U vrijeme cara Diokleciana bijaše u gradu Kalcedonu namjesnik neki imenom Prisko, dok je u rečenome gradu postojala velika skupina kršćana. Namjesniku pak Prisku bio prijatelj neki imenom Apelian, filozof i poganski žrec, namješten u hramu boga Marsa. A progonio je taj Apelian kršćane i sveudilj govorio namjesniku Prisku: “Ponajbolji čovječe, dužan sam voditi najveću brigu o bogu Marsu, kojeg car Dioklecian štuje silno odano. Odredi, dakle, da se po gradovima, baš na najposjećenijim mjestima, izlože proglasi: ne dođe li tkogod prinijeti žrtvu bogu Marsu, izlaže se krajnjoj pogibelji smrtne osude. Stoga svi mi žrtvujmo i štujući tvoje proglase prinosimo bogu Marsu žrtvu u utvrđeni dan. Nađe li se pak tkogod nemaran ili štovatelj ine sljedbe, neka se, kako je rečeno, udari na najgore muke. A ovo neka je znak žrtvi: o uri o kojoj gradom zaori trublja svi skupa pohrlivši u hram Marsov prinosimo žrtve.”
Osvane pak dan da odjekne onaj žalostan zov trublje kao iz roga a oni što su se povodili za ispraznom nadom stanu se skupljati pri hramu u skladu sa svojim običajem. A bilo je u istome gradu i onih koji u sebi nisu odbacili pravoga Boga, nalazili su se u jednoj kući tajnovito zaključani u gornje odaje. I ustrajno su pjevali i molili, slaveći Krista. Bila je pak s njima i Eufemija, vrlo sveta djevica, kći rimskoga senatora Filofrona, kojoj je mati bila po imenu Teodora. Dijelila je ona, dakle, milostinju shodno Božjoj zapovijedi i očekivala od Boga nadolazeću si nagradu.
Apelian pak, Đavlu učenik, ili zapravo drug mu, čuvši to dođe k namjesniku pa mu reče: “Tu su neki ljudi koji su se sakrili u gornjim odajama jedne kuće i koji su se odbili pokoriti bilo carskomu proglasu ili nalozima tvoje vlasti. Ne uhitiš li ih, mnogi će se odvratiti od žrtvovanja bogu Marsu, i pridružit će se njima, te će nas ismijavati s visoka gledajući na naše žrtve”.
Čuvši to, namjesnik zapovjedi da se smjesta tajno upute neki iz njegova ureda koji će uhititi one i privesti ih k njemu. Kad su mu ti predočeni, bila je s njima i Eufemija koju je krasilo lijepo lice i čedno držanje. Nakon što su stali pred namjesnikovo sudište, reče im namjesnik: “Jeste li se svi pokorili carskomu proglasu i prinijeli žrtvu bogu Marsu?” A oni rekoše: “Znano neka ti je, namjesniče, da mi služimo Bogu Velikomu i Kristu Isusu, Sinu Njegovu, koji je po volji Očevoj proširio nebo, zemlji oblik dao a i moru te svemu što je u njima. Njemu se mi klanjamo i Njemu žrtve ugodne prinosimo”. – A namjesnik Prisko, čuvši to, reče im: “Žao mi vas je, i nije mi lako pogubiti vas. Zbog toga se Caru pokorite i bogovima žrtvujte, da mognete uglednima postati i naužiti se našega prijateljstva”.
