Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije
Katedrala Poreč

Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije
Katedrala Poreč

Sveti Marko Križevčanin

sv. Marko Križevčanin

Kratki životopis do svećeničkog ređenja

Blagopokojni papa Ivan Pavao II. proglasio je svetima 2. srpnja 1995. u Košicama, u Slovačkoj, trojicu košičkih mučenika: Marka Križevčanina, biskupijskog svećenika, Hrvata; Stjepana Pongracza, isusovca, Mađara; te Melchiora Grodzieckog, također isusovca, Poljaka. Tako je Crkva u hrvata dobila i trećeg kanoniziranog sveca, ujedno drugog koji je, poput sv. Nikole Taveliča, umro mučeničkom smrću i izvan vlastite domovine. Marko je proživio samo nekoliko godina svećeničkog života, no dovoljno da kao kršćanski martyr, osim vjernosti svome svećeničkom pozivu, Crkvi i Papi, posvjedoči da svakoga čovjeka čeka prava domovina na nebesima.

Marko Stjepan Krizin rodio se u slobodnom gradu Križevcima, u Biskupiji zagrebačkoj, oko godine 1580. Tako bi proizlazilo na temelju knjige Vultus purpurata athletarum Cassoviensium, Trnava 1730, gdje se navodi da je Marko mučen zbog vjere u Isusa Krista i vjernosti Katoličkoj Crkvi kad mu je bilo 39 godina života, a mučeništvo se dogodilo 1619. godine. Međutim, u Katalogu rimskog zavoda Germanikum – Hungarikum, gdje se ubilježavalo ime svakog pitomca koji je tamo boravio, pod brojem 1217 stoji zapisano da je Marko primljen u taj zavod 1. studenog 1611. godine s 23 godine života. Na temelju toga podatka, jedni zaključuju da se Marko rodio u rujnu ili listopadu 1588. i da je prema tome bio mučen u 31. godini života.

Iz njegova djetinjstva zna se da je bio rođen i odgojen u katoličkoj obitelji u vrijeme kada je većina teritorija tadašnje Hrvatske bila zaposjednuta od turskih osvajača i svedena na “reliquae reliquiarum“ nekoć moćnog i slavnog Hrvatskog kraljevstva. Kao 14-godišnji dječak vidio je oca, carskog graničarskog časnika, kako s vojnicima odlazi u bitke oko Križevaca. Potaknut društvenim prilikama razmišljao je i o vojnome zvanju, te je po uzoru na svoga oca, a možda i na njegov nagovor, namjeravao upisati vojnu akademiju u Grazu. Ipak, ubrzo mijenja svoju odluku, odlazi u isusovački kolegij u Beč gdje završava gimnaziju od 1600-1607. godine. Tu otkriva svoj životni poziv i umjesto sjajne karijere intelektualca koja ga je čekala u domovini, izabire svećeničko zvanje. Slijedeći svećenički poziv nastavlja studij filozofije na isusovačkom sveučilištu Ferdinandeumu u Grazu, od 1607-1611., gdje je stekao mogućnost da se izbliza upozna i s djelovanjem Družbe Isusove i s njihovom duhovnošću. Brzo po dolasku u kolegij tu je stupio i u marijansku udrugu koju su organizirali isusovci – Marijansku kongregaciju. Iako je do kraja života bio blizak isusovcima, nikada se, međutim, nije priključio isusovačkom redu.1

Stekavši naslov magistra filozofije Marko 1611. godine nastavlja studij teologije u Rimu kao pitomac glasovitog kolegija Germanicum et Hungaricum, koji je 1552. godine utemeljio osnivač isusovačkog reda, sv. Ignacije Loyola. Protestantska reformacija započeta u Njemačkoj na čelu s Martinom Lutherom je postavila veliki intelektualni izazov katoličanstvu. Ignacije je bio svjestan da je za obnovu Crkve u Njemačkoj i Ugarskoj od prvotnoga značenja odgoj teološki obrazovanoga i Crkvi odanoga svećenstva. Uvidio je da nije dovoljno odgovoriti samo ispravnim načinom života i propovijedanjem. Trebalo je shvatiti što protestanti i drugi govore te ponuditi odgovore na njihove upite i izjave. Katoličku Crkvu, ugroženu protestantskom reformacijom, Rim je najbolje mogao pomoći tako da za nju odgaja gorljive svećenike i evangelizatore, te dobre poznavatelje crkvenoga nauka. Stoga su biskupi u kolegij Germanikum – Hungarikum slali svoje najsposobnije kandidate, kako bi se tamo formirali kao svećenici koji mogu preuzeti odgovorne službe katoličke obnove u matičnoj mjesnoj Crkvi. Upravo iz toga razloga je u Rim bio poslan i Marko Krizin-Križevčanin. O Krizinovu ulasku u Kolegij svjedoči njegovom rukom pisana bilješka na latinskom u kojoj potvrđuje: “Ja Marko Stjepan Krizin, Hrvat iz Zagrebačke dijeceze, (Marcus Stephanus Crisinus Croata, Diocesis Zagrebiensis) pročitao sam ovu bulu konstitucije Njemačkog kolegija, koju je 1584. godine izdao papa blage uspomene Grgur XIII. Pročitah i sva pravila. Ne nalazim u njima nikakvih prepreka i nastojat ću ih se uz Božju pomoć pridržavati. Zapisano 1. studenog 1611. godine.”2

