U Poreču, koji se u vrijeme rimskog vladanja zvao Parentium, postojala je već u zadnjim desetljećima II. stoljeća crkvena zajednica kojoj je predsjedao biskup Mavro (Maurus). Uz njega su u Poreču bili i ostali službenici crkve: đakoni, lektori, akoliti. Ne znamo točno koje godine, no svakako u doba najtežih progona, dakle prije 305. godine, bio je pogubljen sav porečki kler s biskupom Mavrom na čelu, a i neki laici. U tu skupinu porečkih mučenika možemo uz biskupa Mavra ubrojiti članove porečkog klera: sv. Eleuterija, sv. Projekta, sv. Akolita, a za sv. Dimitrija i Julijana ne znamo jesu li bili laici ili klerici.
Povijesne isprave svjedoče da se tijelo sv. Mavra nalazi u porečkoj katedrali – bazilici otkako je negdje u IV. stoljeću preneseno u grad iz starokršćanskog groblja koje bijaše izvan gradskih zidina. Mons. Pavao Deperis otkopao je potkraj prošloga stoljeća na ledini nekadanjeg groblja temelje pet tzv. baziličica, to jest nadgrobnih spomen – kapelica, što svjedoči o većem broju porečkih mučenika. Starinski dokumenti jednu od kapela označuju izričitim imenom sv. Eleuterija, a o prijenosu mučeničkih kostiju u gradsku crkvu svjedoči zapis jedne kamene ploče iz IV. stoljeća, koji u prijevodu glasi: »Ovo sveto počivalište sadrži sjajno tijelo mučenika Mavra. Ova prvotna crkva njegovim je molitvama obnovljena. Dostojno je prenesen ovamo, gdje je postao biskupom i mučenikom. Stoga se podvostručila čast ovog mjesta.« Ta je ploča pronađena istom godine 1847. Ne znajući za njezin sadržaj, kao ni za mučeničke spomen – kapele na ranokršćanskom groblju, u srednjem vijeku došlo se do toga te se zaboravilo da su sv. Mavro i ostali — mučenici domaće Crkve, pa su sv. Mavra slavili kao svetog monaha, mučenika iz Afrike, čiji je spomendan 22. studenoga, dok je god porečkoga sv. Mavra uvijek 21. studenoga, kako to donosi i kalendar misala što ga je papa Hadrijan I. darovao caru Karlu Velikom. No zbog spomenutog neznanja u porečkoj su se crkvi na taj dan (21. XI.) čitale u brevijaru lekcije Mavra, afričkog monaha (opata). Te su lekcije i u staroslavenskom Novljanskom misalu.
Godine 1354. vodio se rat između Mlečana i Đenovljana. Budući da su Porečani bili uz Mlečane, Đenovljani su porobili i popalili Poreč, a zapovjednik đenovskog brodovlja Paganino D’Oria odnio je sa sobom u Genovu kosti sv. Mavra i Eleuterija, koje je godine 1247. porečki biskup Pagano stavio u zajednički mramorni sarkofag. Te su relikvije čuvane u Genovi u opatskoj crkvi sv. Mateja sve dok ih nije 1934. godine obitelj D’Oria vratila porečkoj bazilici, te se sada nalaze tu u glavnom oltaru.
U staroj rimskoj kronici o papama, Liber pontificalis, čitamo da je papa Ivan IV. dao po opatu Martinu god. 641. donijeti u Rim relikvije mučenika iz Dalmacije i Istre, a među njima i relikvije sv. Mavra. Postojala je rasprava o tome kako su mogle kosti sv. Mavra biti u Rimu i u Poreču. Pitanje se razjasnilo god. 1962. kad je papa Ivan XXIII. dopustio da se otvori sarkofag s moćima dalmatinskih i istarskih mučenika koji se nalazio u oltaru kapele sv. Venancija kod krstionice Lateranske bazilike u Rimu. Po kratkoći dijelova svetih moći moglo se zaključiti da su 641. godine u Rim prenesene samo manje relikvije. Stoga je tijelo sv. Mavra moglo postojati u Poreču i nakon toga što su Porečani god. 641. uputili po opatu Martinu nešto relikvija za papu Ivana IV. U apsidi spomenutog oratorija sv. Venancija u Rimu sv. Mavro je obučen u biskupsko ruho, dok je u apsidi Eufrazijeve bazilike u Poreču ogrnut rimskim palijem. Sveti Mavro, prvi porečki biskup i mučenik, zaštitnik je grada Poreča i biskupije. Slavi se 21. studenoga.
Kao što su u porečkoj crkvi za sv. Mavra, domaćeg mučenika, dugo vremena čitali životopis afričkog sv. Mavra, tako su, ne znajući ništa o domaćem mučeniku sv. Eleuteriju, uzeli u srednjem vijeku za njegov god lekcije jednog drugog Eleuterija — Eleuterija »Ilirskog«. Na spomendan toga sveca istog imena, 18. travnja, uveden je i spomen domaćeg Eleuterija. Štoviše, budući da je Eleuterije »Ilir« bio biskup, dodano je biskupstvo i porečkom Eleuteriju; na primjer na baldahinu biskupa Otona iz 1277. godine.
