Čovjek može svoj život graditi na vrlo različitim temeljima: na stijeni, u blatu, u dimu, u zraku… Kršćanin ima samo jedan čvrst temelj na koji se sigurno može osloniti: “Gospodin je Stijena vječna.”
Gospodin nam u današnjem evanđelju govori o dvjema kućama. Kod jedne od njih htjelo se uštedjeti u gradnji, možda su se žurili dovršiti je. Nije se uložilo dovoljno pažnje. Onoga tko je na ovaj način gradio, Gospodin naziva »ludim čovjekom«. Obje kuće bile su završene i izgledale su jednako, ali imale su vrlo različite temelje: jedna od njih bila je sagrađena na čvrstoj stijeni, a druga nije.
Nakon nekog vremena pojavile su se poteškoće koje su dovele u pitanje čvrstoću gradnje. Jednoga dana dođe oluja: »Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću.« Bila je to prigoda da se iskuša čvrstoća kuća: jedna je ostala čvrsta, a druga se srušila i njezina je ruševina bila velika.
Naš život jedino može biti sagrađen na Kristu, našoj jedinoj nadi i našem jedinom temelju. To ponajprije znači da moramo poistovjetiti svoju volju s njegovom. Naše prianjanje uz Krista ne može biti više ili manje površno prianjanje uz neku neodređenu sliku Krista: to mora biti čvrsto prianjanje uz njegovu volju i njegovu Osobu. »Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’ nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima«, čitamo također u današnjem evanđelju.
Božja je volja kompas koji nam pokazuje u svakom trenutku put koji nas vodi k njemu i istodobno je staza naše vlastite sreće. Ispunjavanje Božje volje daje nam također veliku snagu pri svladavanju preprjeka.
Koje li radosti kada se na kraju života može reći: »Uvijek sam nastojao u svemu tražiti i činiti volju Božju!« Ne će nas toliko razveseliti izvojevane pobjede niti će nam biti jako važni pretrpljeni neuspjesi. Bit će nam od velike važnosti jesmo li ljubili Boga više od sebe, slijedili Božju volju koja se ponekad pokazala na općeniti, a ponekad na vrlo konkretan način, no uvijek s dovoljno svjetlosti, ako nismo zatamnili svjetlost svoje duše, tj. našu savjest.
Radosno vršenje Božje volje ujedno je i vrhunac svake svetosti. »Svi će se dakle vjernici u svojim životnim prilikama, dužnostima i okolnostima i pomoću svih tih stvari svaki dan sve više posvećivati, ako sve s vjerom primaju iz ruke nebeskoga Oca i surađuju s Božjom voljom…« Božja volja usko je povezana s ljubavlju koju s veseljem svakodnevno iskazujemo drugima, s izvršavanjem dužnosti – makar bilo i teško – s pomoći koju, bilo na nadnaravnoj ili ljudskoj razini, pružamo bližnjima.
Ova meditacija kratki je izvadak iz dnevnih meditacija koje se cjelovite nalaze u knjizi Francisca Carvajala: Razgovarati s Bogom. Svezak I. (Došašće – Božićno vrijeme – Bogojavljenje)