Također je zapisano i to da je s izvrsnim uspjehom završio teologiju, tako da je mogao voditi javne dispute o svakom pitanju katoličke vjere, te je 1615. zaređen za svećenika stekavši naslov doktora filozofije. Postavši svećenik, vratio se u svoju zavičajnu biskupiju u kojoj je djelovao kratko vrijeme u pastoralnoj službi pun gorljivosti za duše.

Povijesne okolnosti i uzroci mučeništva trojice košičkih mučenika

Kardinal Petar Pázmány, primas Ugarske i nadbiskup ostrogonski, upoznat s Markovom izobrazbom, marljivošću i apostolskim žarom, zamoli zagrebačkog biskupa Petra Dimitrovića da Marka Krizina pošalje za duhovnika malobrojnim Hrvatima. Ostrogonski je nadbiskup uz nastojao okupiti oko sebe vjerne svećenike za očuvanje katoličke vjere protiv nasrtaja reformacije, pa je po dolasku u Ugarsku imenovao Marka ravnateljem sjemeništa u Trnavi, a 1619. godine i ostrogonskim kanonikom. Kasnije mu je povjerio i upravu benediktinske opatije Széplak, kod Košica, koja tada bijaše vlasništvo ostrogonskoga kaptola. Trnava, Košice, sve je to nekoć, dok su to danas dijelovi. Važnost Košica koje su u to vrijeme također spadale pod ostrogonsku nadbiskupiju posebno je došla do izražaja u Bocskayevu ustanku (1604-1606.). Vladati Košicama značilo je držati u rukama gornju Ugarsku, odnosno veći dio današnje istočne Slovačke kroz koju su prolazili značajniji putovi od juga prema sjeveru (do Baltika) i koja je povezivala Istok i Zapad u današnjem značenju tih pojmova (put kroz Humenno i Užgorod prema Ukraini; Užgorodska unija 1646.). Sve te geopolitičke prilike dobro je poznavao i biskup Pázmány i zato je s najvećom odgovornošću u Trnavu i Košice poslao mladog kanonika Krizina kako bi ne samo nadgledao upravljanje imanjem i sređivao gospodarske probleme, nego bi nastojao pobrinuti se i za organiziranje redovnoga pastorala.

Kako Košice u ono doba sve više bijahu utvrda ugarskog kalvinizma, od 1615. godine djelovala je u gradu i misija Družbe Isusove. Naime, da bi ojačao položaj malobrojnih katolika, koji su bili lišeni čak i svojih crkava, gradski je upravitelj, namjesnik habsburškog kralja Matije II., Andrija Doczy pozvao u Košice dva isusovca: Stjepana Pongrácza i Melhiora Grodzieckoga. Smjestio ih je u kraljevsku palaču. Prvi je vodio brigu o vjernicima mađarskoga, a drugi slovačkoga jezika. Njihov plodonosni rad ojačao je svijest katolika, ali i izazvao bijes kalvina.

Krizin je svećeničku službu obavljao s ljubavlju, podjednako na imanju opatije i prilikom odlazaka u nedaleke Košice. O njegovoj apostolskoj službi piše: »Išao je od kuće do kuće i posjećivao vjernike, učeći ih, tješeći i ohrabrujući da ustraju u odanosti baštinjenoj katoličkoj vjeri. Svojim je naporima uspio sačuvati i one vjernike u kojima su protestantska obećanja već pokolebala vjeru.«3 U Košicama se kanonik Krizin upoznao s Pongráczom i Grodzieckim. Sprijateljio se s njima i gotovo redovito se s njima u Košicama susretao, puno puta tražeći od njih savjet i u administrativnim poslovima. S njima je u srpnju 1619. godine otišao u Humenno, gdje je s isusovačkim redovnicima sudjelovao na duhovnim vježbama pod vodstvom glasovitog propovjednika, isusovca o. Dobokaya. Tada nije mogao ni slutiti da se tom duhovnom obnovom priprema za najtežu životnu misiju – mučeničko svjedočanstvo vjere. Po povratku s duhovnih vježbi doznali su da Gabrijel Bethlen priprema ustanak.

