“Jer Bog nije poslao svoga Sina na svijet da sudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu.” Došao je na svijet da ljudi imaju svjetlo i da prestanu hoditi u tami. S tim svjetlom mogu svijet pretvoriti u mjesto na kojemu će sve slaviti Boga i pomagati čovjeku da dođe do svoga konačnog cilja. “I svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.”
Ove riječi vrijede i za dobar dio današnjega svijeta koji je i dalje u potpunome mraku, jer bez Krista ljudi ne će nikada postići mir, sreću i spasenje. Izvan Krista postoji samo tama i grijeh. Tko odbacuje Krista, ostaje bez svjetla i ne zna više kojim putom treba ići. Ostaje izgubljen u najdubljoj nutrini svoga bića. Tijekom stoljećâ mnogi su ljudi odvojili svoj život (posao, studij, poslove, istraživanja, sklonosti) od vjere, što je prouzrokovalo da su vremenite stvarnosti ostale ponižene, gotovo protjerane na rub svjetla Objave. Bez ovoga svjetla mnogi su počeli smatrati svijet krajnjim odredištem, bez ikakve veze s Bogom; i tako su izobličili i temeljne, stožerne istine. Od najvećega je značenja ukloniti tu odvojenost života i vjere, osobito u zapadnim zemljama, “jer su se mnogi naraštaji koji su pripadali Kristu i Crkvi izgubili tijekom godina i, na nesreću, upravo iz zapadnih zemalja svijetom se proširio neodoljivi utjecaj novoga poganstva. To novo poganstvo karakterizira težnja za materijalnim blagostanjem po svaku cijenu, praćena bezobzirnošću ili, bolje rečeno, strahom od svega što bi moglo uzrokovati patnju. Uslijed ovakvog pogleda na svijet riječi: Bog, grijeh, križ, pokora, život vječni… nejasne su velikoj većini ljudi, jer ne poznaju njihovo značenje i sadržaj. Svjedoci ste začuđujuće činjenice da su se mnogi počeli odvajati od Boga stavljajući ga na mnoge načine na rub svoga osobnoga, obiteljskog i profesionalnog života. Ali nakon toga, budući da Bog zahtijeva, voli i traži, na kraju su Boga potpuno izbacili – poput uljeza – iz svojih građanskih zakona i života čitavih naroda. Ispunjeni smiješnom i drskom oholosti, oni na njegovo mjesto nastoje postaviti jadno ljudsko stvorenje koje je izgubilo svoje nadnaravno i ljudsko dostojanstvo i ograničilo se – nije pretjerivanje, može se vidjeti posvuda – na vlastiti želudac, seks i novac.”4 Svijet ostaje u tami zbog kršćana koji, uslijed nedostatka “cjelovitosti života” ne osvjetljavaju konkretne životne stvarnosti, ne dajući im tako pravo značenje. Znamo da pravi Kristovi učenici, posebice laici, naspram vremenitih stvarnosti ne trebaju zauzeti stav odijeljenosti, nego trebaju biti i djelovati usred svijeta, da bi ga preoblikovali kao što kvasac preoblikuje tijesto. Kršćanin koji živi u skladu sa svojom vjerom sol je koja daje okus i čuva od kvarenja. “Kad bismo mi kršćani doista živjeli po našoj vjeri, ostvarila bi se najveća revolucija svih vremena… Uspješnost suotkupljenja ovisi također o svakome od nas – razmatraj o tome!”5 Živim li ovu “cjelovitost života” u svakom trenutku svoje egzistencije – na poslu, na odmoru…?
Ova meditacija kratki je izvadak iz dnevnih meditacija koje se cjelovite nalaze u knjizi Francisca Carvajala: Razgovarati s Bogom. Svezak II. (Korizma i Veliki tjedan)