Čuvši pak to, nada sve hrabri Kristovi vojnici skupa s blaženom Eufemijom reknu mu: “Počuj, namjesniče, mi smo sluge uzvišenoga Boga i s pouzdanjem vjerujemo da ćemo zadržati vjeru koju je Sin Njegov Gospodin naš Isus Krist predao svojim učenicima, da bismo mogli postići njegova obećanja. Prema tome, kao što ste vi vremeniti upravitelji ovoga svijeta, i žurno nastojite omiljeti vašemu zemaljskomu caru koji vam je predao prvenstva i vlasti u pokrajinama, kako biste onda došli do većih i do važnijih dužnosti, tako se i mi, slijedeći zapovijed Gospodina Našega Isusa Krista, nadamo postići one nagrade koje ni oko nije vidjelo ni uho čulo a ni u srce čovječje nisu uzišle, a Bog ih je naš svima svojim svetima i vjernima pripravio. Ako se, dakle, ljudi sluge vremenitih gospodara, iako pokvarljivi, ipak žure ugoditi njima i njihovim zapovijedima, koliko većma to moraju oni kojima je Bogu živomu i istinitomu služiti i u njegovoj vjeri ustrajati, da obećanja njegova uzmognu posjedovati dovijeka! Čini stoga što misliš da ti je činiti. Znaj pak da smo pripravni za Kraljevstvo Nebesko i same sebe u smrt predati, da steknemo blaga što ih je ondje pohranio Bog svemogući i Sin mu Krist Isus”.
Namjesnik pak Prisko, slušajući to, bude obuzet srdžbom i izmijenjen u licu te zapovjedi neka odmah jednog po jednog od njih udare na razne muke. Pa iako ih je dao mučiti mnogo dana, držeći da će ih kaznama svladati, ničemu ih ne uspije privoliti. Nego, koliko god ih je na muke udarao, toliko je više srce svih njih nap5redovalo u postojanosti mučeništva. A kad bi ih vraćali u tamnicu, danomice su poticali svetu Eufemiju neka ona, ako bi je priveli ispitivanju, bude hrabra srcem a umom jaka, ufajući se u Isusa Krista, te bi mogla primiti nagradu Nebeskoga Kraljevstva, veleći joj: “Imaj na umu Gospodnju zapovijed, da mogneš s onih pet djevica ići ususret nadolazećemu Zaručniku noseći svijeću koja se ne da ugasiti”.
A kada se bilo navršilo devetnaest dana tijekom kojih su ih bez prijekida privodili na javna saslušanja i udarali na muke, dogodi se da im muke isto toliko budu prekinute. Nisu ih, naime, željeli prebrzo poslati u smrt – a držali su da su ih kadri svladati mukama – u namjeri da mučeći na smrt njih, one druge odvrate od kršćanske vjere. A dvadesetoga dana namjesnik Prisko, svjetovavši se s preopakim Apelianom, opet uzme ispitivati one pravednike. I sjedeći na sudačkoj stolici zapovjedi da ih privedu. I tako oni nada sve hrabri Kristovi vojnici budu privedeni u sudnicu. A uz njih si privodili i Eufemije, danomice, neka im gleda muke, te se, njima potresena, okani svoje svete namisli. Djevojku je, naime, onako nježnu i ponositu, htio udariti na lakše muke, nakanivši bez ikakve je ozljede navesti na žrtve kumirima.
Zapita ih, dakle, namjesnik govoreći: “Recite mi, mladići jeste li do kraja oćutjeli one muke, ili hoćete da vam ih još zadam, ako uskratite žrtvu bogu Marsu?” Oni odgovore riječima: “Dokle ćeš, namjesniče, obmanjivati sama sebe i ne spoznati Boga koji te stvorio? I tvrditi da su bogovi kumiri načinjeni ljudskom rukom?” Tada Prisko razljućen naloži svojim pomagačima: “U obraz ih pesnicama udarajte i govorite im: “Pokorite se bogu Marsu i žrtve mu prinesite, kad ga i mi silno častimo”. A pomagači brže-bolje izvrše što im je naloženo.
Apelian pak, taj Sotonin učenik, rekao je namjesniku: “Opet zapovjedi neka ih udare na muke i pošalju kralju, neka zna koliko imaš posla s ovima što odbijaju žrtvovati bogu Marsu”. I svide se te riječi namjesniku, kao i svima koji su bili uza nj, pa on zapovjedi neka budu bačeni u tamnicu dok ne budu upućeni dalje kralju.