Ustanička je vojska pod vodstvom Jurja I Ràkóczya ušla u Košice 5. rujna 1619. godine. Opravdavajući ulazak u grad zapovjednik kalvinske vojske Ràkóczy kao glavni motiv naglašava obranu vjerskih sloboda i zaštitu protestantskih vjernika od »papista«, katolika, koji stalno izazivaju nemire i sukobe: »Budući da papisti do danas nisu prestali izazivati sukobe i činiti ispade i da su na svome posljednjem zemaljskom saboru izjavili kako luteranima i kalvinistima nikad neće dopustiti slobodu vjeroispovijesti, mi to kao pravi protestanti ne možemo trpjeti. Zato smo s oružjem u rukama ustali u obranu vjere i slobode.«4 U vojskom zaposjednutome gradu glavni kalvinski pastor Petar Alvincy i gradski senator i sudac Rayner predložili su gradskom vijeću u Košicama da se svi katolici u gradu pogube. Većina je, na čelu s Ràkóczyjem, ipak bila protiv tako radikalnog zahtjeva, ali su spomenutom Alvincyju i Rayneru morali prepustiti trojicu svećenika. Vojska je na kraju opkolila isusovačku misiju u Kraljevskom domu, gdje se toga trenutka uz isusovce Stjepana Pongraca i Melkiora Grodeckoga našao i kanonik Marko Krizin.

Mučeničko svjedočanstvo trojice svećenika

Vojnici su najprije poharali dvorsku kapelicu sa svetohraništem ne obazirući se na najoštrije prosvjede uhićenih svećenika, a zatim su od njih zatražili da im predaju sav novac što ga imaju. Isusovci su odgovorili da novaca nemaju jer im Pravilo tako nalaže. Vidjevši to Marko Križevčanin, u želji da zaštiti subraću svećenike, pokazao se spremnim vojnicima dati novac, ako ih puste. Na sve ovo vojnici su samo doviknuli: »Spremajte se na smrt!« Na pitanje svećenika koji bi trebao biti razlog njihove smrti, odgovor je glasio: »Umrijet ćete jer ste vjerni papi. Sutra ćete uostalom sve vidjeti!« Sve je to promatrao iz susjedne sobe Kraljevskoga doma, kamo se sakrio, Josip Eperjessy, sakristan kraljevske kapele. Prema njegovu svjedočenju mučenici su se, znajući što ih čeka, dobro pripremili za posljednji boj.5 Nakon što su ostali sami, pali su na koljena i toplim se molitvama preporučivali Gospodinu Bogu i Majci Božjoj, kao i njihovim nebeskim zaštitnicima, da im pomognu u toj smrtnoj borbi. Osim toga su se jedan drugome ispovjedili, satima su klečali i zajedno molili, a zatim se međusobno hrabrili da u svemu ostanu vjerni Katoličkoj crkvi.

Sutradan je Ràkóczy pokušavao djelovati na Marka da se odrekne katoličke vjere i nudi mu szeplačke opatije ako postane kalvin, no on odlučno odbija takvu ponudu riječima:

»Razumijem dobro što mi poručuju velikaši. No ja, koji dobro znam da szeplačka dobra nisu ni od gospode velikaša, a ni moja, nego časnoga Kaptola ostrogonskoga, ni ja nisam imao prava nikome dijeliti, a niti ih gospoda velikaši meni mogu podijeliti. Što se pak vjere tiče, druge vjere ne poznam, nego katoličke, a nju ću i s Božjom milosti do zadnjega daha čvrsto držati, pa nema obećanja koja bi me sklonila da je ostavim! Zato sam pripravan i tisuću puta radije umrijeti, nego li je izdati!«6

Taj smjeli odgovor razbjesnio je Ràkóczyja, pa je trojicu svećenika držao zatvorene bez jela i pića. Kad su ponovno odbili odreći se katoličke vjere, Ràkóczy ih u noći između 6. i 7. rujna 1619. godine. predaje krvnicima, uz koje su bili i spomenuti vijećnik Rayner i protestantski pastor Alvincy. Tada je započelo najbesramnije mučenje u kojem se ljudskoj razuzdanosti, bezrazložnoj okrutnosti, mržnji i zlu snažno suprotstavila snaga čvrstoga karaktera i odanosti, a iznad svega – duboke vjere.

Mučeništvo je trajalo cijelu noć a muke su bile slične onima kakve su podnosili kršćani iz prvih kršćanskih vremena, kako bilježi mons. dr. Josip Lončarić:

»Mučenike su palili bakljama do kostiju, objesili ih svezanih ruku o grede sobe, a na noge im privezaše teške predmete da se žile što više napinju; tukli ih i boli sa svim oružjem, stezali im užetima vrat da su im oči iskakale, rezali im udove i, upotrijebivši »kokot« na pušci, lomili im prste na rukama. Premda u velikoj boli, jaučući i uzdišući, sveta su tri mučenika neprestano izgovarala sveta imena Isusa i Marije.«7

Dok su ležali obliveni krvlju Rayner i Alvincy ponovno su nagovarali kanonika Marka da pristane uz njih, no kad je ovaj ponovno odbio napustiti katoličku vjeru i priječi na kalvinizam, krvnici su odlučili završiti svoj strašni posao, budući da se već počelo i daniti. Spustivši mučenike na zemlju, još su ih udarali po svem tijelu, da bi na kraju Marku i Melhioru odrezali glave, te ih zajedno s nedotučenim Stjepanom bacili u septičku jamu, gdje je ovaj umro tek nakon dvadeset sati, u teškim mukama.8

Od straha pred mučiteljima, nitko mu se nije usudio pomoći, pa čak ni sakristan Eperjessy kojega je zamolio da zatraži pomoć od plemića Hoffmana, no i taj je savjetnik kraljevske komore i dobar katolik već bio mrtav.

