Perpetua (lat. “postojana”) je rođena oko 180. g. u Kartagi ( danas u Tunisu ). Ona je bila žena plemenita roda. Otac joj je bio poganin, a majka kršćanka. Bila je udata i imala je jednog sinčića. Felicita ( lat. felicitas – sreća, uspjeh ) joj je bila sluškinja ili čak sužanjka. Možda je bila udata za Revocata. Otkrivene su da su kršćanke te su zatočene. U zatočeništvu Perpetua je rodila kćerku.
Zbog porođajnih trudova glasno je uzdisala. Stražar joj je govorio: “Ako već sada toliko kukaš, što ćeš tek raditi kada budeš bačena pred divlje zvijeri?” Ona mu je odgovorila: “Sada trpim sama, tada će u meni biti netko drugi koji će za me trpjeti, jer će se to dogoditi na Njegovu slavu”. Osuđene su na smrtnu kaznu bacanjem pred divlja goveda 7. ožujka godine 202 / 203. u vrijeme vladavine Septimija Severa. On je bio rodom Afrikanac. Bio je u početku sklon kršćanima. Kasnije mijenja stav zbog čestih pobuna Židova i sve češćih prijelaza na kršćanstvo. U velikom amfiteatru osuđeni su i trojica muškaraca na smrtnu kaznu. Bili su to Revocat, Saturnin i Satir. Prvo su ih goveda izbola, a onda su im odrubili glavu. O njihovu mučeništvu čitamo u djelu Acta martirum. Ovo djelo pripisano je Tertulijanu, kršćanskome piscu prvih vremena. Njihova su imena zapisana u Rimskome kanonu ili prvoj euharistijskoj molitvi. Perpetua je ostavila dijete, svoga oca i braću te pošla u smrt, a s njom i Felicita. Izviješće o njihovom mučeništvu čitano je svake godine na obljetnicu mučeništva u svim kršćanskim zajednicama u sjevernoj Africi. Tradicija je zadržana do provale Vandala i Arapa koji su divne gradove sjeverne Afrike potpuno uništili. Umjetnici ih rado prikazuju s palmom u ruci i divljom kravom – simbolom i sredstvom mučenja. Najpoznatija umjetnička djela koja ih prikazuju jesu mozaici Poreču i u nadbiskupskoj kapeli sv. Andrije u sv. Apolinare Nuovo u Ravenni.