Tijelovo kao posebni blagdan posvećen svečanom čašćenju Presvetog oltarskog sakramenta nastaje u 13. stoljeću, odnosno na cijelo se zapadno kršćanstvo proširuje tek u 14. stoljeću. Duguje se viziji jedne augustinske redovnice, sv. Julijane iz samostana kod Liegea u današnjoj Belgiji. Ona je, naime, imala viđenje punog mjeseca na kojemu je opazila jednu mrlju. Puni mjesec je protumačila kao Crkvu, a mrlju kao nedostatak jednog blagdana kojim bi se na poseban način trebao častiti Presveti oltarski sakrament. Na njezinu je molbu mjesni biskup Robert de Thorote za svoju biskupiju uspostavio blagdan koji se na početku zvao blagdan euharistije. S. Julijana je našla sljedbenike koji su žarko promicali ideju toga blagdana i željeli ga proširiti na cijelu Crkvu. U tome su i uspjeli. Ukratko, papa Urban IV. godine 1264. objavljuje bulu kojom želi blagdan euharistije proširiti na cijelu Crkvu. Brza smrt spriječila ga je da to doista i učini. Tek u 14. stoljeću, 1317. godine, nakon objavljivanja bule pape Urbana IV – naslov joj je »Transiturus de hoc mundo – Odlazeći s ovoga svijeta« – papa Ivan XXII. širi blagdan na cijelu Zapadnu Crkvu.
No teološki razlozi uspostave toga blagdana zapravo su mnogo dublji i znakovitiji. Početkom II. tisućljeća počela je opadati učestalost pričešćivanja. Umjesto toga, kao svojevrsni nadomjestak pričešćivanju, pojavili su se različiti oblici euharistijskih pobožnosti izvan mise. Posebnu je važnost, primjerice, u to doba dobivalo pokazivanje svete hostije. Podizanje je postalo jedan od ključnih dijelova euharistijskog slavlja. Najvažnije je bilo vidjeti podignutu hostiju. Još možda važniji teološki razlog je poznato osporavanje stvarne Kristove prisutnosti u posvećenim prilikama kruha i vina od strane Berengarija iz Toursa. Upravo kao reakciju na to osporavanje široka je vjernička javnost zahtijevala i zdušno prihvatila jedan takav blagdan kojim se svečano ispovijedala i potvrđivala vjera u stvarnu i djelotvornu Kristovu prisutnost u posvećenim euharistijskim prilikama.