Sudbina tijela, pobožnost i štovanje mučenika i njihovih relikvija

Kad se po Košicama pročula vijest o okrutnoj smrti trojice katoličkih svećenika i o nedoličnom mjestu gdje su bila bačena njihova tijela, mnogi se mjesni kalvini zastidješe. Svjedokinja mučeništva, pobožna gospođa Sofija Gadóczy, s druge je tri gospođe pošla do supruge košičkoga suca Raynera ne bi li ona, pomoću svog supruga, isprosila da se tijela pokopaju na dostojno mjesto. Nakon rasprave u gradskom senatu naposljetku bi naloženo krvniku da noću izvadi tjelesa iz zahodske jame, da ih opere i pokopa na pristojnije mjesto. Krvnik ih je pokopao u jedan kut prethodnog kanala, koji nije bio izložen nečistoći, i izmasakrirana tijela pokrio drobljenim kamenjem, pri čemu je tada izjavio: »Ja sam u mučenju majstor, ali ne bi uspio izvesti ovo što su učinili panduri.«9 Iako se vijest o mučenju i smrti trojice svećenika odmah pronijela iz Košica po Ugarskoj, knez Bethlen nije ipak dopustio – iako su mu bile upravljene mnoge molbe – da mučenici budu dostojno i s počastima pokopani, te su im tijela na tom mjestu ležala gotovo četiri mjeseca zaboravljena i nepoštivana.

U ožujku 1620. došao je grof Forgacz, sa ženom Katarinom Palfy, kao poslanik katoličkog kralja Ferdinanda II. sklopiti primirje s kalvinistima. Primirje je potpisano u Kraljevskom domu u kojem je sada stanovao knez Bethlen, a u kojem je ono prije protestantskog ustanka boravio kraljev guverner Doczy ustupivši Marku i isusovcima dvije sobe tik do kućne kapelice. Nakon potpisanog primirja, priređena je večera i ples, no Grofica Katarina ne htjede plesati s Bethlenom dok joj nije obećao dati tijela svećenika mučenika. Pohranila ih je u skupocjeni sarkofag i otpremila u samostan klarisa u Trnavu. Kada je 1782. car Josip II. ukinuo taj samostan, relikvije mučenika, nad kojima su se događala brojna čudesa, prenesene su 1784. u samostan uršulinki u Trnavi, u Slovačkoj, gdje se i danas nalaze ispod oltara Blažene Djevice Marije u crkvi sv. Ane. Glava Marka Krizina Križevčanina potajno je prenesena i pohranjena u ostrogonskoj katedrali, a manje se relikvije nalaze u nadbiskupskoj prvostolnici u Zagrebu i u svečevu rodnome gradu Križevcima.10

Kardinal Pazmany prvi je izvršio kanonsku istragu o mučeništvu, ali i štovanju koje su vjernici iskazivali košičkim mučenicima. Četvorica svjedoka, među njima i sakristan Eperjessy pod prisegom su posvjedočili da su ova tri svećenika bila ubijena jedino iz mržnje prema katoličkoj vjeri. To je uvjerenje bilo zajedničko po cijeloj Ugarskoj, a drugo nisu ni iznosili oni koji su tu smrt skrivili. U pismu uz koje prilaže prikupljenu dokumentaciju i u ime episkopata kraljevstva traži od pape Urbana VIII. da košičke mučenike proglasi svetima kardinal Pazmany 1628. godine piše:

»Dokazano je da su, pretrpjevši beskrajno mučenje, umrli mučeničkom smrću vjerni katoličkoj vjeri. Zahvaljujući jednoj pobožnoj ženi i naporima uglednih ljudi, njihova su mrtva tijela nakon smirenja ratnih zbivanja ekshumirana i položena u privatnu kapelicu. Na njihov su grob počeli pristizati vjernici sa svih strana iskazujući im najveće štovanje. Štoviše, nose uza se njihove relikvije moleći ih za zagovor. Dogodila su se i prva svjedočanstva o čudesnim ozdravljenjima po zagovoru košičkih mučenika. Posebni je znak bio i taj što se u okolnom puku, nakon mučeničke smrti trojice blaženika, pobudila pobožnost i vjera.«11

Istodobno su papi Urbanu VIII. Poslali pismo i ugarski i hrvatski velikaši okupljeni u Beču. U tom pismu naročito spominju da je Marko Križevčanin Hrvat, i da je on sa svoja dva druga podnio mučeničku smrt za Kristovu vjeru. Ovo je pismo potpisao i tadašnji hrvatski ban grof Sigismund Erdödy, a od hrvatskih velikaša grof Nikola Frankopan i Stjepan Patačić.12

