 2,14).
Službeni latinski naziv Nedjelja palmi ili Muke Gospodnje potječe od jeruzalemskih kršćana koji su se od 4. st. skupljali popodne toga dana na Maslinskom brdu izdašnije slaveći Službu Riječi a potom uvečer u procesiji s grančicama palmi i masline u ruci ulazili u Jeruzalem. Taj se vjernički običaj prakticirao u Rimu od 9.st. odakle se proširio po cijeloj Crkvi.
Po uzoru na Jeruzalem misno slavlje započinje procesijom s maslinovim ili palminim grančicama, a kod nas ponekad i grančicama od nekog drugog svježeg grma, koje su znak naše odanosti Kristu Kralju. Tim činom se ponavlja gesta oduševljenja naroda koji je Isusa dopratio iz Betanije u grad Jeruzalem. Grančicama iz procesije okitit će se križ ili sveta slika u kući i ona će biti znak i podsjećati će nas da ostanemo vjerni Kristu Isusu sve do druge Cvjetnice.
Uz Muku po Mateju koja se čita ili pjeva u godini A, a koja je najopširnija i najsvečanija, čita se ili pak pjeva i Muka po Marku u godini B i Muka po Luki u godini C, koje su se nekada čitale na Veliki utorak i Veliku srijedu.
Od 1986. godine Crkva na Cvjetnicu slavi Svjetski dan mladih i u mladima želi pobuditi osjetljivost za muke i probleme ljudi koji trpe zbog ratova, gladi i nepravdi. U svima nama liturgija Cvjetnice želi probuditi vjeru, koju je u satniku pod križem probudio umirući Isus, kako bi zajedno s njim mogli reći: “Doista, ovaj bijaše Sin Božji!”.
Za onoga koji vjeruje, nada se i ljubi, nezamislivo je da ga Bog napušta. Svaki tamni čas doživljava svoje razjašnjenje; svaka patnja ima utjehu.
To nam pomaže da spoznamo kako nam Bog i danas dolazi: još uvijek bez moći i sjaja, krotak i ponizan. Najizražajnije u svetoj misi. Neupadljivi su kruh i vino na oltaru. Ali Isus u svakoj svetoj misi tako dolazi k nama. Stoga će on u svakoj misi biti pozdravljen istim riječima s kojima ga je mnoštvo dočekalo u Jeruzalemu: “Hosana u visini”.