Bilo ih je pak četrdeset devet tih od kojih je dao odvojiti blaženu Eufemiju i privesti je k sebi, misleći na to kako je on sam ružan i beskoristan stvor, pa da će i nju zateći nelijepu i slabu. A ona, ufajući se u Gospodina, svrne oči k nebu i reče: “Priteci mi u pomoć, Gospodine Isuse Kriste, nado moja i Spasitelju moj, žitku moj, da ne propadnem. Nego, tebe ispovijedam, ne bih li pod mučeničkom krunom k tebi došla, Gospodine Bože moj”. A Prisko, motreći je, reče joj: “Imaj na umu čast svoga roda i imutak svima nam znan da ga ne izgubiš. Pa ako su te, buduć ženu, zavele riječi tih pakosnika, povrati se i žrtvuj bogu Marsu”. Ona pak, hrabra u Gospodinu, veli: “U muškom se spolu doista svagda nađe jakosti tijela i duha; no mene ćeš, ako po spolu i jesam žensko, ipak moći, nadam se, kao duhom muško upoznati. Spremna sam na se primiti sve što si očevima i braći mi nametnuo doživjeti”. Tada namjesnik Prisko, razbješnjen i na htijući da ga žensko nadmaši, zapovjedi neka kotač priprave i posred njega svežu blaženu Eufemiju te neka je muče po sredini razapetu i okretanjem kotača stiskanu.
A ona je, našavši se na kotaču načinila Kristov znak po svim svojim udovima i rekla: “Protivniče zlotvorni, podmukli, nećeš taknuti mi dušu napravom svoga kotača; a ja ću, sigurna uz Krista kao mojega pomoćnika, izdržati sva đavolska mučila i naprave kojima me, vidim, napadaš”. I dok je to govorila, dok su pomoćnici vrtjeli kotač, tijelo joj je ud po ud lomljeno, ali joj je osjećaj u duši silno jačao, te je blagoslivljajući Gospodina molila. “Bože u koga je vjera i istina, koji ne prezireš onoga tko te zaziva u istini i pravdi, Spasitelju moj, osvrni se na mene nevoljnu službenicu tvoju i istrgni me iz ruku ovoga nepravednika”” Dok je ona tako govorila, slomi se kotač i rani mnoge od poslužitelja, te njih pogodi uzetost tako da nisu mogli micati rukama i nogama. Sveta Eufemija bude odjednom okrijepljena i ustane nepovrijeđena, pa su bili zapanjeni svi koji su pribivali tomu prizoru, a u strahu od čuda mnogi su i pobjegli. Namjesnik joj pak reče: “Tako mi zdravlja našega Cara i umilostivljenja bogova, ne prineseš li žrtvu bogu Marsu, ognjem ću te spržiti, i neće ti moći biti od pomoći Bog kojega, veliš, štuješ”. A Eufemija će mu: “Prijetiš da ćeš me ognjem uništiti koji je nakratko vidljiv i ubrzo se gasi. Ali mene prati pomoć Kristova, i da bih umakla vječnomu, nikako se ne plašim trenutnoga”.
A Namjesnik razbješnjen zapovjedi neka se potpali peć, tako da se plamen vine u visine, i neka mu svetu Eufemiju dovedu drugi pomoćnici, koji nisu bili doživjeli udar, te neka je bace usred ognja. Sveta je Eufemija, dakako, govorila: “Gospodine Isuse Kriste, Spasitelju moj, k Tebi se žurim doći. Tvojoj se blagosti molim: pokaži ovomu pakosniku i bezbožniku svu moć svojeg Veličanstva. Pa kao što si poslao anđela svojega trima mladićima te razagnao plamen užarene peći i jaru silničku utrnuo, tako i meni nevoljnoj pošalji svoju pomoć, te me istrgni iz ralja lavljih i iz omče lovčeve, da bi dovijeka slavno i strašno bilo ime Tvoje”. I kad je ona to izrekla, njegovi je pomagači stanu svezanu vući k ognju. Jedan pak od tih pomagača, koji je nosio nož za pasom a ime mu je bilo Sosten, svrnuo je pogled prema namjesniku i rekao mu: “Izdaj zapovijed, namjesniče, da budem ubijen ovim mačem, jer mi je sada nemoguće staviti ruke na ovu ovdje sveticu. Vidjeh, naime, u ognjenoj peći tri mladića obučena u bijelo, gdje razgone plamen i pružaju ruke da je prihvate”.