Sveta stolica nije odmah udovoljila ovim molbama jer u takvim stvarima ona postupa vrlo oprezno, pa se postupak za proglašenje blaženima ove trojice mučenika oduljio. Ipak, papa je šest godina poslije njihove smrti dopustio štovanje njihovih slika. Godine 1661. započeo je drugi proces i to u Trnavi gdje su bile otpremljene relikvije mučenika. Proces se, na poticaj isusovaca, nastavio u Rimu 1850. godine. Papa Pio IX. proglasio ih je časnim slugama Božjim 1859., papa Pio X. blaženima 1905., a papa Ivan Pavao II. svetima 2. srpnja 1995. godine. Kanonizaciji u Košicama prisustvovalo je osam hrvatskih nadbiskupa i biskupa. Uz zagrebačkoga nadbiskupa blagopokojnog kardinala Kuharića, kanonizaciji je bio nazočan i saarajevski kardinal Puljić te oko 2500 hrvatskih hodočasnika.

U opisivanju mučeničke smrti kanonika Marka Krizina i njegove svećeničke braće, koja pripada povijesnome kontekstu ustanka protestanta Gabrijela Bethlena, može se dogoditi da našu pozornost ne privlači smisao i značenje svjedočanstva mučenika, već da je u prvi plan stavljena prvenstveno njihova muka kao takva, veličina te muke i raznovrsnost načina mučenja, kao i definitivna osuda mučitelja. Iako bi još detaljniji opis užasa mučenja stvorio slikovitiju predodžbu o ljudskoj okrutnosti akumuliranoj u jednoj skupini vojnika, a s druge bi strane pomogao da se istakne hrabrost i nepokolebljivost druge skupine ljudi, svrha ovoga izlaganja, kako je već istaknuto u prvom poglavlju rada, nije prvenstveno prikazati mučenje i svu okrutnost kojom su se pobješnjeli vojnici iskalili na mučenicima. To se mučenje u najkraćim crtama može opisati kao prebijanje, izrugivanje, pljuvanje, paljenje bakljama do kostiju, odsijecanje dijelova tijela i druge torture, što je sasvim dovoljno za ilustraciju iskušenja kojemu su trojica svećenika bila izložena i u kojemu su, na čelu s Markom Križevčaninom, savršeno potvrdili čvrstinu svoga svjedočanstva za Krista.

Tko bi umirao s mržnjom na svoje i Kristove neprijatelje, taj ne bi svjedočio za Krista pravoga i živoga, Krista uskrsnulog i Spasitelja. Isto je tako neshvatljivo da bi se mučenik-svjedok oružjem, poput fanatika, suprotstavljao svojim mučiteljima. Mučeništvo tada gubi svoj identitet te je samome sebi negacija. Ako se netko oružjem suprotstavlja ne može biti svjedok, jer mučenik-svjedok stoji u neposrednoj suprotnosti prema fanatiku: fanatik ide u smrt iz mržnje i prosvjeda. Mučenik je uvijek svjedok iz ljubavi i s ljubavlju. On u svojem mučeništvu svjedoči novi svijet, Božji svijet, u kojemu vladaju Božja pravednost i novi život koji više ne prolazi. Na taj se način definicija mučeništva usredotočuje prije svega na razloge onoga koji umire, a ne na razloge isključivo onoga koji ubija. Mučenik postaje ogledalo svoga Učitelja i Mučenika, Isusa Krista Raspetoga. Drugi je vatikanski koncil u svojoj konstituciji Lumen gentium u mučeništvu uvidio izvanrednu suobličenost mučenika Kristu Gospodinu te izraz najveće ljubavi: »Mučenistvo, po kojemu učenik postaje sličan Učitelju, koji je slobodno podnio smrt za spas svijeta i s njime se izjednačuje u prolijevanju krvi, Crkva smatra kao osobiti dar i najveći dokaz ljubavi« (LG 42).

