U srijedu, 30. prosinca 2015., na posljednjoj ovogodišnjoj audijenciji na Trgu svetoga Petra, Sveti je Otac u katehezi govorio o Djetetu Isusu. U ovim božićnim danima pred nas se stavlja Dijete Isus. Uvjeren sam da su brojne obitelji u svojim kućama postavile jaslice, održavajući tako lijepu tradiciju čiji je začetnik sveti Franjo Asiški, a koja u našim srcima živim održava otajstvo Božjega utjelovljenja – kazao je Papa.
Vrlo je raširena pobožnost Djetetu Isusu. Mnogi su sveci i svetice u svojim molitvama njegovali tu pobožnost, a po uzoru na život Djeteta Isusa željeli su oblikovati svoj život. Mislim naročito na Tereziju iz Lisieuxa, koja je kao redovnica karmelićanka uzela ime Terezija od Djeteta Isusa i svetoga Lica. Ona je živjela i svjedočila „duhovno djetinjstvo“ koje se ostvaruje meditirajući poniznost Boga koji se poradi nas učinio malenim – kazao je Sveti Otac nastavljajući spontano govoriti. „Ovo je veliko otajstvo, Bog je ponizan! Mi nismo ništa jer smo oholi, puni taštine i smatramo se velikima! On, koji je velik, ponižava se i postaje dijete. To je pravo otajstvo! Bog je ponizan. To je lijepo.
Bog je u božansko-ljudskoj Kristovoj osobi neko vrijeme bio dijete, a to za našu vjeru treba imati posebno značenje. Premda su njegova smrt na križu i njegovo uskrsnuće najveći izraz njegove otkupiteljske ljubavi, ipak ne treba zaboraviti da je njegov cijeli zemaljski život bio objava i pouka. U božićno se vrijeme sjećamo njegova djetinjstva. Ako želimo rasti u vjeri, onda treba da češće razmišljamo o Djetetu Isusu. Zaista iz toga razdoblja ne poznajemo gotovo ništa. Ono što znamo odnosi na davanje imena, osam dana nakon rođenja, i na predstavljanje u hramu (usp. Lk 2,21-28); te na poklon kraljeva i na bijeg u Egipat ( usp. Mt 2,1-23). Nakon toga, ništa do njegove dvanaeste godine, kada Marija i Josip za Pashu hodočaste u Jeruzalem, a umjesto da se s roditeljima vraća kući on se zaustavlja u Hramu razgovarati sa zakonoznancima – podsjetio je Papa.
Znamo dakle malo o Djetetu Isusu, ali od Njega možemo mnogo naučiti ako promatramo život djece. Lijep je običaj da roditelji, djedovi i bake, gledaju što djeca rade. U prvom redu otkrivamo da djeca žele našu pozornost. Zašto žele biti u središtu? Zašto su ponosita? Zato jer žele zaštitu. Treba dakle da i mi u središte svoga života stavimo Isusov život i da budemo odgovorni za njegovu zaštitu – kazao je Papa dodajući:
On želi da ga uzmemo u naručje, želi da ga pazimo te da nas može gledati u oči. Osim toga, jer je među nama trebamo ga uveseljavati svojom ljubavlju i radošću, a njegov je osmijeh jamac da nas ljubi. Djeca se vole igrati. Igranje s djecom podrazumijeva prihvat njihove logike. Ako se s njima želimo igrati, onda moramo znati što im se sviđa, a ne biti sebični i nametati im ono što se nama sviđa – kazao je papa Franjo dodajući:. Ovo je pouka za nas. Pred Isusom trebamo zanijekati svoju želju da budemo neovisni, ako želimo istinsku slobodu, ako ga želimo upoznati i služiti mu. Dijete Isus Sin je Božji koji dolazi da nas spasi. Došao je da nam objavi Očevo lice, bogato ljubavlju i milosrđem. U naručje dakle uzmimo Dijete Isusa, njemu služimo: On je izvor ljubavi i vedrine. Kada se kući danas vratite, iz jaslica uzmite kip djeteta Isusa i kažite: Isuse, želim biti ponizan kao i ti, ponizan kao Bog, i molite ga za tu milost – zaključio je papa Franjo.