Drugi pak pomagač, imenom Viktor, na sličan je način odgovorio namjesniku: “Zaklinjem te, gospodaru moj, da mi dopustiš odstupiti od mučenja ove žene, jer i ja vidim gdje u grotlu peći stoje muškarci u bjelini razmičući plamen ognjeni i pružajući ruke eda je prihvate”. Na to namjesnik zapovjedi neka te poslužitelje uhite i bace u tamnicu, te odredi za istu službu druge mjesto njih.
Dođu onda neki po imenu Cifar i Barbaro, dograbe svetu Eufemiju, te je opet bace u peć. I smjesta se oganj ugasi, tako da se moglo pomisliti: nije onamo bilo bačeno žensko tijelo, nego golema količina vode. Blažena pak Eufemija, s radošću u licu i bez ikakve bojazni, zahvaljivala je Gospodinu govoreći: “Gospodine, Bože otaca naših, koji nisi prezreo službenice svoje, nego si oči istine svoje otvorio nada mnom i utrnuo si silinu plamena što ga je dušmanin za me pripravio. Podaj mi da pred licem Tvojim zaslužim dostojan boj bojevati, skupa s onima koji su u istini ispovijedanja Tvojega trku dovršili”. Kad je to izrekla, iziđe iz peći, preporučujući i one poslužitelje Bogu, Kralju svih vjekova, da ih ne bi štogod snašlo. A svi što su ondje stajali smute se i stanu vikati neka sveticu pusti na slobodu. Ipak je namjesnik baci u tamnicu govoreći narodu: “Neka ostane pod ključem do sutrašnjega dana, i porazmislimo što je nama s njome činiti”. I pođe k svojoj kući. Sveta pak Eufemija slavila je Boga dok su je vodili u tamnicu a za njom je stupalo silno veliko mnoštvo naroda.
Namjesnik onda izda nalog neka k njemu dođu poslužitelji Sosten i Viktor, koji nisu htjeli staviti ruke na nju. Krišom ih je ispitivao jesu li uistinu nešto vidjeli u peći. A oni mu odgovore riječima: “Uvjereni smo, gospodaru namjesniče, da nas zavode tamnoviti i isprazni kumiri. Je svi ti kršćani štuju istinskoga Boga; u Njega i mi svoju nadu polažemo, jer ima moć po molitvenom zagovoru svete Eufemije sve nam grijehe oprostiti i svojoj nas vjeri privesti. Zapovijedaš li, dakle, da nešto podnesemo, znaj da ćemo to strpljivo izdržati. Jer, ono što vidjesmo u peći ognjenoj to i odgovaramo tvojoj vlasti”. Čuvši to, namjesnik im reče: “A što ćemo s ukazom našega cara?” Oni pak odgovore i reknu: “Tomu se ukazu sad već nikako ne možemo pokoriti. Zapovjediš li, dakle štogod, to na nama smjesta i dovrši.” A namjesnik ih se bojao otpustiti, pa naloži neka ih izruče u gledalište radi javne zabave i neka ih namijene za borbu sa zvijerima. Njih se pak dvojica onda jedne duše pomole Gospodinu Svemogućemu a poslužitelji ih, kako im je bilo i naloženo, predaju u javno gledalište. Prolomi se tada potmula grmljavina, i ti što su bili predani da budu proždrti odmah, bez ikakve ozljede, podižući oči i ruke k Bogu, ispuste dušu.
Na taj se prizor sav narod smuti a namjesnik ustane i ode u svoj zapovjednički stan. Njihova pak mrtva tijela kršćani odnesu i prirede im pokop sa svim počastima.
A sutradan namjesnik izda nalog neka ponovo pred njega na sud izvedu svetu Eufemiju. Ona je pak izlazila iz zatvora kličući od silne radosti, ne prestajući zazivati ime Kristovo i stavljajući njegovo zaštitničko znamenje na svaki od svojih udova.