U svakom mučeništvu imamo s jedne strane jaku mržnju, često na žalost, zaogrnutu u religioznost, a s druge strane svjedočanstvo ljubavi. Pravi se, naime, mučenici mogu shvatiti samo kao svjedoci ljubavi. Zato u kršćanskom smislu častimo kao mučenike samo one koji su nadvladali mržnju i radije umrli nego na zlo uzvratili mržnjom i zlom. Čini se da je uvijek najgora mržnja ona povezana s vjerskim fanatizmom. Košički su mučenici bili žrtve upravo takve vjerske mržnje, fanatizma, koji nije prezao ni od najtežih zločina u ime nametanja svojega uvjerenja. Marko Krizin-Križevčanin živio je u vrijeme vjerskih prevrata i kriza na svim poljima, kada je u Slovačkoj, već od druge polovice 16. stoljeća, prevladavala umjerena reformacija Lutherova pravca, koja se oslanjala na augzburški vjerski nauk iz 1530. godine. U tom je vremenu deklariranje vjere gospodara tražilo i prihvaćanje vjere podanika prema augzburškom načelu iz 1530. god. »Cuius regio, eius religio« (»Čija je zemlja, njegova je i vjera«). Ljudi čine zlo i ubijaju jedni druge, što čini ljudsku povijest tragičnom od samoga iskona, od smrti pravednoga Abela do zadnjega iz mržnje ubijenoga čovjeka na ovom svijetu. Jedni ubijaju, a drugi optužuju ubojice i na taj način ponovno i sami postaju ubojice. Tako na svijetu imamo začarani krug: sukobljeni, jedni i drugi ubijaju, misleći da čine pravdu. Čini se da se u svijetu sve stalno kreće u nekom vrtlogu istjerivanja konačne ljudske pravde.

Međutim, po uzoru na svoga Učitelja, koji je jednom za sve umro, i košički mučenici svojom smrću iskaču iz začaranoga povijesnoga kruga smrti. Njihova smrt, kao i Kristova, prihvaćena u savršenoj ljubavi, svjedočanstvo je i poziv da se taj osvetnički krug može i mora prekinuti. Čini se, stoga, da su se i u životima trojice košičkih mučenika ponovno utjelovile riječi apostola Pavla kada piše: »Siguran sam, doista, da nas ni smrt, ni život, (…) ni vlasti, ni sadašnjost, ni budućnost, (…) ni bilo koje drugo stvorenje neće moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Isusu Kristu Gospodinu našem« (Rim 8,38-39). Po riječima samoga Isusa mučeništvo je najpotpuniji i najradikalniji izraz te ljubavi: »Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje« (Iv 15,13). Apostoli su riječju, primjerom i krvlju svjedočili za Isusa. Po njima su se ostvarile ove Kristove riječi: »Kada dođe Branitelj, kojega ću vam poslati od Oca, Duh istine koji izlazi od Oca, svjedočit će za me. I vi ćete svjedočiti, jer ste od početka sa mnom« (Iv 15,26-27).

Ekumenski plodovi svjedočanstva ljubavi

Na to je svjedočanstvo ljubavi uz žrtvu vlastita života ponovno ukazao i papa Ivan Pavao II. kada je u sklopu svojega četverodnevnog posjeta Slovačkoj, u nedjelju 2. srpnja 1995., na misi u zrakoplovnoj luci u Košicama, pred tristotinjak tisuća okupljenih vjernika u svojoj homiliji povodom kanonizacije svetih košičkih mučenika između ostalog naglasio:

»Tome uzvišenom mnoštvu pripadaju i trojica svetih košičkih mučenika koje radosno upisujem u crkveni Martirologij. Taj nas uzvišeni album s likovima svetaca cijele povijesti povezuje s vremenima apostolskim. Davnim mučenicima kršćanskoga Zapada i Istoka, mučenicima kasnijih stoljeća, a osobito 17. stoljeća, naše vrijeme pridružuje novo mnoštvo divnih Kristovih svjedoka koji svojom smrću potvrđuju vjernost savezu ljubavi, koji je Bog sklopio s ljudima. Taj sam Martirologij imao na umu i u svojoj apostolskoj pobudnici Tertio millennio adveniente, gdje sam napisao da bismo ga po strašnim iskustvima našega stoljeća mogli dopuniti imenima mučenika koji su nam otvorili put u novo kršćansko tisućljeće« (usp. br. 37).13

Tim je riječima poglavar Katoličke crkve potvrdio u ime cijele zajednice Crkve da ne postoje nikakve sumnje o postojanosti i čvrstini karaktera Marka Krizina i dvojice njegovih supatnika u mučeničkom svjedočanstvu vjere. Iako se svako mučeništvo događa u nasilju nad čovjekom i u prisili, ono nije plod slučajnosti. Za mučenika ono je izbor, onaj sudbonosan trenutak kada se Kristov učenik nađe pred izborom: ili prihvatiti otpad od Isusa Krista, od vjere i od Crkve, ili ustrajati u toj vjernosti uz cijenu smrti. Iz sačuvanih dokumenata vidljivo je da je zajedništvo u mučeništvu svećenika Marka iz Križevaca, kanonika, te Stjepana i Melchiora bio njihov osobni, potpuno slobodan izbor, osobito stoga jer im je bio ponuđen život, odnosno otkup i oslobođenje. Marku su mučitelji čak obećali u vlasništvo i visoki položaj te bivšu benediktinsku opatiju, kojom je on upravljao u ime Ostrogonskog kaptola, samo ako se odrekne zajedništva s Crkvom, s Papom i ako prijeđe na njihovu vjeru. No, svećenici su osnaženi vjerom i ljubavlju ustrajali do kraja i radije izabrali smrt znajući da ne gube svoj život polažući ga nego da ga dobivaju u punini, kako i sam Isus kaže u evanđelju: »…Tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga« (Mt 16,25).