Na tom istom baldahinu iz god. 1277. nalazi se i lik sv. Projekta u biskupskom ornatu, premda nije vjerojatno da je domaći mučenik Projekt bio biskup. Došlo se do toga zato što su domaćeg Projekta poistovjetili s francuskim biskupom istog imena, mučenikom iz VII. stoljeća, premda su relikvije francuskog Projekta uvijek ostale u Francuskoj (Volvic), a porečkoga u Poreču. Također su u Poreču uvijek bile relikvije sv. Akolita (kasnije nazvanog Elidijem i Elpidijem), a relikvije pratioca francuskog Projekta (zvanog Amarin, kasnije Elpidije) i sada su u Francuskoj. Nisu dakle relikvije donesene u Poreč odrugud. Ipak su i u Poreču svoga Projekta zajedno s Akolitom slavili 25. siječnja, ali s lekcijama općeg oficija za mučenike. Likovi mučenika Dimitrija i Julijana prikazani su u medaljonima Otonova baldahina iz godine 1277. u laičkom odijelu, ali s križem u ruci, što označuje vjer¬nika, a možda i nižeg klerika. Relikvije tih dvaju mučenika ot¬krivene su u vrijeme biskupa porečkog Fulkerija (1200—1216.) u crkvi biskupskoga dvorca, u isto vrijeme kad su se ispod žbuke pokazale njihove slike mozaičke izvedbe. Vjerojatno je biskup Eufrazije u isto vrijeme s gradnjom bazilike podigao i tu crkvu (u prvoj polovici VI. stoljeća), te je relikvije nekih mučenika pohranio u baziliku, a nekih opet u tu crkvu biskupske zgrade. Kad ih je pronašao, biskup Fulkerije prenio ih je u glavni oltar bazilike. U propriju svetaca porečke crkve iz god. 1902. navedeni su sv. Dimitrije i sv. Julijan na dan 22. studenoga. Do sada opisane porečke mučenike nalazimo, dakle, poimence navedene uz njihove mozaičke slike na baldahinu biskupa Otona iz god. 1277. Ali i na mozaicima graditelja porečke bazilike, biskupa Eufrazija, u prvoj polovici VI. stoljeća, nalazimo također likove mučenika, no bez oznake imena, osim za sv. Mavra. U apsidi bazilike dao je Eufrazije oko lika blažene Djevice Marije mozaičkom tehnikom izraditi najprije dva anđela, zatim sv. Mavra, onda sebe s modelom crkve u ruci, potom svoga arhiđakona Klaudija i njegova sina Eufrazija. S druge strane stoje uz anđela tri mučenika, od kojih dvojica drže u ruci vijenac pobjede, a obučena su u rimske palije; srednji pak mučenik ogrnut je bogoslužnim plaštem i drži u ruci knjigu evanđelja. Po aureolama oko glave i vijencima pobjede u rukama razabiremo da su to mučenici. No ni uz jedan od tih likova nema napisanog imena osim uz sv. Mavra i spomenute predstavnike crkve. Osim te četvorice mučenika u apsidi, Eufrazije je i na pročelju bazilike dao postaviti četiri mučenička lika. Ako se uza sve njih pribroje još i Demetrije i Julijan iz crkve biskupskog dvorca ili krstionice, vidimo da je riječ o prikazu desetorice mučenika prvokršćanske crkve u Poreču.
U prilog tvrdnji da je tu riječ o domaćim mučenicima, a ne o tjelesima mučenika donesenih odrugud, svjedoči i povijesna činjenica da u prvoj polovici VI. stoljeća nije još u zapadnoj Crkvi bio običaj dijeliti kosti mučenika, darivati ih ili krasti iz pobožnosti, nego su se u to vrijeme kao relikvije štovali predmeti kojima se dotakoše mučeničkih tjelesnih ostataka. To su tzv. brandea (s lat. brandeum »veo, duga haljina, platno« < grč. prandioni): te su se svete tkanine ulagale i u oltare umjesto relikvija. U desnoj apsidi porečke bazilike nalazi se još i sada oltarić, što ga je dao izraditi biskup Eufrazije, i on u donjem dijelu ima prozorčić (finestrella) kroz koji su se spuštali predmeti do mučenikovih kostiju. Istina, papa Ivan IV. dao je g. 641. prenijeti kosti mučenika iz Dalmacije i Istre, ali to je bio jedan od prvih slučajeva na Zapadu, i to u sferi bizantske vladavine, to jest pod utjecajem običaja istočne Crkve, a osim toga Ivan IV. želio je prenijeti mučeničke ostatke zbog bojazni da tjelesa svetaca ne padnu u ruke novonadošlih poganskih naroda, odnosno zbog bojazni da ih oni ne profaniraju ostanu li kod njih.
mons. dr. Dragutin Nežić