I dok su onamo dovodili svetu Eufemiju, namjesnik joj veli: “Dokle ćeš ludovati i dokle ćeš žuriti da samu sebe odvedeš u propast? Poslušaj me, dakle, i prinesi žrtvu našim bogovima, kako bi mogla poživjeti i život u svojoj mladenačkoj dobi ne izgubiti”. A ona mu smiješeći se rekne: “Čovječe bez pameti i razbora, još uvijek misliš da ćeš me na isprazno htijenje prevesti, i da ću kamenju ljudskom rukom obdjelanu žrtve prinositi!” Na to namjesnik opet naloži neka dovezu golem kamen, koji bi jedva mnoštvo momaka moglo ponijeti, neka ga stave na svetu Eufemiju, da joj kamen svojom težinom smlavi udove. Ona pak, usrdno proseći Gospodina, ovako uzme sva radosna moliti: “Tebi se molim, Gospodine Bože moj, Tebi ću prignuti koljena srca mojega, pred Tvoje ću lice samu sebe donijeti. Pred Tobom suze svoje lijem i svoja leđa bičevanjem pripravljam, a tijelo svoje i obličje ne branim od pljuvanja. Tvoje ime slijedim, strah Tvoj ištem; smiluj mi se, službenici svojoj, ne daj da ovaj ponajgori čovjek pakosti proti meni ne bi li sapeo pamet moju, već mu razotkrij i odaj svaku ljagu, učini na meni čudo u Tvojoj istini, da ne okusim pokolebljujuću i beskorisnu kušnju pogubljenja, već da uz ugodan zvuk cimbala, uz mudre djevice stupim u tvoju odaju, da Ti se ime slavi dovijeka”. Dok je tako govorila, prigne koljena. A poslužnici su se mučili dovlačeći kamenove kušnje. Kad bi ih dovukli, kamenovi bi se mrvili, tako da su se u prah pretvarali. A ona je ležala kao neokaljano janje pred Bogom. I nakon što su namjesnik i oni koji su bili s njim vidjeli to netaknuto stanje tijela, reknu Apelianu: “Što je to, ili tko je taj koji joj pomaže?” Odgovarajući im, Apelian rekne: “Činovnici na Dvoru kršćanski su odličnici. I stoga im pomažu takove sile”. Namjesnik pak reče: “A i bogovi naši, jer im ne uzvraćaju na tolike nepravde koje nam, dapače, oni nanose”.
Apelian pak reče: “Naši su bogovi dosta strpljivi i blagi, i ne dijele olako zlo kao plaću onima koji im nanose nepravdu ili odbijaju prinositi im žrtve.” Tada Prisko naloži da se šiljasti kamenovi s mačevima pobodu u tlo neopazice, i s malo zemlje prekriju, tako da ona, došavši iznenada, na njih bačena pogine kao nesluteći vepar u jami. Dakle, bez njezina je znanja namještena ta naprava. A kad je namještena, dođe Sveta Eufemija, otmjena rodom i radosna u licu, toliko toga otrpjev, a ničim ozlijeđena. Dok su je poslužnici gurali, anđeli je otmu i prenesu drugamo, a na ono mjesto nalete poslužnici, te zaglave od vlastite naprave.
Otvori, dakle, usta svoja blažena Eufemija i rekne: “Blagoslovljen si, Gospodine, koji upoznaješ srca, u koga su otajstva prave vjere, koji nebeska blaga dijeliš svima što do kraja ustraju ispovijedajući tvoje Ime; koji si razapeo zemlju i učvrstio je; koji si riječju sve sazdao, koji si svjetlost stvorio da sviće, koji si svojom voljom Sina Jedinorođenca s neba poslao, da boli dokine i da slomi kneza smrti. I koji si na pomoć svojim vojnicima što vojuju za tvoje Ime, da utvrde vjeru u pobožnosti. Na pomoć mi budi, i oslobodi dušu moju po molitvi tvojih svetih i svih koji čame u tamnici jer ispovijedaju tvoje Božanstvo, da trku sretno dovršiv zaslužimo od tebe primiti nagradu vječnoga blaženstva. Bdij nada mnom, službenicom svojom, uščuvaj me u jedinstvu svetoga Duha tvojega, jer ti ne pamtiš zala. I spas daruješ svima koji u doba nevolje izmole Tvoje oproštenje.”