U procesima mučeništva nalazimo kao lightmotiv izražaj »sjediniti se s Gospodinom«. Za kršćanina koji u snazi vjere trpi mučeništvo nema više pitanja nego samo sigurnost da je ljubljen i prihvaćen od Boga. Premda djeluje paradoksalno, u smrti se, dakle, pronalazi najintimnija, najautentičnija dimenzija osobne odluke. Snagu za to bezuvjetno predanje mučenik nalazi samo u svijesti da je Krist uistinu pobijedio smrt i da će i onaj koji se njemu predaje po smrti prijeći u vječni život. Ta nadnaravna činjenica dala je Marku i njegovoj subraći snagu da radije podnesu i najveća iskušenja nego iznevjere Boga koji nas toliko ljubi. Nema sumnje, kad bi bilo koji od mučenika bio prepušten samo svojim ljudskim silama, ne bi mogao prihvatiti žrtvu svojega života bez mržnje i proklinjanja onih koji mu ih oduzimaju. To znači da ne bi mogao postati mučenikom u kršćanskom smislu, ako se želi ostati vjeran autentičnom nauku Crkve i definiciji II. vatikanskog koncila, koja je razmotrena u prvom poglavlju ovoga rada. Dakle, mučenički čin uvijek u sebi uključuje prihvaćanje žrtve života iz ljubavi prema drugome. U tome je njegova veličina i vrijednost. Bez toga bila bi riječ o nekom stradanju, ali ne o mučeništvu. Isto vrijedi i za slavljenje mučenika. Oni isti osjećaji koji su njih nadahnjivali dok su prihvaćali mučeništvo, moraju ispunjavati i one koji njih slave. To su osjećaji ljubavi i opraštanja, a ne osvete i mržnje. Kad ne bi bilo tako slavljenje mučenika bilo bi njihovo zlorabljenje, a ne štovanje.

Markovo ponašanje u trenucima tamnovanja i mučenja pokazuje da njegova žrtva nije bila niti slučajna niti uzaludna, već je kao pravi martyr – svjedok ljubio svoje mučitelje. Da ovakva smrt ne dijeli nego povezuje, upravo su u Košicama pokazali ljudi dobre volje, ne samo, kao što nam je poznato iz životopisa, da su se za tijela pobrinule žene katolika, nego su i kalvini protestirali protiv toga zločina. Ljudi dobre volje obje konfesije prepoznali su zločin mučitelja i ljubav mučenika. Njihova smrt urodila je obnovom vjere u Košicama, jer su mnogi shvatili da se u ime vjere ne može ubiti čovjeka. Tako je i u Košicama ponovno krv mučenika postala sjeme novih kršćana. Dolaskom Gabrijela Bethlena u Košice od katoličke je vjere otpalo 20000 stanovnika, a vjernih je preostalo samo 200. Nakon mučeničke smrti trojice svećenika odnos se obrnuo. Od 23000 stanovnika njih 20000 postali su katolici, a jedva 3000 je ostalo protestanata. Iako se proglasio ugarskim kraljem, zanimljivo je spomenuti da Gabrijel Bethlen nikad nije bio okrunjen, a ugarsko je prijestolje nakon smirivanja stanja zauzeo kralj Ferdinand II.14

Crkva u Slovačkoj najvjernije je čuvala glas svetosti trojice košičkih mučenika sve do njihova proglašenja blaženima 1905., odnosno svetima 1995. godine. Proglašenje svetima Marka Križevčanina i njegovih drugova mučenika blagopokojni je papa Ivan Pavao II. upotrijebio kao dobru priliku da bi protumačio kako katolički mučenici nisu umrli protiv svojih ubojica, nego za slobodu savjesti i vjeroispovijesti, a protiv kobnoga načela »cuius regio, illius religio« (čija je zemlja, onoga je i vjeroispovijest), po kojemu je svaki podanik morao slijediti religiju onoga tko je bio na vlasti. Tako su katolički vladari prisiljavali svoje podanike da budu katolici, a protestantski svoje da budu protestanti. Bilo je to izravno nasilje nad savjestima, a vjernik koji se nije htio takvu nasilju pokoriti morao je postati mučenik. Papa Ivan Pavao II. je prigodom kanonizacije košičkih mučenika istaknuo da je na obje strane bilo mnogo muževa koji su radije trpjeli i umirali, nego li bi se pokorili duhovnom nasilju vladajuće partije. Velika je evanđeoska hrabrost što je blagopokojni papa priznao da nisu samo protestantski vladari vršili nasilje nad katolicima, nego da je bilo i katolika koji su vršili takva nasilja nad protestantima, što znači da i protestanti imaju iz onoga doba svojih mučenika:

»Osim trojice košičkih mučenika mnogi su ljudi, a među njima i oni drugačijih kršćanskih nazora, morali trpjeti mučenja i podnositi teške kazne. Neki od njih su i ubijeni. Kako na primjer ne spomenuti duhovnu veličinu dvadeset i četvero evangeličkih vjernika koji su poubijani u Prešovu? Njima i svima onima koji su podnijeli teške muke i umrli zbog odanosti svojim uvjerenjima i svojoj savjesti Crkva odaje zahvalnost i izražava svoje divljenje.«15

Istoimeni se papa, u velikom Jubileju kršćanstva 2000. godine, u ime Katoličke Crkve javno pokajao za sva nasilja koja su katolici nanijeli drugim kršćanima u ono i u svako doba, te je također u ime iste Crkve oprostio onima koji su vršili nasilja nad katolicima. Danas je jasno da buduće jedinstvo Crkve i uspjeh ekumenizma zahtijeva obraćenje svake kršćanske zajednice, također i katoličke. Kad tako u najsuvremenijem i najautentičnijem katoličkom duhu zajedno s Papom i crkvenim učiteljstvom shvatimo pravo značenje i vrijednost takva mučeništva, ne treba nam stidljivo prikrivati ili obzirno ne isticati košičke mučenike. Ako se narod u stanovitom smislu prepoznaje po svojim svecima, onda se može reći da je Božja providnost hrvatskom narodu podigla svece i mučenike da mu budu uzori slobode savjesti i dadnu svjedočanstvo protiv svakog jednoumlja. Tu posebno dolazi do izražaja najsvjetliji lik naše Crkve i naroda – blaženi Alojzije Stepinac, koji je u razdoblju nedavne jugokomunističke ideologije kao »kompas i orijentir« pokazao da jednoumlje nije drugo nego suvremena primjena načela po kojemu su podanici morali slijediti vjeru ili svjetonazor vladara. Upravo je on, kao ondašnji zagrebački nadbiskup-koadjutor, prigodom proslave 30. obljetnice proglašenja blaženim Marka Križevčanina i njegovih sudrugova 1935. godine, izdao poslanicu u kojoj je istaknuo važnost Markova svjedočanstva vjere i vjernosti papi, te je izrazio nadu da će blaženik doskora biti proglašen i svetim. Prigodom pak blagoslova nove župne crkve bl. Marka Križevčanina u Zagrebu 21. prosinca 1941. nadbiskup Stepinac završio je svoju propovijed riječima: »Duh žrtve bio je oduvijek jedno od najbitnijih oznaka kršćanina na zemlji. Neka nam taj duh isprosi onaj kome podižemo ovu crkvu, blaženi Marko Križevčanin, sin naše, hrvatske domovine, koji je svetu Crkvu Kristovu iskreno ljubio, za nju trpio i za nju poginuo!«16

1S. Stolárik, Humenski zavod i trojica košičkih mučenika: životna filozofija sv. Marka Križevčanina, Matica hrvatska Križevci, 2000., str. 105-106.

2R. Ondruš, Košički mučenici, Župa sv. Marka Krizina-Križevčanina, Zagreb, 1995. str. 24.

3S. Stolárik, Humenski zavod i trojica košičkih mučenika: životna filozofija sv. Marka Križevčanina, Matica hrvatska Križevci, 2000., str. 107

4Isto, str. 112

5I. Miklenić ur., Sv. Marko Križevčanin. U prilozima Glasa Koncila, Glas Koncila, Zagreb, 2009., str. 30; u Glas Koncila 26 (1995), str. 13

6Isto, str. 31

7J. Lončarić, Hrvat mučenik. Blaženi Marko Križevčanin, u: Jeronimsko svjetlo, br. 9, Zagreb,1935, str. 21

8S. Stolárik, Humenski zavod i trojica košičkih mučenika: životna filozofija sv. Marka Križevčanina, Matica hrvatska Križevci, 2000., str. 76

9Isto, str. 77

10R. Ondruš, Košički mučenici, Župa sv. Marka Krizina-Križevčanina, Zagreb, 1995. str. 94-96

11S. Stolárik, Humenski zavod i trojica košičkih mučenika: životna filozofija sv. Marka Križevčanina, Matica hrvatska Križevci, 2000., str. 78

12J. Lončarić, Hrvat mučenik. Blaženi Marko Križevčanin, u: Jeronimsko svjetlo, br. 9, Zagreb,1935, str. 26.

13S. Stolárik, Humenski zavod i trojica košičkih mučenika: životna filozofija sv. Marka Križevčanina, Matica hrvatska – Križevci, 2000., str. 133.

14Isto, str. 82

15S. Stolárik, Humenski zavod i trojica košičkih mučenika: životna filozofija sv. Marka Križevčanina, Matica hrvatska – Križevci, 2000., str. 132-133.

16J. Batelja – C. Tomić, Alojzije kardinal Stepinac – Propovijedi, govori, poruke (1941-1946), Postulatura za kanonizaciju Sluge Božjega kardinala Alojzija Stepinca, AGM, Zagreb, 1996., str. 73