Namjesnik pak zapovjedi neka je privedu bliže k njemu, pa joj veli: “Znano ti je, ženo da si plemenita roda i da su ti roditelji visoki odličnici; no zli te ljudi prememiše, pa si prigrlila neku meni neznanu, zloglasnu vjeru, kojoj su naši nepobjedivi carevi naložili presuđivati po carskim zakonima. Nego poslušaj me, i pokori mi se kako dolikuje ženi mudroj i čestita roda, te žrtvuj bogu Marsu, koji pobjede daruje našim carevima, pa i cijeloj Državi. Ili pak proturječi s takvom razboritošću da sebe i sav svoj rod izbaviš od vječne sramote”. A ona mu odgovarajući rekne: “O, namjesniče, kada bi znao da ti iz usta izlazi gorčina i prijevara, možda bi se i ti okanio toga glupog i jalovog nagovora o kojem zboriš. Bit ću vječno nesretna napustim li Boga svojega i žrtvujem nečistim dusima. Veliš mi, eto, da žrtvujem: a što bi da žrtvujem, zlato ili ovna ili pak životinju koju obično vi prinosite za žrtvu? Zar vrijedi žrtvovati veće za volju manjega? Bolje su pak sve te stvari od sama Đavla kojemu me hoćeš nagnati na žrtvu. Zar, dakle, da poslušam pregorke tvoje riječi? Nego brzo čini što hoćeš sa mnom, službenicom Gospoda mojega Isukrsta.”
Zbog tih je riječi zapovjedi rastegnuti i udarati šibama; a slugama rekne neka viču i govore: “Žrtvuj bogovima koje štujemo i mi i carevi naši!” A kad su sluge tim riječima nasrnule protiv Božje službenice i nemilo je stali udarati, blažena Eufemija odgovori namjesniku riječima: “Nesretniče, i ti i tvoji carevi isprazni ste, i nikakve srži nema u vama, kao ni u vašim bogovima, koje tvrdite da štujete.”
Tada Apelian, sluga đavolji, gnjevan rekne svjetujući namjesniku: “Osudi je na kaznu javnoga borilišta, onamo neka je predaju, neka zvijeri zatru opaku tu ženu”. I kad je sutradan to zapovjedio, dovedu Božju službenicu Eufemiju nasred borilišta. A ona se baci na koljena i stane se ovako Bogu moliti: “U pomoć budi, Gospodine, onima koji te zazivaju, i ne prezri nevoljnu službenicu svoju koja se u tebe uzda. Primi dušu moju, pa kao što si se udostojao primiti duše otaca naših, koji su podnijeli mučeništvo za Tvoju vjeru, tako prihvati i nadu mene ponizne”.
I netom je izrekla te riječi, načini si znak križa po svim udovima. I tada dva lava i četiri medvjeda te još neki lavovi pritrče do nje, te kao da su joj se klanjali i ljubili stope njezine, a onda se udalje. Da bi se pak mučenička borba privela kraju, jedna od onih zvijeri nasrne na nju i ugrize je, ali tako da joj se ni modrica nije pojavila na tijelu, nego tek neznatan izljev krvi; odmah potom, uz usrdne riječi zahvale, ispusti dušu.
A onda dođu mati i otac joj Filofron, te zaištu od namjesnika, a on im dopusti, da obave pokop tijela preblažene Eufemije, i da ga polože kamo je njihova volja. Tada uzmu tijelo preblažene djevice Eufemije, po običaju ga ogrnu najboljim ruhom i u nov ga grob, smješten prema istoku, kojih tisuću koračaja od grada Kalcedona, pohrane uz golemo mnoštvo ljudi koji su kriomice već vjerovali u Krista.
Nakon što je napisao pismo, uredi da se s njima postupa po Carevoj odluci, a istražiteljima naloži neka ih u spokojnosti i slobodi štite na putevima.
Ispuni se mučeništvo svete Eufemije djevice, tako da se zna za njezin spomendan, održan u mjesecu rujnu, šestnaestoga dana u tome mjesecu, za Priskova namjesnikovanja Europom. Na čast i slavu Gospodina našega Isusa Krista, koji živi i kraljuje s Ocem i Duhom Svetim u vijeke vjekova.